Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3934/15 (S. E.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Minimalna prava optuženog - obavještenje na jeziku koji razumije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3934/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3934/15, rješavajući apelaciju Savaša Ererena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Savaša Ererena podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. maja 2015. godine i S1 2 K 013017 13 K od 26. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Savaš Ereren (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Tuzle, podnio je 14. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. maja 2015. godine i S1 2 K 013017 13 K od 26. novembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 4. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 12. aprila 2017. godine, a Tužilaštvo BiH 24. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 2 K 013017 13 K od 26. novembra 2014. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i još šest optuženih, apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način pobliže opisanim u tačkama od 1. do 10, od 12. do 17. i 19. i 20. izreke presude počinio krivično djelo organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje krivičnih djela trgovine ljudima i krijumčarenje migranata iz člana 189a. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH, a radnjama opisanim u tačkama 11. i 18. izreke presude i krivično djelo organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje krivičnih djela trgovine ljudima i krijumčarenje migranata iz člana 189a. stav 1. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Za počinjenje navedenih krivičnih djela Sud BiH je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 56. KZBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to počev od 4. decembra 2012. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Na osnovu člana 74. KZBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, te je određeno da se apelantu imaju oduzeti predmeti privremeno oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Granične policije BiH (mobilni telefoni i laptop). Nadalje, na osnovu člana 110. KZBiH određeno je da se apelantu oduzima imovinska korist pribavljena izvršenjem predmetnog krivičnog djela, i to iznos od 12.250 eura i 2.450 KM, a koji novac je od apelanta oduzet po potvrdi Granične policije BiH od 4. decembra 2012. godine.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na početku glavnog pretresa, 11. novembra 2013. godine, sud u smislu člana 8. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelanta, koji je državljanin Republike Turske, upitao da li razumije jezik koji je u upotrebi u BiH, a apelant se izjasnio da razumije jezik koji je u službenoj upotrebi u BiH, te je postupak nastavljen bez prevoda na turski jezik. Sud BiH je smatrao da je na ovaj način zadovoljeno apelantovo pravo da prati tok postupka na jeziku koji razumije, te je našao da se apelantova odbrana neopravdano tek u završnoj riječi pozvala na primjenu član 8. ZKPBiH, pri čemu tokom glavnog pretresa nijednom nije ukazala da apelant ima problema s razumijevanjem jezika koji je u službenoj upotrebi pred Sudom BiH.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, u obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz provedenih dokaza, i to prije svega rezultata provedenih posebnih istražnih radnji koje su se provodile na osnovu naredbi Suda BiH, i to nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija i tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica i transportnih sredstava, koji su u cijelosti potkrijepljeni iskazima saslušanih svjedoka – policijskih službenika koji su provodili istražne radnje u ovom predmetu, zatim policijskih službenika koji su vršili kontrolu prelaska granice BiH, kao i drugih svjedoka koji su iznijeli svoja neposredna opažanja u vezi s radnjama apelanta i drugih optuženih, kao i dugim pribavljenim materijalnim dokazima, odnosno izvodima granične provjere za prelaske preko državne granice BiH, provjerama finansijskih transakcija i dokazima pribavljenim putem međunarodne pravne pomoći iz Republike Hrvatske i Republike Slovenije o evidentiranim nezakonitim prelascima migranata na njihovu teritoriju.

8. Sud BiH je na ročištu za nastavak glavnog pretresa, 5. novembra 2014. godine, primjenom člana 263. stav 2. ZKPBiH, odbio apelantov prijedlog da se saslušaju svjedoci I. S. i E. B., cijeneći da su ovi navedeni dokazni prijedlozi nepotrebni i nemaju značaja za predmet. Sud BiH je, pri tome, cijenio da je u momentu donošenja procesne odluke predmetna stvar u dovoljnoj mjeri raspravljena za donošenje meritorne odluke, te da provođenje ovih dokaza ne bi bilo u skladu s načelom ekonomičnosti i efikasnosti sudskog postupka. Također je navedeno da je apelantova odbrana sudu predočila i određenu finansijsku dokumentaciju koja je na stranom jeziku i koja nije prevedena, te je sud nije mogao cijeniti.

9. Na osnovu analize svih izvedenih dokaza Sud BiH je zaključio da provedeni dokazi van razumne sumnje ukazuju da su se predmetni događaji desili na način kako je to Tužilaštvo BiH navelo u dvadeset tačaka optužnog akta, izuzev tvrdnje da je apelant za organizaciju i prevođenje jednog ilegalnog migranta tražio najmanje 3.500,00 eura. Naime, navedeni iznos iz provedenih dokaza nije tačno utvrđen, pa je u tom dijelu izmijenjen činjenični navod tako što je navedeno da je to činio za „tačno neutvrđeni iznos novca“, pri čemu, prema ocjeni Suda BiH, nije došlo do narušavanja objektivnog identiteta optužnice. Naime, utvrđeno je da su apelant i ostali optuženi predstavljali organiziranu grupu ljudi u smislu člana 1. stav 19. KZBiH, koja je formirana u vremenskom periodu od mjeseca jula 2012. do mjeseca decembra 2012. godine radi izvršenja krivičnog djela krijumčarenje ljudi, u kojoj je apelant djelovao kao organizator navedene organizirane grupe, a ostali optuženi su djelovali kao članovi te organizirane grupe, pri čemu u svakom pojedinačnom slučaju navedenom u optužnici nije došlo do konačne realizacije, odnosno prebacivanja ilegalnih migranata do krajnjih destinacija u Evropskoj uniji ili pokušaja tog prebacivanja kada je izvršeno prebacivanje ilegalnih migranata samo do Hrvatske, a iza čega je stajala namjera njihovog daljnjeg prebacivanja u zemlje Evropske unije, pri čemu je grupa imala „uhodan“ obrazac ponašanja. Navedeno je potvrđeno dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama koji, dovedeni u vezu s prezentiranim materijalnim dokazima, potvrđuju navedenu ulogu i djelovanje apelanta i ostalih optuženih, od kojih su neki za navedeno krivično djelo već pravomoćno osuđeni po zaključenom sporazumu o priznanju krivice, što u vezi sa svim provedenim dokazima dodatno potvrđuje da su se navedeni događaji desili na način, u vrijeme i na mjestu kako je to tvrdilo Tužilaštvo BiH. Upravo presretnuti telefonski razgovori optuženih potvrđuju navode Tužilaštva BiH da je apelant u navedenom periodu održavao stalne telefonske kontakte s licem M. O. i još 19 njemu poznatih lica koja su se nalazila van Bosne i Hercegovine, s kojima je dogovarao način dovođenja ilegalnih migranata u BiH iz Turske, te da su navedene radnje preduzimane za novčanu naknadu koju su dogovarali u svakom pojedinačnom slučaju. Sve navedene radnje apelanta i ostalih optuženih su, prema ocjeni Suda BiH, preduzete protivno Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organiziranog kriminala i protivno članu 6. Protokola protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem („Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“ broj 3/02), a prema kojem propisu svaka država ima obavezu da zakonskim odredbama i drugim mjerama ustanovi kao krivične prekršaje, kada se čine namjerno i da se ostvari direktno ili indirektno finansijska i druga materijalna korist, i to: a) krijumčarenje migranata, b) kad se čini u svrhu omogućavanja, i) proizvodnja lažnog putnog ili identifikacionog dokumenta, ii) isposlovanje, pribavljanje ili posjedovanje takvog dokumenta, te c) omogućavanje licu koje nije državljanin ili stalni stanovnik da ostane u državi u pitanju bez ispunjavanja neophodnih uvjeta za legalan ostanak u državi sredstvima iz tačke b) ili bilo kojim drugim nezakonitim sredstvima.

10. U vezi s odlukom o kazni, Sud BiH je naveo da je na apelantovoj strani cijenio stepen njegovog doprinosa izvršenju krivičnog djela, kao i njegove lične i porodične prilike, odnosno da je porodičan čovjek, otac jednog malodobnog djeteta, a od otežavajućih okolnosti Sud BiH je cijenio brojnost preduzetih krivično-pravnih radnji i vrijednost zaštićenog dobra, te činjenicu da je ranije osuđivan za isto krivično djelo. Pored navedenog, apelantu je primjenom člana 74. KZBiH izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, a koji su taksativno navedeni u izreci presude i privremeno oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela budući da je sud utvrdio da postoji opasnost da ti predmeti budu ponovo upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela.

11. Polazeći od načela da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, Sud BiH je na osnovu člana 110. KZBiH donio odluku da se apelantu oduzima imovinska korist pribavljena predmetnim krivičnim djelima, i to iznos od 12.250 eura i iznos od 2.450 KM, a koji novac je apelantu oduzet po potvrdi Granične policije BiH od 4. decembra 2012. godine, u apoenima decidirano navedenim u izreci presude. Sud BiH je ocjenom provedenih dokaza nesumnjivo zaključio da navedeni novac, koji je pronađen i oduzet od apelanta prilikom pretresa kuće koju koristi, potiče od izvršenja predmetnih krivičnih djela koja su vršena s ciljem stjecanja materijalne koristi, što je potvrđeno dokazima izvedenim u postupku, iz kojih je vidljivo da je apelant od ilegalnih migranata naplaćivao novac bilo da mu neposredno daju novac (preko M. O. ili vozača koji su bili angažirani za prevoz migranata) ili da mu ga šalju putem Western Uniona, također na ime M. O., koji je bio njegov „pijun“ i pod njegovim apsolutnim utjecajem, dok s druge strane apelant nije pružio valjane dokaze da se radi o zakonito stečenom novcu.

12. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. maja 2015. godine apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, a uvažilo žalbu Tužilaštva BiH i prvostepenu presudu preinačilo u odnosu na pravnu ocjenu djela i odluku o krivičnoj sankciji tako što su apelantove radnje kvalificirane kao krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krijumčarenjem ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa st. 3. i 1. KZBiH, te u vezi sa članom 54. KZBiH, pa je apelant za počinjenje navedenog krivičnog djela osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.

13. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene navode da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka time što je određen broj prvobitno optuženih iz ovog predmeta zaključio sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH, a odluku o tim sporazumima je donijelo isto vijeće koje je donijelo i prvostepenu presudu. Apelaciono vijeće je ukazalo da je odredbom člana 231. stav 4. ZKPBiH izričito određeno da nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavnog pretresa, a time i u toku glavnog pretresa, o sporazumu o priznanju krivice odlučuje sudija, odnosno vijeće kome je predmet dostavljen radi zakazivanja glavnog pretresa, to je i u konkretnom slučaju vijeće koje je donijelo prvostepenu presudu bilo funkcionalno nadležno za odlučivanje o sporazumima o priznanju krivice koje su s Tužilaštvom BiH zaključili saoptuženi u ovom predmetu. Apelaciono vijeće je dalje ukazalo da, osim što je bilo nadležno za odlučivanje o sporazumima o priznanju krivice u odnosu na saoptužene u ovom predmetu, prvostepeno vijeće, prilikom ocjene da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženih koji su zaključili sporazume, ni na koji način nije prejudiciralo odluku o krivici u odnosu na apelanta. Naime, prvostepeno vijeće je utvrđivalo da li postoji dovoljno dokaza o krivici konkretnog saoptuženog koji je zaključio sporazum, pri čemu ni te dokaze nije izvodilo, dok je dokazni postupak u odnosu na apelanta proveden do kraja, pri čemu je apelantova odbrana imala mogućnost da izvede svoje dokaze koje je smatrala relevantnim i njima pobije dokaze koje je izvelo Tužilaštvo BiH.

14. Dalje je navedeno da je apelant u žalbi naveo da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka zbog toga što je prvostepeno vijeće dalo nalog svjedoku M. F. da iz ukupne mase presretnutih razgovora izdvoji one komunikacije koje se odnose na apelante, pri čemu je ukazano da taj svjedok nije preslušavao sve presretnute komunikacije, niti vršio njihovu analizu, nego je to uradio svjedok G. M., pa da je na taj način prvostepeno vijeće nezakonito vršilo intervenciju u dokaz koji se izvodio po prijedlogu Tužilaštva BiH, što je bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude. U vezi s ovim apelacionim navodima, apelaciono vijeće je istaklo da apelant nije precizirao koje bi to odredbe procesnog zakona bile pogrešno primijenjene, odnosno da nisu primijenjene, a što je bilo ili moglo biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, pa da bi se s tim u vezi moglo govoriti o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka. Osim toga, presretnuti telefonski razgovori, kao rezultat provedenih posebnih istražnih radnji, predloženi su kao dokaz Tužilaštva BiH i ono je odredilo koji razgovori su značajni i treba da budu izvedeni kao dokaz s ciljem dokazivanja optužbe, a apelant i njegov branilac su tokom postupka imali mogućnost ukazati na neke druge razgovore ili bilo koji drugi dokaz koji bi dovodio u sumnju izvedeni dokaz Tužilaštva BiH, a što nije učinjeno u toku glavnog pretresa, kao ni u žalbi. Stoga je apelaciono vijeće i ovaj žalbeni navod ocijenilo neosnovanim.

15. Razmatrajući apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeno vijeće počinilo povredu odredaba krivičnog postupka time što je pretres vodilo na bosanskom jeziku iako apelant ne razumije bosanski jezik u dovoljnoj mjeri da je bio u mogućnosti da prati cjelokupan tok glavnog pretresa, apelaciono vijeće je, prije svega, ukazalo da je pravo na jezik jedno od osnovnih prava optuženog u krivičnom postupku i da je kao jedno od osnovnih načela propisano odredbom člana 8. stav 2. ZKPBiH. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je izvršilo uvid u zapisnik o prvom ispitivanju tada osumnjičenog apelanta pred postupajućim tužiocem, te utvrdilo da je apelant, shodno odredbi člana 8. stav 2. ZKPBiH poučen o pravu da se služi maternjim jezikom, odnosno pravu na besplatne usluge prevodioca ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja, kao i da je apelant, iako je prevodilac bio prisutan, potpisao zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, te izjavio: „Razumijem jezik Tužilaštva, ne treba mi prevodilac, svejedno mi je na kom će se pismu sačiniti zapisnik“, što je potvrdio svojim potpisom. Nadalje, istaknuto je da je, prilikom prvog izvođenja apelanta pred sudiju za prethodni postupak, na ročište povodom razmatranja prijedloga za određivanje pritvora 5. decembra 2012. godine bio pozvan i na ročište pristupio sudski tumač za turski jezik, te da je apelant ponovo izjavio da razumije jezik, što je potvrdio i njegov branilac. Sutkinja za prethodni postupak, pozivajući se na odredbu člana 8. stav 2. ZKPBiH, poučila je apelanta i sve prisutne o pravu na korištenje maternjeg jezika ili jezika koji osumnjičeni/optuženi razumije, pojašnjavajući mu šta to znači, a na višestruko ponavljanje apelanta i branioca da apelant razumije jezik, istakla je da apelant, ukoliko se želi odreći tog prava, mora to izričito izjaviti, što je apelant i učinio. Nakon toga je tumač za turski jezik, koji je pristupio na navedeno ročište, otpušten, a sutkinja je još jednom upozorila apelanta da, ukoliko ne bude razumio nešto što bude rečeno, zatraži da mu se pojasni, a za čim se, kako proizlazi iz predmetnog zapisnika, tokom ročišta nije ukazala potreba. Konačno, na prvom ročištu pred pretresnim vijećem, prije čitanja optužnice, predsjedavajući vijeća je prilikom uzimanja ličnih podataka, još jednom upitao apelanta da li razumije bosanski jezik i može li se nastaviti s ročištem, što je apelant potvrdio. Imajući u vidu da je apelant, prilikom prvog izvođenja pred sud, shodno odredbama ZKPBiH, poučen o pravu na korištenje svog jezika ili jezika koji razumije, te na mogućnost angažiranja prevodioca ukoliko se odluči iskoristiti to svoje pravo, odnosno da se, ukoliko ne želi koristiti usluge prevodioca, tog prava mora izričito odreći (a što je apelant i učinio), apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće u cijelosti postupilo u skladu sa svojim obavezama s ciljem ostvarenja ovog osnovnog apelantovog prava, te je ove apelantove navode ocijenilo neosnovanim.

16. U vezi sa žalbenim navodima kojima je apelant osporavao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, apelaciono vijeće je navelo da na pravilnost zaključka prvostepenog vijeća o kriminalnom karakteru apelantovih radnji prvenstveno ukazuje analiza transkripata presretnutih telefonskih razgovora, te njihovo dovođenje u vezu s ostalim izvedenim dokazima, što je dovelo do nesumnjivog zaključka da turski državljani za čije je krijumčarenje apelant proglašen krivim, u BiH ili susjednu Republiku Hrvatsku nisu dolazili kao turisti, nego naprotiv da su BiH, a zatim Republika Hrvatska predstavljale tranzitna područja preko kojih su državljani Republike Turske, u organizaciji apelanta i članova njegove grupe, prebacivani ili je postojala namjera njihovog prebacivanja u zemlje Evropske unije. Nasuprot tvrdnji iz žalbe da je prvostepeno vijeće propustilo analizirati blanketne međunarodne propise kojima bi radnje za koje je apelant proglašen krivim bile protivne, apelaciono vijeće je našlo da se prvostepeno vijeće u svojoj presudi na takve propise upravo i pozvalo, te zaključilo da su radnje apelanta i ostalih članova grupe preduzete protivno Konvenciji UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, kao i člana 6. Protokola protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem, čije su odredbe citirane u prvostepenoj presudi. Nadalje, istaknuto je da, suprotno apelantovoj žalbenoj tvrdnji, prema ocjeni apelacionog vijeća, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeno vijeće na strani apelanta našlo postojanje svijesti o namjeri putnika iz Turske da uđu u zemlje Evropske unije, a za šta nisu ispunjavali uvjete, te da je on organizirao njihovo ilegalno prebacivanje u zemlje Evropske unije, dok su ostali članovi organizirane grupe, prema njegovim uputama, u koordinaciji kako međusobnoj tako i neposredno ili posredno s apelantom kao organizatorom, preduzimali radnje s ciljem takvog ilegalnog prebacivanja migranata u zemlje Evropske unije. Da je apelant bio svjestan da su putnici iz Turske predstavljali ilegalne migrante, to jest lica koja su s namjerom trajnog nastanjenja nastojala doći u neku od zemalja Evropske unije u kojima nisu imali dozvolu za boravak i nastanjenje, i prema ocjeni apelacionog vijeća, proizlazi iz analize transkripata presretnutih razgovora, a u kojima se apelant spominje kao „vlasnik tezge od početka do kraja“, odnosno gdje se spominje da će biti organizirano prebacivanje „u čizmu“ (šifra korištena za Italiju koja po svom geografskom obliku podsjeća na čizmu), a u kojim razgovorima je ujedno ugovarana i cijena za takvo prebacivanje. Apelaciono vijeće je dalje ocijenilo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da se nije radilo o turistima iz Turske, kako je odbrana kroz cijeli postupak nastojala prikazati, nego naprotiv o ilegalnim migrantima, jer je to evidentno iz više presretnutih razgovora apelanta s trećim licima u kojima se apelant informira o izgledu lica koje treba prebaciti kako bi se prikrio stvarni motiv putovanja turskih državljana, odnosno kako bi oni bili prikazani kao turisti, te da s istim ciljem instruira da turski državljani, ukoliko ih neko bude pitao za razlog dolaska, na primjer kažu da dolaze na Sarajevski filmski festival, da se kod ugovaranja hotelskog smještaja za navedena lica vodi računa da se vrijeme podudara s vremenom rezervirane avionske karte iako se već planiraju i preduzimaju aktivnosti, dogovori s drugim članovima grupe za dalje prebacivanje turskih državljana u zemlje Evropske unije. Nadalje, istaknuto je da presretnuti razgovori upućuju da se prebacivanje turskih državljana iz BiH u Republiku Hrvatsku vrši nakon što se između apelanta i ostalih članova grupe utvrdi da imaju „prolaz“, tačnije da na granici radi granični policajac V. I., također član grupe, kako bi se u pasoše turskih državljana stavili pečati radi stvaranja privida njihovih namjera, odnosno prikrivanja stvarnih motiva putovanja. Zatim, ukazano je da iz više presretnutih telefonskih razgovora proizlazi da je apelant kod dogovora o prebacivanju turskih državljana ugovarao cijenu za tu „uslugu“, koja je varirala u zavisnosti od toga da li se radi o licima koja u pasošu već imaju upisanu zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku ili o „čistim“ turskim državljanima koji u svojim pasošima nemaju upisanu takvu vrstu zabrane. Apelaciono vijeće je dalje ocijenilo da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo da se analizom presretnutih komunikacija i njihovim dovođenjem u vezu s iskazima saslušanih svjedoka i drugim dokazima, za svaku tačku optužnice ponaosob, može izvesti zaključak da je postojao jedinstven obrazac po kojem su apelant, kao organizator, i ostali optuženi, kao članovi grupe, djelovali s ciljem krijumčarenja turskih državljana, da su za te usluge naplaćivali cijenu, odnosno da su te radnje preduzimali s ciljem pribavljanja imovinske koristi. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove žalbene navode da je prvostepeno vijeće zaključak da su turski državljani bili ilegalni migranti zasnovalo na dokazima pribavljenim putem međunarodne pravne pomoći iz Republike Hrvatske o zabrani ulaska tih lica u Republiku Hrvatsku, koje je prvostepeno vijeće cijenilo kao ključne, a ne potkrepljujuće dokaze, iako te dokaze odbrana nije mogla provjeriti. Apelaciono vijeće je istaklo da apelantova odbrana u prvostepenom postupku nije osporavala zakonitost ovih dokaza, te da su ti dokazi, suprotno apelantovim tvrdnjama, cijenjeni kao potkrepljujući dokazi za zaključak da su turski državljani imali svojstvo ilegalnih migranata, koji su dovedeni u vezu s ostalim izvedenim dokazima, naročito transkriptima presretnutih razgovora, te je zaključilo da su ta lica kojima su granični organi Republike Hrvatske stavili zabranu ulaska u zemlju, imala kroz Hrvatsku proći u tranzitu s ciljem ulaska u zemlje Evropske unije, odnosno da ta lica nisu turisti, već ilegalni migranti koji su u organizaciji apelanta i njegove grupe pokušali ući u zemlje Evropske unije.

17. Apelaciono vijeće je našlo da je Tužilaštvo BiH osnovano ukazalo da je pogrešna primjena krivičnog zakona rezultirala i preblagim odmjeravanjem kazni u odnosu na sve optužene, kao i da je prvostepeno vijeće istovremeno precijenilo olakšavajuće okolnosti na strani optuženih, dok otežavajućim okolnostima nije dalo adekvatan značaj. Kada je riječ o apelantu, apelaciono vijeće je uvažilo žalbu Tužilaštva BiH, preinačilo prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela, te je radnje za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificiralo kao krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 1, kako je to kvalificirano optužnicom, a sve u vezi sa članom 54. KZBiH.

18. Konačno, apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove žalbene navode u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, navodeći da dokazi u spisu koji upućuju na znatan iznos imovinskopravne koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela ne rezultiraju uvjerenjem da novac pronađen i oduzet prilikom pretresa objekta koji koristi apelant, u iznosu od 12.250 eura i 2.450 KM, nije novac pribavljen izvršenjem krivičnog djela, te mu je na osnovu člana 110. KZBiH i oduzet kao protivpravno stečena imovinska korist.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. U apelaciji se navodi da su povrijeđena apelantova prava, zagarantirana članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 7, 8. i 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

20. U tom kontekstu apelant, prije svega, tvrdi da se osporene presude zasnivaju na dva zabranjena osnova-sporazumima o priznanju krivice (bez svjedočenja lica koja su sklopila sporazume) i rezultatima nezakonitih posebnih istražnih radnji (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija).

21. Navodi da je Sud BiH rezultate sporazuma o priznanju krivice drugih lica tretirao kao dokaze apelantove krivice, odnosno općepoznate činjenice na kojima bi bilo moguće bazirati sudsku odluku, što je nedopustivo. Sporazum jednog lica ne može biti dokaz krivice drugog lica. Jedina situacija u kojoj se presude (dijelovi presuda) prihvatljivi kao činjenice (ali ne i baza za osudu) su činjenice presuđene pravomoćnim presudama MKSJ, prihvaćene pred Sudom BiH u skladu sa Zakonom o ustupanju.

22. Apelant dalje tvrdi da postupak izdavanja naredbi i nadziranja provođenja mjere prisluškivanja njegovog telefona i drugih saoptuženih nije bio u cijelosti u skladu s pretpostavkama zakonitosti, niti je na odgovarajući način ograničeno miješanje u njegovo pravo na poštovanje privatnog života, zbog čega se na osnovu takvih dokaza nije mogla zasnovati sudska odluka.

23. Zatim, navodi da mu nije bilo omogućeno da se služi „maternjim jezikom ili jezikom koji razumije“, odnosno da mu nije bilo osigurano prevođenje na turski jezik, kao i da nije bio upoznat s osnovima optužbe protiv njega s obzirom na to da je drugostepenom presudom izmijenjena kvalifikacija krivičnog djela za koje je proglašen krivim u odnosu na prvostepenu presudu.

24. Nadalje, tvrdi da mu je tokom postupka povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku jer je odbijen prijedlog njegove odbrane da se saslušaju pojedini svjedoci, te da nije cijenjena određena finansijska dokumentacija koja nije bila prevedena s turskog jezika. Smatra da su izvedeni dokazi cijenjeni proizvoljno, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u pogledu same radnje izvršenja krivičnog djela za koje je osporenim presudama proglašen krivim. Također ističe da je u postupku korišten standard dokazivanja „van razumne sumnje“, koji nije predviđen u ZKPBiH. Zbog svega navedenog smatra da u postupku donošenja osporenih presuda nije poštovano načelo in dubio pro reo.

25. S obzirom na to da, kako navodi, nije prekršio niti jednu odredbu niti jednog zakona BiH ili zakona koji je BiH mogla primijeniti na svojoj teritoriji smatra da je u njegovom slučaju povrijeđen i član 7. Evropske konvencije.

26. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant nije posebno obrazlagao.

b) Odgovor na apelaciju

27. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su u odgovoru na apelaciju istakli da su apelantovi navodi neosnovani, pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

28. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Produženo krivično djelo Član 54.

(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Krijumčarenje ljudi Član 189.

(1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počinjeno u sastavu organizirane grupe ili grupe za organizirani kriminal, zloupotrebom službenog položaja ili na način kojim se ugrožava život, zdravlje ili sigurnost krijumčarenih lica ili je prema njima postupano u svrhu iskorištavanja ili na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(4) Kaznom iz stava (3) ovog člana kaznit će se i onaj ko djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počini prema licu koje nije navršilo 18 godina života.

(5) Ako je zbog djela iz stavova (1) i (2) ovog člana nastupila smrt jednog ili više krijumčarenih lica, počinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(6) Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.

Organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje krivičnih djela trgovine ljudima i krijumčarenje migranata Član 189a.

(1) Ko organizira grupu ili drugo udruženje za izvršenje krivičnih djela iz članova 186. (Trgovina ljudima) i 189. (Krijumčarenje ljudi) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko postane pripadnik grupe ili drugog udruženja iz stava (1) ovog člana ili na drugi način pomaže grupu ili udruženje kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

(3) Na organizatora ili vođu organizirane grupe ili drugog udruženja koji su počinili djela iz stava (1) ovog člana i njihove pripadnike primjenjuju se odredbe iz člana 250. (Organizirani kriminal) ovog zakona.

29. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 8.

Jezik i pismo [...] (2) Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se "maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju". Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.

(3) O pravima iz stava 2. ovog člana poučit će se prije prvog ispitivanja osobe iz stava 2. ovog člana koje se tih prava mogu odreći ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku će se zabilježiti da je data pouka i izjava učesnika na datu pouku.

[...] Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 78.

[...] (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

[...] Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. maja 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. juna 2015. godine, a apelacija podnesena 14. augusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

e) da dobije besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

37. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

38. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

39. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

40. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

41. U vezi s apelantovim navodima da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja telekomunikacija nezakoniti dokazi i da se na takvim dokazima nisu mogle zasnivati osporene odluke, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tokom prvostepenog postupka pred Sudom BiH isticao navedeni prigovor zakonitosti dokaza, odnosno u žalbenom postupku pred apelacionim vijećem ukazivao da je prvostepenu sud presudu zasnovao na dokazima koji su pribavljeni na protivzakonit način, pa se o tom prigovoru prvostepeno i apelaciono vijeće Suda BiH nisu ni mogli ni izjasnit. Naime, iz obrazloženja osporene presude apelacionog vijeća proizlazi da su se apelantovi navodi istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude odnosili na način na koji je prvostepeno vijeće kao dokaz izvodilo presretnute telefonske razgovore, a ne na zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji koje su rezultirale navedenim presretnutim telefonskim razgovorima, u pogledu kojih apelantovih navoda je apelaciono vijeće dalo obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Zbog toga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Uostalom, apelant i u apelaciji ne navodi u čemu se ogleda ovaj njegov prigovor, nego samo paušalno navodi da postupak izdavanja naredbi i nadziranja provođenja mjere prisluškivanja njegovog telefona i drugih saoptuženih nije bio u cijelosti u skladu s pretpostavkama zakonitosti, niti je na odgovarajući način ograničeno miješanje u njegovo pravo na poštovanje privatnog života.

42. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što je prvostepeno vijeće pretres vodilo na bosanskom jeziku iako apelant ne razumije bosanski jezik u dovoljnoj mjeri da je bio u mogućnosti da prati cjelokupan tok glavnog pretresa, Ustavni sud, prije svega, ukazuje, kao što je to i apelaciono vijeće ukazalo u obrazloženju drugostepene presude, da je pravo na jezik jedno od osnovnih prava optuženog u krivičnom postupku i da je kao jedno od osnovnih načela propisano odredbom člana 8. stav 2. ZKPBiH. Ustavni sud dalje zapaža da je apelaciono vijeće detaljno analiziralo ovaj apelantov žalbeni prigovor, te utvrdilo da je apelant shodno odredbi člana 8. stav 2. ZKPBiH poučen o pravu na korištenje svog jezika ili jezika koji razumije, te na mogućnost angažiranja prevodioca ukoliko se odluči iskoristiti to svoje pravo, te da se apelant tog prava izričito odrekao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani.

43. Ustavni sud, također, smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio upoznat s osnovima optužbe protiv njega s obzirom na to da je drugostepenom presudom izmijenjena kvalifikacija krivičnog djela za koje je proglašen krivim u odnosu na prvostepenu presudu. Naime, u svojoj praksi Evropski sud je ukazao da odredbe člana 6. stav 3. tačka a) nalažu posebnu pažnju pri obavještavanju okrivljenog o optužbi protiv njega. Tako je u predmetu Pelissier i Sassi protiv Francuske Evropski sud istakao da Evropska konvencija okrivljenom daje pravo da bude obaviješten ne samo o razlozima za optužbu već i o pravnoj kvalifikaciji djela za koje se tereti. Polje primjene ove odredbe mora biti procijenjeno u svjetlu općeg prava na pravično suđenje zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je naglasio da je u krivičnim predmetima odredba o potpunom i detaljnom obavještavanju okrivljenog u vezi s optužbama protiv njega, a, shodno tome, i pravnoj kvalifikaciji koju bi sud mogao usvojiti suštinski preduvjet za osiguravanje pravičnosti postupka. Konačno, Evropski sud je primijetio da su član 6. stav 3. tač. a) i

b) povezani, te da pravo da se bude obaviješteno o prirodi i razlozima optužbe mora biti posmatrano u svjetlu prava optuženog da pripremi svoju odbranu (vidi Evropski sud, Pelissier i Sassi protiv Francuske [GC], aplikacija broj 25444/94, st. 51-54, 25. mart 1999. godine). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju prvostepeno vijeće Suda BiH nije prihvatilo pravnu kvalifikaciju iz optužnice Tužilaštva BiH kojom su se apelant i ostali optuženi teretili za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje ljudi iz člana 189. st. 1. i 4. KZBiH, nego je smatralo da se radi o krivičnom djelu organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje krivičnih djela trgovine ljudima i krijumčarenje migranata iz člana 189. a. st. 1. i 2. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje ljudi iz člana 189. st. 1. i 4. KZBiH. Međutim, apelaciono vijeće je prihvatilo žalbu Tužilaštva BiH, te je prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije djela tako što je prihvatilo pravnu kvalifikaciju djela Tužilaštva BiH, pa je apelanta proglasilo krivim za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant od početka postupka bio upoznat s osnovima optužbe, uključujući i pravnu kvalifikaciju djela koje mu je Tužilaštvo BiH stavljalo na teret, a koju je apelaciono vijeće u drugostepenom postupku prihvatilo kao pravilnu, pa slijedi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

44. U vezi s apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao (vidi tačku 108) da je dokazivanje „van razumne sumnje“ karakteristično za adversarne pravne sisteme, u kojima sud nema „dužnost utvrditi istinu“, što je karakteristika kontinentalnih sistema, već je njegova obaveza osigurati pravičan krivični postupak u kojem optuženi ima na raspolaganju potrebne procesne mogućnosti za odbranu. Također, u takvom sistemu tužilac mora dokazati krivicu optuženog „van razumne sumnje“, a sud nema dužnost utvrđivati „istinu“ koja kao načelo nije ni proklamirana. Naravno, ni u takvom krivičnom postupku istina nije bez značaja, ali sud za njom ne traga ex officio, već se isključivo oslanja na dokazne aktivnosti stranaka. Nadalje, ukazano je (vidi tačku 109) „da je u BiH na snazi mješoviti sistem, tj. da se odredbama važećeg ZKPBiH uspostavlja ravnoteža između načela istine (inkvizitorski element) i načela adversarnosti, koji se prepliću i stvaraju pretpostavke za novi način 'utvrđivanja istine' koja je kao načelo propisana, mada ne eksplicitno, u članu 239. ZKPBiH kojim je propisana dužnost sudije da se 'stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak'. Stoga, iako važeći sistem ima elemente advesarnog postupka, dokazni postupak je zadržao i inkvizitorsko načelo utvrđivanja istine, i to kao dužnost sudije. To, naravno, ne znači da sud uvijek realno mora utvrditi istinu, već da sud mora steći uvjerenje da je utvrdio istinu, odnosno mora tokom cijelog postupka težiti da utvrdi istinu i mimo dokazne inicijative stranaka, a to svoje uvjerenje mora logično i jasno obrazložiti analizom provedenih dokaza“. Najzad, u citiranoj odluci je ukazano (vidi tačku 105) „(…) da Evropska konvencija ne nameće državama članicama bilo kakvu obavezu da svoj ukupni pravni, pa i krivičnopravni sistem urede na neki određeni način, pa je i način na koji će se ocjenjivati dokazi pitanje koje se rješava domaćim zakonom (vidi reference u tački 103. ove odluke). Tako je krivičnim procesnim zakonima u BiH slobodna ocjena dokaza propisana kao način na koji će sudovi ocijeniti izvedene dokaze u krivičnom postupku. Imajući to u vidu, Ustavni sud je, kao 'domaći sud' koji predstavlja konačnog zaštitnika ljudskih prava na domaćem nivou, u svojoj praksi usvojio i stav da 'slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje' u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je također naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (AP 661/04, ibid, tačka 35). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude 'opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice' kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30)“.

45. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je van razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasilo krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Također, apelaciono vijeće je dalo jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim zbog čega je izmijenilo pravnu ocjenu prvostepenog vijeća u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje je apelanta proglasilo krivim.

46. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 281. ZKPBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude prvostepenog vijeća Suda BiH iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Činjenica da su određena lica već pravomoćno osuđena za isto krivično djelom po zaključenom sporazumu o priznanju krivice je samo konstatirana u smislu potvrde svim provedenim dokazima da su se navedeni događaji desili na način, u vrijeme i na mjestu kako je to tvrdilo Tužilaštvo BiH. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je prvostepeno vijeće Suda BiH prekoračilo načelo slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i načelo „jednakosti oružja“ koje je važan element pravičnog suđenja i koje podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog vijeća Suda BiH, a koje je potvrdilo i apelaciono vijeće nije bila očigledno proizvoljna. Ustavni sud, također, smatra da su u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom. Činjenica da su odbijeni neki dokazni prijedlozi odbrane iz razloga što je stvar dovoljno raspravljena ne predstavlja, sama po sebi, povredu prava na ravnopravnost stranaka u postupku i prava na odbranu, kako se to u apelaciji tvrdi, jer sud nije obavezan uvažiti svaki prijedlog odbrane. Naime, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34). Osim toga, sud je obavezan da se stara o svestranom pretresanju predmeta, ali ima i dužnost da otkloni sve ono što dovodi do nepotrebnog odugovlačenja postupka.

47. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

49. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelacija kršenje ovih prava vezuje za iste navode koji su istaknuti u odnosu na pravo na pravično suđenje, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju ovih prava smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivično-pravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz kojih je van razumne sumnje proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelantu uskraćeno pravo na korištenje svog jezika ili jezika koji razumije, odnosno mogućnost angažiranja prevodioca, niti da nije bio upoznat s osnovima optužbe za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

51. Nema kršenja ni apelantovog prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije, prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuju za iste navode koji su istaknuti u odnosu na pravo na pravično suđenje, a kada je Ustavni sud u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje zaključio da su ti navodi neosnovani.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman