Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4065/15 (I. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Aktivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4065/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4065/15, rješavajući apelaciju Ivana Maslaća, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ivana Maslaća.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 009225 15 Rev od 19. svibnja 2015. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Ivanu Maslaću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Maslaća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 009225 15 Rev od 19. svibnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Maslać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 28. kolovoza 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 009225 15 Rev od 19. svibnja 2015. godine, te zbog duljine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u razdoblju od 4. siječnja do 16. veljače 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužena su u razdoblju od 10. do 26. veljače 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 14. kolovoza 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade štete.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnescima od 30. srpnja i 15. prosinca 2003. godine i 22. svibnja i 28. rujna 2006. godine uređivao tužbu, odnosno precizirao tužbeni zahtjev u pogledu označavanja tužitelja, tuženog i visine tužbenog zahtjeva.

7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 009225 02 Ps od 8. lipnja 2007. godine obvezana je tužena da apelantu isplati na ime naknade štete za uništena sredstva i opremu ribogojilišta u Bijelom Polju – Potoci kod Mostara (u daljnjem tekstu: ribogojilište) iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da je apelant bio vlasnik poduzeća „Riboprodukt“ Neum sa ribogojilištem [iz stanja spisa proizlazi da je ribogojilište dio poduzeća „Riboprodukt“] koje je potvrdom Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) broj 03-221/92 od 14. kolovoza 1992. godine izuzeto za potrebe HVO-a. Nadalje je utvrđeno da je Rješenjem Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva obrane – Uprave za obranu Mostar – Odjela za obranu Mostar (u daljnjem tekstu: FMO) broj 231-34-9-35/03-01 od 23. travnja 2003. godine apelantu priznato pravo na naknadu štete za uništeno i oštećeno ribogojilište. Iz navedenog rješenja proizlazi da se apelant obratio nadležnom upravnom organu radi utvrđivanja postojanja i visine štete nastale za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, da je nadležno Povjerenstvo za utvrđivanje postojanja i visine štete utvrdilo postojanje štete, a nije utvrdilo visinu štete. Kako u upravnom postupku koji je nastavio nije dobio nikakvo dopunsko rješenje kojim bi trebala biti utvrđena visina priznate štete, apelant se podnescima obraćao svim nadležnim organima kako bi se riješio njegov slučaj i utvrdila visina priznate nastale ratne štete za vrijeme ratnog stanja i djelovanja, da bi konačno FMO svojim dopisom od 29. ožujka 2004. godine priznao i izjasnio da će kao nadležni organ u cijelosti ispoštovati pravomoćnu sudsku odluku nakon provedenog postupka za naknadu štete odnosno utvrđivanje njezine visine.

9. Općinski sud je proveo vještačenje po vještaku poljoprivredne struke Mirku Mandiću iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je ribogojilište u cijelosti uništeno sa svim proizvodima i pomoćnim kapacitetima, da je sva riba koja je bila u tovu u fazi konzuma nestala, da su skladišta riblje hrane i druge robe devastirana, te sva uskladištena riblja hrana i druga roba, pomoćna roba i pribor nestali. Nadalje, vještak je u nalazu i mišljenju iskazao vrijednost za uništena osnovna sredstva, obrtna sredstva, te vrijednost štete za gubitak konzumne ribe, i to u iznosima pobliže navedenim u obrazloženju presude. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je djelomično prihvatio nalaz vještaka kao objektivan i dan u skladu s pravilima struke i na temelju njega djelomično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu u pogledu nastanka štete i visine osnovnih i obrtnih sredstava, ali nije prihvatio visinu štete koju je vještak iznio za nestalu konzumnu ribu jer sud sa sigurnošću nije mogao utvrditi koliki je iznos štete za nestalu ribu. Općinski sud je, u skladu s odredbama čl. 126. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), djelomično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu jer apelant nije dokazao da je pretrpio štetu za nestalu konzumnu ribu. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da bi bilo neopravdano i neutemeljeno apelantu dosuditi i izmaklu štetu, dobit, budući da je u to vrijeme i bio dužan, prema tada važećim zakonskim propisima, za vrijeme ratnog stanja tuženoj ustupiti na korištenje za potrebe svu svoju imovinu i sredstva.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 009225 07 Pz od 21. veljače 2008. godine žalbe stranaka djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je obvezao tuženu da isplati apelantu iznos pobliže naveden u izreci te presude na ime naknade štete, te određeni iznos na ime naknade troškova prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev da mu se na iznos glavnog duga dosude kamate. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostupanjski sud odbio apelantov zahtjev za dio štete na ime izmakle dobiti, pozivom na odredbu članka 126. a u svezi sa odredbom članka 123. ZPP, jer je nije dokazao. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant tu štetu nije ni tražio, već je tražio samo običnu štetu u smislu odredbe članka 155. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja se, uz štetu za uništena osnovna i obrtna sredstva, sastojala i od štete za uništenu utovljenu ribu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo razloga da sud ne prihvati i dio nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na gubitak (nestanak) konzumne ribe i da udovolji apelantovom tužbenom zahtjeva u cijelosti u odnosu na glavni dug.

11. Nadalje, Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužene, između ostalog, odbio kao neutemeljen prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanta istaknuvši da iz cjelokupnog stanja spisa jasno proizlazi da je navedeno poduzeće uništeno nakon napuštanja HVO-a i da više ne radi, a iz podataka registarskog suda vidi se da je apelant bio njegov jedini vlasnik, tako da je njegova aktivna legitimacija neupitna.

12. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je rješenjem FMO-a od 23. travnja 2003. godine apelantu priznato pravo na naknadu štete za uništeno i oštećeno ribogojilište, te da može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za ostvarivanje visine naknade štete. Kantonalni sud je ukazao da prema općim pravilima za naknadu štete apelantu pripada pravo na naknadu štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kada zakon određuje što drugo (članak 189. stavak

2. ZOO-a). Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 185. stavak 1. ZOO-a koja propisuje da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (stavak 2.), kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete (stavak 3.). Također, Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 190. ZOO-a kojom je propisano da će sud, uzimajući u obzir okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovane štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetnikove radnje ili propuštanja. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je utvrdio da apelantu pripada puna naknada u iznosu koji je utvrdio vještak poljoprivredne struke Mirko Mandić.

13. Nezadovoljna navedenom presudom, tužena je izjavila reviziju koja je usvojena Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 009225 15 Rev od 19. svibnja 2015. godine i obje nižestupanjske presude preinačene na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

14. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova iz kojih, između ostalog, slijedi da je rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru od 24. rujna 1990. godine osnovano i registrirano privatno poduzeće pod nazivom „Riboprodukt“ p.o. Neum, da je potvrdom HVO-a od 14. kolovoza 1992. godine potvrđeno da se ribogojilište nalazi pod kontrolom HVO-a i da se riba eksploatira za potrebe HVO-a, da je rješenjem FMO-a od 23. travnja 2003. godine poduzeću „Riboprodukt“, apelantovo vlasništvo, priznato pravo na naknadu štete za uništeno i oštećeno ribogojilište, te da je ribogojilište dio poduzeća „Riboprodukt“. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je tužena u reviziji istaknula da je pobijana odluka donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U svezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari aktivno legitimiran. Naime, iz činjeničnog utvrđenja, do kojeg su došli nižestupanjski sudovi, na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, nedvojbeno proizlazi da je ribogojilište izuzeto za potrebe obrane. Vrhovni sud je naveo da izvedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem nije utvrđeno da je ribogojilište i sva sredstva koja su se koristila za potrebe ribogojilišta prestalo postojati na jedan od načina propisanih čl. 70.-77., a niti u skladu s odredbama Glave VII. čl. 382., 383. i 385. Zakona o privrednim društvima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istaknuo da apelant, na kome je teret dokazivanja, nije pružio nijedan relevantni dokaz osim gole tvrdnje da je ribogojilište uništeno, što samo po sebi nije dokaz da je poduzeće prestalo postojati kao pravni subjekt, kako to pogrešno zaključuje drugostupanjski sud, te da je stoga apelant kao vlasnik aktivno legitimiran. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se bez dokaza da je poduzeće brisano iz registra pravnih subjekta kod nadležnog suda kod kojeg je upisano u registar privrednih subjekata, a zbog prestanka rada na jedan od načina propisanih zakonom, ne može samo na temelju apelantovih navoda da je ribogojilište uništeno zaključiti da je poduzeće prestalo postojati, te na temelju činjenice da je apelant vlasnik tog poduzeća utvrditi njegova aktivna legitimacija za vođenje predmetnog postupka. Vrhovni sud je ukazao da zaštitu svojih prava i istupanje u pravnom prometu, pa i zaštitu prava na imovinu poduzeća i naknadu štete zbog uništene imovine (konkretni slučaj) može tražiti samo poduzeće koje je po zakonu pravna osoba i može biti stranka u postupku (članak

291. ZPP), a ne njegov osnivač, sve ako je istodobno i njegov vlasnik.

15. Kako je u konkretnom slučaju u tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog uništene imovine ribogojilišta kao tužitelj označen apelant kao vlasnik, a ne poduzeće – privredni subjekt, Vrhovni sud je zaključio da je utemeljen prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije apelanta za postavljenje predmetnog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je istaknuo da apelant kao fizička osoba i tužena nisu u materijalnopravnom odnosu pa da bi apelant bio aktivno legitimiran za vođenje postupka, te da navedeni materijalnopravni odnos ne uspostavlja ni činjenica što je apelant vlasnik ribogojilišta – privrednog subjekta, s obzirom na to da osnivanjem poduzeća imovina koje se unosi i koja služi za potrebe obavljanja registrirane djelatnosti privrednog subjekta postaje vlasništvo tog privrednog subjekta.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Navodi o povredi navedenih prava se, u biti, svode na tvrdnje da je Vrhovni sud pri donošenju pobijane odluke proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo i pogrešno ocijenio provedene dokaze. Naime, apelant ističe da je potpuno pogrešan zaključak revizijskog suda da je poduzeće „Riboprodukt“ prestalo postojati kao pravni subjekt na jedan od načina propisanih čl. 70.- 77. odnosno čl. 382., 382. i 385. Zakona o privrednim društvima, iako iz dokaza slijedi drugačije. Naime, iz rješenja Kantonalnog suda od 5. prosinca 2002. godine proizlazi da je utvrđen prestanak poduzeća „Riboprodukt“, koje će se po pravomoćnosti objaviti u „Službenim novinama FBiH“. Međutim, to nije učinjeno, pa to rješenje do danas nije postalo pravomoćno, iz čega slijedi da navedena pravna osoba i dalje egzistira u pravnom prometu. Nadalje, apelant je istaknuo da je pogrešan zaključak revizijskog suda da nije aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, budući da je on jedini i isključivi vlasnik ribogojilišta u koje je uložio sva potrebna sredstva pri osnivanju, a i kasnije (podizao kredite i uložio svoja osobna velika novčana sredstva), na koji način ima punu aktivnu legitimaciju u postupku za naknadu pretrpljene štete.

17. Također, zbog duljine trajanja predmetnog postupka (dulje od 13 godina) i povrede prava na pristup sudu, apelant je predložio da Ustavni sud obveže Federaciju Bosne i Hercegovine da mu odredi pravičnu naknadu.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da je u pobijanoj odluci obrazložio iz kojih razloga smatra da je revizija tužene utemeljena i apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.

19. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istaknuo da postupanjem tog suda nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, odnosno nije počinjena niti jedna povreda odredbi Ustava BiH. U svezi s navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, Općinski sud je naveo da je prvostupanjski postupak okončan u skladu sa zakonskim rokovima, s obzirom na to da je taj sud, u skladu s reformom u pravosuđu, počeo sa radom 2. veljače 2004. godine kada je i uređujući sudac stupio na dužnost.

20. Tužena je navela da je Vrhovni sud pravilno postupio i donio utemeljenu i na važećim zakonskim propisima zasnovanu odluku, uz potpuno, decidirano i pravilno obrazloženje, te stoga apelaciju smatra neutemeljenom i neprihvatljivom.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 291. stavak 1.

(1) Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba.

22. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:

Pravna sposobnost i odgovornost za obveze Članak 5. stavak 1.

Svojstvo pravne osobe društvo stječe danom upisa u sudski registar.

Prestanak društva Članak 70.

Društvo prestaje gubitkom svojstva pravne osobe.

Društvo prestaje na dan upisa prestanka u sudski registar.

Ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno, po prestanku društva provodi se likvidacija.

Članak 382.

Sva gospodarska društva, uključujući i ona sa učešćem državnog kapitala u vlasničkoj strukturi, dužna su oblik, tvrtku, temeljni kapital i statut uskladiti sa ovim Zakonom i podnijeti prijavu za upis u registar društva najkasnije do 30. 6. 2008. godine.

Članak 385.

Registarski sud će po službenoj dužnosti donijeti i objaviti u “Službenim novinama Federacije BiH” odluku o prestanku poduzeća koje u roku iz čl. 382. i 383. ovog zakona ne podnese prijavu za upis u sudski registar usklađivanja statusa sa odredbama ovog zakona.

Na zahtjev vjerovnika, podnesen u pismenom obliku najkasnije 60 dana od dana objavljivanja odluke iz stavka 1. ovog članka, registarski sud će pokrenuti postupak likvidacije poduzeća u skladu s odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 009225 15 Rev od 19. svibnja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 1. srpnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. kolovoza 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet pobijanja apelacijom presuda donesena u postupku u kojem je apelant tražio naknadu štete, iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

a)Suđenje u razumnom roku

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

32. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, ističe da članak 6. stavak 1. Europske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23).

33. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 14. kolovoza 2002. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 19. svibnja 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i devet mjeseci.

34. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud uočava da je u postupku vršen uvid u pismenu dokumentaciju, te da su saslušani apelant i vještak poljoprivredne struke, iz čega proizlazi da se konkretni postupak ne može smatrati složenim. Osim toga, Ustavni sud uočava da je apelant u izvjesnoj mjeri doprinio duljini trajanja predmetnog postupka, budući da je u postupku pismenim podnescima od 30. srpnja i 15. prosinca 2003. godine i 22. svibnja i 28. rujna 2006. godine uređivao tužbu i vršio preinačenje tužbe u subjektivnom smislu.

35. U svezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je apelant 14. kolovoza 2002. godine protiv tužene podnio tužbu Općinskom sudu, koji je nakon četiri godine i devet mjeseci donio presudu (u ovom razdoblju apelant je više puta uređivao, odnosno precizirao tužbeni zahtjev). Nakon toga odluku po žalbi Kantonalni sud je donio u roku nešto duljem od osam mjeseci (presuda od 21. veljače 2008. godine), a Vrhovni sud je u revizijskom postupku odlučio u roku od sedam godina i dva mjeseca (presuda od 19. svibnja 2015. godine).

36. Iako je duljini postupka u izvjesnoj mjeri doprinio sam apelant budući da je u četiri navrata uređivao, odnosno precizirao tužbu, Ustavni sud smatra da je za trajanje postupka od 12 godina i devet mjeseci u odlučujućoj mjeri odgovoran Vrhovni sud kojem je trebalo sedam godina i dva mjeseca da odluči o reviziji tužene. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud nije dao nikakve razloge niti opravdanja za tako dugo trajanje revizijskog postupka.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da, a s obzirom na činjenicu da je i apelant u izvjesnoj mjeri doprinio duljini predmetnog postupka, apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija.

40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

41. Apelant smatra da je Vrhovni sud pri donošenju pobijane odluke proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo i pogrešno ocijenio provedene dokaze kada je zaključio da je neutemeljen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

43. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je potpuno pogrešan zaključak revizijskog suda da je poduzeće „Riboprodukt“ prestalo postojati kao pravni subjekt na jedan od načina propisanih čl. 70.-77. odnosno čl. 382., 382. i 385. Zakona o privrednim društvima, iako iz dokaza slijedi drugačije. Naime, iz rješenja Kantonalnog suda od 5. prosinca 2002. godine proizlazi da je utvrđen prestanak poduzeća „Riboprodukt“, koje će se po pravomoćnosti objaviti u „Službenim novinama FBiH“. Međutim, to nije učinjeno, pa to rješenje do danas nije postalo pravomoćno, iz čega slijedi da navedena pravna osoba i dalje egzistira u pravnom prometu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da izvedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem nije utvrđeno da je ribogojilište prestalo postojati, a ne da je ribogojilište prestalo postojati kao pravni subjekt.

44. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da on nije aktivno legitimiran budući da je on jedini i isključivi vlasnik ribogojilišta u koje je uložio sva potrebna sredstva pri osnivanju, na koji način ima punu aktivnu legitimaciju u postupku za naknadu pretrpljene štete. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, koji je potvrdio stav Općinskog suda, slijedi da je neutemeljen prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanta jer iz stanja spisa jasno proizlazi da je navedeno poduzeće uništeno nakon napuštanja HVO-a i da više ne radi, a iz podataka registarskog suda se vidi da je apelant bio njegov jedini vlasnik, tako da je njegova aktivna legitimacija neupitna. Međutim, iz pobijane presude Vrhovnog suda slijedi da nije utvrđeno da je ribogojilište i sva sredstva koja su se koristila za potrebe ribogojilišta prestalo postojati na jedan od načina propisanih čl. 70.-77., a niti u skladu s odredbama Glave VII. čl. 382., 383. i 385. Zakona o privrednim društvima, odnosno apelant nije pružio nijedan relevantni dokaz, osim gole tvrdnje da je ribogojilište uništeno, da je poduzeće prestalo postojati kao pravni subjekt. Naime, bez dokaza da je poduzeće brisano iz registra pravnih subjekta kod nadležnog suda kod kojeg je upisano u registar privrednih subjekata, ne može se zaključiti da je poduzeće prestalo postojati. Budući da je u konkretnom slučaju kao tužitelj označen apelant kao vlasnik, a ne poduzeće – privredni subjekt, osnovan je prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije apelanta za postavljenje predmetnog tužbenog zahtjeva, odnosno zaštitu svojih prava i istupanje u pravnom prometu, pa i zaštitu prava na imovinu poduzeća i naknadu štete zbog uništene imovine (konkretni slučaj) može tražiti samo poduzeće, koje je po zakonu pravna osoba i može biti stranka u postupku (članak 291. ZPP), a ne njegov osnivač, sve ako je istodobno i njegov vlasnik. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na stav iz svoje prakse u predmetu broj AP 2847/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2847/11 od 13. siječnja 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) iz koje slijedi „da se Vrhovni sud, obrazlažući osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije, pozvao na odredbe članka 1. stavak (1) i članka 185. stavak (2) Zakona o poduzećima, koji je bio na snazi u spornom razdoblju, prema kojima poduzeće ima status pravne osobe koji stječe danom upisa u sudski registar (nije sporno da je poduzeće „Zenit-trade“ upisano u sudski registar kod Osnovnog suda 1. veljače 1993. godine, broj registarskog uloška 1-4271-00, i da do dana prvostupanjskog presuđenja nije brisano) i kao takvo može biti nositelj prava i obveza, odnosno ima pravni subjektivitet različit od pravnog subjektiviteta svog osnivača. U tom kontekstu Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, zaključio da se apelantovom tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti zbog nedostatka aktivne legitimacije, pa je istaknuo da je bespredmetan prigovor zastarjelosti koji je istaknula tužena, slijedom čega se Vrhovni sud nije ni bavio navodima revizije kojima se nastojalo dokazati da je prigovor zastare neutemeljen, te navodima kojima se tvrdi da je tijekom postupka dokazana visina tražene štete. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su Okružni i Vrhovni sud razmotrili apelantove navode vezane za tvrdnju da je aktivno legitimiran i dali dovoljne i uvjerljive razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.“

45. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci detaljno obrazložio na kojim je dokazima utemeljio činjenično stanje. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje pobijane presude Vrhovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svim njegovim segmentima.

46. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na povredu prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da Ustavni sud utvrdi povredu „prava na pristup sudu“, nije jasno definirao niti obrazložio u čemu se ogleda kršenje ovog prava. S obzirom na to da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio bilo kakve argumente kojim bi potkrijepio ove tvrdnje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije nije osnovana.

Ostali navodi

48. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom prekršeno i pravo na dom, pravo na imovinu i da je diskriminiran. Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovih prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu s ostalim aspektima prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim točkama ove odluke, ocijenivši te navode neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga smatra neutemeljenim i apelantove navode o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak od podnošenja tužbe do donošenja pobijane odluke Vrhovnog suda trajao oko 12 godina i devet mjeseci, a najveću odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Vrhovni sud pred kojim se postupak najdulje vodio.

50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije kada obrazloženje pobijane odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Osim toga, ne postoji povreda prava na pristup sudu kada apelant nije jasno definirao niti obrazložio u čemu se ogleda kršenje ovog prava.

51. Nema kršenja ni prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za navode o pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte, a Ustavni sud je utvrdio da ovo pravo nije prekršeno.

52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman