Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4423/15 (M. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4423/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4423/15, rješavajući apelaciju Miloša Pantelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miloša Pantelića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine i S1 1 K 011128 12 Krl od 28. oktobra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miloš Pantelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 24. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine i S1 1 K 011128 12 Krl od 28. oktobra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 13. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su 20. i 23. februara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 011128 12 Krl od 28. oktobra 2014. godine apelant i saoptuženi P.M. proglašeni su krivim da su radnjama, detaljno opisanim u tački I1. izreke presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa tačkom a), a sve u vezi sa članom 29 KZBiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim pod tač. IV4, 5, 6. i 8, te V8. počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) KZBiH u vezi sa tač. d), e), f), h) i k) u vezi sa članom 29 KZBiH, a sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH. Istom presudom trećeoptuženi Lj.T. je oslobođen od optužbe.

6. Sud BiH je utvrdio da su apelant i saoptuženi P.M., na način detaljno opisan u tački I1. izreke presude, 15. juna 1992. godine, zajedno sa drugim naoružanim pripadnicima srpske policije i vojske, bili u pratnji autobusa u kojem se nalazilo 49 civila Bošnjaka, koji je dovezen iznad sela Kalimanići u opštini Sokolac, gdje je civilima naređeno da izađu iz autobusa i dođu do jame „Paklenik” oko koje su se zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske i policije, sa uperenim automatskim puškama, polukružno rasporedili gdje su prvo saoptuženi P.M. i nepoznati srpski vojnik, a zatim i većina pripadnika naoružanih srpskih vojnika i policajaca otpočeli paljbu iz automatskih pušaka, pa su tako izvršili strijeljanje 48 imenovnih civila, dok je svjedok Ferid S. izbjegao strijeljanje tako što je pobjegao.

7. Sud BiH je na osnovu sprovedenih dokaza zaključio da su se, u konkretnom slučaju, stekli opšti elementi krivičnog djela iz člana 172 stav 1 KZBiH, te su u obrazloženju presude opisani dokazi iz kojih proizilazi svaki od tih elemenata kako slijedi: postojanje širokog i rasprostranjenog napada (tač. 83 do 112), da je počinjeni napad bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva opštine Višegrad (tač. 113 do 122), te da je apelant znao za napad i da su njegove radnje bile dio napada (nexus) (tač. 123 do 130). Nadalje, opisana je zakonska definicija elemenata krivičnog djela progona kao zločina protiv čovječnosti (tač. 133 do 139).

8. Sud BiH je naveo da postoji dovoljno dokaza da je apelant počinio pojedinačne inkriminacije navedene u presudi za koje je proglašen krivim. Naime, Sud BiH je istakao da je nakon analize i ocjene sprovedenih dokaza utvrdio da je 15. juna 1992. godine, ispred policijske stanice na Sokocu, krenuo konvoj sa zarobljenim muškarcima Bošnjacima u pravcu Rogatice, te da su, nakon dolaska pred preduzeće „Sladara“ u Rogatici, civili prebačeni u „Terpentinov“ autobus, koji je vozio svjedok „M-7”. Sud BiH je, na osnovu sprovedenih dokaza, našao dokazanim da su apelant i saoptuženi P.M. kritičnog dana bili u pratnji autobusa u kojem se nalazilo 49 civila Bošnjaka, koje su ispred baraka preduzeća „Sladara“, zajedno sa drugim pripadnicima vojske i policije RS, sproveli do proširenja iznad sela Kalimanići, gdje im je naređeno da izađu i postroje se u kolonu po dvoje da bi zatim učestvovali u obezbjeđenju kolone do mjesta egzekucije, te, najzad, da su se nalazili na samom mjestu egzekucije gdje su civili i ubijeni paljbom iz automatskog oružja. Navedene činjenice Sud BiH je utvrdio nakon analize iskaza saslušanih svjedoka kako Tužilaštva, tako i odbrane. U tom kontekstu Sud BiH je citirao iskaz svjedoka Ferida S. koji je opisao sva dešavanja počev od ulaska u autobus koji je vozio svjedok „M-7” i u koji je ušao apelant, kojeg zna, kao i njegovu porodicu, do njegovog bijega sa jame „Paklenik“. Iskaz svjedoka Ferida S. u skladu je sa iskazom svjedoka „M-7”, koji je naveo da je vidio apelanta i saoptuženog P.M. ispred preduzeća „Sladara“ u Rogatici 15. juna 1992. godine, te je opisao trenutak kada ih je vidio kako sprevode civile u njegov autobus, kao i da ih je vidio u trenutku kada kao pratioci ulaze u autobus kojim su civili dalje odvezeni. Svjedočeći na ove okolnosti, svjedok „M-7” je decidirano potvrdio da je vidio apelanta i saoptuženog P.M. kako izlaze iz njegovog autobusa i odlaze sa ostalim pratiocima u pratnji kolone prema šumi. Svjedok “M-7” je dalje opisao da je on navedeno posmatrao sjedeći za volanom autobusa, te da je samo on ostao pored autobusa, a svi ostali pratioci su otišli. Navedeno je da je iskaz ovog svjedoka u skladu sa iskazima svjedoka Ferida S. koji potvrđuje prisustvo saoptuženog P.M. na jami, te svjedoka Jovana B. koji potvrđuje apelantovo prisustvo na mjestu gdje je ostatak konvoja čekao povratak „Terpentinovog“ autobusa sa jame, a kojim iskazima je Sud BiH, takođe, poklonio vjeru.

9. Sud BiH je naveo da je svjedok Jovan B. 13. jula 2009. godine dao iskaz u Tužilaštvu u kojem je naveo da je vidio apelanta prilikom kretanja konvoja u Višegradu, te da ga je vidio naveče dok su spavali na Sokocu i nakon toga da ga je vidio na Sjemeču kada izlazi iz autobusa koji dolazi sa jame. Svjedočeći na glavnom pretresu na iste okolnosti, svjedok je tvrdio da nije vidio, odnosno da nije mogao da vidi da li je apelant izašao iz autobusa koji se vratio sa jame, jer je taj autobus bio iza njih 50-60 metara, te da se ne može sa sigurnošću izjasniti da li je vidio da apelant izlazi iz „Terpentinovog” ili nekog drugog autobusa. Nadalje, navedeno je da je svjedok Jovan B. na glavnom pretresu promijenio svoj iskaz i u dijelu koji se odnosi na njegovo poznavanje apelanta na način da je na glavnom pretresu tvrdio da nije siguran da je vidio upravo apelanta, jer ga je upoznao tek 1995. ili 1996. godine. Naime, ovaj svjedok je u istrazi potvrdio da je znao apelanta, jer ga je vidio u Višegradu, opisao je da se radi o osobi malog rasta za koju je znao da je radila u policiji, jasno je opisao momente tokom kretanja konvoja kada je vidio apelanta, precizirajući da ga je vidio prilikom kretanja konvoja iz Višegrada, zatim, da ga je vidio dok su noćili na Sokocu i ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje činjenicu da ga poznaje, ili da je nesiguran da se radi upravo o tom licu koje je očigledno i kasnije često viđao. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je poklonio vjeru iskazu koji je svjedok Jovan B. dao u istrazi 13. jula 2009. godine pred Tužilaštvom, a ne njegovom iskazu na glavnom pretresu 19. februara 2013. godine, nalazeći da je svjedok, kada je prvi put davao izjavu na navedene okolnosti 2009. godine, opisao događaj i prisustvo apelanta na način kako se on zaista i desio, a da je njegov iskaz na glavnom pretresu 2013. godine izmijenjen sa ciljem da pomogne apelantu i umanji njegovu odgovornost za konkretno krivično djelo.

10. Takođe, kako je Sud BiH naveo, iskaz ovoga svjedoka iz istrage je u skladu sa iskazima svjedoka Ferida S. i „M-7“ kojima je Sud BiH poklonio vjeru. Sud BiH je prihvatio iskaze ovih svjedoka s obzirom na to da su oni jasni, uvjerljivi i međusobno saglasni. Naime, oba svjedoka saglasno opisuju momenat ulaska pratioca u autobus „Terpentina“, njihov položaj u prednjem dijelu autobusa kod haube, opisuju konkretno kojeg optuženog je vidio svaki od njih, te na identičan način opisuju mjesto zaustavljanja autobusa. Takođe, njihovi iskazi su konzistentni sa iskazima koji su ovi svjedoci davali tokom istrage na navedene okolnosti. Sud BiH je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka s obzirom na to da su oni jasni, uvjerljivi i u potpunosti saglasni u pogledu opisa dešavanja ispred preduzeća „Sladara“ u Rogatici. Naime, svjedoci su bili prisutni na samom mjestu događanja i na identičan način su opisali položaj autobusa, prebacivanje ljudi iz jednog u drugi autobus, njihovo vezivanje i udaranje, te dalje kretanje autobusa. Njihovi iskazi su konzistentni sa iskazima koji su ovi svjedoci davali tokom istrage na navedene okolnosti, a potvrđeni su i iskazima svjedoka Jovana B., Ljubisava G. i Milovana S., koji su opisali kretanje konvoja od Višegrada do dolaska ispred preduzeća „Sladara“ u Rogatici i koji potvrđuju da su na tom mjestu civili prebačeni u „Terpentinov“ autobus, te potvrđuju da je taj autobus vozio svjedok „M-7”.

11. Sud BiH je naveo da je sa posebnom pažnjom ocijenio iskaz svjedoka Ferida S. s obzirom na to da se radi o svjedoku koji je jedini očevidac dešavanja na jami „Paklenik“, te koji je jedini uspio izbjeći strijeljanje bijegom sa same jame. Zbog tog razloga, Sud BiH je detaljno analizirao sve iskaze koje je ovaj svjedok davao u fazi istrage, a u vezi s njima i materijalne dokaze koji su uloženi kao dokazi suda, te je našao da su oni, u pogledu ključnih činjenica, saglasni sa njegovim iskazom na glavnom pretresu. U tom kontekstu su analizirane izjave ovog svjedoka, počev od izjave koju je pisao rukom 4. novembra 1992. godine, zatim, izjave koju je dao 5. decembra 1992. godine u CJB Sarajevo, izjave date pred MKSJ 3. i 4. novembra 1997. godine, izjavu datu Kantonalnom sudu u Sarajevu od 14. avgusta 2000. godine i, na kraju, izjavu datu Tužilaštvu BiH 29. juna 2012. godine, u kojim je svjedok detaljno i na identičan način opisivao navedene događaje.

12. Sud BiH je, takođe, detaljno analizirao iskaze koje je svjedok “M-7” davao u fazi istrage, i to 9. juna 2009. godine i 19. jula 2012. godine, te je našao da su oni, u pogledu ključnih činjenica, saglasni sa iskazom ovoga svjedoka na glavnom pretresu. Sud BiH je istakao da su u svim iskazima svjedoci Ferid S. i „M-7“ na veoma jasan i uvjerljiv način opisali dešavanja kritičnog dana, njihovi iskazi su konzistentni, te su u pogledu ključnih činjenica međusobno saglasni, a oni su potkrijepljeni iskazima svjedoka Jovana B. i drugih svjedoka koji su opisivali dešavanja u konvoju kritičnog dana, a kojima je Sud BiH, takođe, poklonio vjeru.

13. Sud BiH je naveo da je teza apelantove odbrane bila da je tačno da je on učestvovao kao pratilac u konvoju 14. i 15. juna 1992. godine, ali kao običan vojnik koji je obezbjeđivao konvoj, da tom prilikom nije preduzimao nikakve radnje nasilja prema civilima, niti je učestvovao u ubistvima na jami „Paklenik“. Svoju tezu da apelant nije bio prisutan na jami odbrana je temeljila na iskazima svjedoka Milovana S. i Ljubisava G. koji su tog dana bili vozači autobusa sa trga u Višegradu, koji su izjavili kako su vidjeli apelanta kao pratioca tokom kretanja konvoja, te su naveli da su ga vidjeli i na Sjemeču kako stoji zajedno sa drugim pratiocima, dok su čekali da se vrati autobus “Terpentina” koji je vozio svjedok „M-7”, koji se kasnije i vratio bez zatočenih muškaraca civila. Sud BiH je istakao da ovim iskazima nije poklonio vjeru, jer ti iskazi nisu međusobno saglasni u pogledu bitnih činjenica, a oni su u suprotnosti sa iskazima svjedoka kojima je Sud BiH poklonio vjeru. S tim u vezi je Sud BiH pojasnio razlike u iskazima ovih svjedoka koje se tiču okolnosti vezanih za apelanta i vrijeme polaska i povratka „Terpentinovog” autobusa. Nadalje, Sud BiH je naveo da je očigledno da je jedino u čemu se iskazi ovih svjedoka slažu njihova tvrdnja da su vidjeli apelanta na Sjemeču i pri tome, veoma neuvjerljivo, opisuju trenutak kada su ga vidjeli, pa svjedok Ljubisav G. navodi da ga je vidio da stoji pored autobusa i gleda prema šumi, a svjedok Milovan S. da stoji u grupi i priča sa nekim vojnicima, a pri tome ovaj svjedok ni ne zna da li je autobus „Terpentina“ već stigao ili nije. Zbog navedenih razloga, svjedočenje svjedoka Ljubisava G. i Milovana S. za Sud BiH je bilo neuvjerljivo i očigledno sračunato i usmjereno na umanjenje krivične odgovornosti apelanta, a oni su u suprotnosti sa iskazima svjedoka Ferida S., „M-7“ i Jovana B., kojima je Sud BiH poklonio vjeru.

14. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine djelimično uvažilo žalbu apelantovog branioca, te prvostepenu presudu preinačilo u odluci o kazni, tako što je apelanta za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru. Istom presudom su odbijene kao neosnovane žalbe Tužilaštva i branioca saoptuženog P.M., te je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

15. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove navode da je zapisnik o saslušanju svjedoka Jovana B. od 13. jula 2009. godine sačinjen suprotno relevantnim odredbama ZKPBiH. S tim u vezi, istaknuto je da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi, u tom pogledu, dalo konkretne i jasne razloge koje kao argumentovane i valjane u svemu prihvata i Apelaciono vijeće. Pored toga, Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbe člana 20 tačka g) ZKPBiH kojima je, između ostalog, propisano da se pod ovlašćenom službenom osobom smatraju i stručni saradnici, odnosno istražioci Tužilaštva koji rade po ovlašćenjima tužioca. U tom smislu Apelaciono vijeće ne nalazi spornim što je radnje ispitivanja svjedoka u istrazi preduzeo pravni saradnik, niti je odredbama ZKPBiH propisano da pravni saradnik takve radnje ne može preduzimati. Činjenica je da saslušanju ovog svjedoka nije prisustvovao tužilac a da na zapisniku, na mjestu predviđenom za potpis tužioca, stoji potpis saradnika. Međutim, Apelaciono vijeće ne prihvata zaključak odbrane da se radi o nečitkom potpisu, budući da na tom mjestu stoji jasan potpis pravnog saradnika koji je i preduzimao radnju, čime je ispoštovana odredba člana 154 stav 9 ZKPBiH. Nadalje, Apelaciono vijeće je uvidom u predmetni zapisnik zaključilo da su u njemu jasno navedena lica koja su prisustvovala saslušanju svjedoka, pa je tako navedeno i prisustvo prevodioca, odnosno njegovo ime i prezime, čime je ispoštovana odredba člana 152 stav 1 ZKPBiH. Istaknuto je da odredbama ZKPBiH nije propisana obaveza da zapisnik bude i potpisan od prevodioca, što znači da je sadržaj prevoda provjerljiv samim navođenjem imena i prezimena lica koje je prevodilo, odnosno prisustvovalo saslušanju. Osim toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da je svjedok prije ispitivanja propisno upozoren, u skladu sa odredbama ZKPBiH, da je na glavnom pretresu, što proizilazi iz transkripta sa suđenja od 19. februara 2013. godine, naveo da je prilikom ispitivanja bilo prisutno pet do šest lica, da ga je saslušavao stranac, da je bio prisutan i prevodilac koji mu je sve prevodio, te da je potpisao navedeni zapisnik koji prethodno nije pročitao, ali je slušao diktiranje. Istaknuto je da u zapisniku nije zabilježena primjedba svjedoka da mu je onemogućeno da pročita zapisnik, niti je svjedok na glavnom pretresu naveo da je izričito zahtijevao njegovo čitanje. Takođe, zapisnik su potpisala lica koja su bila prisutna saslušanju, a koja ga potpisuju prema odredbama člana 154 ZKPBiH. Dakle, s obzirom na to da je svjedok u toku glavnog pretresa potvrdio da je potpisao predmetni zapisnik, što sa potpisom lica koje je preduzimalo radnju i potpisom zapisničara, te prisustvom prevodioca, nesumnjivo predstavlja potvrdu vjerodostojnosti sadržaja zapisnika, to je Apelaciono vijeće, jednako kao i prvostepeno vijeće, zaključilo da ovaj zapisnik predstavlja zakonit dokaz, dok su suprotni žalbeni prigovori u vezi s tim ocijenjeni neosnovanim. Takođe, Apelaciono vijeće je uvidom u sadržaj zapisnika utvrdilo da su apelantovi prigovori da se lice koje je ispitavalo svjedoka Jovan B. služilo obmanama i postavljalo pitanja koja već sadrže odgovor neosnovani, budući da navedena okolnost ne proizilazi iz toka saslušanja svjedoka.

16. Ocijenjeni su kao neosnovani i navodi da je sud u pobijanoj presudi za iste svjedoke (Jovana B., Ljubisava G. i Milovana S.) dao različitu ocjenu dokazne snage, tako da je dio svjedočenja koji potkrepljuje osuđujući dio i otežavajući status apelanta prihvatio kao vjerodostojan, konzistentan i tačan, dok dio izjava koji ima oslobađajući karakter nije prihvatio kao tačan, što je u suprotnosti sa članom 3 i članom 14 ZKPBiH. U pogledu ovog prigovora Apelaciono vijeće je istaklo da iz pobijane presude proizilazi da se prvostepeno vijeće osvrnulo na iskaz svakog svjedoka na kojeg ukazuje žalba, dajući razloge zbog čega njihove iskaze u jednom dijelu ocjenjuje neuvjerljivim i nepouzdanim, a u drugom dijelu uvjerljivim, pouzdanim i saglasnim sa ostalim izvedenim dokazima.

17. Nadalje, Apelaciono vijeće je u pogledu navoda svjedoka o položaju i radnji apelanta u autobusu koji je prevozio civile od preduzeća „Sladara“ u Rogatici prema jami „Paklenik“, u pogledu vrste uniforme koju je apelant nosio, kao i u pogledu vezivanja ruku civilima i njihovog udaranja prije ulaska u „Terpentinov“ autobus, istaklo da određene razlike u iskazima svjedoka nisu od uticaja na zaključak prvostepenog vijeća da je apelant bio prisutan ispred preduzeća „Sladara“ u Rogatici, prilikom prebacivanja civila iz jednog u drugi autobus, kao i da je s oružjem u ruci učestvovao u pratnji autobusa prema jami „Paklenik“. Navedeni zaključak, prema ocjeni Apelacionog vijeća, suprotno žalbenim navodima, nesporno proizilazi iz iskaza svjedoka „M-7“, koji je na glavnom pretresu decidirano opisao sve situacije u kojima vidi apelanta, te su ponovljeni navodi ovog svjedoka.

18. Ocijenjeni su kao neosnovani i prigovori da se pobijana presuda zasniva samo na iskazu svjedoka „M-7“, budući da i svjedok Ferid S., kako je istaklo Apelaciono vijeće, od samog polaska konvoja iz Višegrada pa nadalje na identičan način opisuje sve događaje. Istina, kako je dalje istaklo Apelaciono vijeće, svjedok Ferid S. nije siguran u prisustvo apelanta na jami „Paklenik“, te u tom smislu, prilikom opisa jednog od pratilaca koji ih je vodio prema jami navodi da ga crte lica podsjećaju na apelanta, kojeg i prepoznaje u sudnici. Međutim, imajući u vidu decidiran iskaz svjedoka „M-7“, koji je u potpunosti saglasan sa njegovim iskazima datim u istrazi, činjenicu da on dobro poznaje apelanta, kojeg, kako navodi, poznaje sedam ili osam godina prije rata, što ni odbrana nije osporavala, te, na kraju, imajući u vidu činjenicu da je svjedok prepoznao apelanta u sudnici, to ovakav iskaz svjedoka i Apelaciono vijeće nedvojbeno upućuje na zaključak da je apelant zaista bio prisutan i učestvovao u navedenim događajima.

19. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da odbrana pravilno zaključuje kako tokom prvostepenog postupka nisu izvedeni dokazi iz kojih se nepobitno može izvesti zaključak da je i apelant preduzeo radnju pucanja u civile na jami „Paklenik“. Međutim, kako to pravilno zaključuje prvostepeno vijeće, a koji zaključak apsolutno dijeli i Apelaciono vijeće, apelant je svim ostalim radnjama preduzetim od momenta kada je postao svjestan da će civili biti lišeni života, pa do momenta napuštanja mjesta egzekucije na odlučujući način doprinio da civili i budu lišeni života. Naime, iako nema dokaza koji potvrđuju da je i apelant preduzimao direktne radnje izvršenja – pucanja u postrojene civile kod jame „Paklenik“, Apelaciono vijeće, jednako kao i prvostepeno vijeće, nalazi da je svim ostalim preduzetim radnjama, o kojima su govorili svjedoci, učestvovanjem u pratnji civila u „Terpentinovom“ autobusu i njihovom sprovođenju do mjesta egzekucije, a nakon što je poslije njihovog vezivanja postao svjestan da će civili biti ubijeni, te svojim prisustvom naoružan na mjestu egzekucije, na odlučujući način doprinio izvršenju djela. Apelaciono vijeće nalazi nespornim da su svi pratioci koji su učestvovali u pratnji civila od preduzeća „Sladara“ u Rogatici do njihove egzekucije na jami „Paklenik“ na odlučujući način doprinijeli izvršenju djela. Kako to proizilazi iz iskaza svjedoka Ferida S. i „M- 7“, svi pratioci su bili naoružani, a nakon izlaska civila iz autobusa iznad sela Kalimanići pratioci su se sa uperenim oružjem pravilno rasporedili sa obje strane formirane kolone, te su civile na taj način sproveli do jame, polukružno se rasporedivši oko same jame po dolasku. Prema Apelacionom vijeću, sve navedeno jasno upućuje na zaključak da su svi pratioci, pa i apelant, bez obzira da li su lično pucali u civile ili ne, svojim radnjama dali odlučujući doprinos da se djelo izvrši. Osim toga, za Apelaciono vijeće je od posebnog značaja što ne postoji nijedan dokaz, ili u ovom kontekstu bar indicija, da se apelant u bilo kom momentu i bilo kojom radnjom usprotivio izvršenju djela, već, nasuprot tome, on je preduzetim radnjama dijelio namjeru sa ostalim pratiocima od samog početka do kraja iz čega proizilazi jedini logičan zaključak da se on složio sa izvršenjem djela i da je odlučio učestvovati u njemu, a zbog čega je i proglašen krivim kao saizvršilac, u smislu odredbe člana 29 KZBiH.

20. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi dalo ocjenu svakog relevantnog dokaza, te obrazložilo iz kojih razloga je određenom iskazu poklonilo vjeru, a iz kojih nije. Pri tome Apelaciono vijeće je istaklo da prvostepeno vijeće prilikom ocjene dokaza ima određene prednosti, jer posmatra svjedoka prilikom svjedočenja. Osim toga, Apelaciono vijeće nalazi da iz pobijane presude proizilaze jasni razlozi zbog kojih prvostepeno vijeće poklanja vjeru iskazu svjedoka Jovana B. iz istrage, a ne iskazu koji je ovaj svjedok dao na glavnom pretresu, na okolnosti apelantovog prisustva. Prema tome, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće dalo razumne razloge zbog kojih poklanja vjeru iskazu svjedoka Jovana B. iz istrage, koji je saglasan iskazima svjedoka „M-7“, te Apelaciono vijeće, jednako kao i prvostepeno vijeće, ocjenjuje da je svjedok Jovan B. na glavnom pretresu izmijenio iskaz samo radi umanjivanja apelantove odgovornosti.

21. Kao neosnovani su ocijenjeni apelantovi navodi da sud nije mogao ocijeniti, niti zasnovati svoju odluku na izjavama svjedoka Ferida S. od 5. decembra i 4. novembra 1992. godine. Apelaciono vijeće je istaklo da je te izjave prvi put pomenula odbrana, i to prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka Ferida S. na okolnosti davanja svih izjava vezanih za inkriminisani događaj. Kako je dalje istaklo Apelaciono vijeće, potpuno je neosnovan prigovor da odbrani nije bilo omogućeno da u pogledu sadržaja ovih izjava unakrsno ispita svjedoka. Naime, kako to proizilazi iz transkripta sa glavnog pretresa održanog 13. maja 2014. godine, prvostepeno vijeće je, nakon dokaza koje je sproveo sud, odbranama pružilo mogućnost da u okviru dodatnih dokaza, odnosno dopune dokaznog postupka, ukoliko to smatraju potrebnim, ponovo pozovu svjedoka Ferida S. i ispitaju ga na eventualne razlike u odnosu na iskaze koje je uložio sud. Međutim, u nastavku postupka, na sljedećem ročištu održanom 27. maja 2014. godine, prvostepeno vijeće je konstatovalo da je sud u pogledu dodatnih dokaza zaprimio samo prijedlog odbrane trećeoptuženog, dok odbrane apelanta i saoptuženog P.M. nisu dostavile dokazne prijedloge, nakon čega je vijeće pravilno zaključilo da odbrane prvo i drugooptuženog nemaju dodatnih dokaznih prijedloga. Nadalje, prvostepeno vijeće je, po ocjeni Apelacionog vijeća, dalo valjano obrazloženje i kada je u pitanju relevantnost dokaza koje je sproveo sud. Činjenica je da se dokazi koje je sproveo sud, prije svega pomenute izjave svjedoka F.S. (S-1 i S-2), ne mogu smatrati iskazima datim u istrazi, u smislu člana 273 stav 1 ZKPBiH, s obzirom na to da je svjedok u vrijeme davanja predmetnih iskaza imao status običnog građanina, odnosno on prije davanja iskaza nije propisno upozoren i poučen. Osim toga, Apelaciono vijeće je ukazalo da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi jasan zaključak da predmetne izjave nisu odlučujući dokazi na kojima se temelji odluka prvostepenog vijeća, već, nasuprot tome, da one predstavljaju samo kontrolne dokaze koji potvrđuju i potkrepljuju ranije utvrđene činjenice zasnovane na drugim sprovedenim dokazima.

22. Pored toga, kako je Apelaciono vijeće nadalje istaklo, prvostepeno vijeće je pravilno ocijenilo da se službena zabilješka o prepoznavanju lica sa fotografija (dokaz suda S-3) i dokaz suda označen kao „S-4“ - izjave svjedoka Ferida S. od 5. januara 1998. godine ne mogu smatrati relevantnim, pa ih samim tim, pravilno, nije ni ocijenilo. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Do navedene povrede je došlo, kako apelant tvrdi, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanje, te u tom kontekstu apelant iznosi svoje viđenje događaja. Pri tome apelant prezentuje sopstvenu interpretaciju iskaza svjedoka i daje sopstvenu ocjena dokaza, u skladu sa prezentovanim tezama u toku redovnog postupka. Nadalje, apelant smatra da je redovni sud morao u njegovom slučaju primijeniti i načelo in dubio pro reo, zbog razlika koje su proizilaze iz izjava saslušanih svjedoka Tužilaštva. U tom kontekstu apelant u detaljnoj apelaciji, između ostalog, ukazuje da zapisnik o saslušanju svjedoka Jovana B. sačinjen u Tužilaštvu 13. jula 2009. godine nije u skladu sa čl. 151, 152, 153, 154 ZKPBiH, jer je prilikom saslušanja svjedoka radnje preduzimao pravni savjetnik, jer nije konstatovano prisustvo tužioca, iako na kraju zapisnika stoji da je zapisnik potpisao tužilac, jer je pitanja postavljao pravni savjetnik koji ne zna nijedan službeni jezik BiH, i jer prevodilac nije potpisao zapisnik. Apelant ističe da je Sud BiH izjave saslušanih svjedoka Jovana B., Ljubisava G. i Milovana S. selektivno ocijenio, tako što je prihvatio samo dio njihovih iskaza koji terete apelanta, a nije prihvatio dio iskaza koji ga oslobađa. Osim toga, apelant ističe da su presude Suda BiH zasnovane na izjavi svjedoka „M-7“, čija izjava nije potkrijepljena nijednim dokazom i koja je usamljena i kontradiktorna sama sebi i izjavama svjedoka Ferida S. i Jovana B. Apelant je u apelaciji polemisao i sa kredibilitetom svjedoka „M-7“, te je, između ostalog, predložio da se „od Suda BiH traži objelodanjivanje identiteta svjedoka „M-7“ kako bi se u potpunosti mogao identifikovati u izjavi Ferida S. da je učestvovao u ubijanjima civila na jami u „Pakleniku“. Apelant nadalje polemiše sa izjavama svjedoka o položaju i radnji apelanta u autobusu koji je prevozio civile od preduzeća „Sladara“ u Rogatici prema jami „Paklenik“, u pogledu vrste uniforme koju je nosio, kao i u pogledu vezivanja ruku civilima i njihovom udaranju prije ulaska u „Terpentinov“ autobus, te ističe razlike u datim iskazima. Nadalje, apelant ističe da se sudske odluke nisu mogle zasnovati na izjavama svjedoka Ferida S. od 4. novembra i 5. decembra 1992. godine. Apelant navodi da je sud na pretres pozvao svjedoka Ferida S. koji je identifikovao potpise, ali odbranama optuženih nije omogućeno da ispitaju svjedoka na okolnosti sadržaja izjava. Naime, apelant navodi da odbranama optuženih Sud BiH nije „omogućio“ ispitivanje svjedoka Ferida S. na okolnosti sadržaja njegovih izjava od 5. decembra i 4. novembra 1992. i 5. januara 1998. godine, kao i na okolnosti službene zabilješke o prepoznavanju lica sa fotografija broj 2586/2 od 31. oktobra 2002. godine. Pored toga, apelant smatra da je uvrštavanjem izjava svjedoka bez njihovog čitanja i upoznavanja sa sadržajem apelanta i branioca i onemogućavanjem na istom pretresu da ispitaju svjedoka na sadržaj optuženom i odbrani je uskraćeno pravo na ispitivanje svjedoka garantovano članom 6 stav 3 pod d) Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

24. Sud BiH je istakao da su argumenti koji se u vezi sa apelantovim tvrdnjama i ocjenama iznose u apelaciji, uglavnom, već bili predmet razmatranja i o njima su prvostepeno i drugostepeno vijeće zauzeli konkretne stavove, te u obrazloženju presuda dali jasne i konkretne razloge kod kojih i dalje stoje.

25. Tužilaštvo je odgovorilo da se u apelaciji ponavljaju prigovori koje je apelantov branilac isticao u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH na koju je Apelaciono vijeće u presudi od 2. juna 2015. godine dalo iscrpnu argumentaciju i odgovor, naročito u paragrafima od 87 do 109.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi: Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav (1) tač. a) i h) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

[...] kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službene glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 20. tačka g) Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:

g) [...] Pod ovlaštenim službenim osobama smatraju se i stručni saradnici odnosno istražitelji Tužilaštva BiH koji rade po ovlastima Tužioca.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 011128 15 Krž 16 od 2. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. jula 2015. godine a apelacija je podnesena 24. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 st. 1 i 2 i stav 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...]ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

35. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

36. U suštini, apelacijom se osporava utvrđeno činjenično stanje i primjena pozitivnopravnih propisa, kao i ocjena pojedinih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Najzad, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo, tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

39. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred Apelacionim vijećem, koje je taj sud ispitao i ocijenio neosnovanim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora. Naime, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu sproveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak sproveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava.

40. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH analizom izvedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio da je apelant učestvovao u ubistvu muškaraca Bošnjaka na jami „Paklenik“, odnosno da su se u njegovim radnjama ostvarili elementi progona ubistvima nesrpskog civilnog stanovništa. Sud BiH je, takođe, utvrdio, van razumne sumnje, da je apelantu bila poznata nacionalna pripadnost žrtava, te je na osnovu konkretnih okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, van svake sumnje, zaključio da su izvršioci postupali sa diskriminatornom namjerom, to jest da je u osnovi progona bila diskriminacija po etničkoj i vjerskoj osnovi. Pri tome Ustavni sud zapaža da u osporenim presudama nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza svjedoka Ferida S. i „M-7“ kako onih koje su dali u toku istrage, tako i onih koje su dali na glavnom pretresu, kao i ocjena neslaganja u iskazima ova dva svjedoka, čemu je poklonjena i posebna pažnja, s obzirom na to da je svjedok Ferid S. jedini bio očevidac događaja opisanog u tački I izreke presude. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka analizirao i doveo u međusobnu vezu i zaključio da su jasni, uvjerljivi, međusobno saglasni i da se dopunjuju u pogledu ključnih činjenica, praveći jednu kompletnu i jasnu cjelinu, te da su konzistentni sa iskazima koje su svjedoci davali u toku istrage.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje kako prvostepene, tako i drugostepene presude sadrži i poseban dio koji se ticao apelantovih navoda da je zapisnik o saslušanju svjedoka Jovana. B. koji je dao u Tužilaštvu 13. jula 2009. godine sačinjen suprotno odredbama čl. 151, 152, 153 i 154 ZKPBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u navedeni zapisnik, te obrazložio zašto su apelantovi navodi neosnovani o čemu je dao konkretne i jasne razloge koje je kao argumentovane i valjane u svemu prihvatilo i Apelaciono vijeće. Pored toga, Sud BiH je iskaz ovog svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH da je apelant bio učesnik spornog događaja za koji je proglašen krivim.

42. Konačno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odluci suda da ne pokloni vjeru imenovanim svjedocima apelantove odbrane (Jovanu B., Ljubisavu G. i Milovanu S.), budući da se prvostepeno vijeće osvrnulo na iskaz svakog od tih svjedoka, dovelo ih u vezu sa drugim iskazima, te dalo detaljne i logične razloge zbog čega citirane iskaze u jednom dijelu ocjenjuje neuvjerljivim i nepouzdanim, a u drugom dijelu uvjerljivim, pouzdanim i saglasnim sa ostalim izvedenim dokazima. Slijedom ovakve ocjene sprovedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je sud zanemario iskaze ovih svjedoka.

43. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu drugih utvrđenih činjenica, dokaza koje su sproveli i načina kako su došli do svojih zaključaka. Osim apelantovog generalnog nezadovoljstva zbog osuđujuće presude, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti bilo šta što ukazuje da je u postupku protiv apelanta došlo do kršenja standarda prava na pravično suđenje. Najzad, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi, a to nije moguće zaključiti ni iz osporenih odluka, da mu je u toku postupka bila uskraćena mogućnost da se o dokazima koji su sprovedeni na glavnom pretresu izjašnjava i da ih osporava, da su redovni sudovi propustili da se izjasne o njegovim prigovorima u tom smislu, kao i da mu je bila uskraćena stručna pomoć advokata u svrhu efektivnog ostvarivanja prava na odbranu. Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene propisa, niti vidi nedostatak obrazloženja u osporenim odlukama, pa sve navode u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Osim navedenog, zaključak o apelantovoj krivici je posljedica sprovedenog postupka za koji je Ustavni sud, kako je navedeno, zaključio da su poštovani svi standardi pravičnog suđenja. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

44. Nadalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što nije imao priliku da unakrsno ispita svjedoka Ferida S. na okolnosti vezane za izjave od 5. decembra i 4. novembra 1992. godine i 5. januara 1998. godine, te službene zabilješke o prepoznavanju lica sa fotografija (dokaz suda S-3). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizilazi da je izjave od 5. decembra i 4. novembra 1992. godine prvi put pomenula odbrana, i to prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka Ferida S. na okolnosti davanja svih izjava vezanih za inkriminisani događaj za koji je apelant proglašen krivim. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da odbrana nije raspolagala originalnim primjercima ovih izjava, te ih je sud pribavio po službenoj dužnosti, dok je svjedok Ferid S., po pozivu suda, na glavnom pretresu potvrdio da se na svakoj stranici predmetnih izjava nalazi njegov potpis. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da iz transkripata sa glavnog pretresa održanog 13. maja 2014. godine proizilazi da je prvostepeno vijeće, nakon dokaza koje je sproveo sud, odbranama pružilo mogućnost da u okviru dodatnih dokaza, odnosno dopune dokaznog postupka, ukoliko to smatraju potrebnim, ponovo pozovu svjedoka Ferida S. i ispitaju ga na eventualne razlike u odnosu na iskaze koje je uložio sud. Međutim, u nastavku postupka, na sljedećem ročištu održanom 27. maja 2014. godine, prvostepeno vijeće je konstatovalo da odbrane apelanta i saoptuženog P.M. nisu dostavile dokazne prijedloge, nakon čega je vijeće pravilno zaključilo da odbrane prvo i drugooptuženog nemaju dodatnih dokaznih prijedloga. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće ukazalo da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi jasan zaključak da predmetne izjave nisu odlučujući dokazi na kojima se temelji odluka prvostepenog vijeća, već, nasuprot tome, da one predstavljaju samo kontrolne dokaze koji potvrđuju i potkrepljuju ranije utvrđene činjenice zasnovane na drugim sprovedenim dokazima. Takođe, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeno i Apelaciono vijeće ocijenili da se dva dokaza, i to službena zabilješka o prepoznavanju lica sa fotografija (dokaz suda S-3), te izjava svjedoka Ferida S. od 5. januara 1998. godine, zbog načina njihovog uzimanja, ne mogu smatrati relevantnim, pa ih samim tim nije ni ocijenilo. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju garancija prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

45. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i načelo in dubio pro reo, Ustavni sud, imajući u vidu prethodne zaključke, odnosno da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi da je sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog, i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelantova krivica za krivično djelo zločini protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, niti proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4423/15 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio