Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1272/18 (B. R.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Kazna
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1272/18

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1272/18, rješavajući apelaciju Borisa Rutešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Borisa Rutešića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 014495 18 Kž 4 od 26. februara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boris Rutešić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza iz Sarajeva, podnio je 28. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekst: Sud BiH) broj S1 2 K 014495 18 Kž 4 od 26. februara 2018. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanta na slobodu odmah, a do donošenja nove presude u skladu sa praksom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 223/16 od 31. januara 2018. godine, nakon čega će apelantu dostaviti novi uputni akt u skladu sa odredbom člana 127. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Apelant je Presudom Suda BiH S 1 2 K 014495 14 K od 5. decembra 2014. godine proglašen krivim da je radnjama opisanim u tač. 1, 2. i 3. presude počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i sedam mjeseci. Sud BiH, postupajući po žalbi i nakon ponovljenog postupka, izrekao je drugostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim za ista krivična djela i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci.

6. Ustavni sud je 31. januara 2018. godine donio Odluku broj AP 223/16 kojom je djelimično usvojio apelaciju, utvrdivši povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP) u odnosu na tačku 3. izreke Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 014495 15 Kžk od 29. septembra 2015. godine i u odnosu na odluku o kazni, te je predmetna presuda ukinuta u odnosu na tačku 3. izreke presude i u odnosu na odluku o kazni. Istom odlukom Ustavnog suda predmet je vraćen Sudu BiH, koji je dužan u hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, dok je apelacija odbijena kao neutemeljena u odnosu na tač. 1. i 2. izreke iste presude.

7. Takođe, Sud BiH je na osnovu člana 324.a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i člana 53. stav 2. tačka b) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), na sjednici održanoj 14. septembra 2016. godine, donio presudu kojom se preinačavaju u pogledu odluke o kazni pravosnažne Presude Suda BiH broj S1 3 K 006079 11 Mpom od 5. jula 2011. godine, kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, i Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 014495 15 Kžk od 29. septembra 2015. godine, kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, pa ga je Sud BiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i tri mjeseca. Sud BiH je ukazao da je apelant izdržao kaznu zatvora od tri godine po presudi od 5. jula 2011. godine 16. avgusta 2013. godine, a osuđen je po pravosnažnoj presudi od 29. septembra 2015. godine za radnje koje je počinio 2009. godine, dakle, prije početka izdržavanja kazne zatvora po presudi od 5. jula 2011. godine, čime su se, po ocjeni Suda BiH, stekli uslovi da se udovolji apelantovoj molbi za izricanje jedinstvene kazne zatvora.

Osporeno rješenje

8. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 014495 18 Kž4 od 26. februara 2018. godine kojim je odbio kao neosnovan prijedlog (branioca) apelanta o obustavi izvršenja kazne zatvora izrečene presudom Suda BiH od 29. septembra 2015. godine.

9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo tok postupka, presude redovnog suda, kao i Odluku Ustavnog suda broj AP 223/16, te je ukazao da je apelantov zahtjev za puštanje na slobodu utemeljen na činjenici da je Ustavni sud ukinuo presudu Suda BiH.

10. Nakon što je razmotrilo apelantov zahtjev, te izvršilo uvid u odluku Ustavnog suda, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo odluku kao u izreci zbog sljedećih razloga: Odlukom Ustavnog suda BiH broj AP 223/16 od 31. januara 2018. godine jasno je navedeno da je apelantova apelacija odbijena kao neosnovana u odnosu na tač. 1. i 2. izreke presude, te je u tom dijelu presuda Suda BiH (kojom je apelant osuđen za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ) pravosnažna. Apelant je, prema podacima iz sudskog spisa, 30. oktobra 2017. godine počeo izdržavati jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina i tri mjeseca po Presudi Suda BiH broj S 1 2 K 0 14495 16 Kvl od 14. septembra 2016. godine, kojom su mu ujedinjene Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 014495 15 Kžk od 29. septembra 2015. godine kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci i Presuda Suda BiH broj S 1 3 K 006079 11 Kpom od 5. jula 2011. godine kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Imajući u vidu da se apelant trenutno nalazi na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora po dvije presude u trajanju od deset godina i tri mjeseca, te da je osuđeni stupio na izdržavanje kazne zatvora 30. oktobra 2017. godine, Apelaciono vijeće je istaklo da vrijeme koje je apelant do sada proveo na izdržavanju ne prelazi propisani zakonski minimum od pet godina propisan za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH za koje je pravosnažno osuđen u tač. 1. i 2. izreke presude, a za koje je predmetna apelacija odbijena kao neosnovana.

11. Dakle, shodno navedenom, odluka o krivici prema tač. 1. i 2. izreke presude, kako je to utvrđeno pravosnažnom Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 014495 15 Kžk od 29. septembra 2015. godine (i po ocjeni Ustavnog suda Bosne i Hercegovine), egzistira i ostaje na snazi, te se jasno u izreci navodi da se presuda ukida samo u odnosu na tačku 3. izreke presude i odluku o kazni. Stoga, prema ocjeni Apelacionog vijeća, apelantov branilac neosnovano podnesenim zahtjevom ukazuje da je presuda Suda od 29. septembra 2015. godine u cijelosti ukinuta, a jednako tako neosnovanim je ocijenjen njegov zahtjev za puštanje na slobodu apelanta, zbog čega je donesena navedena odluka. Sud BiH je, takođe, ukazao da će, shodno obavezi koja proizlazi iz Odluke broj AP 223/16 u odnosu na tačku 3. izreke presude i odluku o kazni, u hitnom postupku donijeti novu odluku, kao i da će vrijeme koje je apelant do sada proveo na izdržavanju kazne biti uračunato u jedinstvenu kaznu zatvora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i na povredu člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi tok postupka, te akcentira da je trenutno na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča „na osnovu nepravosnažne presude Suda BiH, odnosno bez pravosnažno izrečene kazne“, odnosno da je na izdržavanju kazne, a da ne postoji odluka suda na koliku je kaznu osuđen. Apelant osporava zaključak suda, kao i osnov po kojem zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne Sud BiH „veže“ za zakonski minimum kazne za krivična djela za koja je apelant pravosnažno osuđen, jer je odluka o vrsti i visini krivičnopravne sankcije ukinuta. Takođe, apelant navodi da je po pravosnažnoj presudi od 5. jula 2011. godine apelant u cijelosti izdržao kaznu zatvora (tri godine), te da se po presudi od 29. septembra 2015. godine javio u KPZ Foča radi izdržavanja kazne, te je uputnim aktom od 25. oktobra 2017. godine, dok se nalazio na izdržavanju kazne zatvora, upućen na izdržavanje jedinstvene kazne po Presudi Suda BiH broj S1 2 K 014495 Kvl od 14. septembra 2016. godine. Apelant citira i član 17. Evropske konvencije, te zaključuje da mu je odbijanjem da se pusti na slobodu povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje. Apelant je, takođe, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje na slobodu apelanta odmah. Apelant u ovom dijelu, opet, navodi da mu je nanesena šteta, jer je na izdržavanju kazne zatvora koja ne postoji, te je cilj privremene mjere da zaštiti osnovno apelantovo pravo iz člana 5. Evropske konvencije. Apelant nadalje navodi da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je došlo do proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da je iste prigovore Sud BiH ispitao i dao jasne odgovore. Sud BiH nalazi da su neosnovani navodi apelacije da je odlukom Suda BiH kojom se odbija apelantov zahtjev za obustavu izdržavanja kazne zatvora povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i na pravično suđenje, jer je odluka o apelantovoj krivici prema tač. 1. i 2. izreke presude od 29. septembra 2015. godine još uvijek na snazi. Apelaciono vijeće ističe da vrijeme koje je osuđeni do sada proveo na izdržavanju kazne zatvora po ovoj presudi ne prelazi zakonski minimum od pet godina propisan za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH za koje je pravosnažno osuđen u tač. 1. i 2. izreke presude, a za koje je predmetna apelacija odbijena kao neosnovana. Takođe, Sud BiH je naveo da je radi izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 223/16 sjednica Apelacionog vijeća zakazana za 4. april 2018. godine.

V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15):

Organizirani kriminal Član 250. stav 2.

(2) Ko kao pripadnik "grupe za organizirani kriminal" učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedeno rješenje Suda BiH, tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđana prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 17. Evropske konvencije. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće pitanja u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost, te će samo ovaj navod ispitati.

20. Apelant povredu prava na slobodu i sigurnost temelji na tvrdnjama da je odlukom Ustavnog suda ranija drugostepena odluka Suda BiH ukinuta u dijelu odluke o kazni, te ukazuje da se nalazi na izdržavanju kazne zatvora „na osnovu nepravosnažne presude, odnosno bez pravosnažno izrečene kazne“.

21. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, Serija A-33).

22. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije potvrđuje tri situacije u kojima lišavanje slobode može biti opravdano kao dio krivičnog procesa: 1) zakonito zatvaranje nekoga radi izvršenja izrečene kazne (član 5. stav 1. tačka a)), 2) zakonito hapšenje osoba osumnjičenih za učešće u izvršenju krivičnog djela (član 5. stav 1. tačka c)) i 3) zakonit pritvor osobe u skladu sa zahtjevom da bude izručena drugoj zemlji (član 5. stav 1. tačka f)). S obzirom na to da apelant osporava rješenje kojim mu je odbijen kao neosnovan prijedlog o obustavi izvršenja kazne, Ustavni sud će razmotriti da li je navedeno rješenje doneseno u skladu sa odredbama člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, odnosno zaštite koju pruža ova odredba.

23. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), izuzetak od prava na ličnu i sigurnost iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije omogućava zakonito lišavanje slobode osobe kojoj je presudom izrečena kazna zatvora. Dakle, zakonitost lišavanja slobode u ovom slučaju podrazumijeva da određena zatvorska kazna mora imati osnov u presudi koju je donio nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju krivično djelo za koje je moguće izreći zatvorsku kaznu u skladu sa domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno.

24. Evropski sud je u svojim odlukama dao definiciju pojma „nakon osude“. Naime, Evropski sud je ukazao da, s obzirom na tekst na francuskom jeziku, riječ "osuđujuća presuda" za svrhe člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije ima se razumjeti kao da označava i utvrđenje krivice nakon što je ustanovljeno u skladu sa zakonom da je postojalo krivično djelo (vidi, Evropski sud u predmetu Guzzardi protiv Italije od 6. novembra 1980. godine, aplikacija broj 7367/76, stav 100) i izricanje kazne ili druge mjere koja uključuje lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije od 24. juna 1982. godine, aplikacija broj 7906/77, stav 35). Nadalje, Evropski sud je ukazao da izraz "na temelju" ne znači samo da lišavanje slobode mora uslijediti, vremenski gledano, nakon "osuđujuće presude", povrh toga "lišavanje slobode" mora izvirati, slijediti i zavisiti od osude ili se dogoditi kao posljedica osude. Prema stavu Evropskog suda, ponovni zatvor ili odluka o produženju zatvora zakoniti su samo ako postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i ponovnog pritvaranja ili njegovog produženja (vidi, Evropski sud u predmetu Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 2. marta 1987. godine, aplikacija broj 9787/82, stav 42).

25. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenom rješenju kojim je odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za obustavu izdržavanja kazne zatvora naveo da se apelant trenutno nalazi na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 10 godina i tri mjeseca po osnovu dvije presude, da je apelant stupio na izdržavanje kazne zatvora 30. oktobra 2017. godine, te da vrijeme koje je do sada apelant proveo na izdržavanju kazne ne prelazi propisani zakonski minimum od pet godina koji je propisan za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ za koje je pravosnažno osuđen u tač. 1. i 2. presude Suda BiH od 29. septembra 2015. godine. Takođe, Sud BiH ukazuje da je odlukom Ustavnog suda presuda ukinuta u odnosu na tačku 3. izreke, dok u odnosu na tač. 1. i 2. izreke presude egzistira odluka o apelantovoj krivici. S druge strane, apelant navodi da se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora na osnovu nepravosnažne presude Suda BiH, odnosno bez pravosnažno izrečene kazne. Takođe, apelant je istakao da je kaznu po osnovu presude od 5. jula 2011. godine u cijelosti izdržao (tri godine), a da se na izdržavanju kazne zatvora po presudi od 29. septembra 2015. godine nalazi od 23. februara 2016. godine, dakle, ukupno više od pet godina. S obzirom na ovakvo činjenično stanje, Ustavni sud će u konkretnom slučaju najprije razmotriti da li je nakon ukidanja odluke Apelacijskog vijeća i dalje postojala pravna osnova za zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne zatvora.

26. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud upućuje na svoju noviju praksu u predmetu broj AP 1776/15 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je odbijena kao neutemeljena apelantova apelacija u odnosu na navode da je bez pravnog osnova zadržan na izdržavanju kazne zatvora nakon što je Ustavni sud ukinuo odluku Apelacionog vijeća Suda BiH. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu naveo da je odluka Suda BiH ukinuta u dijelu primjene materijalnog prava u odnosu na krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. tač. a) i b) KZ, te predmet vratio Sudu BiH i obavezao Sud BiH da po hitnom postupku donese novu odluku, pri čemu je naglašeno da ukidanje presude Suda BiH u tom dijelu ni na koji način ne utječe na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine. Apelant se žalio na zadržavanje u pritvoru nakon donošenja odluke Ustavnog suda do donošenja presude Suda BiH (3. februara 2015. godine). U relevantnom dijelu odluke Ustavnog suda, u kojem je ispitao osnovanost zadržavanja apelanta na izdržavanju kazne zatvora, Ustavni sud je naveo: „Pored toga, odluka redovnih sudova nije bila ukinuta u dijelu u kojem je apelantu za krivično djelo zločini protiv čovječnosti bila utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, tako da apelantu kazna ne bi mogla biti manja od 10 godina, niti veća od 15 godina zatvora, a te kazne apelant u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda nije bio izdržao. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je presuda Apelacijskog vijeća ukinuta samo u pogledu primjene blažeg zakona i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje samo u pogledu odluke o visini kazne, prema mišljenju Ustavnog suda, nije dovela do prekida uzročne veze između osuđujuće presude kojom je utvrđena njegova krivica i apelantovog zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora do konačne odluke o visini kazne. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja apelanta na izdržavanju kazne zatvora do donošenja nove odluke Apelacijskog vijeća u ponovljenom postupku. Imajući u vidu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je apelantovo zadržavanje na izdržavanju kazne zatvora, odnosno lišavanje slobode, bilo u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom, te da na zakonitost apelantovog lišavanja slobode, odnosno njegovog daljeg zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora, u smislu značenja člana 5. stav 1. tačka

a) Evropske konvencije, nije utjecala okolnost da je osporena presuda Apelacijskog vijeća ukinuta u jednom njezinom dijelu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o 'zakonitom lišavanju slobode na osnovu presude nadležnog suda', kako to propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije neosnovani.“

27. Imajući u vidu navedeni predmet, kao i konkretnu apelaciju koju rješava, bez obzira na određene razlike među predmetima, Ustavni sud može i na konkretni predmet primijeniti isti princip prema kojem „činjenica da je presuda [...] ukinuta samo u pogledu [...] i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje samo u pogledu odluke o visini kazne“, prema mišljenju Ustavnog suda, nije dovela do prekida uzročne veze između osuđujuće presude kojom je utvrđena apelantova krivica i apelantovog zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora do konačne odluke o visini kazne. Naime, apelant se nalazi na izdržavanju kazne zatvora po osnovu pravosnažne presude od 29. septembra 2015. godine kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci. Navedena odluka jeste u jednom dijelu (u tački 3. izreke presude i u dijelu odluke o kazni) ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 223/16. S druge strane, nesporno je da je apelant u odnosu na tač. 1. i 2. presude proglašen krivim. Ustavni sud primjećuje da ukidanje odluke o kazni nije posljedica pitanja postojanja „osuđujuće presude“ u odnosu na tač. 1. i 2. presude, odnosno, generalno, zaključka o apelantovoj krivici. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 223/16 naveo da, pošto je utvrdio povredu prava na pravično suđenje u odnosu na tačku 3. izreke i ukinuo presudu u tom dijelu, „posljedično tome ukinuo je i odluku o kazni“. Stoga, Ustavni sud u značenju osuđujuće „presude“, kada se imaju u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ne može da zanemari postojanje utvrđene krivice za tačno definisano krivično djelo (organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ), kao i da je zakonom propisana kazna zatvora za navedeno krivično djelo minimalno pet godina do 20 godina. Dakle, činjenica da kazna sada nije definitivno utvrđena sama po sebi ne utječe na postojanje „presude“, jer za krivično djelo za koje je apelant osuđen i za koje je u dvije tačke presuda pravosnažna nesporno će biti utvrđena „kazna“ u okviru granica propisanih zakonom (imajući u vidu sve mogućnosti koje će ocijeniti redovni sud u okolnostima konkretnog slučaja, odnosno sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani). Stoga, ukidanje odluke u tom dijelu, odnosno novi postupak po Odluci broj AP 223/16, može eventualno utjecati samo na odluku o „visini kazne“, a ne na postojanje „kazne“. S tim u vezi, Ustavni sud može da podrži i tumačenje Suda BiH dato u osporenom rješenju, odnosno da vrijeme koje je apelant proveo na izdržavanju kazne ne prelazi zakonski minimum od pet godina propisan za krivično djelo po presudi od 29. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, kada pitanje krivice za tačno određeno krivično djelo nije sporno, za koje je zakonom utvrđena kazna zatvora u određenim granicama koje apelant izdržavanjem kazne još nije dosegao, ni zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne zatvora nakon „osude“ za krivično djelo nije suprotno zakonu. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud primjećuje da je presuda Apelacijskog vijeća ukinuta samo u pogledu jedne tačke izreke presude i u odnosu na odluku o kazni, ali koja će biti izrečena i koja je zakonom propisana za navedeno krivično djelo, te će samo njena visina zavisiti od odluke Suda BiH po tački 3. presude, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nije dovelo do prekida uzročne veze između osuđujuće presude kojom je utvrđena apelantova krivica i apelantovog zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora do konačne odluke o visini kazne. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja apelanta na izdržavanju kazne zatvora do donošenja nove odluke. Imajući u vidu praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je apelantovo zadržavanje na izdržavanju kazne zatvora, odnosno lišavanje slobode bilo u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom, te da na zakonitost apelantovog lišavanja slobode, odnosno njegovog daljeg zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora, u smislu značenja člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, nije utjecala okolnost da je osporena presuda Apelacijskog vijeća ukinuta u jednom njenom dijelu.

28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode na temelju presude nadležnog suda“, kako to propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije neosnovani.

29. Pošto apelant u apelaciji sugeriše drugačije činjenice u odnosu na one koje je iznio Sud BiH u osporenom rješenju a koje se odnose na vrijeme od kada se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora, Ustavni sud ukazuje da je u prethodnim tačkama najprije utvrdio postojanje osnova (osuđujuće presude) za zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo da je, radi izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 223/16, pretres pred Apelacionim vijećem zakazan za 4. april 2018. godine. Stoga, pitanje koje apelant provlači kroz apelaciju a koje se odnosi na to kada je stupio na izdržavanje kazne zatvora i koliko je kazne zatvora izdržao može eventualno biti pokrenuto nakon konačne odluke Suda BiH (u koju mora biti uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora). Stoga, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno da ispituje ove činjenice u trenutku kada je samo rješavao da li postoji osnov za zadržavanje apelanta na izdržavanju kazne zatvora po presudi koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije kada za apelantovo lišavanje slobode do donošenja nove odluke Suda BiH postoji dovoljna uzročna veza između prvobitne presude i nastavka zadržavanja na izdržavanju kazne zatvora.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1272/18 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio