Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-809/16 (D. N.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Dokazni postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Disciplinski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-809/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 809/16, rješavajući apelaciju Dejana Nožice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dejana Nožice podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 017604 15 Gž od 16. decembra 2015. godine i S1 3 P 017604 14 P od 8. jula 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dejan Nožica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 017604 15 Gž od 16. decembra 2015. godine i S1 3 P 017604 14 P od 8. jula 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 12. i 14. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je tužbom od 11. novembra 2014. godine pred Sudom BiH pokrenuo postupak protiv tužene radi poništenja rješenja. Sud BiH je Presudom broj S1 3 P 017604 14 P od 8. jula 2015. godine, koja je potvrđena presudom drugostepenog vijeća Suda BiH, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tužene o pokretanju disciplinskog postupka od 24. juna 2014. godine i rješenje drugostepene disciplinske komisije tužene od 9. oktobra 2014. godine zbog nezakonitosti i da se tužena obaveže da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime razlike plaće za period od 27. juna 2014. do 9. marta 2015. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, od dana dospjelosti svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i da na taj iznos uplati na apelantovo ime pripadajuće doprinose na plaću za PIO i za zdravstveno osiguranje, te naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude su, prije svega, navedene činjenične tvrdnje iz tužbe, i to: da je apelant zaposlen kod tužene na radnom mjestu viši saradnik – carinik; da je rješenjem direktora tužene od 24. juna 2014. godine protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti i da je zbog pokrenutog disciplinskog postupka suspendiran s radnog mjesta 27. juna 2014. godine.

7. Tužena je osporila tužbu i postavljeni zahtjev ističući da su osporena rješenja donesena u skladu sa Zakonom o Upravi za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Zakon o UIO) i Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih u UIO (u daljnjem tekstu: Pravilnik); da je disciplinski postupak u toku; da se u postupku ocjene zakonitosti rješenja o suspenziji ispituje samo postojanje zakonom utvrđenih razloga za suspenziju, a ne i da li je zaposleni učinio povredu službene dužnosti i da li je za nju odgovoran, što je predmet utvrđivanja u disciplinskom postupku. Istaknuto je da je apelantu suspenzija uslijedila kao akcesorna mjera pokrenutog disciplinskog postupka, a slijedom saznanja da mu je Sud BiH po Rješenju broj S1 2 K 014305 14 Krn 14 od 20. juna 2014. godine izrekao mjeru zabrane, tj. napuštanja boravišta i putovanja iz člana 126. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te sastajanja s određenim licima zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja.

8. Nakon što je ocijenio sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), a imajući u vidu navode tužbe i odgovora na tužbu, Sud BiH je naveo nesporne činjenice, i to da je u toku krivični postupak protiv osumnjičenih Kemala Čauševića i dr., među kojima je i apelant, u predmetu krivične istrage Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0007850 14 zbog počinjenja krivičnih djela organizirani kriminal i zloupotreba položaja ili ovlaštenja.

9. Direktor tužene je, kako je dalje utvrđeno, na osnovu naprijed navedene nesporne činjenice i člana 47. Pravilnika donio rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta 24. juna 2014. godine zbog povrede službene dužnosti, cijeneći da postoji osnovana sumnja da je apelantovo opisano postupanje krivično djelo izvršeno na radu ili u vezi s radom, a sve na osnovu Rješenja Suda BiH broj S1 2 K014305 14 Krn od 20. juna 2014. godine. Osim toga, Rješenjem tužene o suspenziji broj 01-34-2-1484/14 od 25. juna 2014. godine apelant je suspendiran s dužnosti počev od 27. juna 2014. godine do konačnosti odluke o njegovoj disciplinskoj odgovornosti, uz utvrđenje da mu za vrijeme trajanja suspenzije pripada pravo na 70% plaće. Rješenjem drugostepene disciplinske komisije tužene od 9. oktobra 2014. godine, kako je dalje obrazloženo, osporeno rješenje o suspenziji je potvrđeno, a pet mjeseci kasnije (9. marta 2015. godine) navedeno rješenje o suspenziji je ukinuto i apelantu naloženo da se vrati na rad i radno mjesto na kojem je radio, što je i učinio.

10. Pri donošenju odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja o pokretanju disciplinskog postupka, Sud BiH je imao u vidu činjenice da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog sumnje da je počinio spomenuta krivična djela i da su stoga razlozi sadržani u osporenim rješenjima dovoljni u smislu utvrđenja postojanja razloga da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti. U vezi s tim, napomenuto je da je u okolnostima konkretnog slučaja bitno da li je pokretanje disciplinskog postupka i posljedično tome apelantova suspenzija s dužnosti izvršena na pravilan i zakonit način. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o UIO prema kojima zaposlenik može biti suspendiran ako je protiv njega pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti ili je potvrđena optužnica u krivičnom postupku, zaključeno je da navedena rješenja čije je poništenje zatraženo (o pokretanju disciplinskog postupka i suspenziji) nisu nezakonita, zbog čega je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

11. Što se tiče apelantovog zahtjeva za isplatu razlike do pune plaće za period od 27. juna 2014. do 10. marta 2015. godine u kojem je trajala suspenzija, u obrazloženju presude je navedeno da je suspenzija akcesornog karaktera. To dalje znači, kako je navedeno, da je vezana za okončanje i ishod disciplinskog postupka, ali da njeno ukidanje istovremeno ne znači da je u spornom periodu bila nezakonita, već samo da je bila privremenog karaktera dok su za to postojali razlozi, pa je zaključeno da ni ovaj dio tuženog zahtjeva nije osnovan, te je kao takav odbijen.

12. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donijelo Presudu broj S1 3 P 017604 15 Gž od 16. decembra 2015. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da su neprihvatljivi prigovori žalbe kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i povrede parničnog postupka koje bi utjecale na zakonitost prvostepene presude. U vezi s tim je ponovljeno utvrđenje iz prvostepene presude i konkretne odredbe materijalnog prava, te napomenuto da ih, kao takve, prihvaća i drugostepeno vijeće jer imaju uporište u izvedenim dokazima koji su u smislu člana 13. ZPP ocijenjeni na pravilan način. S tog aspekta je ukazano na pravilan stav prvostepenog suda prema kojem su rješenja koja su predmet tužbenog zahtjeva (o pokretanju disciplinskog postupka) donesena u skladu s odredbama Zakona o UIO (čl. 57, 61, 63) i Pravilnika. Osim toga, napomenuto je da apelant u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu nije osporavao odluku o suspenziji, ali da ishod disciplinskog postupka može imati utjecaj na neopravdanost udaljenja s radnog mjesta, međutim da odluka o suspenziji i dalje ostaje zakonita jer je donesena na osnovu pokretanja disciplinskog postupka zbog teže povrede službene dužnosti čime je ispunjen osnovni uvjet za udaljenje s radnog mjesta. Stoga je, prihvaćanjem razloga iz prvostepene presude, koja je jasna i argumentirana, zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu. Smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega su presude, kako smatra, zasnovane na pretpostavkama, a ne na utvrđenim činjenicama. U vezi s tim, apelant ukazuje na nedostatak obrazloženja u pogledu razloga o odlučnim činjenicama, i to u vezi sa sudskom ocjenom dokaza, smatrajući da se sudovi u osporenim presudama nisu uopće bavili svim iznesenim činjenicama, niti su o tome dali adekvatno obrazloženje. Također smatra da ni drugostepeni sud povodom izjavljene žalbe nije dao odgovarajuće obrazloženje povodom žalbenih prigovora, već je, kako smatra, samo paušalno potvrdio prvostepenu presudu uz zaključak da rješenja iz tužbenog zahtjeva nisu nezakonita. Apelant se ne slaže sa stavovima sudova prema kojima su pobijana rješenja zakonita jer su donesena na osnovu rješenja Suda BiH iz krivičnog postupka. Takav stav se, prema njegovom mišljenju, kosi s elementarnim načelima upravnog postupka. Neprihvatljivo je, prema apelantovom mišljenju, da se pravila upravnog i krivičnog postupka posmatraju kao cjelina, da se rješenja iz krivičnog postupka inkorporiraju u upravni postupak i na taj način derogiraju odredbe upravnog postupka, pri čemu se izjednačavaju dvije vrste odgovornosti – krivična i disciplinska. Osim toga, pojasnio je da je sudu moralo biti poznato da se protiv njega u krivičnom postupku vodi samo istraga i da taj osnov ne može biti primjenjiv u pogledu utvrđenja da je počinio težu povredu službene dužnosti. Istim navodima apelant je obrazložio pogrešan zaključak sudova u pogledu zakonitosti odluke o njegovoj suspenziji.

14. U pogledu navoda o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koji su dovedeni u vezu s pravom pristupa sudu, apelant je naveo da sudovi koji su donijeli osporene odluke nisu odredili vrijednost spora, te da stoga isključivo od revizionog suda zavisi odbacivanje revizije ili ulazak u meritum spora. Predložio je da se apelacija usvoji i utvrdi postojanje povreda na koje je apelacijom ukazao, te predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH, suprotno apelantovom stavu, smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano.

16. Tužena je u opširnom odgovoru na apelaciju, navodeći sadržaj odredbi materijalnopravnog karaktera, na osnovu kojih su donesene osporene presude, ukazala na zakonom propisane razloge za izricanje disciplinske mjere koja je bila predmet tužbenog zahtjeva i o kojima su sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke. Smatra da apelant, vlastitim tumačenjem odredbi, na pogrešan način dovodi u vezu disciplinski i krivični postupak, te je predloženo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 20.

(1) Parnični postupak pokreće se tužbom.

(2) Tužba mora sadržavati:

1) osnovu za nadležnost Suda, 2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 274. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Član 90.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 188.

Drugostepeno vijeće ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 193.

Drugostepeno vijeće će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

18. U Zakonu o Upravi za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik BiH“ broj 89/05) relevantne odredbe glase:

Član 57.

(Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti) (1) Zaposleni je disciplinski odgovoran za povrede službene dužnosti propisane ovim zakonom i Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, a koje su nastale kao posljedica njegove krivice.

(2) Krivična odgovornost ne isključuje disciplinsku odgovornost zaposlenog, ako obilježja tog krivičnog djela istovremeno predstavljaju povredu službene dužnosti.

(3) Oslobađanje od krivične odgovornosti ne podrazumijeva istovremeno oslobađanje od disciplinske odgovornosti.

(4) Pravilnik iz stava (1) ovog člana donosi direktor i njime se uređuje disciplinski postupak, rokovi, lakše povrede službene dužnosti, oblici težih povreda službenih dužnosti iz člana 58. stav (2) ovog zakona, organi za vođenje postupka kao i ostala pitanja disciplinske i materijalne odgovornosti.

Član 58.

(Vrste povreda službene dužnosti) (1) Lakše povrede službene dužnosti utvrđuju se Pravilnikom iz člana 57. ovog zakona.

(2) Teže povrede službene dužnosti su:

[...]

g) svaka radnja ili propuštanje za koje postoje osnovi sumnje da predstavlja krivično djelo izvršeno na radu ili u vezi s radom;

[...] Član 63.

(Suspenzija zaposlenog) (1) Suspenzija je privremeno udaljavanje zaposlenog s radnog mjesta.

(2) Zaposleni se može suspendirati ako je:

a) pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti;

b) potvrđena optužnica u krivičnom postupku protiv njega.

[...] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 017604 15 Gž od 16. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak iz kojeg su proistekle osporene presude odnosi na radno-pravni spor čiji se ishod ticao apelantovih građanskih prava i obaveza, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nedostatku obrazloženja u pogledu ocjene dokaza.

28. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Polazeći od navedenog, Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza što odgovara relevantnim odredbama ZPP, konkretno odredbi člana 13. tog zakona. Ustavni sud, osim toga, napominje da su redovni sudovi dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 90. ZPP) po načelu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27. i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

30. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelacije odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje prilikom ocjene dokazne građe, zaključaka koji su iz te dokazne građe proizašli, a stoga i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

31. Dovodeći osporene odluke u vezu s navodima apelacije, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo dokaze koje su predložile i izvele parnične stranke. Zatim je, kako proizlazi iz presude, nakon pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojeg proizlazi da su rješenja o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta i posljedično tome njegovoj suspenziji s radnog mjesta zakonita jer su zasnovana na materijalnim dokazima. U vezi s tim je pojašnjeno i jasno obrazloženo da se protiv apelanta u predmetu krivične istrage vodi postupak Tužilaštva BiH za krivična djela organizirani kriminal i zloupotreba položaja ili ovlaštenja, te da je Sud BiH u tom predmetu donio rješenje kojim su apelantu određene mjere zabrane. Navedene odluke iz krivičnog postupka su bile razlog i osnov pokretanja disciplinskog postupka protiv apelanta, te njegovu privremenu suspenziju, što je, prema ocjeni Suda BiH, u smislu relevantnih materijalnopravnih odredbi bilo dovoljno za utvrđenje teže povrede službene dužnosti i pokretanje disciplinskog postupka. Pri tome je, kako proizlazi iz obrazloženja, nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja zaključeno da su rješenja tužene (o pokretanju disciplinskog postupka i rješenje drugostepene disciplinske komisije), čije je poništenje tužbom zatraženo, zakonita jer su donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o UIO i Pravilnikom kojima je propisana disciplinska odgovornost zaposlenih kod tužene. Osim toga, Ustavni sud uočava da je, nasuprot apelacionim navodima, drugostepeno vijeće Suda BiH, cijeneći apelantove žalbene razloge, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, jasno obrazložilo zbog čega je prihvatilo utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo iz prvostepenog postupka, između ostalog, jer iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica proizlazi da su rješenja tužene zakonita, a stoga apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, u granicama kako ga je apelant opredijelio, zatim u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli jasne i argumentirane razloge u vezi s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva, primjenom odredaba materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog ili procesnog prava, te smatra da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

33. Apelant je također ukazao na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom pristupa sudu kao dijelom prava na pravično suđenje, ukazujući da sudovi u uvodu svojih odluka nisu odredili vrijednost spora od čega zavisi odbacivanje revizije ili ulazak u meritum spora.

34. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na odredbu člana 20. ZPP kojom je propisan sadržaj tužbe koji podrazumijeva, između ostalog, i naznaku vrijednosti spora. Obaveza oznake vrijednosti spora pripada parničnoj stranci, a ne sudu koji odlučuje o tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u okolnostima konkretnog slučaja imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe i žalbe), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio tvrdnje o navedenoj povredi, niti je Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije našao bilo kakve elemente koji bi davali naznake da je apelantu onemogućeno podnošenje i raspravljanje o tužbi i žalbi, odnosno da je revizija eventualno odbačena ili odbijena, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek kao elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu kao dijelom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant u okolnostima konkretnog slučaja imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe i žalbe), a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman