Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5573/15 („MZ Kamion“ d.o.o. Žepče u likvidaciji)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o parničnom postupku · čl. 277
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 346
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5573/15
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5573/15, rješavajući apelaciju „MZ Kamion“ d.o.o. Žepče u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio „MZ Kamion“ d.o.o. Žepče u likvidaciji protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 013413 15 Rev od 8.
septembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 013413 14 Gž od 11. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „MZ Kamion“ d.o.o. Žepče u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Mutapčić, advokat iz Zenice, podnio je 18. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 013413 15 Rev od 8. septembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 013413 14 Gž od 11. februara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i pravnog zastupnika Danice Zovko (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 13. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. oktobra 2017. godine, a Kantonalni sud 16. oktobra 2017. godine, dok pravni zastupnik tužiteljice nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv apelanta radi isplate duga. U tužbi je navela da je s apelantom 15. decembra 2007. godine zaključila Ugovor o prodaji nekretnina broj OPU-529/08 (u daljnjem tekstu: predmetni kupoprodajni ugovor), te je apelantu prodala određene nekretnine (pobliže navedene u tužbi; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), čiji je ona bila posjednik s dijelom 1/1. Zatim je u tužbi navela da je po osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora apelant samo djelimično ispunio svoju obavezu, a što je priznao i apelantov tadašnji direktor (s kojim je zaključila predmetni kupoprodajni ugovor - Radoslav Dodik). S obzirom na navedeno, tužiteljica je predložila sudu da obaveže apelanta na isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Apelant je u cijelosti osporio predmetni tužbeni zahtjev tvrdnjom da se radi o ništavom ugovoru jer za kupovinu nekretnine nije postojala odluka Skupštine društva, odnosno da nema zapisnika o održanoj Skupštini društva na kojoj je donesena takva odluka. Apelant je ujedno postavio i protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora i zahtjev da se tužiteljica obaveže da mu vrati dio isplaćene kupoprodajne cijene u određenom novčanom iznosu. Protivtužbeni zahtjev apelant je zasnovao na odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa čl. 246. i 310. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD).
7. Presudom Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 P 013413 11 P od 11. augusta 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice, a usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće činjenice. Naime, među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica s apelantom 15. decembra 2007. godine zaključila predmetni kupoprodajni ugovor, koji je notarski obrađen, i da je tim ugovorom tužiteljica prodala apelantu predmetne nekretnine čiji je bila posjednik s 1/1 dijela za određenu kupoprodajnu cijenu. Nadalje, otpravak izvornika predmetnog kupoprodajnog ugovora ispravljen je rješenjem notara (Sabire Sarvan) 14. februara 2008. godine u pogledu datuma zaključivanja ugovora. Nadalje, apelant je isplatio tužiteljici određeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene, dok je tužiteljica određeni novčani iznos naplatila putem mjenice. Međutim, među parničnim strankama je sporno je li predmetni kupoprodajni ugovor ništav zbog toga što apelantova Skupština društva nije uopće održana, a i ako je održana da li je održana u skladu sa ZPD. U vezi s tim apelant je tvrdio da Skupština društva nije održana u smislu odredaba ZPD, jer da jeste, kao jedini relevantan dokaz o održavanju Skupštine društva bio bi zapisnik, a koji ne postoji. S druge strane, tužiteljica je tvrdila da je neosnovan apelantov navod jer je predmetni kupoprodajni ugovor sačinjen na osnovu odluke Skupštine društva kojom je jasno i na nedvojben način precizirano koje nekretnine su predmet kupovine i po kojoj cijeni, a apelantu nije mogla ostati nepoznata činjenica o toj kupovini i održavanju Skupštine jer je apelant kupljene nekretnine vodio u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji, a što proizlazi i iz apelantove analitičke kartice.
9. Općinski sud je naveo da je uvidom u Odluku o kupovini nekretnina (u daljnjem tekstu: Odluka Skupštine društva) broj 23-3 od 14. februara 2008. godine utvrdio da je u njoj naznačeno da je Skupština društva apelanta, na osnovu odredbe člana 246. ZPD, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, donijela odluku o kupovini nekretnina, te da se daje ovlaštenje direktoru društva da s tužiteljicom zaključi kupoprodajni ugovor s naznakom tačno opisanih nekretnina i cijenom po metru kvadratnom. Navedenu odluku Skupštine društva je potpisao predsjednik Skupštine društva. Zatim je Općinski sud ukazao na sadržaj odredbi čl. 246, 257. i 310. ZPD. Slijedom navedenog, Općinski sud je u odnosu na apelantovu tvrdnju (da Skupština nije ni održana, te da ne postoji zapisnik sa Skupštine) istakao da sve i da takav zapisnik postoji on nije tokom postupka ni ponuđen sudu kao dokaz, iako je teret dokazivanja ove činjenice bio na tužiteljici shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako navedeni zapisnik nije ni ponuđen, Općinski sud je naveo da je o postojanju ove činjenice odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja shodno odredbi člana 126. ZPP smatrajući navode tužiteljice neosnovanim.
10. Nadalje je Općinski sud naveo da je ništavost kao institut razrađen u odredbama ZOO (čl. 103-111) i primjenjuje se kao opći propisi i na odluke Skupštine društva „ako odredbama ZPD nije drugačije propisano “ , što znači da je ZPD lex specialis, te kao takav uživa prednost u primjeni. S obzirom da su zakonski razlozi ništavosti odluke Skupštine taksativno pobrojani, Općinski sud je istakao da ništavost nastupa ex lege, a tužba za utvrđivanje ništavosti, i da je bila podnesena, ima samo deklaratorni karakter. Kako je shodno naprijed navedenoj odredbi člana 257. ZPD propisano da je odluka Skupštine ništava ako nije unesena u zapisnik, a tokom postupka zapisnik kao dokaz nije ponuđen sudu, niti je njegovo postojanje dokazano na drugi način, Općinski sud je naveo da je zbog navedenog odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, a utvrdio da je apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora osnovan u cijelosti. Zatim je Općinski sud ukazao da je odredbom člana 104. ZOO propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Budući da je utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav jer je zaključen na osnovu odluke Skupštine društva koja je po sili zakona ništava, Općinski sud je obavezao tužiteljicu i da apelantu vrati primljeni iznos primljen na ime kupoprodajne cijene.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 44 0 P 013413 14 Gž od 11. februara 2015. godine žalba tužiteljice je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što se usvaja tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je nesporno da je tužiteljica s apelantom 16. decembra 2007. godine zaključila predmetni kupoprodajni ugovor, koji je zaključen u zakonom propisanoj formi, te notarski obrađen. Zatim, navedeni ugovor je zaključen s apelantovim zakonskim zastupnikom (direktorom Radoslavom Dodikom) koji je bio ovlašteno lice za zastupanje bez ograničenja (izvod iz sudskog registra) i na osnovu Odluke Skupštine društva broj 23-3 od 14. februara 2008. godine. Tim ugovorom tužiteljica je prodala predmetne nekretnine čiji je posjednik s 1/1 dijela za određenu cijenu. Otpravak izvornika ugovora o prodaji ispravljen je rješenjem notara Sabire Sarvan od 14. februara 2008. godine u pogledu datuma zaključenja ugovora. Nesporno je i da je apelant na ime kupoprodajne cijene isplatio tužiteljici određeni novčani iznos, a da je tužiteljica putem mjenice naplatila određeni novčani iznos. Nadalje je Kantonalni sud ukazao na zaključak prvostepenog suda da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav zbog nedokazanosti da je održana sjednica društva (na kojoj je donesena odluka Skupštine društva na osnovu koje je zaključen predmetni kupoprodajni ugovor), zbog nepostojanja zapisnika o njenom održavanju. Stoga je prvostepeni sud pružio pravnu zaštitu apelantu, a tužiteljicu odbio s tužbenim zahtjevom, smatrajući da nije dokazala postojanje zapisnika sa sjednice Skupštine društva primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. ZPP.
13. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da ovakav stav prvostepenog suda nije pravilan. Naime, kod činjenice da je apelant društvo s ograničenom odgovornošću na sporni odnos se primjenjuju odredbe ZPD, a ukoliko tim zakonom, kao lex specialis, neka pitanja nisu regulirana dolazi do primjene ZOO. Prema odredbi člana 23. ZPD, društvo zastupa uprava, a upravu čine lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva, u skladu sa zakonom, ovlaštena da vode poslovanje društva. Nesporno je da je u sudskom registru Radoslav Dodik, kao direktor apelantovog društva, bio ovlašten za zastupanje bez ograničenja. Kako je sudski registar javna knjiga u kojoj vrijedi načelo povjerenja, Kantonalni sud je istakao da tužiteljica nije ni trebala utvrđivati je li direktor ograničen u svom pravu zaključenja određenih pravnih poslova i je li mogao zaključiti predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina. Navedeni ugovor proizvodi pravno dejstvo prema trećim savjesnim licima i on je valjan ugovor, a ukoliko je direktor zaključio ugovor koji je štetan za apelanta, apelant može u skladu s odredbom člana 276. ZPD od njega tražiti da odgovara za zakonitost poslovanja.
14. Nadalje, u pogledu apelantovih prigovora koji se tiču Odluke Skupštine društva (broj 23-3 od 14. februara 2008. godine) i nepostojanja zapisnika u koji je unesena, a u vezi s tim ništavosti takve odluke u smislu odredbe člana 257. ZPD, Kantonalni sud je naveo da je apelantu potrebno ukazati da se u ovom postupku nije zahtijevalo utvrđenje ništavosti navedene odluke Skupštine društva, pa stoga ona i dalje egzistira u pravnom prometu i kao takva proizvodi pravno dejstvo. Sve i da je takav zahtjev postavljen, Kantonalni sud je istakao da su za njega protekli rokovi iz člana
346. ZPD kojim je propisano da član društva ima pravo pobijati odluku Skupštine protiv koje je glasao tužbom kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana donošenja. Kako je predmetni kupoprodajni ugovor apelant zaključio s tužiteljicom posredstvom zastupnika po zakonu, kao i da je nesporno da je apelant po ugovoru isplatio dio svoje obaveze u određenom novčanom iznosu, Kantonalni sud je naveo da tužiteljica osnovano potražuje određeni novčani iznos kao ostatak duga od ugovorene kupoprodajne cijene. Naime, kada jedna strana ispuni svoju ugovornu obavezu (kao što je tužiteljica prodala apelantu predmetne nekretnine), Kantonalni sud je naveo da je onda druga strana dužna svoju obavezu izvršiti saglasno odredbi člana 17. stav 1. ZOO, a u suprotnom ostaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze prema odredbi „člana 277.“ ZOO. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu presude primjenom člana 229. stav 4. ZPP.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 44 0 P 013413 15 Rev od 8. septembra 2015. godine djelimično je uvažena apelantova revizija i drugostepena presuda preinačena tako što se utvrđuje postojanje osnovanog potraživanja tužiteljice u određenom novčanom iznosu, dok se u preostalom dijelu revizija odbija.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je revizioni prigovor primjene materijalnog prava djelimično osnovan. U vezi s tim, Vrhovni je ponovno podsjetio na činjenična utvrđenja da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen kao notarska isprava (pravno valjan, zaključilo lice koje je upisano u sudski registar kao lice ovlašteno za zaključivanje poslova u pravnom prometu u ime društva i na osnovu odluke Skupštine društva) i da je kao takav ugovor realiziran (osim za dio kupoprodajne cijene), te da proizvodi pravno dejstvo u pravnom prometu, kao i da je apelant mogao samo, u smislu odredbe člana 276. ZPD, ako je smatrao da je njegov zakonski zastupnik zaključio štetan ugovor za društvo, tražiti njegovu odgovornost. Zatim je Vrhovni sud ukazao da u konkretnom slučaju predmet parnice nije utvrđenje ništavosti Odluke Skupštine društva broj 23-3 od 14. februara 2008. godine na osnovu koje je zaključen predmetni kupoprodajni ugovor (sud odlučuje u okviru zahtjeva) i da navedena odluka Skupštine društva proizvodi pravno dejstvo, kao i da je za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništavosti te odluke protekao rok prema odredbi 346. Zakona o privrednim društvima. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud svoju drugostepenu odluku pravilno zasniva na odredbi člana 17. u vezi sa članom 124. ZOO i nalazi da nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana
103. ZOO, što revizija pogrešno smatra.
17. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud, s obzirom na to da je nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nad apelantom otvoren likvidacioni postupak, propustio primijeniti relevantne odredbe Zakona o likvidacionom postupku (član 11. st. 1. i 2) kojima je uspostavljeno zakonsko ograničenje za donošenje kondemnatornih presuda u parničnom postupku, kao i za prinudnu naplatu dospjelih i osnovanih potraživanja. Imajući u vidu da je drugostepeni sud donio pravilan zaključak o postojanju predmetnog potraživanja, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude i donio deklaratornu presudu primjenom odredbe člana 250. stav
1. ZPP, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio primjenom odredbe člana 248. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pri donošenju odluke o protivtužbenom zahtjevu (odbijajući dio odluke) pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, a iz razloga koji su navedeni kako u ovoj tako i u obrazloženju drugostepene presude i neće se ponavljati. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacija
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari.
19. Naime, apelant ističe da je pogrešan stav sudova da „u situaciji kada u registru nije upisano ograničenje zakonskog zastupnika da isti može zaključiti kupoprodajni ugovor za kupovinu nekretnina te vrijednosti jer postoji zakonsko ograničenje vezano za zaključenje takvog ugovora“. Nadalje, apelant navodi da je „zaključak sudova u pogledu utvrđivanja ništavosti Odluke Skupštine društva broj 23-3 od 14. februara 2008. godine i njenoj egzistenciji u pravnom prometu potpuno pogrešan i u suprotnosti sa temeljnim načelima ZOO“. Slijedom navedenog, apelant ukazuje da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav jer niti postoji odluka Skupštine društva niti je zakonski zastupnik bio ovlašten za njeno zaključenje. S obzirom na navedeno, apelant ističe da je osporena drugostepena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant, također, navodi i da je Vrhovni sud arbitrarno tumačio i primijenio materijalno i procesno pravo kada je propustio da sankcionira nezakonito postupanje Kantonalnog suda u primjeni materijalnog prava.
II.Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda, smatrajući da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u predmetnoj apelaciji, niti je primjena prava bila proizvoljna.
21. Kantonalni sud je naveo da su osporene odluke zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10, 75/13 - P.V.) u relevantnom dijelu glasi:
PRVI DIO:
ZAJEDNIČKE ODREDBE
III - ZASTUPANJE
Član 23. st. 1. i 3.
1) Društvo zastupa uprava.
3) Upravu čine lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva, u skladu sa zakonom, ovlaštena da vode poslovanje društva.
V - UPRAVLJANJE DIONIČKIM DRUŠTVOM
1. Skupština 1.5. Zaštita manjine u odlučivanju i pobijanje odluka skupštine Član 257.
Odluka skupštine dioničkog društva ništavna je ako:
1) skupština nije sazvana na način utvrđen članom 242. ovog zakona;
2) nije unesena u zapisnik;
3) je ništavnost utvrđena odlukom suda.
3. Uprava Član 276.
Direktor predsjedava upravom, rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dioničko društvo i odgovara za zakonitost poslovanja.
III - UPRAVLJANJE
1. Skupština društva Član 346.
Član društva ima pravo pobijati odluku skupštine protiv koje je glasao, tužbom kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana donošenja odluke.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
I. OSNOVI OBLIGACIONIH ODNOSA (Opšti dio)
Glava I
OSNOVNA NAČELA
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav 1.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Glava II
NASTANAK OBAVEZA
ODJELJAK 1.
UGOVOR
Odsjek 4.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. NIŠTAVI UGOVORI
Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Glava III
DEJSTVA OBAVEZA
ODJELJAK 1.
POVJERIOČEVA PRAVA I OBAVEZE
Odsjek 1.
PRAVO NA NAKNADU ŠTETE
III. ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje Član 277. stav 1.
1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i Zateznu kamatu […].
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Dio prvi
OSNOVNE ODREDBE
I - OSNOVNA NAČELA
Član 2. stav 1.
1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
VI – DOKAZI I IZVOÐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe Član 123. stav 1.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari je Presuda Vrhovnog suda broj 44 0 P 013413 15 Rev od 8. septembra 2015. godine. Zatim, konačna odluka je dostavljena apelantovom pravnom zastupniku 19. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, tvrdeći da je njima pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, serija A, broj 288 i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I i ibid, Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je suština predmetnog postupka bio tužbeni zahtjev tužiteljice da se apelant obaveže da joj isplati dug iz osnova neispunjenja kupoprodajnog ugovora, te apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost tog ugovora i da se slijedom toga tužiteljica obaveže na vraćanja dijela kupoprodajne cijene koju je primila od apelanta.
36. Odlučujući o osnovanosti predmetnih zahtjeva, Ustavni sud zapaža da se pred prvostepenim sudom kao pitanje od esencijalnog značaja za razrješenje ove pravne svari postavilo pitanje pravne naravi odluke Skupštine društva od 14. februara 2008. godine na osnovu koje je zaključen predmetni kupoprodajni ugovor. Naime, prema ocjeni prvostepenog suda, navedena odluka Skupštine društva je ništava ex lege u smislu odredbe člana 257. ZPD i člana 103. ZOO budući da je tužiteljica propustila dokazati, u smislu relevantnih odredaba procesnog prava (član 123. ZPP), postojanje zapisnika o održavanju sjednice društva na kojoj je donesena navedena odluka Skupštine društva. Shodno takvom utvrđenju ništavosti navedene odluke Skupštine društva, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora kojem je prethodila navedena odluka Skupštine društva.
37. Na drugoj strani, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u nastavku postupka (po žalbi i reviziji) zauzeli suprotan stav za razliku od prvostepenog suda kada je u pitanju osnovanost protivtužbenog zahtjeva, koji je u uzročno-posljedičnoj u vezi sa samim tužbenim zahtjevom. Prevashodno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud smatrao da predmetni kupoprodajni ugovor nije ništav budući da ga je u ime apelanta zaključilo zakonom ovlašteno lice (bez ograničenja za zastupanje) u smislu odredbe člana
23. ZPD i da tužiteljica kao savjesno lice nije ni bila u obavezi dokazivati okolnosti koje se tiču mogućnosti zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora s apelantove strane. Nadalje, iz obrazloženja drugostepene osporene odluke proizlazi da je, prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju pravno irelevantno bilo utvrđivati postojanje zapisnika o održavanju Skupštine društva na kojoj je donesena odluka Skupštine društva od 14. februara 2008. godine budući da u predmetnom postupku apelant nije tražio da se utvrdi ništavost takve odluke, već ništavost predmetnog kupoprodajnog ugovora. Stoga, prema pravnom shvaćanju Kantonalnog suda, a imajući u vidu da sud odlučuje u okviru postavljenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP), navedena odluka Skupštine društva i dalje egzistira u pravnom prometu i kao takva proizvodi pravno dejstvo. Jedina apelantova mogućnost, prema pravnom shvaćanju Kantonalnog suda, u kontekstu zaštite njegovih prava jeste pokretanje odgovornosti prema tadašnjem direktoru (koji je zaključio predmetni kupoprodajni ugovor) za zakonitost poslovanja u smislu odredbe člana 276. ZPD ukoliko apelant smatra da je predmetni kupoprodajni ugovor za njega štetan budući da je u svakom slučaju protekao rok (od 30 dana) iz člana 346. ZPD da se traži pobijanje navedene odluke Skupštine društva od 14. februara 2008. godine. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, slijedom čega je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice primjenom relevantnih odredbi ZOO (član 17. stav 1. i član 124. u vezi sa članom 277). Ovakav pravni stav Kantonalnog suda je potvrdio i Vrhovni sud kada je u konačno osporenoj odluci u cijelosti prihvatio razloge koje je dao drugostepeni sud u pogledu (ne)osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, s tim što je drugostepenu presudu preinačio i donio deklaratornu presudu u skladu s odredbama ZPP i Zakona o likvidacionom postupku.
38. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice i apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene drugostepene presude Kantonalnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da na strani Kantonalnog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje konačno osporene odluke Vrhovnog suda, kojom je suštinski potvrđeno pravno shvaćanje drugostepenog suda, bez detaljnog obrazlaganja apelantovih revizionih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40). Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s primjenom prava (materijalnog i procesnog). S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.
42. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman