Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4703/15 („Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4703/15

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4703/15, rješavajući apelaciju „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine, S1 3 P 001767 14 Pž od 17. decembra 2014. godine i S1 3 P 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine, S1 3 P 001767 14 Pž od 17. decembra 2014. godine i S1 3 P 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 21. septembra 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. U ponovnom postupku, prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 001767 12 Ps od 31. oktobra 2013. godine obavezana je tužena da na ime štete zbog oduzete i uništene robe isplati apelantu (tužitelju) iznos od 119.387,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine do isplate (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke prvostepene presude tužena je obavezana da na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti rada izazvane nedobijanjem identifikacionog broja i blokadom računa u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine isplati apelantu iznos od 1.463.648,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. juna 2005. godine do isplate. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da mu na ime izmakle koristi usljed nemogućnosti da zbog oduzimanja i uništenja robe ostvari dobit u periodu od 29. marta 2004. do 30. septembra 2013. godine isplati iznos od 3.552.672,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za periode navedene u stavu 3. izreke. Stavom 4. izreke prvostepene presude tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.971,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. oktobra 2013. godine do isplate.

6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je tužena učinila djelimično nespornim osnovanost tužbenog zahtjeva na ime naknade štete u iznosu od 119.387,63 KM na ime štete zbog oduzete i uništene robe sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine pa do konačne isplate i iznos od 1.453.648,00 KM na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti rada izazvane nedobijanjem identifikacionog broja i blokadom računa za period od 21. juna 2005. godine do 22. maja 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 21. juna 2005. godine pa do konačne isplate. Međutim, istaknuto je da je sporan apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 3.552.672,00 KM na ime izmakle dobiti kako zbog njegove visine tako i zbog istaknutog prigovora zastare. S tim u vezi, utvrđeno je da istaknuti prigovor zastarjelosti nije osnovan o čemu je prvostepeni sud na stranici 8. prvostepene presude dao razloge.

7. U odnosu na utvrđivanje visine preostalog tužbenog zahtjeva (u dijelu koji je odbijen) ukazano je da sud nije mogao pokloniti vjeru nalazu i mišljenju vještaka, koji nije prihvatio, jer se ne temelji na utvrđenim činjenicama, već na pretpostavkama. O navedenom prvostepeni sud je dao detaljno obrazloženje na stranici 9. presude. Istaknuto je da, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 93. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), može se zaključiti da apelant tokom postupka nije pružio sudu dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se mogao sa sigurnošću izvesti zaključak o postojanju odlučnih činjenica iz kojih proizlazi postojanje odštetne odgovornosti tužene zbog odsutnosti utvrđenja visine tužbenog zahtjeva. Stoga, po mišljenju prvostepenog suda, apelant snosi štetnu posljedicu takvog nepostupanja jer takva tvrdnja tužbe ostaje nedokazana, a tužbeni zahtjev neosnovan.

8. Ukazano je da troškovi parničnog postupka pripadaju apelantu na osnovu odredbi čl. 12. i 13. stav 1. tačke a), b) i c) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u vezi sa članom

1. Izmjena i dopuna Zakona o advokaturi FBiH koja se primjenjuje pred Sudom BiH po odluci predsjednika Suda BiH od 22. jula 2004. godine.

9. Protiv prvostepene presude apelant i tužena su podnijeli žalbe. Drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 001767 14 Pž 2 od 17. decembra 2014. godine odbilo žalbe i potvrdilo prvostepenu presudu. Odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se naknade troškovi odgovora na žalbu.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelantu isplati iznos od 3.552,67200 KM na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti da zbog uništenja i oduzimanja robe ostvari dobit u periodu od 29. marta 2004. godine do 30. septembra 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom odbio na osnovu utvrđenja da nalazom vještaka finansijske struke to potraživanje nije učinjeno vjerovatnim. Navedeno iz razloga što je vještak pri utvrđivanju štete za izgubljenu dobit po dva osnova (iz razloga nemogućnosti poslovanja zbog nemogućnosti rada izazvane nedobijanjem identifikacionog broja i blokadom računa za utuženi period, kao i zbog nemogućnosti da zbog oduzimanja i uništenja robe ostvari dobit u preciziranom periodu) utvrđivao istom metodologijom, kao i da se zahtjevi za naknadu izgubljene dobiti po dva osnova vremenski preklapaju. Po mišljenju drugostepenog suda, zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tog dijela zahtjeva je zasnovan na pravilnoj ocjeni relevantnih dokaza za odlučivanje i odredbi člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji reguliše institut izmakle koristi. I po mišljenju drugostepenog suda nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke ne potvrđuje osnovanost tužbenog zahtjeva o tome da je apelant u periodu od 29. marta 2004. godine do 30. septembra 2013. godine pretrpio štetu u vidu izmakle koristi u iznosu od 3.552.672,00 KM zasnovanom na tvrdnji da nije mogao staviti u promet oduzetu i uništenu robu u vrijednosti od 119.387,63 KM.

11. Ukazano je da je apelant postavio dva zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi iz razloga nemogućnosti poslovanja zbog nedodjeljivanja identifikacionog broja i blokiranja računa u periodu od 21. juna 2005. godine do 22. maja 2009. godine, koja je dosuđena, i izmakle koristi zbog nemogućnosti stavljanja u promet robe oduzete u periodu od 29. marta 2004. godine do 30. septembra 2013. godine. Iz navedenog, po mišljenju drugostepenog suda, preklapaju se periodi za koji se potražuje utužena šteta koju činjenicu je pravilno utvrdio prvostepeni sud. Istaknuto je da izmakla korist zbog nemogućnosti poslovanja podrazumijeva ukupnu korist koju bi apelant prema redovnom toku stvari ostvario poslovanjem baveći se registrovanom djelatnošću. Navedeno podrazumijeva dobit ostvarenu prodajom zatečene robe u momentu prestanka rada pa tako i oduzete robe da je stavljena u promet. Prema tome se u istom poslovnom periodu po dva osnova ne može potraživati izgubljena korist na način na koji potražuje apelant.

12. Po mišljenju drugostepenog suda, pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da je vještak u nalazu koristio isti parametar za utvrđivanje izgubljene koristi za oba tužbena zahtjeva ocjenjujući balans uspjeha iz 2003. godine tako što je za oba zahtjeva utvrdio istu dnevnu razliku u cijeni. Također, prema stavu drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je dinamiku nabavke robe od 60 dana vještak vezao za rok odobrenja bankarske garancije i rokove plaćanja, što je protivno dokazima koji potvrđuju da je apelant robu uvozio 18. avgusta 2002. godine, 25. septembra 2003. godine i 29. marta 2004. godine, dakle jednom godišnje, a ne u dinamici na kojoj je zasnovan nalaz vještaka.

13. Istaknuto je da je izmakla korist suma novca za koju je tužiteljeva imovina umanjena. Zahtjev za ostvarenja ovog vida štete ne može se zasnivati na pretpostavljanoj mogućnosti ostvarivanja dobiti nego na realnim podacima i objektivnim vjerovatnostima o stečenoj dobiti. U konkretnom sporu, po mišljenju drugostepenog suda, apelant nije proveo ni jedan relevantan dokaz za utvrđenje izmakle koristi kojim bi potvrdio da bi cio kontingent oduzete robe po redovnom toku stvari prodao i tako ostvarenu dobit uložio u nabavku nove robe namijenjene za tržište. Ukazano je da navedene činjenice ne potvrđuje ni nalaz vještaka koji nije imao u vidi dinamiku prodaje pojedinih vrsta oduzete robe, količinu robe koja po redovnom toku stvari ne bude prodata zbog isteka roka trajanja, visinu ukupno ostvarene dobiti koju apelant ulaže u nabavku nove robe i omjer ostvarene dobiti od oduzete i uništene robe u ukupnom prihodu. Istaknuto je da je nalaz vještaka zasnovan na apelantovom ukupnom poslovanju u kome vrijednost oduzete robe predstavlja samo jedan dio prihoda. Stoga je drugostepeno vijeće prihvatilo sve razloge na kojima se zasniva odluka prvostepenog suda o neprihvatanju nalaza vještaka kao vjerodostojnog dokaza, jer primijenjena metodologija ne dokazuje postojanje izgubljene dobiti zbog nemogućnosti stavljanja u promet oduzete robe, a parametri koje je vještak koristio nisu potkrijepljeni relevantnim dokazima i protivni su utvrđenim činjenicama. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, suprotno navodima žalbe, obrazloženje presude prvostepenog suda sadrži jasne razloge neprihvatanja nalaza vještaka, pa su neprihvatljivi apelantovi navodi o ukazanim povredama postupka.

14. Navedeno je da prilikom odlučivanja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva nije bilo uslova da prvostepeni sud dosudi naknadu za period koji nije obuhvaćen dosuđujućim dijelom presude primjenom odredbe člana 94. ZPP kako to ukazuje apelantova žalba. Navedeno iz razloga što se citirana odredba primjenjuje kada se visina štete ne može utvrditi ili se utvrđuje sa nesrazmjernim teškoćama, što nije slučaj u konkretnoj parnici.

15. Istaknuto je da je prilikom odlučivanja o žalbi bez značaja apelantovo ukazivanje na dosuđenu izgubljenu dobit u predmetu broj Ps-91/02 koja se odnosi na period 1998-2000. godine. Naglašeno je da se navedena odluka odnosi na drugi vremenski period i ne vezuje ovaj sud pri odlučivanju. Također ni parametri koji su korišteni prilikom odlučivanja u tom predmetu nisu isti budući da su oni predmet ocjene u svakom konkretnom slučaju.

16. U odnosu na troškove postupka ukazano je da je visina nagrade za zastupanje utvrđena saglasno advokatskoj tarifi koja se primjenjuje prema sjedištu suda pred kojim je vođen postupak, a ne prema sjedištu parničnih stranaka. Prema tome, drugostepeni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni odredbi Tarife o nagradi i naknadi za rad advokata FBiH jer se ona primjenjuje u parničnim postupcima za odmjeravanje visine nagrade za zastupanje za obje parnične stranke. Ukazano je da je sud obavezao tuženu da apelantu nadoknadi troškove spora saglasno uspjehu u sporu u iznosu od 12.971,00 KM za preuzete radnje taksativno navedene u obrazloženju presude koje nisu osporene žalbama parničnih stranaka.

17. Protiv drugostepene presude reviziju su podnijeli apelant i tužena. Reviziono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine revizije odbilo kao neosnovane.

18. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je prema stanju u spisu reviziono vijeće utvrdilo da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori zbog odbijanja tužbenog zahtjeva za obavezivanje tužene da mu isplati iznos od 3.552,672,00 KM na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti da zbog uništenja i oduzimanja robe ostvari dobit u periodu od 29. marta 2004. do 30. septembra 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom. Po mišljenju revizionog vijeća, pravilan je stav drugostepenog vijeća da je zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva zasnovan na pravilnoj ocjeni relevantnih dokaza za odlučivanje i odredbi člana 189. ZOO-a koja reguliše institut izmakle koristi. Po mišljenju revizionog vijeća, pravilnom ocjenom dokaza vještačenja utvrđeno je da nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke ne potvrđuje osnovanost tužbenog zahtjeva da je apelant u periodu od 29. marta 2004. do 30. septembra 2013. godine pretrpio štetu u vidu izmakle koristi u iznosu od 3.552.672,00 KM zasnovanu na tvrdnji da nije mogao staviti u promet oduzetu i uništenu robu u vrijednosti od 119.387,63 KM.

19. Istaknuto je da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da je drugostepena presuda pogrešna i kontradiktorna kada prihvata obrazloženje prvostepene presude o vremenskom preklapanju perioda zahtjeva za dosuđivanje izgubljene dobiti. Po mišljenju revizionog vijeća, drugostepeni sud je dao jasno obrazloženje, pravilno utvrdio činjenično stanje i konstatovao da je apelant postavio dva zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi iz razloga nemogućnosti poslovanja zbog nedodjeljivanja identifikacionog broja i blokiranja računa u periodu 21. juna 2005. godine do 22. maja 2009. godine, koja je dosuđena, i izmakle koristi zbog nemogućnosti stavljanja u promet robe oduzete u periodu od 29. marta 2004. godine do 30. septembra 2013. godine. Ukazano je da iz navedenog proizlazi očigledno preklapanje perioda za koji se potražuje utužena štete, koju činjenicu je pravilno utvrdio prvostepeni sud. Stoga se u istom poslovnom periodu, po dva osnova, ne može potraživati izgubljena korist na način na koji je to potražuje apelant.

20. Također, po mišljenju revizionog vijeća, pravilni su argumenti i tumačenje koje daje drugostepeno vijeće u pogledu instituta izgubljene koristi i njegove primjene na konkretno utvrđeno činjenično stanje, te da se parametri za utvrđivanje izgubljene dobiti prema pravilnoj primjeni odredbe člana 189. stav 3. ZOO-a vezuju za ukupno očekivani dobitak prema redovnom toku stvari. To bi u odnosu na zahtjev za izgubljenu korist zbog nemogućnosti poslovanja bio period koji je prethodio prestanku tužiteljevog rada, koji je referentan podatak za utvrđivanje obima i dinamike prometa i visine rashoda pomoću kojih se utvrđuje redovan tok stvari. Ukazano je da se kod utvrđivanja izgubljene dobiti zbog nemogućnosti stavljanja u promet oduzete robe kao parametar ne uzima samo prihod ostvaren u prethodnom periodu, kako je to vještak učinio u svom nalazu.

21. Reviziono vijeće je u potpunosti prihvatilo zaključke drugostepenog vijeća u pogledu ocjene prirode i primjene instituta izmakle koristi u konkretnom slučaju. S tim u vezi je istaknuto da se zahtjev za naknadu izmakle koristi ne može zasnivati na pretpostavkama mogućnosti ostvarivanja dobiti, nego na realnim podacima i objektivnim izgledima da se po redovnom toku stvari nesumnjivo stekne dobit, a koja zbog štetnog događaja apelantu izmiče odnosno izmakla je. U konkretnom sporu apelant nije proveo ni jedan dokaz relevantan za utvrđenje izmakle koristi kojim bi potvrdio da bi cio kontingent oduzete robe po redovnom toku stvari prodao i tako ostvarenu dobit uložio u nabavku nove robe namijenjene za tržište. Istaknuto je da je nalaz vještaka zasnovan na apelantovom ukupnom poslovanju u kome vrijednost oduzete robe predstavlja samo jedan dio prihoda. Ukazano je da nalaz vještaka nije prihvaćen kao vjerodostojan dokaz jer primijenjena metodologija ne dokazuje postojanje izgubljene dobiti zbog nemogućnosti stavljanja u promet oduzete robe, a parametri koje je vještak koristio nisu potkrijepljeni relevantnim dokazima i protivni su utvrđenim činjenicama.

22. Po mišljenju revizionog vijeća obrazloženje drugostepenog i prvostepenog suda sadrži jasne razloge neprihvatanja nalaza vještaka zbog čega su neprihvatljivi apelantovi navodi o ukazanim povredama postupka. Ukazano je da je drugostepeno vijeće pravilno potvrdilo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu kao pravilnu i zakonitu, a odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu iz razloga što apelant provedenim dokazima nije potvrdio navode tužbe o izmakloj koristi zbog nemogućnosti stavljanja u promet oduzete robe.

23. Reviziono vijeće je prihvatilo stav drugostepenog vijeća i potvrdilo da parnične stranke neosnovano osporavaju osporavanu presudu u dijelu odluke o troškovima spora budući da je zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl. 323. stav 1, 324. i 333. ZPP. Ukazano je da je visina nagrade za zastupanje utvrđena saglasno advokatskoj tarifi koja se primjenjuje prema sjedištu suda pred kojim je vođen postupak, a ne prema sjedištu parničnih stranaka. Stoga su, po mišljenju revizionog vijeća, neosnovani apelantovi žalbeni razlozi o pogrešnoj primjeni odredbi Tarife o nagradi i naknadi za rad advokata FBiH jer se primjenjuje u parničnim postupcima za odmjeravanje visine nagrade za zastupanje za obje parnične stranke.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da osporene presude redovnih sudova ne sadrže elemente iz člana 158. stav 4. ZPP. Ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o istom predmetu koji je apelant već vodio protiv Republičke uprave carina Republike Srpske i koji je pravosnažno okončan, a apelantu dosuđena naknada štete u iznosu od 86.280,00 KM. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede pravne sigurnosti i principa vladavine prava. Smatra da nisu postojale pretpostavke za primjenu odredbe člana 93. ZPP, posebno iz razloga što nalaz i mišljenje vještaka niko nije doveo u sumnju jer je sačinjen na osnovu materijalno-finansijske dokumentacije i prema pravilima struke. Smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na odluku o troškovima postupka. S tim u vezi, ukazuje da su se nižestepeni sudovi pozvali na odluku predsjednika suda od 22. jula 2004. godine. Ukazuje da tužitelj dolazi iz Republike Srpske, a njegov advokat je član Advokatske komore u Republici Srpskoj, zbog čega su se u konkretnom slučaju troškovi postupka trebali obračunati prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadama za troškove za rad advokata RS budući da o tome nema propisa na nivou BiH.

b) Odgovor na apelaciju

25. Sud BiH je naveo da je reviziona presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

26. Tužena je navela da se zahtjev za naknadu izmakle koristi ne može zasnivati na pretpostavkama mogućnosti ostvarivanja dobiti, već na realnim podacima i objektivnim izgledima da se po redovnom toku stvari nesumnjivo stekne dobit, a koja zbog štetnog događaja apelantu izmiče odnosno izmakla je. Ukazuje da je pravilno drugostepeni sud ukazao da se u konkretnom slučaju radi o dva zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 185. stav 1.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Naknada u slučaju propasti stvari oduzete na nedozvoljen način Član 189. st. 1, 2. i 3.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) U parničnom postupku Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 12.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 8. stav 2.).

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 93.

Ako Sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 158. stav 4.

(4) U obrazloženju Sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 19. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

39. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali veoma jasno obrazloženje zbog čega je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu naknade štete na ime izmakle dobiti uslijed nemogućnosti da apelant zbog toga što mu je tužena oduzela i uništila robu ostvari dobit u periodu od 29. marta 2004. do 30. septembra 2013. godine u iznosu od 3.552.672,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ocijenili sve provedene dokaze, a posebno nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke za koji je utvrđeno da ne potvrđuje osnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen apelantu. Dakle, redovni sudovi su u osporenim presudama dali jasne razloge zbog čega nisu mogli prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, a u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je apelant postavio dva zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi, i to iz razloga nemogućnosti poslovanja zbog nedodjeljivanja identifikacionog broja i blokiranja računa u periodu od 21. juna 2005. godine do 22. maja 2009. godine (koja je dosuđena apelantu) i izmakle koristi zbog nemogućnosti stavljanja u promet robe oduzete u periodu od 29. marta 2004. godine do 30. septembra 2013. godine (dio u kojem je apelantu odbijen tužbeni zahtjev). Slijedom navedenog proizlazi, a što su zaključili i redovni sudovi, da se radi o preklapanju perioda za koji se potražuje utužena šteta, zbog čega se u istom poslovnom periodu, po dva osnova, ne može potraživati izgubljena korist na način na koji je to potražuje apelant. Prema tome, proizlazi da apelant u predmetnom postupku primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem mu je odbijen tužbeni zahtjev budući da nije proveo ni jedan relevantan dokaz kojim bi potvrdio da bi cio kontingent oduzete robe po redovnom toku stvari prodao i tako ostvarenu dobit uložio u nabavku nove robe namijenjene za tržište, te na taj način dokazao da je nesumnjivo pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti koju je tražio tužbenim zahtjevom.

40. U odnosu na apelantove navode da mu je povodom istog pravnog i činjeničnog pitanja u drugom predmetu redovan sud dosudio izmaklu dobit, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u osporenim odlukama očitovali i na ovaj apelantov navod o čemu su dali zadovoljavajuće obrazloženje u kojem Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su u tom uporednom predmetu na koji apelant ukazuje, kao i u konkretnom slučaju, ocijenjeni svi relevantni parametri svojstveni za svaki konkretan slučaj, iz čega proizlazi da ni odluka redovnih sudova na osnovu takvog odlučenja ne mora imati isti ishod postupka kako to apelant smatra, budući da je, dakle, odlučenje determinirano konkretnim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Također je utvrđeno da se navedeni predmet odnosi na drugi vremenski period. Prema tome, proizlazi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi ocijenili sve relevantne parametre, te na zadovoljavajući način obrazložili zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem mu je odbijen zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle dobiti u iznosu od 3.552.672,00 KM. Stoga proizlazi da su neosnovani apelantovi navodi da je ovakvim odlučenjem redovnih sudova u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravnu sigurnost kao i vladavinu prava budući da se radi o različitim parametrima koje su redovni sudovi ocijenili prilikom razmatranja konkretnog slučaja i predmeta na koji apelant ukazuje u apelaciji.

41. Također, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost ni u obrazloženju redovnih sudova u pogledu troškova parničnog postupka u vezi s primjenom tarife o nagradi i naknadi za rad advokata prema sjedištu suda pred kojim je vođen postupak, a ne prema sjedištu parničnih stranaka. Navedeno obrazloženje, po mišljenju Ustavnog suda, ni u kojem slučaju ne djeluje nerazumno i proizvoljno na način na koji to apelant ukazuje u apelaciji budući da se navedena tarifa primjenjuje na sve parnične stranke u postupku bez obzira na njihovo sjedište.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava također zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u pogledu činjeničnog stanja, kao i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge.

45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4703/15 („Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši) | Sudska praksa | Aktio