Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1027/16 (A.P.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1027/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1027/16, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 002021 15 Gž od 26. januara 2016.

godine.

Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu A. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu A. P. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio A. P. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 002021 15 Gž od 26.

januara 2016. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 002021 15 P 2 od 28. augusta 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 8. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 002021 15 Gž od 26. januara 2016. godine i S1 3 P 002021 15 P 2 od 28. augusta 2015. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) zatraženo je 13. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Pravobranilaštvo BiH su svoje odgovore na apelaciju dostavili 19. i 22. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 5. oktobra 2009. godine podnio tužbu protiv Bosne i Hercegovine - Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelant je, između ostalog, tražio od suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u postupku koji je apelant pokrenuo kod tužene žalbom od 10. augusta 2009. godine, zahtijevajući pri tome da se tužena obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 002021 15 P 2 od 28. augusta 2015. godine djelimično je usvojena apelantova tužba i naloženo tuženoj da apelantu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete na način preciziran u stavu 1. dispozitiva navedene presude, dok je u stavu 2. dispozitiva odbačena apelantova tužba u dijelu u kojem je zahtijevao obavezivanje tužene na isplatu novčane naknade zbog povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku pred organima tužene.

7. U obrazloženju presude, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je odbacio tužbu u dijelu u kojem se traži naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku budući da mogućnost ostvarenja tih zahtjeva nije dopuštena u postupku pred Sudom BiH, već u postupku pred Ustavnim sudom pred kojim se uostalom i vodi postupak, a što proizlazi iz apelantovog zahtjeva za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 3264/13. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da Ustavni sud, za razliku od Suda BiH, kroz svoju apelacionu nadležnost razmatra mogućnost kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i u vezi s tim i mogućnost naknade na ime nematerijalne štete u čiji katalog prava ulazi i pravo na pravično suđenje. Shodno tome, Sud BiH je naveo da postupanje po tužbi u istom zahtjevu ne bi bilo dopušteno jer za istim ne postoje potrebne procesne pretpostavke, slijedom čega je Sud BiH odlučio kao u dispozitivu presude u odnosu na taj tužbeni zahtjev.

8. Apelant je 1. oktobra 2015. godine podnio žalbu protiv stava 2. dispozitiva prvostepene odluke.

9. Spis predmeta po žalbi je dostavljen sudiji izvjestiocu u rad 28. oktobra 2015. godine.

10. Drugostepeno vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 002021 15 Gž od 26. januara 2016. godine, između ostalog, u stavu 3. dispozitiva odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je apelantova tužba odbačena.

11. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je, između ostalog, navelo da iako obrazloženje prvostepene presude ne navodi zakonsku odredbu na kojoj je prvostepena odluka (o odbacivanju jednog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva) zasnovana, iz razloga kojima se rukovodio prvostepeni sud jasno proizlazi zaključak da rješenje spora ne spada u sudsku nadležnost. Prilikom odlučivanja o stvarnoj nadležnosti odlučan je pravni osnov za tužbu, a u konkretnom sporu to je utvrđenje povrede prava na pravično suđenje i naknada nematerijalne štete po tom osnovu. Stoga je drugostepeno vijeće Suda BiH istaklo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se predmet tužbe u ovom dijelu može razmatrati samo kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda. Time tužba u ovom dijelu nije dopustiva redovnim pravnim putem jer postoji apsolutna nenadležnost bilo kojeg redovnog suda. U datoj procesnoj situaciji, prvostepeni sud je imao ovlaštenja u odredbi člana 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) za odbacivanje tužbe, čime osporavani dio prvostepene presude nije zasnovan na pogrešnoj primjeni procesnih odredbi. Pri tome je drugostepeno vijeće Suda BiH navelo da je na stvarnu nadležnost tog suda bez značaja ukazana činjenica u dopuni žalbe da Ustavni sud nije odlučio o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete jer je odbio zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP 3264/13 na koju se poziva prvostepeni sud. Nadalje, bez značaja su bile odluke Upravnog odjeljenja Suda BiH, navedene u apelantovoj žalbi, koje su zakonitost osporavanih odluka cijenile u odnosu na prava iz Evropske konvencije, ali za razliku od konkretnog spora, to su izvršile u sporovima za koje je propisana stvarna nadležnost suda za postupanje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji je Sud BiH primijenio procesno pravo u odnosu na njegov tužbeni zahtjev koji se ticao naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave tužene. U vezi s tim, apelant ukazuje da su redovni sudovi bili nadležni da dosude ovaj vid štete u konkretnom slučaju, primjenjujući direktno Evropsku konvenciju u nedostatku drugog materijalnog propisa. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporene odluke u dijelu koji se tiče zahtjeva za naknadu nematerijalne štete i naloži Sudu BiH provođenje ponovnog postupka u tom dijelu.

13. Apelant, također, navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku, te u vezi s tim predlaže Ustavnom sudu da obaveže Vijeće ministara Bosne i Hercegovine da mu isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete po tom osnovu. II.Odgovori na apelaciju

14. Sud BiH je naveo da je za svoju (konačno osporenu) odluku dao jasne i argumentirane razloge odbijanja apelantove žalbe, pri čemu je raspravio sve apelantove navode, preispitao pravilnost osporene odluke prvostepenog vijeća s aspekta propisanih procesnih pravila U vezi s tim, Sud BiH je naveo da i sam apelant u apelaciji ne osporava da je Ustavni sud isključivo nadležan za utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje, ali smatra da ne postoji konkretan pravni propis koji isključuje nadležnost Suda BiH da neposrednom primjenom Evropske konvencije utvrdi povredu prava na pravično suđenje u postupku koji je apelant pokrenuo kod tužene. Dakle, apelant zahtijeva od Suda BiH utvrđenje povrede prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja upravnog postupka, za što Sud Bosne i Hercegovine nije nadležan u parničnom postupku shodno odredbi člana 1. ZPP. Budući da se povreda prava zagarantiranih članom 6. Evropske konvencije i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine može razmatrati samo kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda BiH, Sud BiH je istakao da nije bilo osnova da taj sud u parničnom postupku neposredno primijeni Evropsku konvenciju. U odnosu na navode apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Sud BiH je hronološki opisao tok postupka pred tim sudom (kao što je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke), smatrajući da je apelacija u cijelosti neosnovana.

15. Pravobranilaštvo BiH je navelo da je, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH donio pravilnu i na zakonu zasnovanu konačno osporenu odluku, pozivanjem na odredbe ZPP. Također, prema ocjeni Pravobranilaštva BiH, nema ni ostalih povreda na koje ukazuje apelant. V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13, 94/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

1) Ovim zakonom određuju se pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak) između države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: države) i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt), između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja.

(2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija.

(3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost Suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom.

Član 3.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost i vodi računa o svojoj stvarnoj nadležnosti.

Član 4. stav 1.

(1) Kad Sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

Član 15.

(1) Stranka ima pravo na to da Sud odluči u razumnom roku o njenim zahtjevima i prijedlozima.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja […].

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Suda BiH broj S1 3 P 002021 15 Gž od 26. januara 2016. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 3. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. marta 2016. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra su mu osporenim odlukama, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku -Relevantna načela

24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

-Period koji se uzima u obzir

25. Ustavni sud zapaža da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. oktobra 2009. godine, a da je postupak okončan osporenom odlukom od 26. januara 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od šest godina i tri mjeseca i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

-Analiza razumnosti trajanja postupka

26. Ustavni sud primjećuje da, s obzirom na prirodu apelantovog zahtjeva, te iz dokumenata koji su predočeni ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima koja bi eventualno utjecala na dužinu postupka odlučivanja o apelantovom zahtjevu.

27. Nadalje, ocjenjujući ponašanje nadležnih organa vlasti, tj. Suda BiH u konkretnom slučaju u pogledu doprinosa trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepenom sudu bilo potrebno više od pet godina i deset mjeseci da donese prvostepenu presudu (od 28. augusta 2015. godine) od dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (od 5. oktobra 2015. godine). Na drugoj strani, prema ocjeni Ustavnog suda, drugostepeni sud je iskazao adekvatnu ažurnost u žalbenom postupku, s obzirom na to da mu je bilo potrebno oko tri mjeseca da donese osporenu drugostepenu odluku (od 26. januara 2016. godine) od dana kada je zaprimio predmet na postupanje (28. oktobra 2015. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Uzimajući u obzir analizirane okolnosti u konkretnoj apelaciji koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, kao i relevantne standarde, Ustavni sud smatra da dužina parničnog postupka u predmetnoj apelaciji, koji je trajao više od šest godina i tri mjeseca, a priori ne ispunjava standard „razumne“ dužine postupka i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvo odugovlačenje u parničnom postupku uzrokovano je time što prvostepeni sud nije djelotvorno kontrolirao predmetni parnični postupak i okončao ga u razumnom roku kako to nalažu odredbe člana 15. ZPP.

28. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

29. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

30. Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 500,00 KM.

31. Ovu naknadu je dužno platiti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na osporene odluke (ostali aspekti prava na pravično suđenje - primjena prava)

32. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Suda BiH, tvrdeći da je njima pogrešno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora (u kontekstu apelacionih navoda) apelantov zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave tužene. Dakle, pred redovnim sudovima se prvenstveno postavilo pitanje dopustivosti tužbe (u ovom dijelu) u procesnom smislu, odnosno mogućnosti da se takav tužbeni zahtjev meritorno raspravi u parničnom postupku pred Sudom BiH u svjetlu pozitivno-pravnih propisa, te Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Dajući odgovor na postavljeno pravno pitanje, a pri tome vodeći računa o svojoj sudskoj nadležnosti (član 3. ZPP), iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH zauzeo pravni stav da je takva tužba nedopuštena u smislu relevantnih odredbi procesnog zakona (član 1. i član 4. stav 1. ZPP), odnosno da se radi o apsolutnoj nenadležnosti bilo kojeg redovnog suda da raspravi takav zahtjev redovnim pravnim putem budući da se takav zahtjev može razmatrati isključivo kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda.

35. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu svoje stvarne (ne)nadležnosti za postupanje po ovom apelantovom tužbenom zahtjevu koji se osporava predmetnom apelacijom. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je Sud BiH primijenio relevantne propise ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda Suda BiH zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

37. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je, u predmetu koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja, postupak trajao više od šest godina i tri mjeseca, čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio prvostepeni sud koji nije djelotvorno kontrolirao predmetni parnični postupak.

39. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Sud BiH primijenio pravo u osporenim odlukama.

40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1027/16 (A.P.) | Sudska praksa | Aktio