Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4896/15 (Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4896/15

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4896/15, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine, S1 3 P 001767 14 Pž 2 od 17. decembra 2014. godine i S1 3 001767 12 P2 od 31.

oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 5. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine, S1 3 P 001767 14 Pž 2 od 17. decembra 2014. godine i S1 3 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine. Apelantkinja je takođe podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odgodi izvršenje pravosnažne presude Suda BiH broj S1 3 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4896/15 od 12. januara 2016. godine odbio apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 20. septembra 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od „Hit-Hod Company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tužilac) 14. februara 2018. godine.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 28. septembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 001767 12 P2 od 31. oktobra 2013. godine obavezana je apelantkinja da na ime štete zbog oduzete i uništene robe isplati tužiocu iznos od 119.387,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine do isplate. Apelantkinja je dužna isplatiti tužiocu iznos od 1.463.648,00 KM na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti rada izazvane nedobijanjem identifikacionog broja i blokadom računa za period od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. juna 2005. godine pa do konačne isplate. Odbijen je tužbeni zahtjev za obavezivanje apelantkinje da na ime izmakle koristi, usljed nemogućnosti da zbog oduzimanja i uništenja robe ostvari dobit u periodu od 29. marta 2004. do 30. septembra 2013. godine, isplati tužiocu iznos od 3.552.672,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za periode bliže navedene u stavu 3 izreke presude. Stavom 4 izreke prvostepene presude apelantkinja je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.971,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon ocjene svih provedenih dokaza u smislu člana 13 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrđeno da je predmetna roba zaplijenjena od tužioca nezakonitim postupanjem apelantkinje, te je odgovorna da tužiocu nadoknadi štetu. Ukazano je da je tužilac nesporno podnio prijavu za stavljanje robe u postupak prevoza robe kroz carinsko područje Bosne i Hercegovine i za smještaj robe u skladište, odnosno bescarinsku prodavnicu koja se nalazi na Aerodromu Mahovljani. U tom momentu navedena roba nije podlijegala plaćanju uvoznih i drugih mjera trgovinske politike jer se nije zahtijevao uvoz robe na carinsko područje BiH, stoga su carinski organi pogrešno zaključili da imaju ovlašćenje da u tom momentu preduzimaju mjere predviđene članom 72 Zakona o carinskoj politici BiH umjesto da dopuste traženo kretanje robe, da roba bude pod carinskom kontrolom sve dok se ne odredi status robe, uz mogućnost primjene člana 72 spomenutog zakona. Takvim apelantkinjinim postupanjem navedena roba je bila zaplijenjena i na kraju uništena protivno čl. od 81 do 87 Zakona o carinskoj politici BiH (utvrđeno Presudom Suda BiH broj U-655/06 od 24. juna 2008. godine).

8. Dalje je u obrazloženju presude ukazano da je apelantkinja po zakonskom zastupniku učinila djelimično nespornim osnovanost tužbenog zahtjeva, činjenicu da je na apelantkinjinoj strani bila obaveza da tužiocu isplati na ime naknade štete iznos od 119.387,63 KM na ime štete zbog oduzete i uništene robe sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine pa do konačne isplate i iznos od 1.463.648,00 KM na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti rada izazvane nedobijanjem identifikacionog broja i blokadom računa za period od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. juna 2005. godine pa do konačne isplate. Navedeno je bilo razlog što je sud udovoljio nespornom dijelu tužbenog zahtjeva kao osnovanom i donio odluku kao u stavu I, II i IV presude u smislu člana 154 stav 1, 172 stav 1, 185 i 189 stav 3 i 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na kraju je obrazloženo da je apelantkinja po zakonskom zastupniku 17. oktobra 2013. godine dostavila podnesak nakon zaključenja glavne rasprave, te navodi iz podneska nisu cijenjeni jer isto nije dopušteno s obzirom na to da se odluka suda uvijek zasniva na činjeničnom stanju koje postoji do trenutka zaključenja glavne rasprave, shodno principu jedinstva glavne rasprave.

9. Drugostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 001767 14 Pž 2 od 17. decembra 2014. godine žalbe tužioca i apelantkinje su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud usvajajući dio tužbenog zahtjeva zasnovao na nespornim činjenicama među parničnim strankama i odredbama čl. 154 stav 1, 172 stav 1, 185 i 189 ZOO. Pri odlučivanju, kako je dalje navedeno, sud nije cijenio sadržaj naknadno dostavljenog podneska apelantkinjinog zastupnika o osporavanju osnova usvojenog dijela tužbenog zahtjeva jer se radi o činjenici koja nije postojala u trenutku zaključenja glavne rasprave. Drugostepeno vijeće je ukazalo da priznanje činjenice treba razlikovati od priznanja tužbenog zahtjeva. Priznanje tužbenog zahtjeva sadržava i priznanje relevantnih činjenica i materijalno-pravne osnovanosti tužbenog zahtjeva, što rezultira presudom na osnovu priznanja u kojoj se ne cijeni istinitost činjeničnih navoda, ni materijalno-pravna osnovanost zahtjeva. Kod priznanja činjeničnih navoda njihova istinitost se ne mora utvrđivati dokazivanjem, ali je sud dužan cijeniti da li iz tako priznatih činjenica proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Kako je dalje istaknuto, prvostepeni sud je usvajajući dio tužbenog zahtjeva zasnovao na nespornom osnovu tužbenog zahtjeva, međutim kako sud nije donio presudu na osnovu priznanja i budući da je cijenio materijalne propise obligacionog prava iz kojih proizlazi pravo tužioca na naknadu obične štete i izmakle koristi, apelantkinjine žalbene navode da pri donošenju pobijanog dijela presude prvostepeni sud nije cijenio apelantkinjinu naknadnu izjavu o poricanju nespornosti osnova zahtjeva, smatra neosnovanim. Poricanjem izjave o nespornosti osnova zahtjeva, apelantkinja nakon glavne rasprave nije učinila spornim relevantne činjenice u vezi s utuženom štetom, odnosno u vrijeme odlučivanja među parničnim strankama nije postojao kontradiktoran stav da je za tužioca obična šteta nastala zato što je apelantkinja na nedozvoljen način uništila oduzetu robu i da tužilac zbog preduzetih radnji apelantkinje nije mogao poslovati u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine, kao i visina štete. Stoga za primjenu člana 92 stav 1 ZPP za donošenje odluke na osnovu nespornih činjenica prvostepeni sud nije morao cijeniti provedene dokaze i time obrazloženje prvostepene presude ne sadrži nedostatke na koje apelantkinja ukazuje.

11. U pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete nastale oduzimanjem i uništenjem robe u svojini tužioca, među strankama nema spora da tužilac nije u posjedu robe od 29. marta 2004. godine kada je podnio prijavu za stavljanje robe u postupak prevoza kroz carinsko područje BiH i da je roba data na uništenje. Kako je uništenje robe u uzročno-posljedičnoj vezi s apelantkinjinim nezakonitim postupanjem, drugostepeni sud je zaključio da je za tužioca nastala šteta u nespornom iznosu od 119.387,63 KM, te je pravilno utvrđena apelantkinjina odgovornost u smislu odredbe člana 154 stav 1 u vezi sa članom 172 stav 1 ZOO. Primjenom člana 186 ZOO obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete te je, kako se dalje navodi, pravilno tužiocu u smislu člana 277 ZOO dosuđena zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos materijalne štete od 29. marta 2004. godine. Drugostepeni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode da je šteta nastala momentom utvrđenja protivpravnosti u apelantkinjinim radnjama. Činjenica da je protivpravnost apelantkinjinog postupanja utvrđena presudom tog suda u predmetu U-655/06 od 24. juna 2008. godine, kada su se stekli uslovi za podnošenje zahtjeva za naknadu štete, ne podrazumijeva da je šteta nastala tog datuma, s obzirom na to da je ona nastala danom lišenja prava na raspolaganje predmetnom robom.

12. Drugostepeno vijeće je takođe navelo da je odluka o naknadi izmakle dobiti u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine zasnovana na pravilnoj primjeni odredbi čl. 185 stav 1 i 189 stav 2 ZOO jer je za nastanak ovog vida štete utvrđena apelantkinjina odgovornost i da je visina utvrđena prema dobitku koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a čije ostvarenje je spriječeno propuštanjem i radnjom apelantkinje. Apelantkinja je, kako je dalje istaknuto, učinila nespornim visinu naknade ovog vida štete opredjeljenom prema nalazu vještaka, a naknadno poricanje nespornog osnova ovog dijela tužbenog zahtjeva nema uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude s obzirom na to da je, čineći nespornim visinu zahtjeva, apelantkinja učinila nespornim i period za koji je korist izmakla.

13. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili tužilac i apelantkinja. Sud BiH u revizionom vijeću je Presudom broj S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine odbio revizije.

14. U obrazloženju revizione presude je istaknuto da je pravilan zaključak drugostepenog vijeća da u vrijeme odlučivanja među parničnim strankama nije postojao kontradiktoran stav da je za tužioca obična šteta nastala zato što je apelantkinja na nedozvoljen način uništila oduzetu robu i da tužilac zbog preduzetih radnji apelantkinje nije mogao poslovati u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine, kao i visina štete. Stoga, primjenom člana 92 stav 1 ZPP za donošenje odluke na osnovu nespornih činjenica prvostepeni sud nije morao cijeniti provedene dokaze i time obrazloženje pobijane presude ne sadrži nedostatke na koje apelantkinja ukazuje.

15. Dalje je reviziono vijeće podržalo zaključak drugostepenog vijeća da među strankama nema spora da tužilac nije u posjedu robe od 29. marta 2004. godine, kada je podnio prijavu za stavljanje robe u postupak prevoza kroz carinsko područje BiH u kojem je apelantkinja donijela odluke koje su poništene Odlukom Suda BiH broj U-655/06 od 24. juna 2008. godine, te da je roba apelantkinjinom odlukom data na uništenje. Kako je uništenje robe u uzročno-posljedičnoj vezi s apelantkinjinim nezakonitim postupanjem to je za tužioca nastala šteta u nespornom iznosu od 119.387,63 KM, te je pravilnom primjenom člana 154 stav 1 u vezi sa članom 172 stav 1 ZOO utvrđena odgovornost apelantkinje i obaveza da navedenu štetu nadoknadi. Reviziono vijeće je takođe potvrdilo stav nižestepenih odluka koje se odnose na isplatu zakonske zatezne kamate, te zaključilo da su neosnovani apelantkinjini navodi da je šteta za tužioca nastala momentom utvrđenja protivpravnosti u apelantkinjinim radnjama. Naime, kako dalje obrazlaže reviziono vijeće, činjenica da je protivpravnost apelantkinjinog postupanja utvrđena tek 24. juna 2008. godine, kada su se stekli uslovi za podnošenje zahtjeva za naknadu štete, ne podrazumijeva da je šteta nastala navedenog datuma pošto je ona za tužioca nastala danom lišenja prava da raspolaže predmetnom robom (29. marta 2004. godine).

16. Reviziono vijeće smatra pravilnim obavezivanje apelantkinje da za naknadu izmakle dobiti u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine isplati tužiocu iznos od 1.463.648,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. juna 2005. godine. Naime, pravilno je primijenjena odredba člana 185 stav 1 i 189 stav 2 ZOO jer je pravilna ocjena da je za nastanak ovog vida štete utvrđena apelantkinjina odgovornost i da je visina utvrđena prema dobitku koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a čije ostvarenje je spriječeno propuštanjem i radnjom apelantkinje. Činjenica da nalaz vještaka finansijske struke nije prihvaćen prilikom odlučivanja o odbijajućem dijelu zahtjeva nema značaja jer je za ovaj vid štete sama apelantkinja učinila nespornim visinu izgubljene dobiti na kojoj činjenici su zasnovane pobijane odluke, a ne neposredno na nalazu vještaka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je sud bio u obavezi da izvrši ocjenu svih provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu člana 13 ZPP, da analizira navodno njeno priznanje činjenica, te da na osnovu toga donese presudu. Apelantkinja dalje ističe da redovni sud njenu izjavu kojom je priznala osnov i visinu tužbenog zahtjeva smatra priznanjem činjenice i da je u tom smislu sud trebao donijeti presudu zbog priznanja. Pored navedenog, apelantkinja ističe da je 17. oktobra 2013. godine uputila podnesak kojim je „povukla svoju izjavu o činjenjem nespornim pravnog osnova tužbenog zahtjeva“, pa umjesto da sud izvrši ocjenu dokaza, utvrdi činjenice i primijeni materijalno pravo, sud njenu izjavu uzima kao izjavu o priznanju činjenica, te na istu primjenjuje odredbu člana 92 stav 1 ZPP, što je proizvoljno i u zakonu neosnovano. Dalje je istakla da je sud dosudio tužiocu naknadu na ime izgubljene dobiti za period od 4. jula 2007. do 22. maja 2009. godine iako u tom periodu nije bilo nikakve protivpravnosti u postupanju u odnosu na tužioca jer nije vršila blokadu računa tužioca. Zbog toga se, prema apelantkinjinom mišljenju, na konkretnu činjeničnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 16 i 154 ZOO budući da apelantkinja nije preduzela bilo kakvu radnju kojom bi prouzrokovala štetu tužiocu.

18. Apelantkinja, takođe, smatra odluku kojom je obavezana da na utvrđeni iznos izgubljene dobiti plati zatezne kamate počev od 21. juna 2005. godine proizvoljnom. Imajući u vidu odredbu čl. 186 i 277 ZOO zatezna kamata se ne može računati na cjelokupan iznos štete počev od 21. juna 2005. godine jer je u tom trenutku izmakla korist tužioca bila znatno manja, pa je očigledno da sud nije mogao dosuditi zateznu kamatu na ukupan iznos izmakle koristi od navedenih 1.463.648,00 KM počev od 21. juna 2005. godine pošto tada nije ni nastala ukupna izmakla korist (šteta) za tužioca. Smatra da se zatezna kamata mogla dosuditi tek s 31. oktobrom 2013. godine, a ne od 21. juna 2005. godine. Na kraju je istakla da sud nije sankcionisao neuredno označavanje apelantkinje u predmetnoj pravnoj stvari „iako mu je na to ukazano u reviziji“.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH ističe da razlozi navedeni u apelaciji nisu osnovani i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 92.

(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred Sudom tokom parnice.

(2) Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, Sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

(3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno.

(4) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.

(1) Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.

(3) Za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 172.

(1) Pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.

Član 185.

(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ako uspostavljanje prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti danog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja.

Član 186.

Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 001767 15 Rev 2 od 3. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete zbog oduzete i uništene robe, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava od strane redovnog suda.

30. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da je u predmetnom postupku u konačnici djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužioca i da je apelantkinja obavezana da na ime štete zbog oduzete i uništene robe isplati tužiocu iznos od 119.387,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. marta 2004. godine, a na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti rada izazvane nedobijanjem identifikacionog broja i blokadom računa u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine isplati iznos od 1.463.648,00 KM sa zakonskom kamatom od 21. juna 2005. godine do isplate.

33. U vezi s istaknutim apelantkinjinim prigovorom da je redovni sud njenu izjavu kojom je priznala osnov i visinu tužbenog zahtjeva smatrao priznanjem činjenice i na nju primijenio član 92 stav 1 ZPP, što je proizvoljno i neosnovano, Ustavni sud zapaža da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio navode koji se odnose na primjenu člana 92 stav 1 ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je redovni sud pojasnio da priznanje činjenica treba razlikovati od priznanja tužbenog zahtjeva koje sadrži i priznanje relevantnih činjenica i materijalno-pravne osnovanosti tužbenog zahtjeva, što rezultira presudom na osnovu priznanja. Kod priznanja činjeničnih navoda njihova istinitost se ne mora utvrđivati dokazivanjem, ali je sud dužan cijeniti da li iz tako priznatih činjenica proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva. Pored toga je ukazano da je sud cijenio materijalne propise obligacionog prava iz kojih proizlazi pravo tužioca na naknadu obične štete i izmakle koristi, te je bez značaja naknadna apelantkinjina izjava o poricanju nespornosti osnova zahtjeva koja je data nakon glavne rasprave. U vrijeme odlučivanja među parničnim strankama nije postojao kontradiktoran stav da je za tužioca obična šteta nastala zato što je apelantkinja na nedozvoljen način uništila oduzetu robu i da tužilac zbog preduzetih radnji nije mogao poslovati u periodu od 21. juna 2003. do 22. maja 2009. godine, kao i visina štete, te se primjenom člana 92 stav 1 ZPP za donošenje odluke na osnovu nespornih činjenica nisu morali cijeniti provedeni dokazi.

34. U vezi s apelantkinjinim prigovorom da redovni sud nije mogao dosuditi tužiocu naknadu na ime izgubljene dobiti za period od 4. jula 2007. do 22. maja 2009. godine, Ustavni sud u tom pravcu uočava da je redovni sud na sve tri instance jasno naveo da je tužiocu u smislu odredbe člana 189 ZOO dosuđena naknada na ime izmakle dobiti jer tužilac nije mogao poslovati u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine, a za nastanak ovog vida štete utvrđena je apelantkinjina odgovornost, dok je visina utvrđena prema dobitku koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari prema nalazu vještaka, a čije ostvarenje je spriječeno propuštanjem i radnjama apelantkinje, što je apelantkinja i učinila nespornim. Naknadno poricanje nespornosti osnova nema uticaja za ovaj vid štete s obzirom na to da je apelantkinja, čineći nespornim visinu zahtjeva, učinila nespornim i period za koji je korist izmakla. Na dosuđeni iznos naknade na ime izmakle dobiti tužiocu je u smislu odredbe člana 277 ZOO dosuđena zakonska zatezna kamata od 21. juna 2005. godine pa do isplate jer, kako je već navedeno, tužilac zbog preduzetih radnji apelantkinje nije mogao poslovati u periodu od 21. juna 2005. do 22. maja 2009. godine.

35. U vezi s apelantkinjinim navodima da sud „nije sankcionisao neuredno označavanje apelantkinje u predmetnoj pravnoj stvari iako mu je na to ukazano u reviziji“, Ustavni sud podsjeća da član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03) Takođe, konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih odnosno revizionih navoda koja se takvim ocijene.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je sud na tri instance detaljno obrazložio koje je sve relevantne propise primijenio i zašto, da su o tome data detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantkinja za takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje je sud ispitao u osporenim presudama i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani. I.Pravo na imovinu

38. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada je redovan sud za svoju odluku dao veoma jasne razloge.

40. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4896/15 (Bosna i Hercegovina, Uprava za… | Sudska praksa | Aktio