Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4441/15 (G. Z.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Dokaz
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Diskreciono pravo suda
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4441/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4441/15, rješavajući apelaciju Gorana Zupca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Zupca podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 015527 15 Kž od 16. jula 2015. godine i S1 2 K 015527 14 Kž od 5. marta 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Zubac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 29. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH ) br. S1 2 K 015527 15 Kž od 16. jula 2015. godine i S1 2 K 015527 14 Kž od 5. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), kao učesnika u postupku, zatraženo je 21. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 6. marta 2017. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015527 14 K od 5. marta 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude, kao službena osoba u institucijama BiH, svjesnim kršenjem zakona i drugih propisa, očigledno nesavjesno postupio u vršenju dužnosti, pa je usljed toga došlo do nastupanja imovinske štete koja prelazi iznos od 10.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelantu je za navedeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te istovremeno određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Naime, apelant je proglašen krivim „što je 7. februara 2014. godine, u vrijeme održavanja demonstracija građana, tokom kojih su zahtijevane nasilne promjene ustavnog poretka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), ispred zgrade Predsjedništva BiH, [...] radeći u svojstvu direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), [...] odbio pružiti traženu pomoć Direkciji za koordinaciju policijskih tijela (u daljnjem tekstu: Direkcija) u zaštiti objekta Predsjedništva BiH, Ustavnog suda BiH i Arhiva BiH i pored prethodnog saznanja oko 15 sati da su agresivni demonstranti napali, a kasnije i zapalili zgradu Predsjedništva BiH, svjesno ignorirajući višekratne telefonske pozive policijskih dužnosnika i ministra sigurnosti Ministarstva BiH, koji su ga zvali tražeći informacije u vezi sa angažiranjem Jedinice SIPA-e za specijalnu podršku (u daljnjem tekstu: JSP), a dežurnom uposleniku Operativnog centra SIPA-e N.Š., koji ga je obavijestio o zahtjevima za angažiranjem JSP, zabranio da ga ponovo zove 'po istom pitanju', te rekao da neće dozvoliti upotrebu ove JSP u tražene svrhe“. Navedeno je da je apelant postupao protivno članu 8. stav 1. tač. c) i e) u vezi sa članom 3. stav 1. tačka 1) Zakona o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: Zakon o SIPA-i), te članu 21. st. 1. i 2. istoga zakona, koji propisuju obavezu SIPA-e da sarađuje i pruža pomoć institucijama BiH na njihov zahtjev, i protivno članu 11. Zakona o Direkciji i o agencijama za podršku policijskoj strukturi BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Direkciji). Utvrđeno je da je apelant, istovremeno, izdao usmenu naredbu zapovjedniku JSP Mirsadu Viliću da JSP bude spremna djelovati protiv demonstranata ukoliko se nasilne demonstracije budu proširile prema Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: SAD), ustrajavajući u odbijanju angažiranja JSP, i pored urgentnog pismenog zahtjeva direktora Direkcije broj 20-05/3-1-108/14 od 7. februara 2014. godine za zaštitu navedenih objekata, iako je JSP, u skladu sa članom 18. stav 2. Zakona o SIPA-i, osposobljena obavljati najzahtjevnije i najsloženije taktičke i operativnotehničke policijske radnje primjenjujući policijske ovlasti u visokorizičnim situacijama, mada je u smislu člana 29. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e (IX-2006.) obučena i opremljena za samostalno djelovanje [...], kojom prilikom je nastupila šteta u ukupnom iznosu od 339.522,41 KM.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo 26. februara 2015. godine, nakon završenog dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, izmijenilo predmetnu optužnicu na način da je na stranici 2. optužnice u 6. redu izostavilo riječi „i dežurnog tužitelja Tužilaštva“, te da je navelo da na istoj strani, u 37. redu, umjesto iznosa „398.365,18 KM“, treba da stoji iznos „339.522,41 KM“. Sud BiH je naveo da tužilac nije izmijenio činjenični opis radnje krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret na način da mu je na teret stavio veću kriminalnu količinu, odnosno teže krivično djelo od onog koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret, nego da izmjena optužnice predstavlja preciziranje činjeničnog stanja nakon izvedenih dokaza, odnosno da je u skladu sa rezultatima dokaznog postupka. Prema stavu Suda BiH, glavni pretres nije završen okončanjem dokaznog postupka, kako to odbrana navodi, nego nakon iznošenja završnih riječi.

7. U presudi su navedeni provedeni pobliže specificirani dokazi Tužilaštva (str. 5. i 6), te da je Tužilaštvo u svojstvu svjedoka saslušalo 26 imenovanih svjedoka, među kojim su i Dubravko Čampara, Saša Sarajlić, Mirsad Vilić, Himzo Selimović, Josip Petrić, Fahrudin Radončić, Dragan Lukač, Dragan Golijan, a u svojstvu vještaka F.H., te dokazi apelantove odbrane (posljednji stav strane 8. i strana 9). Sud BiH je konstatovao da je odbrana u toku cijelog postupka imala mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da ispita i ospori dokaze optužbe, te da su svi dokazi na koje se presuda poziva izvedeni na javnoj raspravi. Istaknuto je da je sudska praksa za osuđujuću presudu definisala standard “dokaza van razumne sumnje“, koji su dokazi na osnovu kojih bi svaki objektivni promatrač pouzdano mogao zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da je apelant počinio krivično djelo. Ukazano je da član 3. stav 2. ZKPBiH utvrđuje princip in dubio pro reo.

8. Sud BiH je odbio prijedlog apelantovog branitelja da izda naredbu operateru telekomunikacija da za određene telefonske brojeve dostavi podatke o korištenju telekomunikacijskih usluga, odnosno listing svih dolaznih i odlaznih poziva, te ispis SMS komunikacija. Sud BiH je ukazao da se radi o ovlaštenju tužioca da na ovaj način prikuplja podatke koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, te da se tražena naredba, kako je to jasno navedeno u članu 72.a ZKPBiH, može odnositi samo na podatke o licu za koje postoje osnovi sumnje da je počinilo neko krivično djelo, a takav status nemaju lica navedena u prijedlogu branioca. Nadalje, Sud BiH je u presudi (str. 15 -17) ocijenio neosnovanim prigovor o zakonitosti dokaza – video-materijala oduzetog od medijskih kuća RTV BiH, Televizije Federacije BiH, Hayat televizije i RTM - TV 1, koji je sačinjen 7. februara 2014. godine prilikom protesta ispred zgrade Predsjedništva BiH, Vlade Kantona Sarajevo i Općine Centar i izvršenog vještačenja nastale štete posredstvom vještaka građevinske struke F.H.

9. Ocjenom svih provedenih dokaza kako subjektivne, tako i objektivne prirode, odnosno saslušanjem svjedoka i vještaka, te uvidom u materijalnu dokumentaciju koja je uložena u spis predmeta Sud BiH je, van svake razumne sumnje, utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te da su apelantovim postupanjem, odnosno njegovim svjesnim odbijanjem pružanja tražene pomoći Direkciji, ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela nesavjestan rad u službi. Polazeći od bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela, Tužilaštvo je dokazalo da je apelant imao svojstvo službene, odnosno odgovorne osobe u institucijama BiH, što i nije bilo sporno.

10. Nadalje, Sud BiH je detaljno ispitao kako su tekli događaji toga dana, uspostavljajući vremensku liniju dešavanja i djelovanja pojedinih očevidaca i učesnika u dešavanjima, poput svjedoka Himze Selimovića, Mirsada Vilića, Nedeljka Škrbe, Ediba Numanovića, Ermina Kadrića, Jasmina Bajrovića, Fahrudina Radončića, Dragana Golijana i Anđelka Hrgića. Ocjenjujući iskaze ovih svjedoka, koje je prihvatio kao vjerodostojne i uvjerljive, Sud BiH je utvrdio da je situacija kritičnog dana bila vanredna i da je 69 policijskih službenika, koliko je bilo angažovano na zaštiti objekta Predsjedništva BiH, bilo nedovoljno naspram više od 1.500 demonstranata, koji su pri tome bili nasilni i rušilački nastrojeni. Kod ovakvog stanja stvari, Sud BiH je ocijenio da je situacija nalagala angažovanje svih raspoloživih policijskih snaga, koje su i angažovane, i to kako dodatni policijski službenici Direkcije, tako i policijski službenici MUP-a Kantona Sarajevo i FUP-a, izuzev policijskih službenika SIPA-e, budući da je apelant na zahtjev odbio pružiti takvu pomoć. Sud BiH je utvrdio da su prvi kontakti sa SIPA-om uspostavljeni prije nego što je došlo do ulaska demonstranata u zgradu Predsjedništva BiH i paljevine tog objekta. To je utvrđeno na temelju iskaza svjedoka Himze Selimovića i Mirsada Vilića, te šematskog prikaza ostvarenih telefonskih kontakata. Tako je i svjedok Mirsad Vilić, inače tadašnji komandant JSP čije je angažovanje traženo, prilikom saslušanja na glavnom pretresu izjavio da je kontaktirao sa apelantom, nakon što je oko 15 sati na televiziji vidio snimke demonstracija, kako bi sa njime utvrdio koje su obaveze i zadaci SIPA-e, odnosno da li će doći do angažovanja JSP. Ocjenjujući iskaz ovog svjedoka, Sud BiH je zaključio da je apelant već tada bio upoznat sa situacijom na terenu, te da je ovom svjedoku rekao da JSP neće biti angažovana, jer nisu zaprimljeni bilo kakvi zahtjevi od Tužilaštva i Suda BiH. Pored toga, Sud BiH je zaključio da je u isto to vrijeme svjedok Himzo Selimović, kao direktor Direkcije, bezuspješno pokušavao da uspostavi kontakt sa apelantom putem telefona. Iz iskaza Himze Selimovića je utvrđeno da je ovaj svjedok, nakon neuspjelih pokušaja da ostvari telefonski kontakt sa apelantom (oko 15, 15.30 sati), oko 17 sati naredio da se pošalje depeša sa oznakom very urgent SIPA-i i zatraži pomoć u zaštiti objekta Predsjedništva BiH. Svjedok Selimović je dalje naveo da je, nakon zaprimljene depeše, predstavnik SIPA-e kontaktirao sa operativnim dežurnim u Direkcije i obavijestio ga da JSP neće biti angažovana, jer, kako je rečeno, nisu nadležni. Iste te razloge za neangažovanje apelant je iznio i svjedoku Fahrudinu Radončiću, koji je tada obavljao dužnost ministra sigurnosti BiH, dodajući da je SIPA obučena za upotrebu smrtonosne sile, a ne za pitanje javnog reda i mira. Osim iskaza navedenih svjedoka, koji su o svojim iskustvima i zapažanjima svjedočili na glavnom pretresu, videomaterijali televizijskih kuća koji su sačinjeni tom prilikom, također, potvrđuju ozbiljnost situacije.

11. Sud BiH je zaključio da je apelant, odbijajući pružiti traženu pomoć, prekršio odredbe člana

11. Zakona o Direkciji, kao i odredbe čl. 8. i 21. Zakona o SIPA-i i na taj način očigledno nesavjesno postupio u vršenju svoje dužnosti. S tim u vezi, Sud BiH je imao u vidu da Zakon o SIPA-i propisuje da se način pružanja pomoći i sva ostala pitanja u vezi sa pružanjem pomoći i saradnjom uređuju međusobnim sporazumima ili drugim pravnim aktima u mjeri u kojoj nisu utvrđena zakonom, na što je i odbrana posebno ukazivala tokom postupka, a i u završnim riječima. Međutim, iako sporazuma o pružanju pomoći između policijskih agencija na državnom nivou nema, njegovo nepostojanje, prema mišljenju Suda BiH, ne može upućivati na zaključak da zakonska odredba koja propisuje kao obavezu pružanje međusobne pomoći policijskih agencija predstavlja „mrtvo slovo na papiru“, kako je to istakla odbrana u svojim završnim riječima.

12. S tim u vezi, Sud BiH je ustanovio da su neosnovani navodi odbrane kojim je u završnim riječima ukazano da upućena depeša nije sadržavala dovoljno infomacija koje su nužne da bi JSP bila angažovana, budući da je njeno angažovanje odbijeno ne zbog nedostatka potrebnih informacija koje su, prema mišljenju Suda, mogle biti i dodatno zatražene od Direkcije, nego zbog toga što je apelant ocijenio da u konkretnom slučaju SIPA nije nadležna. Naime, u tom pravcu Sud je ocijenio materijalni dokaz odbrane (DO-2-1) koji nosi naslov „Standardne operativne procedure u slučaju incidenta na objektu Ambasade SAD u BiH“ (u daljnjem tekstu: Standardne procedure) iz kojeg proizlazi da će pripadnici JSP u roku od 12 do15 minuta doći do objekta Ambasade SAD u slučaju da demonstracije postanu nasilne i izmaknu kontroli, te dio iskaza svjedoka Mirsada Vilića iz kojeg proizlazi da mu je apelant izdao usmenu naredbu da dio pripadnika JSP mora biti na raspolaganju kako bi mogli zaštititi objekat američke ambasade u BiH, ukoliko se za tim ukaže potreba. Dovodeći navedeno u vezu sa odredbom člana 29. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e, Sud BiH je zaključio da je JSP mogla odgovoriti zahtjevu i pružiti traženu pomoć. Naime, u odredbi člana 29. Pravilnika je, između ostalog, navedeno da „namjena Jedinice za specijalnu podršku jeste i učestvovanje u uspostavljanju narušenog javnog reda i mira u većem obimu, na prostoru gdje se takav oblik narušenog javnog reda i mira pojavi, i to kao podrška Odjeljenju za zaštitu ličnosti i objekata''.

13. Na kraju, kao treći element bića predmetnog krivičnog djela, Sud BiH je istakao da je tokom postupka dokazano da je, usljed apelantovog nesavjesnog postupanja, odnosno njegovog odbijanja da pruži traženu pomoć na zahtjev Direkcije, nastupila imovinska šteta koja prelazi iznos od 10.000,00 KM. S ciljem dokazivanja ovog obilježja predmetnog krivičnog djela, Tužilaštvo je saslušalo vještaka građevinske struke F.H. iz čijeg nalaza je Sud BiH zaključio da je nesporno da je povodom predmetnog krivičnog događaja pričinjena velika materijalna šteta na objektu Predsjedništva BiH i drugim institucijama BiH koje se nalaze u istoj zgradi, te da je nesporno da iznos pričinjene štete prelazi 10.000,00 KM. Osim toga, na okolnosti pričinjene štete izvedeni su i drugi, potkrepljujući materijalni dokazi Tužilaštva iz kojih, također, nesumnjivo proizlazi da visina pričinjene štete prelazi navedeni novčani iznos od 10.000,00 KM.

14. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili Tužilaštvo, apelant i apelantov branilac, vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 1 K 015527 15 Kž od 16. jula 2015. godine sve žalbe odbilo kao neosnovane i potvrdilo prvostepenu presudu.

15. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je konstatovalo da žalbeni navodi iz žalbe koju je podnio apelant lično gotovo u cijelosti odgovaraju žalbenim navodima iz žalbe njegovog branioca, te da se suštinski radi o istim žalbenim osnovama i veoma sličnom obrazloženju zbog kojeg razloga je obje žalbe tretirao kao jednu cjelinu kroz jedinstvo materijalne i formalne odbrane.

16. Apelaciono vijeće je konstatovalo da je Sud BiH prilikom odlučivanja razmotrio sve provedene dokaze, te dao potpunu ocjenu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u cjelini i međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio odluku povodom pitanja apelantove krivice. Po ocjeni Apelacionog vijeća, korištenje termina „van razumne sumnje“ u dijelu presude u kojem se daju opće napomene, a prije osvrta na konkretno činjenično stanje, ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost prvostepene presude u cjelini. Nadalje, Apelaciono vijeće je konstatovalo da, osim korištenja termina „van razumne sumnje“, prvostepeni sud čak ni frazološki nije koristio ovaj standard prilikom ocjene dokaza i davanja obrazloženja svojih razloga i utvrđenja, već je postupao upravo u skladu sa članom

3. ZKPBiH.

17. Ocijenjeni su kao neosnovani i navodi da je prvostepeni sud povrijedio načelo jednakosti oružja zbog odbijanja prijedloga odbrane za izdavanje naredbe operateru telekomunikacija po osnovu člana 72.a ZKPBiH. Naglašeno je da u konkretnom slučaju iz podataka u spisu proizlazi da su po prijedlogu Tužilaštva u spis već uloženi dokazi pribavljeni od telekom-operatera „M:tel“ a.d. Banja Luka i „BH Telecom“ d.d. Sarajevo, kojima se daje prikaz ostvarenih kontakata sa apelantom na 7. februara 2014. godine, kao i da je uložen šematski prikaz ostvarenih apelantovih telefonskih razgovora na navedene dane. Navedeno je da je u popratnim aktima oba telekom-operatera navedeno da se radi o potpunim podacima kojima raspolažu (što znači da nema drugih podataka osim onih koji su dostavljeni), zbog čega je nesumnjivo da se, čak i u slučaju da je udovoljeno prijedlogu odbrane za izdavanje tražene naredbe operaterima, ne bi dobili nikakvi novi podaci kojima odbrana već nije raspolagala preko navedenih dokaza optužbe.

18. Nadalje, ocijenjeni su kao neosnovani navodi da se presuda zasniva na dokazima na kojima se, prema članu 10. ZKPBiH, ne može zasnivati, a radi se o (1) nalazu i mišljenju vještaka F.H., te (2) „prikupljenom video-materijalu“. U pogledu nalaza i mišljenja vještaka, Apelaciono vijeće je istaklo da je Tužilaštvo, po osnovu člana 35. st. (1) i (2) ZKPBiH, poduzelo potrebne mjere radi provođenja istrage, te po osnovu stava (2) tačka d) tog člana, zatražilo dostavljanje informacija od državnih organa o visini nastale štete. Povodom tog traženja, između ostalih dokaza, Tužilaštvu je dostavljen i stručni nalaz o zatečenom stanju i vrijednosti učinjene štete na zgradi Predsjedništva BiH od 17. marta 2014. godine, koji je sačinio F.H., diplomirani inžinjer građevinstva i stalni sudski vještak za oblast vještačenja građevina. Ukazano je da se nije radilo o vještačenju i nalazu i mišljenju vještaka u smislu člana 96. ZKPBiH, već o stručnom nalazu koji je sačinila osoba koja je, inače, stalni sudski vještak, ali ne po nalogu suda ili Tužilaštva, nego na zahtjev oštećenih krivičnim djelom. Apelaciono vijeće je zaključilo da se u konkretnom slučaju taj dokaz pogrešno imenovao kao nalaz i mišljenje vještaka, što je prvostepeni sud prihvatio. Međutim, autor dostavljenog stručnog nalaza je pozvan na sud i ispitan u svojstvu vještaka, u skladu sa odredbama ZKPBiH, i odbrana je imala mogućnost da ga unakrsno ispita i ukaže na manjkavosti u metodologiji izrade nalaza i njegovom sadržaju. Pojašnjeno je da je povodom prigovora odbrane, a po nalogu Tužilaštva, urađena „dopuna vještačenja“, te dostavljen dopunski nalaz i mišljenje koji se ne odnose samo na istaknute primjedbe odbrane (koje su, inače, uvažene, te iznos štete umanjen za oko 60.000,00 KM), nego predstavljaju cjelovit nalaz i mišljenje vještaka, sačinjen u potpunosti na način kako to zahtijevaju odredbe ZKPBiH sa svim pojedinostima nastale štete. Stoga, Apelaciono vijeće je ocijenilo da se takav nalaz i mišljenje vještaka, koji su, zatim, i usmeno obrazloženi i bili podložni unakrsnom ispitivanju ne mogu smatrati nezakonitim dokazom.

19. Ocijenjeni su kao neosnovani i navodi o zakonitosti pribavljenih video-materijala, te je Apelaciono vijeće ponovilo da je za svaki oduzeti DVD na kojem se nalaze video-snimke emitovanih materijala na javnim televizijskim kućama izdata potvrda o privremenom oduzimanju na kojoj je jasno naznačeno od koga se oduzimanje vrši sa jasnom oznakom i obilježjima na osnovu kojih je moguće izvršiti identifikaciju tih privremeno oduzetih materijala. Apelaciono vijeće je istaklo da ratio legis člana 68. stav (1) ZKPBiH jeste da se opiše tok postupka u kojem je došlo do privremenog oduzimanja predmeta ili dokumentacije, kao i da se dâ dovoljno detaljno. Ukazano je da je od značaja i činjenica da se radi o video-snimcima koji su prethodno već bili emitovani u javnosti, a koje su nakon toga, po pozivu suda, predstavnici medijskih kuća predali bez protivljenja, bez preduzimanja radnje pretresanja i bez bilo kakvih primjedaba. Apelaciono vijeće je istaklo da se radi o dokazima koji su pribavljeni po osnovu naredbe suda, koji su popisani u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta na način koji omogućava njihovu nesmetanu identifikaciju a, povrh toga, kako se ispravno navodi u pobijanoj presudi, radi se o snimcima koji su već javno emitovani u više navrata na javnim televizijskim stanicama i sa kojima je upoznata i opšta javnost, što i žalbe potvrđuju. Pored svega, valja imati u vidu da se snimci odnose na činjenice i okolnosti koje se odnose na same demonstracije, a ne na bilo koje apelantove postupke, te da su okolnosti u vezi sa demonstracijama nesumnjivo utvrđene i na osnovu drugih dokaza (prije svega, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka).

20. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje, onako kako je ono postavljeno činjeničnim opisom optužnice i izreke prvostepene presude, a što iznesenim žalbenim prigovorima nije dovedeno u pitanje. Naime, i prema ocjeni Apelacionog vijeća, neprihvatljivi su žalbeni navodi da su odredbe Zakona o Direkciji i Zakona o SIPA-i samo „mrtvo slovo na papiru“, te da se zbog nepostojanja međusobnog sporazuma između Direkcije i SIPA-e, nije moglo postupiti po odredbama spomenuta dva zakona i angažovati JSP. U svakom slučaju objašnjenja i razlozi koje apelant navodi (koji su varirali od nedostatka sporazuma do nenadležnosti za postupanje, neopremljenosti i neobučenosti JSP) ne isključuju apelantovu obavezu da djeluje i pruži pomoć onda kada se to od njega u skladu sa zakonom zahtijeva.

21. Suprotno tvrdnjama odbrane, prema ocjeni Apelacionog vijeća, činjenični opis izreke presude, pored navoda svih odlučnih činjenica iz kojih proizlaze obilježja bića krivičnog djela, sadrži i navode o dešavanjima koja su prethodila krivičnom djelu koje se apelantu stavlja na teret. Među takvima je i navod da se radilo o nasilnim demonstracijama, koje su bile usmjerene na nasilnu izmjenu ustavnog poretka BiH. Suprotno tvrdnjama iz apelantove žalbe da se pod odlučnom činjenicom ima smatrati navod da se radilo o demonstracijama sa ciljem nasilne promjene ustavnog poretka, prema ocjeni Apelacionog vijeća, radi se o navodu koji u cijelosti stoji van radnji izvršenja koje se apelantu stavljaju na teret, van bića samog krivičnog djela nesavjesnog rada u službi. Istaknuto je da je Tužilaštvo nastojalo ovime prikazati ukupnu situaciju koja je prethodila predmetnom krivičnom djelu, odnosno dati određeni kontekst, iako sve to nije od utjecaja na samo krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret u mjeri u kojoj se to žalbom implicira.

22. Apelaciono vijeće je istaklo, suprotno žalbenim navodima, da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je u obrazloženju presude fokus stavio na ocjenu dokaza koji se odnose na činjenice bitne za ocjenu postojanja obilježja krivičnog djela koje je stavljeno na teret apelantu, na dokaze na kojima temelji svoju odluku, a pri tome ne obrazlaže posebno dokaze koji nisu od ključnog značaja i koji se ne odnose na bitne činjenice. Nadalje, ocijenjen je kao neosnovan i navod da je prvostepeni sud potpuno pogrešno ocijenio dokaz odbrane „Standardne procedure“. Naime, Apelaciono vijeće dijeli stav prvostepenog suda da navedeni dokaz potvrđuje tvrdnju o obavezi da se brani Ambasada SAD, što niko ni na koji način nije dovodio u pitanje, ali istovremeno ukazuje na to da JSP ima potencijal i spremnost da brani zgradu Ambasade SAD. Ocijenjen je kao neosnovan i apelantov navod da je prvostepeni sud trebao dati obrazloženje u pogledu krivičnog djela napad na ustavni poredak, te da se u konkretnom slučaju krivični postupak vodi protiv apelanta zbog krivičnog djela nesavjestan rad u službi. Pored navedenog, kao neosnovani su ocijenjeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio zabranu retroaktivne primjene prava kada se pozvao na član 29. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e u pogledu mogućnosti JSP da pruži traženu pomoć s obzirom na to da Odjeljenje za zaštitu ličnosti i objekata više nije u nadležnosti SIPA-e. Apelaciono vijeće je istaklo da se apelantu na teret stavlja krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZBiH. Ukazano je da je evidentno da se radi o blanketnom pravnom propisu, koji je u konkretnom slučaju, prema činjeničnom opisu, upotpunjen odredbama Zakona o SIPA-i i Zakona o Direkciji, odnosno članom 8. stav 1. tač. c) i e) u vezi sa članom 3. stav 1. tačka 1) i članom 21. st. 1. i 2. Zakona o SIPA-i i članom 11. Zakona o Direkciji, kojim je uspostavljena nesumnjiva, jasna i nedvosmislena obaveza direktora SIPA-e, kao i drugih organa, da pruže pomoć Direkciji kada ona to zahtijeva. Radi se, dakle, o upotpunjujućim propisima, odnosno normama koje propisuju određenu obavezu. Suprotno apelantovoj tvrdnji da se radi o nejasnim normama, usljed čega optuženo lice ne može znati kakva se obaveze od njega očekuju, Apelaciono vijeće ocjenjuje da se radi o dovoljno jasnim i preciznim normama, koje uspostavljaju obavezu određenog ponašanja. Ne radi se, dakle, o nekoj nejasnoj odredbi na osnovu koje bi se moglo postaviti pitanje da li je ta obaveza nečim uvjetovana, da li je pod nekim uvjetima isključena, ili se može ostaviti po strani. U konkretnom slučaju apelantu se ne stavlja na teret da nije djelovao na određeni način, već da uopće nije djelovao onda kada je to morao. Također, po ocjeni Apelacionog vijeća, nije osnovan ni žalbeni navod da je došlo do retroaktivne primjene zakona kada je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbu člana 29. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji SIPA-e, iznio zaključak u pogledu opremljenosti JSP. Prvostepeni sud odredbe člana 29. Pravilnika ni u jednom dijelu pobijane odluke nije koristio kao osnov za utvrđenje apelantove krivice, niti je takvo što navedeno u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

23. Nadalje, Apelaciono vijeće nije ustanovilo da je osnovan niti navod odbrane da je sva šteta nastupila prije nego što je uopće traženo od apelanta da se angažuje JSP. Naime, odbrana se kod ovog prigovora fokusirala isključivo na vrijeme slanja depeše, tvrdeći da je već tada buknuo požar na zgradi Predsjedništva. Međutim, Apelaciono vijeće je imalo u vidu da su prve reakcije prema SIPA-i bile usmjerene mnogo prije 17 sati, odnosno još oko 15 sati, a da je slanje depeše bio posljednji korak u nastojanju da se stupi u kontakt sa apelantom kao direktorom SIPA-e. Osim toga, konstatovano je da je u konkretnom slučaju za visinu nastale materijalne štete, koja iznosi više od 10.000,00 KM, Tužilaštvo uložilo i niz drugih materijalnih dokaza, među kojima i zapisnik Direkcije o uništenoj i oštećenoj opremi u vlasništvu Direkcije na 7. februar 2014. godine, zapisnik „Sarajevo osiguranja“ o oštećenju vozila za štetu na vozilu u vlasništvu Predsjedništva BiH, izvještaj Komisije za utvrđivanje materijalne štete u Arhivu Federacije. Iz tih dokaza nesumnjivo proizlazi da visina pričinjene štete prelazi iznos od 10.000,00 KM, a koliko prelazi za ispunjenje objektivnog uvjeta inkriminacije i postojanje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret potpuno je nebitno. Nadalje, Apelaciono vijeće nije ustanovilo da su osnovani navodi iz apelantove žalbe prema kojima nije postojala obaveza da on djeluje, jer Tužilaštvo nije uputilo bilo kakvu naredbu SIPA-i. Naime, djelovanje apelanta, kao direktora SIPA-e, po naredbi Tužilaštva i djelovanje po zahtjevu Direkcije su dvije različite stvari koje ne isključuju jedna drugu.

24. Konačno, ocijenjeni su kao neosnovani navodi apelanta i njegovog branioca da se, zbog Odluke Ustavnog suda broj AP 4319/14, u toku ovog krivičnog postupka nije smjela koristiti izjava Dragana Lukača, kao ni dokazi koje je pribavila FUP, budući da se on nalazi na čelu te policijske agencije. Istaknuto je da ekstenzivno tumačenje te odluke i insistiranje da se iz spisa izdvoje dokazi koje je u sklopu svojih ovlaštenja sačinila jedna policijska agencija za Apelaciono vijeće nisu prihvatljivi. Oduzeti zakonitost svim dokazima koje je sačinila FUP samo zato što se na njenom čelu nalazio Dragan Lukač, bez ikakvih dokaza o njegovom neprimjerenom utjecaju, na apelantovu štetu, na sadržaj dokaza koje je pribavila FUP, bilo bi neprimjereno i protivno načelima krivičnog postupka. U svakom slučaju bilo čije izjave date van sudnice, pa i bilo kojeg političara ili dužnosnika, mimo sudskog postupka i procedure propisane zakonom za sud su potpuno irelevantne i bez ikakvog utjecaja na odlučivanje, zbog čega su neosnovane i tvrdnje apelanta i njegovog branioca o politizaciji slučaja, političkoj pozadini ovog postupka, negonjenju onih koji su palili, razbijali ili sve to organizovali.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, čl. 7. i 13. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju tih navoda apelant tvrdi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da je „paušalno i tendenciozno odlučivano“ čak i o tome koje su činjenice odlučne u predmetu, što je omogućilo proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Pri tome apelant ističe da drugostepena presuda rješavanje apelantove odgovornosti pogrešno svodi na pitanje pružanja pomoći SIPA-e kao policijske agencije, pri čemu potpuno zanemaruje da u konkretnom slučaju predmet optuženja nije što SIPA nije pružila pomoć Direkciji, već što JSP nije djelovala po zahtjevu Direkcije da zaštiti i one objekte koji nisu u nadležnosti Direkcije. Apelant i njegova odbrana su smatrali da je navod iz optužnice i prvostepene presude o napadu na ustavni poredak BiH upravo ključan, imajući u vidu da njegova pomoć nije zahtijevana prilikom dovođenja u pitanje sigurnosti drugih zgrada. Na glavnom pretresu su izvedeni dokazi odbrane (svjedočenje Anđelka Hrgića) iz kojih je vidljivo da je i ranije dolazilo do zahtjeva sličnih ovome o kome je riječ u predmetu koji se vodio protiv apelanta pred Sudom BiH, i to npr. prilikom tzv. šarene revolucije i protesta građana u vezi sa JMBG. Navodi da je „izvornu“ optužnicu Tužilaštvo izmijenilo 26. februara 2015. godine nakon završenog dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, kojoj izmjeni se odbrana protivila, te da je to, također, pokazatelj arbitrarnog tumačenja procesnog zakona na apelantovu štetu. Tvrdi da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima, i to (1) nalazu i mišljenju vještaka F.H., te (2) prikupljenom video-materijalu. Apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i zbog korištenja standarda „van razumne sumnje“. Nadalje, apelant smatra da je u postupku došlo i do povrede člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, jer je Sud BiH, odbijajući prijedlog odbrane o izdavanju naredbe operateru telekomunikacija po osnovu člana 72.a ZKPBiH. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu „i to zbog veze sa krivičnim djelom terorizma“ koje se spominje u optužnici, te izreci prvostepene presude (u odnosu na Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e), te ukazuje da je odbrana, u odnosu na ovo djelo, u spis pokušala uvrstiti izjave iz istrage osumnjičenih S.H. i N.T., koji su lišeni slobode i koji su proveli u pritvoru mjesec dana zbog krivičnog djela terorizam. Povredu načela zakonitosti iz člana 7. Evropske konvencije apelant vidi u primjeni standarda van razumne sumnje i primjeni člana 29. iz Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e. Do kršenja načela zakonitosti, po apelantovoj ocjeni, došlo je na način što je Sud BiH zaključak o opremljenosti JSP, iz kojeg je izveo zaključak o apelantovoj krivici, bazirao na propisu koji je prestao da važi, čime je došlo do kršenja člana 7. stav

1. Evropske konvencije. Apelant i njegova odbrana su tokom cijelog suđenja isticali činjenicu da ne postoji memorandum ili bilo kakav sporazum između SIPA-e i Direkcije koji bi regulisao pitanja međusobne pomoći. Apelant smatra da je Sud BiH iskaze saslušanih svjedoka ocijenio selektivno i samo u mjeri potrebnoj za donošenje osuđujuće presude protiv apelanta. Ovo se posebno odnosi na iskaze Himze Selimovića i Mirsada Vilića. U tom smislu apelant smatra da je sud bio obavezan primijeniti načelo in dubio pro reo. Apelant je ukazao i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 4319/14 od 18. decembra 2014. godine. Istakao je da se, zbog te odluke, u toku ovog krivičnog postupka nije smjela koristiti izjava Dragana Lukača, kao ni dokazi koje je pribavila FUP, budući da se on nalazi na čelu te policijske agencije. Kada se tome doda da su za događaj od 7. februara 2014. godine, u konačnom, dva lica optužena za krivično djelo izazivanje opće opasnosti, a svjedoci Lukač, Čampara i Sarajlić su svjedočili pred sudom da se radi o krivičnom djelu napad na ustavni poredak i terorizam, postavlja se ne samo pitanje odgovornosti za lažno svjedočenje ovih svjedoka već i ispravnosti zaključka Suda BiH o „ozbiljnosti situacije“ u vezi sa napadom na ustavni poredak, a na kojoj „ozbiljnosti situacije“ Sud BiH uveliko zasniva odluku o apelantovoj krivici. Nezavisnost suda znači da on mora biti nezavisan od stranaka i izvršne vlasti, a jasno je da to Sud BiH u konkretnom slučaju nije bio. Apelant ističe da se „teško može govoriti o nepristrasnosti i nezavisnosti suda ako Apelaciono vijeće u obrazloženju svoje presude apelantu dodatno stavi na teret (zamjeri) ponašanje koje čak ni Tužilaštvo nije iznijelo u optužnici (trebao je sam zvati da pruži pomoć, interesovati se, neprekidno biti u kontaktu sa kolegama itd.), a koje zamjerke na apelantov račun u identičnoj formi iznosila su i lica za koja je utvrđeno da su svojim izjavama povrijedila apelantovo pravo na pravično suđenje“. Apelant smatra da je, zbog toga što su žalbeni navodi njega i njegovog branioca razmatrani jedinstveno, povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek, kao i pravo i apelanta i njegovog branioca na pristup sudu. Apelant smatra da je očito da se drugostepena presuda suštinski nije bavila žalbom, ni apelanta ni njegovog branioca, kako se to zahtijeva članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

II.Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH je istakao da su žalbeni navodi apelanta i njegovog branioca razmatrani jedinstveno, jer se radilo o istovjetnim navodima, pri čemu je vijeće prilikom davanja odgovora vodilo računa o različitim argumentacijama podnosilaca žalbi. Što se tiče apelantovih navoda o primjeni člana 29. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e i opremljenosti JSP, obrazloženje ocjena i stavova drugostepenog vijeća je dato na str. 37. i 38. drugostepene presude. Također, primjenom termina “van razumne sumnje”, kao standarda dokazivanja, vijeće nije povrijedilo načelo zakonitosti, jer je dokaze ocijenilo upravo onako kako to nalaže ZKPBiH. U drugostepenoj presudi su dati i odgovori o neosnovanosti ostalih apelantovih navoda. V.Relevantni propisi

27. Zakon o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu («Službeni glasnik BiH» br. 27/04, 63/04, 35/05, 49/09 i 40/12), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 1. tačka a) Član 3.

Nadležnost SIPA-e (1) Poslovi iz nadležnosti SIPA-e su:

a) sprečavanje, [...]krivičnih djela iz nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud), a posebno: organiziranog kriminala, terorizma, [...].

Član 8. stav 1. tač. a), c) i e) Dužnosti i odgovornosti direktora (1) Direktor:

a) predstavlja SIPA-u;

c) rukovodi i usmjerava obavljanje poslova iz nadležnosti SIPA-e;

e) osigurava saradnju s organima za provođenje zakona [...].

Član 18.

Poslovi i zadaci Jedinice za specijalnu zaštitu (1) Jedinica za specijalnu podršku pruža pomoć drugim odjelima osiguravajući dodatnu policijsku taktiku, opremu i osoblje, kada su potrebne pojačane mjere sigurnosti.

(2) JSP obavlja najzahtjevnije i najsloženije taktičke i operativno-tehničke policijske radnje, primjenjujući policijska ovlaštenja u visokorizičnim situacijama kada su neophodne posebne vještine, obučenost i oprema.

(3) Upotrebu JSP-a odobrava direktor.

Član 21. st. 1. i 2.

III - SLUŽBENA SARADNJA

Član 21.

Pružanje pomoći (1) Organi uprave i druga tijela, službe i druge institucije u BiH, entitetska i kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova, carinske i poreske vlasti, finansijska policija, tijela za vezu s međunarodnu operativnu policijsku saradnju, nadležna tijela Brčko Distrikta BiH i druga odgovarajuća tijela dužna su sarađivati sa SIPA-om i na njen zahtjev pružiti pomoć SIPA-i u obavljanju poslova iz njene nadležnosti, te koordinirati djelatnosti iz svoje nadležnosti, u skladu sa zakonom i drugim propisima o zaštiti izvora, metoda i ostalih nejavnih informacija.

(2) SIPA je dužna sarađivati i pružiti pomoć tijelima iz stava 1. ovog člana na njihov zahtjev.

(3) Način pružanja pomoći i sva ostala pitanja vezana uz pružanje pomoći i saradnju iz stava 1. i 2. ovog člana uređuju se međusobnim sporazumom ili drugim pravnim aktom u mjeri u kojoj nisu utvrđena zakonom.

28. Zakon o Direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 36/08) u relevantnom dijelu glasi:

II. DIREKCIJA ZA KOORDINACIJU POLICIJSKIH TIJELA BiH

Član 6. stav 1. tač. b) i h) (Nadležnosti Direkcije) (1) Poslovi iz nadležnosti Direkcije su:

b) komunikacija, saradnja i koordinacija između policijskih tijela BiH s odgovarajućim organima u Bosni i Hercegovini u vezi s pitanjima policijskih poslova međunarodnog karaktera ili od međunarodnog značaja, ili u vezi s pitanjima koja su u nadležnosti Suda BiH;

h) organiziranje i provođenje fizičke i tehničke zaštite lica i objekata organa BiH i diplomatsko-konzularnih organa koji se posebno štite u skladu s odgovarajućim zakonima, međunarodnim obavezama i drugim propisima koje donosi Vijeće ministara BiH;

Član 11. stav (1) (Pružanje pomoći) (1) Sva policijska tijela BiH, te odgovarajući organi u Bosni i Hercegovini, dužni su sarađivati s Direkcijom i na njen zahtjev pružiti pomoć Direkciji u obavljanju poslova iz njene nadležnosti, u skladu sa zakonom i drugim propisima.

29. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Nesavjestan rad u službi Član 224.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine koja svjesnim kršenjem zakona, drugih propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora, očigledno nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa usljed toga nastupi teža povreda prava drugog ili imovinska šteta koja prelazi iznos od 1.000 KM, kaznit će se "kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina".

(2) Ako je usljed krivičnog djela iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta koja prelazi iznos od 10.000 KM,

30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku [...]na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 72.a st. (1) i (2) Naredba operateru telekomunikacija (1) Ako postoje osnovi sumnje da je neko lice počinilo krivično djelo, Sud može, na osnovu prijedloga tužioca ili na prijedlog ovlaštenih službenih lica koja su dobila odobrenje od tužioca, narediti da operater telekomunikacija ili drugo pravno lice koje vrši pružanje telekomunikacionih usluga dostavi podatke o korištenju telekomunikacijskih usluga tog lica, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku ili poslužiti prikupljanju informacija koje mogu biti od koristi u krivičnom postupku.

(3) Radnje iz stava (1) ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da počiniocu, odnosno od počinioca prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da počinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.

Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza Član 278.

Završetak glavnog pretresa Nakon završnih riječi, sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, a Sud se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 015527 15 Kž od 16. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. avgusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. st. 1, 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega;

38. Ustavni sud ističe da je u konkretnom krivičnom postupku apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom za koje mu je utvrđena kazna zatvora i izrečena uvjetna osuda. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose, u suštini, na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je u postupku došlo do arbitrarne primjene pozitivnopravnih propisa, kao i da sud nije bio nezavisan i nepristrasan.

40. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

41. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog, navodno, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava, te navoda o tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. U pogledu apelantovog osporavanja činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

43. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

44. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su apelacioni navodi gotovo identični žalbenim navodima, da je ove navode Apelaciono vijeće razmotrilo i u obrazloženju svoje odluke dalo detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Nadalje, u vezi sa apelantovim osporavanjem, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao (vidi tačku 108) da je dokazivanje „van razumne sumnje“ karakteristično za adversarne pravne sisteme u kojima sud nema „dužnost da utvrdi istinu“, što je karakteristika kontinentalnih sistema, već je njegova obaveza da osigura pravičan krivični postupak u kojem optuženi ima na raspolaganju potrebne procesne mogućnosti za odbranu. Također, u takvom sistemu tužilac mora dokazati krivicu optuženog „van razumne sumnje“, a sud nema dužnost da utvrđuje „istinu“ koja kao načelo nije ni proklamirana. Naravno, ni u takvom krivičnom postupku istina nije bez značaja, ali sud za njom ne traga ex officio, već se isključivo oslanja na dokazne aktivnosti stranaka. Nadalje, ukazano je (vidi tačku 109) „da je u BiH na snazi mješoviti sistem, tj. da se odredbama važećeg ZKPBiH uspostavlja ravnoteža između načela istine (inkvizitorski element) i načela adversarnosti, koji se prepliću i stvaraju pretpostavke za novi način 'utvrđivanja istine' koja je kao načelo propisana, mada ne eksplicitno, u članu 239. ZKPBiH kojim je propisana dužnost sudije da se 'stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak'. Stoga, iako važeći sistem ima elemente advesarnog postupka, dokazni postupak je zadržao i inkvizitorsko načelo utvrđivanja istine, i to kao dužnost sudije. To, naravno, ne znači da sud uvijek realno mora utvrditi istinu, već da sud mora steći uvjerenje da je utvrdio istinu, odnosno mora tokom cijelog postupka težiti da utvrdi istinu i mimo dokazne inicijative stranaka, a to svoje uvjerenje mora logično i jasno obrazložiti analizom provedenih dokaza“. Najzad, u citiranoj odluci je ukazano (vidi tačku 105) „(…) da Evropska konvencija ne nameće državama članicama bilo kakvu obavezu da svoj ukupni pravni, pa i krivičnopravni sistem urede na neki određeni način, pa je i način na koji će se ocjenjivati dokazi pitanje koje se rješava domaćim zakonom (vidi reference u tački 103. ove odluke). Tako je krivičnim procesnim zakonima u BiH slobodna ocjena dokaza propisana kao način na koji će sudovi ocijeniti izvedene dokaze u krivičnom postupku. Imajući to u vidu, Ustavni sud je, kao 'domaći sud' koji predstavlja konačnog zaštitnika ljudskih prava na domaćem nivou, u svojoj praksi usvojio i stav da 'slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje' u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je, također, naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (AP 661/04, tačka 35). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude 'opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice' kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje (vidi, AP 661/04, op. cit., tačka 30)“.

45. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasilo krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 281. ZKPBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude prvostepenog vijeća Suda BiH iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno, tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donijeli odluku na osnovu dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, koje je apelant imao mogućnost osporiti i diskreditovati, da apelant u toku postupka nije tražio izuzeće nekog od sudija, niti je u apelaciji ukazao na konkretne razloge iz kojih bi proizlazilo da je zaista redovni sud „bio nezavisan i nepristrasan“, izuzev paušalnog pozivanja, pa stoga Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.

46. U vezi sa apelantovim navodima da je optužnica nezakonito izmijenjena na njegovu štetu zato što je izvornu optužnicu Tužilaštvo izmijenilo 26. februara 2015. godine, nakon završenog dokaznog postupka, a prije iznošenja završnih riječi, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da je Tužilaštvo „izvornu“ optužnicu izmijenilo na način da je izostavilo riječi „i dežurnog tužitelja Tužilaštva“, te da je, umjesto iznosa „398.365,18 KM“, istaklo da treba da stoji iznos „339.522,41 KM“. Ustavni sud zapaža da se apelant protivio takvoj izmjeni, a da je Sud BiH taj prigovor raspravio i analizirao na način koji zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje. Naime, Sud BiH je istakao da tužilac nije izmijenio činjenični opis radnje krivičnog djela koja se apelantu stavlja na teret na način da mu je na teret stavio veću kriminalnu količinu, odnosno teže krivično djelo od onog koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret, nego da izmjena optužnice predstavlja preciziranje činjeničnog stanja nakon izvedenih dokaza, odnosno da je u skladu sa rezultatima dokaznog postupka. Prema stavu Suda BiH, glavni pretres nije završen okončanjem dokaznog postupka, kako to odbrana navodi, nego nakon iznošenja završnih riječi. Naročito, Ustavni sud ukazuje da brisanje riječi „i dežurnog tužitelja Tužiteljstva“, kao i smanjenje iznosa nastale štete kada se dogodio inkriminirajući događaj ne utječu na bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je apelant osuđen, kao i da je apelant bio optužen i osuđen za isto krivično djelo, zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da je sud brisanjem citirane odrednice i smanjenjem iznosa nastale štete nezakonito izmijenio optužnicu. Također, Ustavni sud smatra da ovakvo preciziranje nije u suštini na bilo koji način umanjilo apelantovo pravo na odbranu. Ovo naročito zato što je, kako to proizlazi iz osporenih presuda, visina utvrđene štete smanjena upravo zbog apelantovih primjedaba upućenih vještaku građevinske struke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o nezakonitoj izmjeni optužnice i, s tim u vezi, kršenju prava na odbranu.

47. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o nezakonitosti dokaza, a radi se o (1) nalazu i mišljenju vještaka F.H., te (2) „prikupljenom video-materijalu“, Ustavni sud primjećuje da su kako prvostepeno, tako i Apelaciono vijeće u svojim odlukama veoma detaljno ispitali ove apelantove navode, te da su, nakon uvida u dokaze u predmetnom spisu, zaključili da su ti navodi neosnovani o čemu je, naročito u presudi Apelacionog vijeća (par. 37-54), dato obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je u tom kontekstu, a vezano za nalaz i mišljenje vještaka F.H., Apelaciono vijeće opisalo kako je uopće došlo do sačinjavanja tog nalaza, te da je utvrdilo da je Tužilaštvo, po osnovu člana 35. st. (1) i (2) ZKPBiH, poduzelo potrebne mjere radi provođenja istrage, te po osnovu stava (2) tačka d) tog člana zatražilo dostavljanje informacija od državnih organa o visini nastale štete. Povodom tog traženja, između ostalih dokaza, Tužilaštvu je dostavljen i stručni nalaz o zatečenom stanju i vrijednosti učinjene štete na zgradi Predsjedništva BiH od 17. marta 2014. godine, koji je sačinio F.H., diplomirani inžinjer građevinarstva i stalni sudski vještak za oblast vještačenja građevina. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće istaklo da se nije radilo o vještačenju i nalazu i mišljenju vještaka u smislu člana 96. ZKPBiH, već o stručnom nalazu koji je sačinila osoba koja je, inače, stalni sudski vještak, ali ne po nalogu suda ili Tužilaštva, nego na zahtjev oštećenih krivičnim djelom, te da se u konkretnom slučaju taj dokaz pogrešno imenovao kao nalaz i mišljenje vještaka. Autor dostavljenog stručnog nalaza je, zatim, pozvan na sud i ispitan u svojstvu vještaka, u skladu sa odredbama ZKPBiH, i odbrana je imala mogućnost da ga unakrsno ispita i ukaže na manjkavosti u metodologiji izrade nalaza i njegovoj sadržini. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz presude Apelacionog vijeća proizlazi da je povodom prigovora odbrane, a po nalogu Tužilaštva, urađena „dopuna vještačenja“, te dostavljen dopunski nalaz i mišljenje koji se ne odnose samo na istaknute primjedbe odbrane (koje su inače uvažene, te iznos štete umanjen za oko 60.000, 00 KM), nego predstavljaju cjelovit nalaz i mišljenje vještaka, sačinjen u potpunosti na način kako to zahtijevaju odredbe ZKPBiH sa svim pojedinostima nastale štete. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće obrazložilo da se takav nalaz i mišljenje vještaka (to jest stručni nalaza), koji su, zatim, i usmeno obrazloženi i bili podložni unakrsnom ispitivanju, ne mogu smatrati nezakonitim dokazom, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju za utvrđivanje visine nastale materijalne štete u iznosu od više od 10.000,00 KM, kako je to propisano članom 224. stav 2. ZKPBiH, Tužilaštvo uložilo i niz drugih materijalnih dokaza, među kojima i zapisnik Direkcije o uništenoj i oštećenoj opremi u vlasništvu Direkcije 7. februara 2014. godine, zapisnik „Sarajevo osiguranja“ o oštećenju vozila za štetu na vozilu u vlasništvu Predsjedništva BiH, izvještaj Komisije za utvrđivanje materijalne štete u Arhivu Federacije, te da je prvostepeni sud sve ove dokaze imao u vidu prilikom odlučivanja.

49. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi veliku pažnju poklonili i ispitali i apelantove navode o nezakonitosti dokaza – video-materijala koji je izuzet od medijskih kuća. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće razmotrilo sve apelantove navode kojim je osporavao zakonitost ovih dokaza, te je zaključilo da su neosnovani o čemu je dalo obrazloženje. Ustavni sud zapaža da su u obje osporene presude detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih su svi apelantovi navodi kojim je doveo u pitanje zakonitost ovih dokaza neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa zakonitošću dokaza, te da su navodi o tome da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima neosnovani.

50. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak suda u vezi sa „odlučnim činjenicama“ u predmetnom postupku, što je omogućilo proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Ustavni sud ukazuje da je tim odredbama propisano da navedeno krivično djelo čini „službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine koja svjesnim kršenjem zakona, drugih propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora, očigledno nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa usljed toga nastupi teža povreda prava drugog ili imovinska šteta [...] koja prelazi iznos od 10.000 KM“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da je u predmetnom postupku Tužilaštvo trebalo dokazati i da je dokazalo da su ispunjena sva bitna obilježja tog krivičnog djela, odnosno odlučne činjenice koje su bile relevantne za to utvrđenje, i to: 1. da je apelant imao svojstvo službene, odnosno odgovorne osobe u institucijama BiH, 2. da je prekršio odredbe člana 11. Zakona o Direkciji, kao i odredbe čl. 8. i 21. i 3. Zakona o SIPA-i i da je tokom postupka dokazano da je, usljed apelantovog nesavjesnog postupanja, odnosno njegovog odbijanja da pruži traženu pomoć na zahtjev Direkcije, nastupila imovinska šteta koja prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te zakonski opis i elemente krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, na osnovu ukupne ocjene izvedenih dokaza, ocjenjujući ih kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključilo da su u apelantovim radnjama sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela za koje se tereti, zbog čega ga je proglasilo krivim. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi dalo jasna i precizna objašnjenja utvrđenog činjeničnog stanja, uključujući i detaljno objašnjenje u vezi sa apelantovom obavezom da postupa, te u vezi sa drugim okolnostima bitnim za postojanje elemenata krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu.

51. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama, i broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Ustavni sud je, također, naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.

52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. U pogledu apelantovog navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje o kršenju principa in dubio pro reo (jer iz osporene presude proizlazi da se, primjenom navedenog principa, nisu stekli uvjeti da sud u predmetnom krivičnom postupku odluči presudom na način koji je povoljniji za apelanta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju principa in dubio pro reo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

54. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da nije prihvaćen njegov prijedlog za izdavanje naredbe operaterima telekomunikacija po osnovu člana 72.a ZKPBiH za dostavljanje traženih podataka, kao i zbog toga što je sud odbio da uvrsti u dokaze, kako apelant navodi, izjave iz istrage osumnjičenih Salema Hatibovića i Nihada Trnke, koji su lišeni slobode i koji su proveli u pritvoru mjesec dana po rješenju Suda BiH zbog krivičnog djela terorizam. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Ermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Ustavni sud podsjeća i da redovni sud, u smislu odredaba člana 263. stav 2. ZKPBiH, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet.

55. Dovodeći u vezu navedene principe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije ničim dokazao da je njegov prijedlog za izdavanje naredbe operaterima telekomunikacija proizvoljno odbijen, štaviše, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Apelacionog vijeća proizlazi da su, po prijedlogu Tužilaštva, u spis već uloženi dokazi pribavljeni od telekom-operatera „M:tel“ a.d. Banja Luka i „BH Telecom“ d.d. Sarajevo, kojima se daje prikaz ostvarenih kontakata sa apelantom na 7. februar 2014. godine, kao i da je uložen šematski prikaz ostvarenih telefonskih razgovora apelanta na navedene dane. Navedeno je da je u popratnim aktima oba telekom-operatera navedeno da se radi o potpunim podacima kojima raspolažu (što znači da nema drugih podataka, osim onih koji su dostavljeni), zbog čega je nesumnjivo da se čak i u slučaju da je udovoljeno prijedlogu odbrane za izdavanje tražene naredbe operaterima ne bi dobili nikakvi novi podaci kojima odbrana već nije raspolagala, preko navedenih dokaza optužbe. Stoga, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Nadalje, u vezi sa tvrdnjom da je pravo na ravnopravnost strana prekršeno i zbog odbijanja suda da izvede određene dokaze koje je apelant predložio, Ustavni sud zapaža da apelant nije u konkretnom slučaju dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće ispoštovalo svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog i Ustavnog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predloženi dokaz koji je apelant zahtijevao. Stoga su i navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, neosnovani.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

56. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, ukazujući na to da je u njihovom slučaju primijenjen standard „van razumne sumnje“, koji nije propisan ni u jednom zakonu BiH i zbog toga što je sud zaključak o opremljenosti JSP, dakle, „zaključak o apelantovoj krivici bazirao na članu 29. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e, koji je prestao da važi“. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je navode o primjeni standarda „van razumne sumnje“ ispitao u prethodnom dijelu ove odluke i zaključio zašto su apelantovi navodi u tom smislu neosnovani, pa stoga neće ispitavati te navode u ovom dijelu odluke. Ustavni sud će ispitati navode o primjeni člana 29. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji SIPA-e.

57. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

58. Član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Zbog toga, prvi zadatak suda jeste da provjeri da li je u vrijeme kada je optuženi počinio radnju koja je dovela do optuživanja i kažnjavanja bila na snazi odredba domaćeg ili međunarodnog prava koja je takav akt činila kažnjivim. Istovremeno, član 7. Evropske konvencije zabranjuje širenje područja primjene postojećih krivičnih djela na radnje koje ranije nisu bile krivična djela, te široko tumačenje krivičnog zakona na štetu optuženog, naprimjer, analogijom (vidi, Evropski sud, Come i drugi protiv Belgije, aplikacije br. 32472/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96, 33210/96 i 145, ECHR 2000-VII).

59. U predmetu Kokkinakis protiv Grčke (Serija A, br. 260-A, str. 22, stav 52), Evropski sud je tumačio član 7. Evropske konvencije tako da taj član nije ograničen na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona na aplikantovu štetu, već taj član, mnogo općenitije, sadrži princip da samo zakon može ustanoviti postojanje krivičnog djela i da samo zakon može propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i princip da se krivični zakon ne smije široko tumačiti na štetu optuženog. U navedenom predmetu Evropski sud je posebno istaknuo da je taj zahtjev člana 7. Evropske konvencije zadovoljen kada pojedinac iz sadržaja relevantne odredbe, ukoliko je potrebno i uz pomoć tumačenja suda, može shvatiti koje krivične radnje i propusti ga mogu učiniti krivično odgovornim.

60. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. koje je u vrijeme izvršenja tog krivičnog djela bilo propisano odredbama KZBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istakli da je evidentno da se radi o blanketnom pravnom propisu, koji je u konkretnom slučaju, prema činjeničnom opisu, upotpunjen odredbama Zakona o SIPA-i i Zakona o Direkciji, odnosno članom 8. stav 1. tačka c) i e) u vezi sa članom 3. stav 1. tačka 1) i članom 21. st. 1. i 2. Zakona o SIPA-i i članom 11. Zakona o Direkciji, kojim je uspostavljena nesumnjiva, jasna i nedvosmislena obaveza direktora SIPA-e, kao i drugih organa, da pruži pomoć Direkciji kada ona to zahtijeva. Radi se, dakle, o upotpunjujućim propisima, odnosno normama koje propisuju određenu apelantovu obavezu. Ustavni sud primjećuje da prvostepeni sud odredbe člana 29. Pravilnika ni u jednom dijelu pobijane odluke nije koristio kao osnov za utvrđenje apelantove krivice. Slijedi da je apelant proglašen krivim za krivično djelo koje je bilo propisano u zakonu u vrijeme počinjenja, te da su stoga apelantovi navodi o kršenju člana 7. Evropske konvencije neosnovani, jer je u konkretnom slučaju primijenjen materijalni propis - KZBiH i Zakon o SIPA-i i Zakon o Direkciji koji su važili u vrijeme izvršenja krivičnih djela.

61. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek i žalbu

62. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

63. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.

64. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korišćenje, uređuju se zakonom.

65. Kršenje navedenih prava apelant vidi u, kako navodi, činjenici da je o njegovoj žalbi i žalbi njegovog branitelja Apelaciono vijeće odlučivalo kao „o cjelini kroz jedinstvo materijalne i formalne odbrane“, te da je ignorisalo određene žalbene navode, zbog čega im je povrijeđeno i pravo na „pristup sudu“. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Apelacionog vijeća proizlazi da je taj sud decidirano naveo žalbene prigovore koji su isticani u žalbama, te da se o tim navodima i izjasnio i dao obrazloženje na način opisan u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio pravni lijek propisan zakonom - žalbu o kojoj se redovni sud izjasnio a činjenica da žalbe nisu rezultirale povoljnim ishodnom po apelanta ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i žalbu (niti prava na pristup sudu). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije, jer je Sud BiH u osporenoj presudi detaljno obrazložio način na koji je sve provedene dokaze doveo u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te kada apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tačke d) stava 3. člana 6. Evropske konvencije.

67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja načela in dubio pro reo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer sud u konkretnom slučaju nije postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, niti su se stekli uvjeti, koje postavlja načelo in dubio pro reo, da sud u predmetnom krivičnom postupku odluči presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

68. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni člana 7. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant proglašen krivim za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH koje je upotpunjeno relevantnim odredbama Zakona o SIPA-i i Zakona o Direkciji, a koji materijalni propisi su bili u primjeni u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim.

69. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede apelantovog prava na djelotvoran lijek iz člana

13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer je apelantovu osudu i kaznu preispitao viši sud.

70. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4441/15 (G. Z.) | Sudska praksa | Aktio