Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5750/15 (A. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5750/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5750/15, rješavajući apelaciju Arifa Smajkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Arifa Smajkića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004612 15 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Arif Smajkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Semir Puzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004612 15 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine – Vijeća ministara BiH, Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH i Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 11. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine je dostavilo odgovor na apelaciju 18. oktobra 2017. godine, a Sud BiH 19. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

a)Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 3068/12

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 004612 09 P od 23. septembra 2011. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je tužena da apelantu isplati na ime plaće za period od 1. januara 2008. godine do 30. juna 2009. godine mjesečno precizirane novčane iznose, kao i da za apelanta za period od 1. januara 2008. godine do 30. juna 2009. godine uplati precizirane novčane iznose Fondu PIO na ime doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Zavodu zdravstvenog osiguranja na ime doprinosa za zdravstveno osiguranje, Zavodu za zapošljavanje na ime doprinosa za zapošljavanje, Poreznoj upravi na ime poreza na plaću određene precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (u tačkama 1, 5, 6, 7, 8. i 9. presude), dok je u svim navedenim tačkama presude odbijen apelantov tužbeni zahtjev za period od 1. jula 2009. godine do februara 2011. godine kao neosnovan. Tačkom 2. presude usvojen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati precizirane mjesečne iznose na ime toplog obroka za period od 1. januara 2008. godine do februara 2011. godine, a tačkom 3. presude usvojen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati na ime troškova prijevoza za period od 1. januara 2008. godine do 31. januara 2011. godine precizirane iznose (osim za mjesec juli 2008., 2009. i 2010. godine), kao i za mjesec februar 2011. godine preciziran iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je obavezana tužena (tačka 4. presude) da apelantu na ime otpremnine za odlazak u penziju plati iznos od 4.825,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a odbijen je apelantov postavljeni tužbeni zahtjev da mu tužena na ime otpremnine za odlazak u penziju isplati iznos od 20.638,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant pokrenuo postupak jer mu tužena nije vršila bilo kakve isplate po osnovu plaća i drugih naknada od 1. januara 2008. godine do podnošenja tužbe. Apelant je također naveo da je u dvije ranije parnice vodio postupak po istom osnovu za period od 1. marta 2002. godine do 31. decembra 2007. godine i uspio u sporu. Kako je apelant nastavio raditi kod tužene i nakon 31. decembra 2007. godine na poziciji direktora Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH (u daljnjem tekstu: Zavod), to mu pripadaju prava koja potražuje jer tužena nije riješila pitanje apelantovog radnopravnog statusa, kao ni regulirala status Zavoda sve do 24. februara 2011. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka Sud BiH je donio presudu navodeći da je nesporno da je apelant imenovan na funkciju direktora Zavoda rješenjem Vlade Republike BiH iz 1992. godine, da je rješenjem Zavoda iz 2001. godine raspoređen na mjesto direktora i da je s te funkcije razriješen 24. februara 2011. godine na osnovu rješenja Vijeća ministara o razrješenju dužnosti i prestanku radnog odnosa. Sud BiH je dalje konstatirao da je u skladu sa članom 29. stav 2. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon) tuženi imao obavezu rješavanja apelantovog radnopravnog statusa u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu navedenog zakona (15. marta 2003. godine), a koji je riješen rješenjem Vijeća ministara BiH od 24. februara 2011. godine kojim je apelant razriješen dužnosti i kojim mu je prestao radni odnos. Sud BiH se, u vezi sa statusom Zavoda kao i apelantovim statusom, pozvao na pravomoćne odluke istog suda u predmetu P-157/05 i P-754/07, kao i na stav Ustavnog suda, te je naveo da se njihovi položaji nisu promijenili ni nakon 31. jula 2007. godine do donošenja rješenja 24. februara 2011. godine.

7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 004612 11 Gž od 6. aprila 2012. godine kojom je žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, osim odluke o otpremnini, potvrdio (tačke 1, 2, 3, 5, 6, 7, 8. i 9. izreke presude). Istom presudom apelantova žalba je uvažena, presuda u odbijajućem dijelu, koji se odnosi na obavezu tužene na isplatu plaće i uplatu doprinosa Fondu PIO, Zavodu zdravstvenog osiguranja, Zavodu za zapošljavanje, Poreznoj upravi na ime poreza na plaće i nepogode, kao isplatu otpremnine i troškova, ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Odlučujući o reviziji tužene, Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 P 004612 12 Rev od 27. juna 2012. godine kojom je reviziju usvojio, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i drugostepenu presudu u cijelosti, tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostepena presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava i pogrešnom ocjenom činjeničnog stanja. Prema ocjeni drugostepene presude utvrđuje se da je apelant nakon formalnog ukidanja Zavoda i dalje obavljao poslove i zadatke predviđene za njegovo radno mjesto tako da se izvodi zaključak da je Zavod i dalje faktički egzistirao, jedino što su apelantu bile uskraćene plaće i ostale naknade do 24. februara 2011. godine kada je razriješen dužnosti rukovodećeg državnog službenika. Drugostepena presuda pogrešno zaključuje da je Vijeće ministara, ne poštujući rok iz odredbe člana 29. Zakona, status tužioca riješilo tek 24. februara 2011. godine, a to znači da je Zavod i dalje faktički egzistirao i da je apelant bio u radnom odnosu. Sud BiH je naveo da ovakav zaključak ocjenjuje kao nepravilan jer faktičko egzistiranje Zavoda nije bilo pravno moguće jer je odredbom člana 29. stav 1. Zakona propisano da (između ostalih) i Zavod prestaje s radom i da njegovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova. Dakle, Sud BiH je zaključio da je Zavod prestao s radom po sili zakona, te nema osnova za njegovo faktičko egzistiranje. Sud BiH je naveo da mu je poznat institut „faktičkog“ radnog odnosa, koji je odnos rada ili zaposlenja, čiji je pravni osnov zasnivanja i trajanja nepravilan ili nezakonit ili uopće ne postoji, odnosno prestao je važiti, ali je to odnos u kome radnik stvarno ispunjava radne dužnosti, odnosno vrši određeni posao na propisan način i sve to bez uzurpacije, odnosno samovlasnog uzimanja izvršenja posla, odnosno funkcije. Stoga su, prema mišljenju revizionog vijeća, nižestepeni sudovi prenebregli ovo osnovno pitanje. Sud BiH je naveo da nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili činjenicu da apelant nije mogao biti u radnom odnosu u institucijama BiH, pa tako ni u Zavodu, za utuženi period i ranije jer je navršio godine života i staža osiguranja, imajući u vidu da je apelant rođen 7. juna 1932. godine. Sud BiH je naveo da je prema dokazima u spisu apelant stekao uvjete za odlazak u penziju s Medicinskog fakulteta u Sarajevu, pa je stoga i penzioniran.

10. Apelant je 17. augusta 2012. godine protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 004612 12 Rev od 27. juna 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je odlučujući o podnesenoj apelaciji donio Odluku broj AP 3068/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3068/12 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i shodno tome ukinuo osporenu presudu Suda BiH, te predmet vratio navedenom sudu na ponovno odlučivanje, obavezavši Sud BiH da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u kontekstu primjene materijalnog prava na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje, kao i u kontekstu jasnog obrazloženja zaključaka o činjenicama koje su bitne za odlučenje.

b)Postupak pred Sudom BiH nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3068/12

11. Nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3068/12, Sud BiH je ponovo razmatrao reviziju tuženog i u ponovnom postupku donio Presudu broj S1 3 P 004612 15 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine, kojom je ponovo usvojio reviziju, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i drugostepenu presudu u cijelosti, tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

12. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je postupajući po uputama Ustavnog suda preispitao sadržaj ukinute presude, te zaključio da je reviziono vijeće tog suda donijelo zakonitu i pravilnu odluku. Naime, kako je dalje istaknuto, tužbeni zahtjev kako ga je postavio apelant nije mogao biti usvojen jer apelant za opredijeljeni period nije ni mogao primati plaće niti su mu one bile određene jer se nije nalazio na budžetskim pozicijama iz kojih bi se za njega ova primanja realizirala. Bez određenih budžetskih sredstava organ uprave nije mogao ni isplaćivati niti obračunavati plaće. Ustavni sud, kako se dalje navodi, u svojoj ukidajućoj odluci insistira na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno nepotpunoj primjeni odredbe člana 29. Zakona i prenebregavanju pravog značenja odredbe člana 29. stav 2. navedenog zakona prema kojoj „odluku o statusu opreme, inventara i drugih stvari, sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih organa uprave iz stava 1. ovog člana, donijet će Vijeće ministara u saradnji sa Agencijom za državnu službu u roku od 90 dana“. Formulacija iz navedene zakonske odredbe nikako ne znači da apelant nastavlja sa radom jer bi takav zaključak bio pogrešan ako se sistematski tumači odredba stava 2. u vezi sa odredbom stava 1. istog člana. Odredbe navedenog člana, kako dalje ističe Sud BiH, jasne su i ne treba ih tumačiti, a to znači da je Zavod prestao sa radom, a ako je prestao sa radom po sili zakona, tada je izlišno govoriti o radnom odnosu i zaposlenim u organu uprave koji ne postoji. Dalje je istaknuto da je reviziono vijeće u ukinutoj presudi pravilno ocijenilo utvrđene činjenice i pravilno primijenilo materijalno pravo. Pored navedenog, kako se dalje ističe, apelant nije mogao biti u radnom odnosu u institucijama Bosne i Hercegovine pa i u navedenom Zavodu zbog navršenih godina života i staža penzijskog osiguranja, što su morali uzeti u obzir nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja, a što nije propustio ni revizioni sud donoseći pravilnu i zakonitu odluku koju Ustavni sud ukida.

13. Dalje u obrazloženju Sud BiH citira dijelove odluke Ustavnog suda, te naglašava da su nižestepeni sudovi morali uvažiti kao nepobitnu činjenicu da apelant nije mogao biti u radnom odnosu u institucijama Bosne i Hercegovine pa ni u Zavodu zbog navršenih godina života i staža osiguranja. Apelant je, kako se dalje navodi, rođen 7. juna 1932. godine, a u spisu se nalazi dopis Univerziteta u Sarajevu od 16. novembra 1998. godine upućen Zavodu za javno zdravstvo Federacije BiH kojim obavještavaju da je apelant „na Medicinskom fakultetu Sarajevo stekao zakonske uvjete za odlazak u penziju, te je stoga 30. septembra o.g. penzioniran“.

14. Sud BiH je na kraju istakao da je Ustavni sud u svojoj ukidajućoj odluci pošao od pogrešne premise da je od donošenja rješenja od 24. februara 2011. godine apelant stekao uvjete za pokretanje postupka penzioniranja jer apelant nesumnjivo nije mogao biti u radnom odnosu, niti je egzistirao fiktivni poslodavac, niti je penzionirani radnik mogao biti u radnom odnosu, s obzirom na to da mu je po sili zakona prestao radni odnos. Prema odredbi člana 50. stav 1. tačka b) Zakona o državnoj službi, propisano je da prestanak radnog odnosa državnog službenika nastupa po sili zakona kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kada navrši 40 godina staža osiguranja nezavisno od godina života. Reviziono vijeće je primjenom odredbe člana 217. stav

1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) reviziju tužene usvojilo i preinačilo drugostepenu i prvostepenu presudu na način naveden u izreci jer je utvrđeno da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant je citirao Odluku Ustavnog suda broj AP 3068/12 i naveo da je Sud BiH ponovo na isti način odlučio i ponovo povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prije svega, apelant ističe da je tuženi revizijom pobijao drugostepenu presudu u cijelosti, a da je prema odredbi člana 204. ZPP propisano da stranka može reviziju izjaviti samo protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu. Drugostepena presuda, kako dalje navodi, bila je pravomoćna samo u dijelu kojim je žalba tužene odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu. Reviziono vijeće je bilo dužno odbaciti reviziju tužene kao nedopuštenu u dijelu kojim se pobija drugostepena odluka u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

16. Apelant dalje ističe da je reviziono vijeće u osporenoj odluci samo izvršilo „preispitivanje zakonitosti i ustavnosti svoje odluke te suprotno odluci Ustavnog suda zaključilo da je njegova presuda zakonita i pravilna što ujedno podrazumijeva nepriznavanje stavova i pravnog mišljenja Ustavnog suda“. I pored stava Ustavnog suda vezano za odredbu člana 29. stav 2. Zakona, reviziono vijeće ga ignorira smatrajući da je zaključak Ustavnog suda pogrešan „ako se sistematski tumači odredba stava 2. u vezi sa stavom 1. navedenog člana“. Reviziono vijeće, kako dalje navodi apelant, neće ili ne može da shvati da je on nakon stupanja na snagu odredbe člana 29. Zakona nastavio da radi u svojstvu direktora Zavoda sve do 24. februara 2011. godine kada je razriješen dužnosti. Sud BiH ne ocjenjuje brojne dokaze kojim je dokazano da je podnio zahtjev za razrješenje dužnosti direktora još 27. decembra 2007. godine i da je vodio „upornu korespondenciju sa Vijećem ministara, Ministarstvom civilnih poslova, Agencijom za državnu službu, a sve s ciljem da se razriješi dužnosti direktora, dakle nije obavljao posao kao „uzurpator“, kako ga kvalificira reviziono vijeće, već zbog toga što mu „je od strane tuženog nije bilo dozvoljeno da napusti dužnost direktora niti mu je omogućen odlazak u penziju“. Vijeće Suda BiH, kako dalje navodi apelant, ponovo proizvoljno zaključuje da je penzioniran još dok je bio na Medicinskom fakultetu, dakle 1998. godine, i prihvata kao dokaz dopis Medicinskog fakulteta koji po svojoj prirodi ne predstavlja nikakav vjerodostojan dokaz, a ne prihvata potvrdu PIO Federacije BiH i rješenje PIOBiH iz čega proizlazi da je penzioniran 21. jula 2011. godine. Zavod kao organ državne uprave morao se finansirati i nalaziti na budžetskim pozicijama, pa ako se nije nalazio, to je propust nadležnog organa koji je zadužen da za to brine i ti propusti se ne mogu staviti njemu na teret. Na kraju apelant ističe da u spisu uopće nema podataka, niti se raspravljalo o tome da li se Zavod nalazio na budžetskim pozicijama ili nije, te postavlja pitanje kako je reviziono vijeće uopće došlo na ideju da se poziva na ovu činjenicu o kojoj se nije ni raspravljalo u toku postupka, s obzirom na to da sud svoju odluku može zasnovati samo na činjenicama i dokazima koji se nalaze u spisu.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da navodi apelacije nisu osnovani i da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom odredaba procesnog i materijalnog prava i kao takva „ne može vrijeđati ustavna i ljudska prava podnosioca apelacije koji apelaciju koristi kao redovni pravni lijek što je nedopustivo i želi postići da Ustavni sud postupi kao vrhovni kasacioni sud koji u Bosni i Hercegovini ne postoji“. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena je istakla da je osporena presuda pravilna i zasnovana na zakonu, a da apelant nije mogao u svojstvu direktora Zavoda izvršavati poslove, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je Zavod prestao s radom, te su njegovi poslovi na osnovu odredbe člana 29. stav 1. Zakona prešli u nadležnost ministarstava. Apelant je zloupotrebom prava potpuno samovoljno i bez ičijeg odobrenja ili saglasnosti nadležnih organa i institucija preduzimao samo njemu poznate aktivnosti, sam sebi podnosio izvještaje o radu, organizirao nadzor nad radom itd. Apelant nije zasnovao radni odnos u svojstvu direktora Zavoda u skladu sa zakonom, što znači da apelant zasniva svoja prava na aktima koji su protivni zakonskim propisima, što je u potpunosti u suprotnosti sa načelom pravne sigurnosti. Osim toga, nižestepeni sudovi nisu uvažili činjenicu da apelant nije mogao biti u radnom odnosu zbog navršenih godina života i staža osiguranja, te da je stekao uvjete za penziju pa je stoga penzioniran, kako stoji u potvrdi Medicinskog fakulteta Sarajevo. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 204.

(1)Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.

Član 214.

(1) Nedopuštenu reviziju odbacit će revizijsko vijeće rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio predsjednik prvostepenog vijeća.

(2) Revizija je nedopuštena ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

20. Zakon o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 5/03, 42/03, 26/04, 42/04, 45/06, 88/07, 35/09 i 59/09 i 103/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Ministarstvo vanjskih poslova nadležno je za:

[...] Član 15.

Ministarstvo civilnih poslova nadležno je za:

[...] Član 29.

Shodno odredbama ovog zakona organi uprave uspostavljeni prije donošenja Ustava Bosne i Hercegovine: Zavod za zdravstvenu zaštitu, Zavod za zapošljavanje, Zavod za međunarodnu naučnu, tehničku, obrazovnu i sportsku saradnju, Zavod za zaštitu kulturnog, istorijskog i prirodnog nasljeđa, Meteorološki zavod prestaju sa radom, a njihovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova i Ministarstvo vanjskih poslova u skladu sa odredbama čl. 8. i 15. ovog zakona.

Odluku o statusu opreme, inventara i drugih stvari, sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih organa uprave iz stava 1. ovog člana, donijet će Vijeće ministara u saradnji sa Agencijom za državnu službu u roku od 90 dana.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 004612 15 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 30. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, apelant je tužbom pokrenuo postupak radi isplate potraživanja iz radnopravnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, pa će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant ovom apelacijom osporava odluku Suda BiH ukazujući da navedeni sud nije postupio u skladu sa stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP 3068/12. Apelant smatra da je Sud BiH presudom koju je donio u ponovnom postupku ponovo povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Između ostalog, ukazuje da Sud BiH nije mogao odlučivati o reviziji u dijelu kojim se pobija drugostepena odluka u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, odnosno da je u tom dijelu reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Apelant je dalje istakao da i pored stava Ustavnog suda vezano za primjenu odredbe člana 29. stav

2. Zakona, reviziono vijeće ga ignorira smatrajući da je zaključak Ustavnog suda pogrešan, te ponovo proizvoljno zaključuje da je penzioniran još dok je bio na Medicinskom fakultetu, dakle 1998. godine, iako iz rješenja PIOBiH proizlazi da je penzioniran 21. jula 2011. godine.

30. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

32. U vezi s apelantovim navodom da Sud BiH nije mogao odlučivati o reviziji u dijelu kojim se pobija drugostepena odluka u dijelu kojim je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 204. ZPP kojom je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu (...). Prema navedenoj odredbi, revizija se može izjaviti protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu, dakle to mogu biti presude kojima je potvrđena ili preinačena prvostepena presuda, odnosno revizija se ne može izjaviti protiv odluke drugostepenog suda kojim je taj sud ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Dalje Ustavni sud napominje da je odredbom člana 214. ZPP propisano da će nedopuštenu reviziju odbaciti revizijsko vijeće rješenjem (stav 1) a da je revizija nedopuštena ako je (...) izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti (stav 2).

33. U konkretnom slučaju drugostepeno vijeće je, rješavajući o žalbama stranaka, žalbu tuženog odbilo i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, osim odluke o otpremnini, potvrdilo (tačke 1, 2, 3, 5, 6, 7, 8. i 9. izreke prvostepene presude). Istom presudom apelantova žalba je uvažena, presuda u odbijajućem dijelu, koji se odnosi na obavezu tuženog na isplatu plaće i uplatu doprinosa Fondu PIO, Zavodu zdravstvenog osiguranja, Zavodu za zapošljavanje, Poreznoj upravi na ime poreza na plaće, kao isplatu otpremnine i troškova, ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Međutim, odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio tuženi, reviziono vijeće je reviziju u cijelosti usvojilo, preinačilo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i drugostepenu presudu u cijelosti, tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Dakle, reviziono vijeće je suprotno odredbi člana 204. ZPP odlučivalo o dijelu presude drugostepenog suda koja nije pravomoćna (apelantova žalba je uvažena, presuda u odbijajućem dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje), umjesto da je u tom dijelu reviziju odbacilo kao nedopuštenu jer je izjavljena protiv dijela presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti (član 214. ZPP). Dakle, redovni sud je u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pozitivno pravne propise, i to čl. 204. i 214. ZPP prema kojim se revizija mora odbaciti kao nedopuštena ako je izjavljena protiv dijela odluke drugostepenog suda koja nije pravomoćna, odnosno protiv koje se po zakonu ne može podnijeti, što je u konkretnom slučaju reviziono vijeće očigledno propustilo da učini, a što predstavlja povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Apelant dalje ukazuje da navedeni sud nije postupio u skladu sa stavom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3068/12 vezano za primjenu odredbe člana 29. stav 2. Zakona, te da je ponovo proizvoljno zaključio da je penzioniran još dok je bio na Medicinskom fakultetu, dakle 1998. godine, iako iz rješenja PIOBiH proizlazi da je penzioniran 21. jula 2011. godine.

35. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci AP 3068/12 (vidi tačke 29-31), između ostalog, podsjetio na svoju odluku o dopustivosti AP 52/07 od 15. aprila 2009. godine u kojoj je ispitao apelantove navode (u predmetu AP 52/07 apelant je bila tužena iz konkretnog predmeta, odnosno Bosna i Hercegovina), koji je osporio presudu Suda BiH kojom je zaposlenicima Zavoda (među kojima je i apelant iz konkretnog predmeta) za utuženi period od 1. marta 2002. godine do 31. jula 2005. godine dosuđena naknada plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa. Ustavni sud je, kako je navedeno, u predmetu AP 52/07, ispitujući navode iz apelacije, našao da su prvostepena presuda i presuda revizionog suda (Sud BiH) dovoljno jasne i obrazložene, te da su donijete uz primjenu relevantnog materijalnog prava, te da su sudovi utvrdili da su tuženi bili zaposlenici Zavoda koji su redovno dolazili na posao i da im pripadaju prava iz radnog odnosa. Ovo pogotovo jer je članom 29. Zakona propisano da Zavod prestaje s radom, ali da njegovi poslovi prelaze u Ministarstvo civilnih poslova, te je Ustavni sud naveo da u odredbi navedenog člana 29. Zakona nije navedeno da zaposlenicima prestaje radni odnos, a kako Vijeće ministara nije, prema svojoj obavezi iz stava 2. navedenog člana 29, riješilo radnopravni status zaposlenih, niti je radni odnos tužioca (među kojim je apelant iz konkretnog predmeta) prestao ni na jedan zakonom propisan način, u osporenoj presudi je utvrđena osnovanost zahtjeva.

36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci AP 3062/12 ukazao da je reviziono vijeće Suda BiH potpuno zanemarilo odredbu stava 2. istog člana kojom je jasno definirano da će Vijeće ministara u saradnji s Agencijom za državnu službu donijeti odluku o statusu opreme, inventara i drugih stvari, sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih u organima uprave iz stava 1. ovog člana. Ustavni sud je smatrao nejasnim stav revizionog vijeća da apelant nije bio ni u „faktičkom radnom odnosu“, što redovan sud objašnjava činjenicom da nije postojala odluka nadležnih organa, ali je smatrao da se nedonošenje navedene odluke ne može staviti na teret apelantu. Ustavni sud je dalje smatrao nejasnim stav o nepostojanju čak i apelantovog „faktičkog pravnog odnosa“ uslijed činjenice da je Zavod prestao s radom po sili zakona (iz stava 1. člana 29. navedenog zakona), pogotovo kada se ima u vidu nesporno utvrđena činjenica da je Vijeće ministara donijelo odluku o razrješenju apelanta dužnosti direktora Zavoda (24. februara 2011. godine), čime je Vijeće ministara postupilo u skladu s odredbom člana 29. stav

2. Zakona, odnosno riješilo apelantov radnopravni status. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je presuda Suda BiH rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno propusta suda da navede jasne razloge na kojima je zasnovao odluku da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud je u citiranoj odluci također naglasio da se iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti je li apelant penzioniran „još sa Medicinskog fakulteta“ ili je samo stekao uvjete za penziju, odnosno kada se sagleda osporena odluka u cjelini, a pogotovo kada se imaju u vidu prethodni apelantovi pravomoćno okončani sudski postupci, postavlja se pitanje koji je osnov za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva – da li činjenica da je Zavod prestao po sili zakona i da apelant nije mogao biti u „faktičkom“ radnom odnosu ili činjenica da je apelant penzioniran, odnosno da je stekao uvjete za penziju, jer to nije jasno obrazloženo u presudi Suda BiH, a od ključnog je značaja za donošenje odluke.

37. Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH donoseći osporenu odluku u ponovnom postupku u bitnom ostalo pri stavovima zauzetim u presudi koja je bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 3068/12. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da, suprotno shvatanju Ustavnog suda, Sud BiH i dalje istrajava na stavu da apelant za utuženi period nije mogao primati plaće niti su mu one bile određene jer se nije nalazio na budžetskim pozicijama iz kojih bi se njegova primanja realizirala, da su odredbe člana 29. Zakona jasne i da ih ne treba tumačiti, a što znači da je Zavod prestao sa radom po sili zakona, te je izlišno govoriti o radnom odnosu i zaposlenima u organu uprave koji ne postoji. Pored navedenog Sud BiH ponovo istrajava na zaključku da apelant zbog godina života nije mogao biti u radnom odnosu, niti je egzistirao fiktivni poslodavac, niti je penzionirani radnik mogao biti u radnom odnosu kome je po sili zakona prestao radni odnos.

38. Imajući u vidu navedeno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud ukazuje da reviziono vijeće ponovo nije u cijelosti sagledalo član 29. Zakona, odnosno nije u cijelosti sagledalo i protumačilo navedeni član u okolnostima konkretnog slučaja. Naime, reviziono vijeće se pozvalo na odredbu člana 29. stav 1. Zakona prema kojem jeste odlučeno da Zavod prestaje sa radom. Međutim, Sud BiH je ponovo zanemario odredbu stava 2. istog člana kojom je jasno definirano da će Vijeće ministara u saradnji sa Agencijom za državnu službu u roku od 90 dana donijeti odluku o statusu opreme, inventara i drugih stvari, sredstava za rad, arhive i dokumentacije, službenih prostorija i zaposlenih u organima uprave iz stava 1. ovog člana. Dakle, bez obzira na to što je zakonom Zavod prestao sa radom, sudbina i radnopravni status zaposlenih, pa tako i apelanta, trebali su da se riješe i nedonošenje odluke o tome ne može se staviti na teret apelantu. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH ponovo zanemario nesporno utvrđenu činjenicu da je Vijeće ministara donijelo odluku o razrješenju apelanta dužnosti direktora Zavoda 24. februara 2011. godine, čime je tog datuma i postupilo po stavu 2. člana 29. Zakona, odnosno riješilo apelantov radnopravni status. Pored navedenog, ponovo je ostalo nejasno i ponovo Sud BiH nije dao odgovor na pitanje koji je osnov odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, da li činjenica da apelant nije mogao biti u radnom odnosu jer je Zavod po sili zakona prestao sa radom ili činjenica da je penzioniran, odnosno da je stekao uvjete za penziju. Ovo je pogotovo nejasno jer je Ustavni sud u citiranoj odluci ukazao Sudu BiH da su apelant i drugi zaposlenici Zavoda u ranije vođenim postupcima pred tim sudom, po istom osnovu ali za drugi vremenski period, uspjeli sa tužbenim zahtjevom protiv istog tuženog i izdejstvovali pravomoćne presude koje su bile predmet i preispitivanja pred Ustavnim sudom, koji je u predmetu AP 52/07 odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane apelacije tužene Bosne i Hercegovine. U tom postupku je Sud BiH utvrdio da su tužioci, među kojima je i apelant, bili zaposlenici Zavoda, da su dolazili na posao, da im u smislu člana 29. stav 2. Zakona nije riješen radnopravni status, niti im je radni odnos prestao na zakonom propisan način.

39. Dakle i pored jasnih i preciznih stavova i uputa Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3068/12, reviziono vijeće Suda BiH je u osporenoj odluci postupilo na identičan način ne navodeći jasne razloge za svoje odlučenje o primjeni materijalnog prava i svih okolnosti na koje je Ustavni sud ukazao. Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda koja propisuje da je sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan da donese novu odluku, pri čemu je obavezan poštovati pravno shvatanje Ustavnog suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije. Imajući u vidu citiranu odredbu, kao i obrazloženje Suda BiH koje je dato u osporenoj presudi, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u ponovnom postupku donio odluku bez poštovanja pravnih shvatanja Ustavnog suda koja su iscrpno elaborirana u obrazloženju citirane Odluke broj AP 3068/12, što je suprotno odredbi člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke kojom je Sud BiH obavezan da prilikom odlučenja u ponovnom postupku uzme u obzir pravna shvatanja Ustavnog suda iznesena u ovoj odluci, kako to propisuje odredba člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Suda BiH došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

41. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Sud BiH nije u smislu relevantnih odredbi ZPP odbacio reviziju izjavljenu protiv dijela odluke drugostepenog suda koja nije pravomoćna, kao i kada je Sud BiH donio osporenu presudu bez poštovanja pravnog stava Ustavnog suda izraženog u Odluci broj AP 3068/12 od 27. oktobra 2015. godine, što je suprotno članu 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odnosno kada nije primijenio materijalno pravo na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje i dao jasno obrazloženje o činjenicama koje su bitne za odlučenje.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5750/15 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio