Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4923/17 (G. S.)
Odluka donesena 31. 05. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Disciplinska mjera
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javnost postupka
- Pravično suđenje - javno izricanje presude
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti tajnih podataka · čl. 22
- Zakon o parničnom postupku · čl. 58
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tajnih podataka
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4923/17
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4923/17, rješavajući apelaciju Gorana Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 31. maja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Salihovića podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-175-66/2017 od 15. novembra 2017.
godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07- 6-175-56/2017 od 2. oktobra 2017. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-175-44/2017 od 20. jula 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Salihović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Konjić Rifat, Konjić Nihad i Kabil Zinaida iz Tuzle, podnio je 24. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-07-6-175-56/2017 od 2. oktobra 2017. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-07-6-175-44/2017 od 20. jula 2017. godine. Apelant je naknadno, 5. decembra 2017. godine, dopunom apelacije obavijestio Ustavni sud da je donesena odluka o žalbi koju je izjavio protiv odluke Drugostepene komisije, pa je uz dopis dostavio i osporio Odluku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-07-6-175-66/2017 od 15. novembra 2017. godine. Osim toga, apelant je u apelaciji zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će apelanta vratiti na dužnost glavnog tužioca. U dopuni apelacije, apelant je ponovio ovaj zahtjev tražeći da Ustavni sud donese privremenu mjeru „koja suštinski predstavlja prekid kažnjavanja vođenjem postupaka umjesto kažnjavanja putem izrečene mjere i [apelanta] vrati na mjesto glavnog tužioca u skladu sa odlukom o imenovanju [...] od 12. 12. 2012. godine [...]“.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4923/17 od 20. decembra 2017. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je, prije donošenja osporene odluke VSTV-a od 15. novembra 2017. godine, izjavio apelaciju Ustavnom sudu ukazujući, između ostalog, i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4086/17 od 25. oktobra 2017. godine djelimično usvojio ovu apelaciju i utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, odbacio apelaciju protiv odluka o apelantovom privremenom udaljavanju s funkcije glavnog tužioca zbog proteka roka za podnošenje apelacije, dok je u odnosu na ostale navode o kršenju prava na pravično suđenje apelaciju odbacio kao preuranjenu budući da je postupak po apelantovoj žalbi još bio u toku u vrijeme donošenja te odluke.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od VSTV-a, Drugostepene i Prvostepene komisije, te od Ureda disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured DT) zatraženo je 18. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. VSTV, Drugostepena i Prvostepena komisija su dostavili odgovore 27. decembra, a Ured DT 26. decembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Ured DT je 26. septembra 2016. godine podnio disciplinsku tužbu protiv apelanta zbog disciplinskih prekršaja iz člana 57. tač. 7, 10, 11, 12, 19. i 23. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV-u). Prvostepena komisija je, bez održavanja rasprave, 28. septembra 2016. godine donijela Odluku broj 04-07-2649- 03/2016 kojom je privremeno udaljila apelanta s dužnosti glavnog tužioca i tužioca Tužilaštva BiH, počev od 29. septembra 2016. godine do okončanja disciplinskog postupka. Protiv ove odluke apelant je izjavio žalbu koja je odbijena Odlukom Drugostepene komisije broj 04-07-6-2649- 27/2016 od 20. oktobra 2016. godine.
8. Prvostepena komisija je, nakon provedenog postupka, 20. jula 2017. godine donijela osporenu prvostepenu odluku kojom je utvrdila da je apelant odgovoran za disciplinske prekršaje iz člana 57. tačka 19. („namjerno davanje lažne, obmanjive i nedovoljne informacije s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća“) i tačka 23. Zakona o VSTV-u („bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva“). Slijedom toga, apelantu je izrečena disciplinska mjera premještanja s mjesta glavnog tužioca Tužilaštva BiH na mjesto tužioca Tužilaštva BiH.
9. Istovremeno, Prvostepena komisija je odbila disciplinsku tužbu u odnosu na disciplinske prekršaje iz člana 57. tačka 11. („omogućavanje vršenja dužnosti tužioca osobama koje na to nisu zakonom ovlaštene“) i tačka 12. Zakona o VSTV-u („miješanje u postupanje sudije ili tužioca s namjerom opstruiranja ili potcjenjivanja njihovih aktivnosti“). U odnosu na disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 7. Zakona o VSTV-u („propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa“), Prvostepena komisija je u obrazloženju navela da iz dokaza proizlazi da apelantovo ponašanje „sadrži elemente prekršaja iz člana 57. tačka 23. [Zakona o VSTV-u]“, dok je u odnosu na disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 10. Zakona o VSTV-u („upuštanje u neprimjerene kontakte sa sudijom ili strankama u postupku“) zaključila da se „činjeničnim utvrđenjem nisu stekli uvjeti za ocjenu odgovornosti [apelanta]“ za taj prekršaj.
10. U obrazloženju svoje odluke, Prvostepena komisija je najprije navela da je apelant podnio zahtjev za skidanje oznake tajnosti i povjerljivosti s dokumentacije koja mu je dostavljena uz disciplinsku tužbu, kako bi „bio u mogućnosti navedenu dokumentaciju dati na uvid advokatskom timu“. Komisija je taj zahtjev dostavila nadležnim institucijama na osnovu čl. 22. i 25. Zakona o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09). Nakon što su nadležne institucije donijele odluke o ovom pitanju, Prvostepena komisija je apelantovim punomoćnicima dostavila disciplinsku tužbu i dokumente iz priloga uz disciplinsku tužbu (detaljno navedeni na strani 10-11 prvostepene odluke) i omogućila im uvid u cijeli spis.
11. Dalje, Prvostepena komisija je obrazložila da je prvobitno bila odlučila da se javnost isključi samo za određene disciplinske prekršaje u odnosu na koje je smatrala da se „dokazni postupak [...] odnosi na dokumente označene određenim stepenom tajnosti, odnosno isključenje javnosti zahtijevaju interesi čuvanja službene tajne“. Međutim, kasnije, na ponovni zahtjev Ureda DT, Prvostepena komisije je odlučila da će se javnost isključiti tokom cijele rasprave jer bi „prisustvovanje javnosti bilo na štetu interesa pravde“. Ovakvu odluku Prvostepena komisija je obrazložila time da je značajan broj materijalnih dokaza nosio odgovarajuću oznaku tajnosti, te da bi prenošenje sadržaja tih dokumenata javnosti putem medija moglo „imati za posljedicu narušavanje ugleda i privatnosti osoba za koje je vezan sadržaj navedenih dokumenata“. Osim toga, obrazloženo je i da „određeni dokumenti predstavljaju sadržaj aktuelnih sudskih i tužilačkih spisa, u kojima se provode procesne radnje“, te da bi objavljivanje tih dokumenata „utjecalo na provođenje pravde i objektivnost postupka“. Osim toga, navedeno je da se i iskazi svjedoka odnose upravo na predmete koji su još bili aktuelni u postupcima pred Tužilaštvom i Sudom BiH, pa bi se moglo ugroziti provođenje daljnje istrage u tim predmetima. Prvostepena komisija je također navela da nije mogla unaprijed odrediti stepen tajnosti informacija koje će svjedoci iznijeti tokom svog svjedočenja, kao i da bi određeni broj svjedoka „sigurno odbio svjedočiti zbog mogućeg izlaganja krivičnom gonjenju uslijed odavanja povjerljivih podataka u javnosti“, zbog čega bi se „onemogućilo potpuno i objektivno utvrđivanje činjeničnog stanja u ovom disciplinskom postupku“. Stoga, kako je navedeno, nije bilo moguće selektivno odabrati dijelove postupka u kojima će javnost biti isključena, već ju je trebalo isključiti u cijelosti.
12. Prvostepena komisija je, zatim, detaljno iznijela sve dokaze koje su predložili Ured DT i apelant i koji su izvedeni u postupku (vidi str. 12-15 prvostepene odluke). U odnosu na disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u („bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva“), Prvostepena komisija je apelanta proglasila odgovornim zato što je zaključila da iz provedenih dokaza, naročito presretnutih razgovora između novinara Mate Đakovića (u daljnjem tekstu: M. Đ.) i Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: M. D.), proizlazi da informacije o više predmeta Tužilaštva BiH, koji su povezani sa M. D. („konkretno radi se o predmetima 'Zlato', 'govor mržnje u Srebrenici', predmet 'Bobar banka' i 'Pavlović banka'“), potječu od „visokopozicionirane osobe iz Tužilaštva BiH koja ima visok pristup povjerljivim informacijama i predmetima ovog tužilaštva“ i „koja ima uvida u radnje i aktivnosti koje će se provesti u okviru predmeta povezanih sa [M. D.]“. Prvostepena komisija je, analizirajući iskaz M. Đ, koji je saslušan kao svjedok, zaključila da je nepobitno utvrđeno da se u „ovom razgovoru između [M. Đ.] i [M. D.] upravo spominje [apelant] koji daje informacije novinaru u vezi pojedinih predmeta [...] koje prevazilaze nivo informacija koji se može saopćiti javnosti“. Prvostepena komisija je obrazložila da je, „shodno navedenom lancu indicija koje proizlaze iz dokaza i činjenica provedenih tokom postupka“, zaključila da je jedino apelant „raspolagao nivoom i obimom informacija koje su prenesene putem novinara funkcioneru izvršne vlasti“, čime je počinio navedeni disciplinski prekršaj. Takav zaključak, kako je dalje obrazloženo, proizlazi i iz iskaza tužioca Mirze Hukeljića (u daljnjem tekstu: M. H.) koji je saslušan kao svjedok. On je, između ostalog, izjavio da su u predmetu „Pavlović banka“ provedene posebne istražne radnje prema M. D., da je tom prilikom utvrđeno da on razgovara s novinarem M. Đ., da se spominje apelant, te da ga je apelant, nakon snimljenih razgovora, pitao „ima li [M. Đ.] na mjerama“. S obzirom na to, Prvostepena komisija nije prihvatila kao istinit dio iskaza svjedoka M. Đ. u kojem je naveo da je informacije prenosio M. D. „na osnovu sopstvene procjene činjenica koje su mu bile poznate i dosadašnje sudske prakse“.
13. Dalje, Prvostepena komisija je zaključila da radnje koje su apelantu stavljene na teret kao kršenje člana 57. tačka 10. Zakona o VSTV-u („upuštanje u neprimjerene kontakte sa sudijom ili strankama u postupku“) ne sadrže elemente tog prekršaja, već prekršaja iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u, pa ih je također razmotrila u okviru ove odredbe. U vezi s tim, Prvostepena komisija je navela da je nesporno utvrđeno da je apelant, kao glavni tužilac, „u jako dobrim i prijateljskim odnosima sa licem Nikolom Špirićem“. Dalje je navedeno da je apelant samoinicijativno formirao predmet u vezi s kupovinom stana u Beču od strane Nikole Špirića (u daljnjem tekstu: N. Š.), te da je onda u tom predmetu preduzimao određene procesne radnje (saslušanje N. Š. i slanje dopisa Sipi o tome da li su oni preduzimali kakve radnje u pogledu kupovine tog stana). Međutim, također je utvrđeno i da je apelant nastavio da se privatno sastaje s N. Š. van prostorija Tužilaštva BiH iako spomenuti predmet još nije bio završen, niti je bila donesena konačna tužilačka odluka. U vezi s tim, Prvostepena komisija je zaključila da glavni tužilac ima pravo da samostalno formira spis radi provjera određenih navoda u vezi s bilo kakvim nezakonitostima. Međutim, sporno je to što je apelant, nakon što je predmet formiran, predmet signirao na svoje ime „unatoč bliskim međusobnim odnosom sa navedenim licem, ostvaruje i dalje kontakte sa tim licem van tužilaštva, a potom isto lice dolazi u prostorije tužilaštva, odnosno Kabinet glavnog tužioca i daje izjavu u vezi navedenog predmeta“, o čemu je posvjedočio i N. Š. Prvostepena komisija je navela da se apelant u takvoj situaciji morao izuzeti iz postupanja u navedenom predmetu i predmet presignirati na rad drugom tužiocu. Također je navedeno da je „ostvarivanje kontakta u javnosti u Banjaluci na ručku s licem u vezi koga je formiran tužilački spis [...] neprimjereno nosiocu pravosudne funkcije i takvo ponašanje ozbiljno dovodi u pitanje kredibilitet tužilaštva kojim rukovodi“.
14. U odnosu na disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 19. Zakona o VSTV-u („namjerno davanje lažne, obmanjive i nedovoljne informacije s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća“), Prvostepena komisija je navela da je nesporno da je Ured DT podneskom zatražio od Tužilaštva BiH dostavljanje transkripta i/ili službenih zabilješki. Te zabilješke je u predmetima poznatim kao „Bobar banka“ i „Pavlović banka“ sastavila Državna agencija za istrage i zaštitu BiH, a odnose se na snimljene razgovore između M. Đ. i M. D. Prvostepena komisija je navela da je apelant dostavio jednu službenu zabilješku, ali da se „postavlja pitanje da li je [apelant] imao obavezu dostaviti Uredu još tri službene zabilješke Sipe [...] u vezi telefonskih razgovora navedenih osoba iz predmeta 'Pavlović banka'“. Međutim, budući da Ured DT nije uz disciplinsku tužbu dostavio sve četiri službene zabilješke kao materijalni dokaz, već samo dvije, i to od 23. marta i 11. aprila 2016. godine, Prvostepena komisija je zaključila da se apelantu nije moglo na teret staviti nepostupanje po zahtjevu Ureda DT u pogledu dvije zabilješke koje nisu dostavljene u prilogu (od 5. i 8. aprila 2016. godine), već samo u odnosu na one koje su dostavljene. Međutim, kako je apelant već bio dostavio službenu zabilješku od 11. aprila, onda se samo za jednu službenu zabilješku – od 23. marta 2016. godine mogla ocjenjivati apelantova odgovornost za nedostavljanje.
15. Prvostepena komisija je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdila da je tužilac M. H. bio pripremio sve četiri službene zabilješke sa spomenutim razgovorima i da ih je odnio apelantu u kabinet gdje su se nalazila i druga lica. Međutim, kasnije je saznao da Uredu DT neće biti dostavljene sve zabilješke, pa je o tome upoznao apelantovog zamjenika Božu Mihajlovića (u daljnjem tekstu: B. M.). Ovo je potvrdio i B. M. koji je saslušan kao svjedok i koji je izjavio da je, nakon što je primljen zahtjev Ureda DT, tražio od apelanta spise na koje se odnosio zahtjev kako bi odgovorio, te da je smatrao da Uredu DT treba dostaviti sve transkripte razgovora. Međutim, kada je od tužioca M. H. saznao za apelantov nalog da se ne dostave svi transkripti i nakon što je utvrdio da tri službene zabilješke nisu dostavljene, odlučio je da o tome obavijesti VSTV, odnosno Ured DT. Prvostepena komisija je zaključila da očigledno postoji „razlika među strankama u pogledu razumijevanja obima zahtjeva Ureda u odnosu na službene zabilješke koje se nalaze u predmetu 'Pavlović banka'“, te da je osnovno pitanje „da li je sadržaj snimljenih razgovora između novinara [M. Đ.] i predsjednika Republike Srpske [M. D.] sadržan u sve četiri službene zabilješke, kao takav objavljen u medijima“. Prvostepena komisija je navela da je u vezi s ovim izvršila uvid u sadržaj medijskih članaka priloženih uz disciplinsku tužbu (vidi str. 25-26 prvostepene odluke), pa je zaključila da se transkripti razgovora objavljenih u medijima „referiraju na obje službene zabilješke i [...] od 23. 3. 2016. godine i 11. 4. 2016. godine“. Stoga je zaključeno da je apelant bio u obavezi dostaviti navedene akte Uredu DT. Dalje, Prvostepena komisija je zaključila da su neosnovani apelantovi navodi da je zahtjev Ureda DT bio „neprecizan i nejasan“, kao i da iz objavljenog medijskog članka jasno proizlazi da se razgovor između M. Đ. i M. D. odnosi na već navedene predmete Tužilaštva BiH. Na osnovu navedenog, Prvostepena komisija je zaključila da je apelant bio u obavezi dostaviti Uredu DT obje službene zabilješke, te da navodi odbrane da je službena zabilješka od 23. marta 2016. dostavljena naredni dan nakon što je zahtjev ponovljen i da službene zabilješke nisu uništene ili skrivene, već vraćene u spis, „ne može biti osnov za odsustvo odgovornosti“, već da će komisija tu činjenicu cijeniti u okviru olakšavajućih okolnosti prilikom određivanja disciplinske mjere. Prvostepena komisija je zaključila da iz svega navedenog proizlazi „očigledna namjera [apelanta] da ne dostavi sve službene zabilješke iz predmeta 'Pavlović banka' koje su zatražene zahtjevom Ureda“.
16. Imajući sve navedeno u vidu, Prvostepena komisija je navela da su se u navedenim radnjama stekla sva bitna obilježja disciplinskih prekršaja iz člana 57. tač. 19. i 23. Zakona o VSTV-u u vezi sa standardima etičkog ponašanja tužilaca u BiH, odnosno u vezi s pravilima iz čl. 1. i 4. Kodeksa tužilačke etike „u njihovoj praktičnoj implementaciji“. Na osnovu toga, apelantu je izrečena mjera „premještanje s mjesta glavnog tužioca na mjesto tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine iz člana 58. stav 1. tačka (e) Zakona o VSTV-u. Prvostepena komisija je obrazložila da je prilikom izbora disciplinske mjere cijenila „sve principe i pravila iz člana 59. Zakona o VSTV-u“, te da je imala u vidu broj i težinu učinjenih disciplinskih prekršaja i njihove posljedice „koje se ogledaju u narušavanju kredibiliteta Tužilaštva BiH i povjerenja javnosti u njegov rad“. Također je uzeto u obzir i to da je apelant postupio suprotno zahtjevu Ureda DT u disciplinskim stvarima, odnosno da nije dostavio potpunu informaciju radi utvrđivanja postojanja razloga za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka protiv njega. Komisija je također cijenila i niz olakšavajućih okolnosti, dok je od otežavajućih uzela u obzir da je apelant proglašen odgovornim za dva disciplinska prekršaja, da obavlja funkciju glavnog tužioca Tužilaštva BiH „koja je jedna od najodgovornijih funkcija u pravosuđu Bosne i Hercegovine“, kao i njegovo ponašanje tokom disciplinskog postupka u kojem je „izražavao sumnju u objektivnost i nepristrasnost rada [Prvostepene komisije] iznoseći ocjene da se radi o montiranom procesu, te neetičnim namjerama pojedinih članova Komisije“. Prvostepena komisija je također naročito istakla da, s obzirom na stvarnu nadležnost Tužilaštva BiH u pogledu otkrivanja i gonjenja počinilaca najtežih krivičnih djela kojima se ugrožava suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost, nacionalna sigurnost i međunarodni subjektivitet BiH, kao i ona koja mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH, „jasno je da obavljanje funkcije glavnog tužioca Tužilaštva BiH ne ostavlja prostor ni za minimalnu sumnju u nepristrasnost, integritet odnosno kredibilitet osobe koja tu funkciju obavlja“.
17. Na prijedlog Ureda DT, VSTV je 7. septembra 2017. godine donio odluku kojom se rok za okončanje disciplinskog postupka protiv apelanta produžava za još šest mjeseci.
18. Drugostepena komisija je Odlukom broj 04-07-6-175-56/2017 od 2. oktobra 2017. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv prvostepene odluke. U obrazloženju ove odluke, Drugostepena komisija je najprije navela da su neosnovani apelantovi navodi da mu disciplinska tužba nije dostavljena u smislu odredaba o Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Drugostepena komisija je navela da iz spisa proizlazi da je apelantu 28. septembra 2016. godine dostavljena disciplinska tužba sa zahtjevom za privremeno udaljavanje od vršenja dužnosti i sa svim prilozima, kao i da mu je dostavljena odluka Prvostepene komisije o privremenom udaljenju s dužnosti, o čemu postoje dostavnice u spisu. Također je navedeno da se apelant obratio Prvostepenoj komisiji zahtjevom za skidanje oznake tajnosti i povjerljivosti s disciplinske tužbe i njenih priloga „kako bi istu dokumentaciju mogao dati na uvid svom advokatskom timu, ističući da advokati u skladu s odredbama člana 6. Zakona o zaštiti tajnih podataka ne spadaju u kategoriju lica koja imaju pristup tajnim podacima bez sigurnosne provjere“. Prvostepena komisija je postupila po apelantovom zahtjevu, pa je nakon zakonom predviđene procedure i apelantovom punomoćniku dostavljena disciplinska tužba protiv apelanta „iz koje su izostavljeni njeni pojedini dijelovi shodno odlukama o tajnosti podataka institucija“ i „većina dokumentacije“, a omogućen mu je uvid u kompletan spis u prostorijama VSTV-a, shodno instrukcijama nadležnih institucija (na strani 2. drugostepene odluke su detaljno pobrojani svi dokumenti koji su, nakon što je s njih skinuta oznaka tajnosti, dostavljeni apelantovom punomoćniku, a na strani 3. dokumenti u koje mu je omogućen uvid). Drugostepena komisija je navela i da je apelantovom punomoćniku bio omogućen uvid „u kompletan spis bez ikakvih ograničenja“, ali da se apelantov punomoćnik tim pravom „koristio u nekoliko navrata te da je vjerovatno procjena punomoćnika [apelanta] da mu dodatno vrijeme za upoznavanje s tužbom i dokazima iz tužbe nije bilo potrebno“.
19. Drugostepena komisija je odbila kao neosnovan i apelantov prigovor koji se odnosio na isključenje javnosti iz cijelog disciplinskog postupka, zaključivši da je Prvostepena komisija postupila u skladu sa članom 119. ZPP koji predviđa mogućnost isključenja javnosti iz cijelog postupka, kao i da je o tome dato odgovarajuće obrazloženje. Također je navedeno da je odluka o tome donesena na ročištu i „javno saopćena strankama“. Iako je prethodno bila donesena odluka da se javnost isključi samo iz dijela postupka, Drugostepena komisija je navela da se radi o procesnoj odluci o upravljanju postupkom i da u takvim slučajevima „sud nije vezan za svoja prethodna rješenja u smislu člana 198. [ZPP]“, zbog čega je odluka o isključenju javnosti mogla biti izmijenjena tokom cijelog postupka.
20. Drugostepena komisija je također odbila i žalbene navode o nezakonitosti rješenja kojim se odustaje od provođenja određenih dokaza (saslušanje dva svjedoka). Ovo je obrazloženo time da je rješenje o saslušanju ta dva svjedoka naknadno opozvano u smislu člana 198. ZPP, da je to javno objavljeno na ročištu i obrazloženo time što je Prvostepena komisija zaključila da je činjenično stanje „u vezi te tačke disciplinske tužbe dovoljno razjašnjeno“. Drugostepena komisija je navela da iz spisa proizlazi da je prvostepena komisija pravilno ocijenila da ta dva svjedoka „ne mogu pružiti dodatne informacije van onih koje sadržavaju predloženi materijalni dokazi i navodi iz ove tačke disciplinske tužbe“. Osim toga, kako je dalje navedeno, disciplinska tužba je u tom dijelu za koji je „vezan predmetni dokazni materijal“ odbijena.
21. Dalje, Drugostepena komisija je odbila i žalbeni navod o tome da podnosilac disciplinske tužbe nije aktivno legitimiran. U vezi s tim, obrazloženo je da je podnosilac disciplinske tužbe bila vršiteljica dužnosti glavnog disciplinskog tužioca, koju je imenovao VSTV i koja je u vrijeme ovog imenovanja obavljala dužnost zamjenice glavnog disciplinskog tužioca. Drugostepena komisija se pozvala na član 16. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u VSTV-u prema kojem zamjenik glavnog disciplinskog tužioca, u njegovoj odsutnosti, vrši njegova ovlaštenja, pa je zaključeno da je vršiteljica dužnosti glavnog disciplinskog tužioca imala ovlaštenje za zastupanje Ureda DT u disciplinskim postupcima.
22. Također su odbijeni kao neosnovani i žalbeni navodi o nezakonitosti izvedenih dokaza koji su se, prema apelantovim tvrdnjama, odnosili na to da službene zabilješke s transkriptima razgovora između M. Đ. i M. D. „nisu postale javno dostupne, što implicira da je njihovo korištenje u konkretnom disciplinskom postupku nezakonito“. Drugostepena komisija je navela da su obje službene zabilješke sačinjene u toku realizacije naredbe Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) koja je izdata protiv M. D. shodno odgovarajućim odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Na osnovu tih dokaza utvrđen je „sadržaj razgovora između M. D. i M. Đ., čiju autentičnost je u svom iskazu potvrdio i svjedok M. Đ.“, a ti razgovori se odnose i na predmete Tužilaštva BiH „na osnovu čega je utvrđena odgovornost [apelanta]“. Osim toga, na tim službenim zabilješkama je ukinut stepen tajnosti u skladu s odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka. Drugostepena komisija je na osnovu navedenog zaključila da „ne upuštajući se u ocjenu da li su predmetni dokazi na koje ukazuje žalba nezakoniti ili zakoniti u krivičnom postupku, [...] isti mogu biti upotrijebljeni i poslužiti kao dokaz u disciplinskom postupku“. Naime, u disciplinskom postupku se, kao supsidijarne, primjenjuju odredbe ZPP, pa se i ove službene zabilješke, prema stavu Drugostepene komisije, mogu koristiti kao dokaz u granicama propisanim odredbama ZPP.
23. Drugostepena komisija je zaključila i da su prigovori o nepotpuno i netačno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani. Nakon što je ukratko iznijela činjenična utvrđenja koja su već navedena u ovoj odluci Ustavnog suda, Drugostepena komisija je navela da su neosnovani apelantovi navodi o tome da u predmetu koji je otvoren na osnovu medijskog izvještavanja o kupovini stana velike vrijednosti u Beču, N. Š. nije imao status osumnjičenog, već svjedoka, te da nijednim propisom nije predviđeno da se traži izuzeće u odnosu na svjedoka. U vezi s tim, Drugostepena komisija je navela da je apelant, kao glavni tužilac, na osnovu činjenica kojima je raspolagao bio u obavezi „pretpostaviti mogućnost da [N. Š.] u konkretnom predmetu može biti osumnjičen odnosno optužen“. Suprotno bi značilo da sve takve predmete, u kojima se preduzimaju radnje da bi se ocijenilo da li će se neko smatrati osumnjičenim za neko krivično djelo (tzv. KTA predmeti), mogu zaduživati tužioci koji poznaju lice u pitanju i da se mogu s njima privatno sastajati van službenih prostorija i razgovarati o predmetu. Međutim, kako je dalje obrazloženo, takvo ponašanje i način rada bi „dovelo u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva, te je ovakvo ponašanje tužilaca nedopustivo i suprotno Kodeksu tužilačke etike“.
24. U odnosu na ostale radnje za koje je apelant proglašen odgovornim, Drugostepena komisija je prihvatila utvrđenja iz prvostepene odluke i naročito istakla da je, iako u prvostepenoj odluci nije izričito naveden oblik vinosti, apelant postupao s nehatom budući da je bio svjestan ili je morao biti svjestan da uslijed propuštanja da postupi po zahtjevu Ureda DT mogu nastupiti posljedice, odnosno prekršaj, ali je olako držao da neće nastupiti.
25. Što se tiče izrečene sankcije, Drugostepena komisija je zaključila da je ona proporcionalna težini i posljedicama počinjenih disciplinskih prekršaja i stepenu apelantove disciplinske odgovornosti, kao i kriterijima koji su propisani Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima (usvojeno na sjednici VSTV-a od 8. jula 2016. godine).
26. Protiv drugostepene odluke, apelant je izjavio žalbu VSTV-u, koji je osporenom Odlukom broj 04-07-6-175-66/2017 od 15. novembra 2017. godine njegovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je najprije navedeno da je apelant, podneskom od 30. oktobra 2017. godine, podnio zahtjev VSTV-u za donošenje odluke o obustavljanju disciplinskog postupka zbog nastupanja zastare vođenja postupka. Taj zahtjev apelant je zasnivao na Odluci Ustavnog suda broj AP 4086/17 kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Razmotrivši ovaj apelantov zahtjev i navedenu odluku Ustavnog suda, VSTV je zaključio da tom odlukom Ustavni sud nije ukinuo prvostepenu i drugostepenu odluku disciplinskih komisija, niti odluku o apelantovom privremenom udaljenju s dužnosti. VSTV je naročito ukazao na dio odluke Ustavnog suda u kojem je navedeno da „disciplinski organi nisu dali relevantne i zadovoljavajuće razloge koji bi mogli opravdati činjenicu da disciplinski postupak protiv apelanta nije okončan u propisanom periodu od godinu dana“. U odnosu na to, VSTV je iznio hronologiju postupka, pa je naveo da je zbog svih okolnosti u konkretnom predmetu, koje su morale biti uzete u obzir (vidi str. 3-4 trećestepene odluke), VSTV 7. septembra 2017. godine donio odluku kojom je usvojio zahtjev Ureda DT za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka i odredio da se postupak mora okončati najkasnije u roku od šest mjeseci počev od 26. septembra 2017. godine.
27. U odnosu na procesne prigovore iznesene u apelantovoj žalbi, VSTV je zaključio da je postupak u cijelosti proveden u skladu s odredbama Zakona o VSTV-u i ZPP, kao i da su stranke imale mogućnost iznošenja svih činjenica na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvođenja dokaza kojima se utvrđuju te činjenice. Što se tiče prigovora o isključenju javnosti, VSTV je naveo da su o tome data detaljna obrazloženja koje prihvaća i VSTV. Također nisu prihvaćeni kao osnovani ni apelantovi navodi da se prekršaj iz člana 57. tačka 19. Zakona o VSTV-u može počiniti samo s umišljajem, a ne iz nehata, uz obrazloženje da ti navodi „nisu takvog karaktera koji bi mogli utjecati na izricanje drugačije disciplinske mjere“. VSTV je također naveo da je i izrečena disciplinska mjera odgovarajuća, odnosno proporcionalna prirodi i težini prekršaja, te da u cijelosti prihvaća obrazloženje koje je dato u drugostepenoj odluci u vezi s tim.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a pozvao se i na kršenje načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U suštini, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što mu tužba s prilozima „nije propisno uručena“; zato što je javnost bila isključena tokom cijelog postupka; zato što odluka o njegovom privremenom udaljavanju, te prvostepena i drugostepena odluka nisu objavljene u službenom glasniku ili na internetskom portalu VSTV-a; zato što je tužbu zastupala osoba „koja nije bila aktivno legitimirana“; zato što su, kako navodi, u disciplinskom postupku korišteni dokazi koji su nezakonito pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji; te zato što je, navodno, imao neravnopravan tretman u vezi s odlukama o tome koji će se dokazi provesti. Apelant, također, navodi da je prekršeno načelo nullum crimen sine lege nulla poena sine lege, kao i da su, općenito, osporene odluke proizvoljne, zatim da je prekršena presumpcija nevinosti i da postoje okolnosti koje ukazuju da disciplinski organi nisu postupali nepristrasno. Apelant, također, navodi i da su „kredibilitet i kompetencija“ VSTV-a „narušeni“ što, prema njegovom mišljenju, dovodi u pitanje „kredibilitet Vijeća kao tribunala u smislu odredbe člana 6. Konvencije“. Osim toga, apelant ponovo iznosi navode koji se tiču suđenja u razumnom roku, a naročito ističe da je u njegovom slučaju nastupila zastara vođenja disciplinskog postupka i da je nezakonito donesena odluka o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka.
29. U obrazloženju ovih navoda, apelant je najprije vrlo obimno obrazložio „društveni, pravni i politički kontekst ovog slučaja“, od organizacije Bosne i Hercegovine do vlastite analize nadležnosti i uloge Tužilaštva BiH. Dalje, apelant je ponovo iznio razloge zbog kojih osporava odluku o privremenom udaljavanju od vršenja dužnosti. Što se tiče navoda o tome da mu nije uručena disciplinska tužba, apelant je naveo da ni njemu ni njegovom punomoćniku tužba „nije uručena u materijalnom smislu značenja riječi 'uručiti' zato što je, kako navodi, tokom postupka imao na raspolaganju 'redigovanu tužbu' i određeni broj dokaza, dok je u pogledu ostalih dokaza postojala mogućnost samo površnog uvida [...] u skladu s intelektualnim kapacitetom [apelanta i punomoćnika] da memorizira veliki broj stranica“.
30. U odnosu na isključenje javnosti, apelant navodi da je on insistirao da „bude prisutna cjelokupna javnost imajući u vidu da su mediji objavili veliki broj neistina i da su određene okolnosti netačno interpretirane, odnosno najvjerovatnije se radi o iznošenju činjenica u režiji ministra sigurnosti i resornih službi“. Smatra da o tome nisu data odgovarajuća obrazloženja i da su zanemareni njegovi argumenti, uz pozivanje na stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Olujić protiv Hrvatske. Apelant, također, navodi da je tokom cijelog postupka insistirao da se „integralni tekst odluka o privremenom udaljenju [...] i integralni tekst odluke [Prvostepene komisije] od 20. 7. 2017. godine, te [Drugostepene komisije] od 2. 10. 2017. godine objavi u službenom glasniku ili na web portalu VSTVBiH“. Naime, apelant smatra da je za to postojao pravni osnov u čl. 68. i 94. Poslovnika VSTVBiH, te da bi objavljivanjem na način na koji je tražio „položaj [apelanta] bio daleko ako ne povoljniji, onda barem veseliji“, odnosno da bi „cijela profesionalna pravna zajednica bila zainteresovana da sazna više podataka o tome kako je VSTVBiH uspio u jednu radnju integrisati namjeru i nehat“.
31. Apelant, također, ponavlja žalbene navode o tome da je disciplinsku tužbu zastupalo lice koje nije bilo aktivno legitimirano, ističući da ne postoji zakonski osnov za imenovanje vršioca dužnosti glavnog disciplinskog tužioca, „već je ista mogućnost eksplicitno isključena“. Također je naveo da zamjenici glavnog disciplinskog tužioca mogu zastupati predmete pred VSTV-om i njegovim disciplinskim komisijama „u kom slučaju rade na temelju ovlaštenja glavnog disciplinskog tužioca“. Apelant smatra da u odlukama nije dato relevantno obrazloženje o ovom pitanju.
32. Apelant, također, navodi da je isticao i prigovor da se u disciplinskom postupku ne mogu koristiti dokazi koji su „pribavljeni ograničavanjem privatnosti budući da se vođenje disciplinskog postupka ne može smatrati nužnim u smislu odredbe člana 8. stav 2. Konvencije“. Apelant ističe da suštinsko nije pitanje da li su ti dokazi (presretnuti razgovori između M. Đ. i M. D.) pribavljeni na zakonit način, „već da li je njihovo korištenje u disciplinskom postupku zakonito, odnosno da li ispunjava zahtjev neophodnosti kako bi se sadržaj privatnosti objelodanio“. Apelant se u vezi s ovim poziva na odredbe ZKPBiH koje se odnose na mogućnost korištenja tzv. slučajnih nalaza i da je nejasno „na kojem zakonu je zasnovano korištenje citiranih dokaza, tim prije što ni odredbama Zakona o VSTVBiH nije predviđena mogućnost korištenja u disciplinskom postupku informacija i podataka dobijenih provođenjem radnji iz člana 116. ZKPBiH“.
33. Dalje, apelant obrazlaže da je imao neravnopravan tretman tokom disciplinskog postupka. Naime, apelant najprije navodi da „nije bio u poziciji da bira činjenice koje će mu se staviti na teret, već je to učinio [Ured DT]“, te da mu „nije bila data mogućnost da se izjasni o navodima za koje se tereti prije formalnog podizanja tužbe“. Apelant dalje detaljno iznosi šta mu je bilo stavljeno na teret i koji su dokazi predloženi, te ističe da je Prvostepena komisija odustala od saslušanja dva svjedoka koja su bila predložena kao dokazi odbrane. Apelant navodi da je tačno da je dio tužbe o kojem su ova dva svjedoka trebala svjedočiti odbijen, ali smatra da Prvostepena komisija „nije dala bilo kakvo obrazloženje zašto ne prihvata prijedlog za saslušanje svjedoka“. Apelant, također, smatra da je njegov tretman bio neravnopravan i zato što je jedan svjedok „koji je mogao ponuditi informacije u vezi s ključnim činjenicama jedne od tačaka tužbe za koju je tuženi proglašen odgovornim, pismeno obavijestio Komisiju da ista od njega najvjerovatnije zahtijeva davanje iskaza na okolnosti povjerljivih podataka [...], te sugerisao pokretanje postupka oslobađanja od obaveze čuvanja tajnosti podataka u smislu odredbe člana 138. ZPPFBiH“. Međutim, kako dalje navodi, Prvostepena komisija nije pokrenula takav postupak, a ovaj svjedok je prilikom saslušanja, na jedno postavljeno pitanje odgovorio „da odbija davati izjavu u vezi sa istim“ zato što bi u suprotnom prekršio obavezu čuvanja službene tajne i počinio krivično djelo.
34. U odnosu na navodno kršenje načela nullum crimen sine lege nulla poena sine lege, apelant navodi da mu je disciplinskom tužbom stavljeno na teret više disciplinskih prekršaja, ali da je, nakon što se nije mogla utvrditi odgovornost za neke od tih prekršaja, proglašen odgovornim za „bilo kakvo drugo ponašanje“ i to „na temelju nedozvoljenog ekstenzivnog tumačenja disciplinskih prestupa“. Apelant smatra da je na ovaj način došlo do „prekvalifikacije disciplinskih prestupa i dato predstavlja kršenje navedenog načela. Apelant, također, smatra da i to što je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 57. tačka 19. Zakona o VSTV-u „predstavlja još veću povredu“ navedenog načela, a to obrazlaže navođenjem medijskih članaka i datuma njihovog objavljivanja, te pozivanjem na opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti, ističući da navedena odredba predviđa „namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije [...]“, što samo po sebi isključuje postupanje iz nehata. U vezi s tim, apelant se poziva i na preporuke „ekspertske misije Evropske komisije“ (detaljnije u tački 186-187 apelacije).
35. Što se tiče navoda o tome da su osporene odluke proizvoljne, apelant navodi da su „žalbeni navodi izneseni na preko trideset stranica“ potpuno zanemareni u drugostepenoj odluci. Također navodi da osporene odluke ne sadrže jasan stav „u pogledu ključnog pitanja, a to je da li je npr. [apelant] odavao informacije ili 'dezinformacije' iz spisa Tužilaštva“. Dalje, smatra da nije odgovoreno ni na njegov žalbeni navod da je „nemoguće od bilo kojeg nosioca pravosudne funkcije očekivati da se bavi odvagivanjem kolike su šanse da lice koje u spisu ima status svjedoka postane osumnjičeni“. U ovom dijelu apelant, također, osporava i način na koji su ocijenjeni pojedini dokazi (tač. 188-196 apelacije).
36. Dalje, apelant osporava i da su VSTV i njegove disciplinske komisije „tribunal“ u smislu člana 6. Evropske konvencije, navodeći da određeni događaji koji se tiču usvajanja zaključaka VSTV-a u vezi s istraživanjem ratne prošlosti nosilaca pravosudnih funkcija, koji su izazvali veliko interesiranje javnosti i rasprave, dovode u pitanje kredibilitet VSTV-a i njegovih disciplinskih organa (detaljnije u tačkama 197-229 apelacije). Apelant, također, ponovo iznosi navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, ponavljajući navode koje je iznio i u apelaciji o kojoj je Ustavni sud već odlučio u Odluci broj AP 4086/17. Međutim, apelant navodi i da je Ustavni sud u navedenoj odluci zaključio da „ne postoje opravdani razlozi za produženje roka od godinu dana koji je propisan odredbom člana 73. Zakona o VSTV-u, u kom kontekstu je posebno imao u vidu da opravdani razlozi nisu navedeni u odluci o produženju roka“ za vođenje disciplinskog postupka protiv apelanta. Apelant smatra da je Ustavni sud na ovaj način „uspostavio standard kada se radi o primjeni odredbi člana 73. Zakona o VSTVBiH“. U vezi s tim, apelant se pozvao i na druge odluke Ustavnog suda u vezi s primjenom navedene odredbe, i to u predmetima br. AP 3344/12 i AP 3141/12.
37. Apelant je također ponovo osporio i odluku o njegovom privremenom udaljavanju s dužnosti proizvoljna, te da je mogla trajati samo do 26. septembra 2017. godine kada je „trebalo donijeti rješenje o obustavi postupka“ zbog nastupanja zastare vođenja postupka. Apelant navodi da ni on, niti njegov punomoćnik nisu zvanično obaviješteni o donošenju odluke o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka, te da nisu imali priliku da se o tome očituju, ali naglašavaju i to da protiv te odluke nema mogućnosti koristiti bilo kakav pravni lijek. Apelant smatra da je na ovaj način „odluka o suspenziji donošenjem administrativne odluke o produženju roka zastare postala kazna“. Apelant, također, navodi da je odlukom Prvostepene komisije vraćen na mjesto tužioca „uslijed čega više nije postojala bilo kakva okolnost za egzistiranje mjere udaljenja [...] tako da opisano ponašanje VSTVBiH jasno iskazuje opredijeljenost da suspenzija traje sve do isteka [apelantovog] mandata“. Također smatra da je na taj način „ignorisana odluka Ustavnog suda u vezi sa istim pitanjem, što također treba imati u vidu kao kvalifikovano kršenje ljudskih prava“.
38. Apelant se žali i na kršenje načela presumpcije nevinosti, navodeći da se protiv njega vodi i krivična istraga, te da „trpi ogromne pritiske“. U vezi s tim, apelant iznosi navode koji se tiču krivične istrage koja je protiv njega otvorena, ali budući da to nije predmet razmatranja u ovoj odluci, te navode Ustavni sud neće detaljno iznijeti.
39. Dopunom apelacije apelant je osporio i trećestepenu odluku, ali u navodima nije rečeno ništa što već nije ranije navedeno, osim što apelant iznosi svoje mišljenje o zahtjevu za suspenziju koji je podnio Ured DT 16. novembra 2017. godine zato što je protiv apelanta pokrenuta krivična istraga i koji je odbijen odlukom Prvostepene komisije od 17. novembra 2017. godine. Međutim, ni ovo nije predmet ove apelacije, pa Ustavni sud neće detaljnije iznositi ove navode. II.Odgovori na apelaciju
40. VSTV je u odgovoru, između ostalog, istakao da je u odnosu na produženje postupka dao razloge u osporenoj odluci pri kojima ostaje u cijelosti. U odnosu na Odluku Ustavnog suda broj AP 4086/17, VSTV je istakao da odlukom Ustavnog suda „nisu ukinute odluke disciplinskih komisija VSTVBiH o meritumu, a niti odluke o privremenom udaljenju apelanta od vršenja dužnosti“, već da je tom odlukom Ustavni sud „utvrdio povredu ustavnih prava čije se posljedice mogu otkloniti na drugi način, kojim se ne dovodi u pitanje pravna snaga odluke koja je osporavana“. Također se navodi da je i odluka VSTV-a o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka ostala na snazi nakon navedene odluke Ustavnog suda, koji je u toj svojoj odluci razmatrao apelaciju samo s aspekta povrede prava na suđenje u razumnom roku. VSTV naročito ističe da su u odluci o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka za šest mjeseci izneseni iscrpni razlozi za donošenje takve odluke. Naročito ističe da se apelant obratio zahtjevom za skidanje oznake tajnosti sa dokumentacije koja mu je dostavljena, te da je apelant zahtijevao da rokovi u ovom postupku počnu teći od dana dostavljanja odluke o skidanju tajnosti sa dokumentacije. VSTV, također, navodi da je bilo potrebno pribaviti odobrenja nadležnih institucija za ukidanje oznake tajnosti, omogućiti apelantovom punomoćniku da se upozna s relevantnom dokumentacijom, da su ročišta zakazivana uz konsultacije s apelantovim punomoćnikom „koji je prilikom zakazivanja ročišta redovno koristio svoj advokatski rokovnik kao dokaz o vlastitoj zauzetosti i popunjenom rasporedu zakazanim suđenjima“, te da sve to ukazuje na opravdanost produženja roka za okončanje disciplinskog postupka protiv apelanta za period od šest mjeseci. VSTV osporava i navode koji se tiču dostavljanja disciplinske tužbe apelantu, isključenja javnosti i pitanja aktivne legitimacije za zastupanje Ureda DT, ponavljajući obrazloženja koja su već navedena u ovoj odluci. U odnosu na navode da odluke protiv apelanta nisu objavljene u službenom glasniku ili na internetskoj stranici, VSTV je naveo da prema Zakonu o VSTV-u postoji obaveza da odluke iz disciplinskog postupka budu javno objavljene i/ili na neki drugi način dostupne javnosti, kao i da se prema Poslovniku VSTV-a određene disciplinske mjere objavljuju na internetskoj stranici VSTV-a. Također je navedeno da je odlukom VSTV-a od 20. aprila 2011. godine propisano da će se na internetskoj stranici objavljivati samo konačne odluke u disciplinskim postupcima. Budući da odluke na koje se odnose ovi apelantovi navodi nisu bile konačne, onda one nisu ni objavljene shodno navedenim propisima, što ima za cilj očuvanje integriteta nosilaca pravosudnih funkcija u postupcima koji se protiv njih vode. Što se tiče navoda o nezakonitom korištenju u disciplinskom postupku dokaza koji su prikupljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, VSTV ponavlja stavove Drugostepene komisije koji su već navedeni, ali ističe da se u disciplinskom postupku primjenjuju različiti dokazni standardi u odnosu na krivični postupak. VSTV je osporio i navode o neravnopravnom tretmanu apelanta u odnosu na Ured DT i navode o proizvoljnosti osporenih odluka. Također je osporio i navode o tome da VSTV i njegovi disciplinski organi nisu „tribunal“ u smislu člana 6. Evropske konvencije budući da su izneseni „na uopšten način“, istakavši da status VSTV-a u ovom kontekstu nije doveden u pitanje ni u praksi Ustavnog suda „uključujući i recentne odluke koje je ovaj sud donio u odnosu na VSTV“.
41. Drugostepena komisija je također u cijelosti osporila apelaciju. U odnosu na apelantove navode o nedostavljanju disciplinske tužbe i ostale dokumentacije, Drugostepena komisija je navela da u spisu postoji dostavnica iz koje se vidi da je apelantu 28. septembra 2016. godine dostavljena disciplinska tužba sa zahtjevom za privremeno udaljenje od vršenja službene dužnosti. Nakon što je odlukama nadležnih institucija skinuta oznaka tajnosti sa dokumentacije koja je bila u prilogu disciplinske tužbe, apelantovom punomoćniku je također dostavljena disciplinska tužba „iz koje su izostavljeni njeni pojedini dijelovi“ i „većina dokumentacije“. Međutim, Drugostepena komisija, također, navodi da je apelantovom punomoćniku bio omogućen uvid i u kompletan spis predmeta, odnosno potpunu tužbu i dokumente s kojih je odlukom nadležnih institucija skinuta oznaka tajnosti, i to na način na koji su te institucije odredile u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka (mogućnost korištenja isključivo u svrhu vođenja disciplinskog postupka, zabrana umnožavanja, te pregledanje dokumenata isključivo u prostorijama VSTVBiH u skladu s načelom „potrebno da zna“). U odnosu na apelantove navode o isključenju javnosti, Drugostepena komisija je, citirajući dio obrazloženja iz te odluke, u suštini ponovila da je u prvostepenoj odluci dato relevantno obrazloženje o ovom pitanju, te da takvo obrazloženje smatra jasnim i dovoljnim. Drugostepena komisija je u odgovoru detaljno obrazložila i zašto ostale apelantove navode smatra neosnovanim, pozivajući se na obrazloženje dato u drugostepenoj odluci.
42. Prvostepena komisija je također osporila apelaciju u cijelosti, uz isto obrazloženje koje je dala i Drugostepena komisija.
43. Ured DT je u odgovoru osporio navode iz apelacije. Ured DT je, između ostalog, naveo da je i disciplinska tužba protiv apelanta bila označena određenim stepenom tajnosti u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka, zato što je „Ured u toku istrage prikupio informacije od Obavještajno-sigurnosne službe BiH, Državne agencije za istrage i zaštitu, Suda i Tužilaštva BiH, koji su bili označeni oznakom tajnosti“. Ove institucije su, kako je dalje navedeno, prilikom dostavljanja informacije, smanjile stepen tajnosti vlastitih podataka, ali nisu, iz vlastitih razloga, u potpunosti bile ukinule oznaku tajnosti. Stoga je Ured DT „bio prinuđen da koristi ovakve dokumente kao dokaze prilikom podnošenja disciplinske tužbe“. Dalje je istaknuto da ni sam apelant ne spori da mu je uručena potpuna tužba. Osim toga, apelant je u to vrijeme bio glavni tužilac koji, prema članu 5. Zakona o zaštiti tajnih podataka, ima pravo pristupa tajnim podacima svih stepena tajnosti, bez sigurnosne provjere. Zbog toga mu je, kako se dalje navodi, tužba bila uručena bez ograničenja. S druge strane, njegovom punomoćniku je tužba bila dostavljena nakon skidanja oznake tajnosti, i to sa „određenim zatamnjenim dijelovima“ i bili su mu dostavljeni određeni dokumenti, ali mu je i tužba i kompletna dokumentacija u cijelosti bila dostupna u prostorijama Vijeća u skladu s instrukcijama nadležnih organa za zaštitu tajnih podataka. U odnosu na sve ostale navode, Ured DT je, u suštini, dao obrazloženja koja su dale i Prvostepena i Drugostepena komisija.
V.Relevantni propisi
44. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05 i 15/08) relevantne odredbe glase:
Član 54.
Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.
Član 57.
Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine:
[...] 19. namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća; [...] 23. bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva.
(f) razrješenje od dužnosti.
[...] Član 58.
Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više slijedećih disciplinskih mjera :
(a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;
(b) javnu opomenu;
(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;
(d) privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužilaštvo;
(e) premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto sudije, ili s mjesta glavnog tužioca ili zamjenika glavnog tužioca na mjesto tužioca;
(f) razrješenje od dužnosti.
[...] Član 64.
Disciplinski tužilac (1) Ured disciplinskog tužioca, Ured u okviru Vijeća, vrši dužnost tužioca u vezi sa navodima koji se tiču povreda dužnosti sudije ili tužioca, u skladu sa ovim zakonom i Poslovnikom o radu Vijeća.
[...] (3) Za glavnog disciplinskog tužioca Ureda disciplinskog tužioca, Vijeće imenuje osobu koja je sudija ili tužilac, ili koja ispunjava minimum uvjeta predviđenih ovim zakonom za imenovanje sudije ili tužioca, osobu visokih moralnih kvaliteta koja posjeduje potrebnu stručnost na polju prava. Mandat glavnog disciplinskog tužioca traje četiri godine, uz mogućnost ponovnog imenovanja. Pomoć u radu disciplinskog tužioca pružat će pravnici i istražitelji iz njegovog ureda. Glavni disciplinski tužilac može ovlastiti pravnike iz svog ureda da zastupaju predmete pred Vijećem i njegovim disciplinskim komisijama.
Član 68.
Prava stranaka tokom disciplinskog postupka Disciplinski postupak se vodi na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima slijedeća prava koja moraju biti garantovana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja donosi Vijeće:
(a) pravo da na propisan način bude upoznat sa navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao i pravo da odgovor da u pismenoj formi ili usmeno na zapisnik;
(b) pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom. Mediji i javnost mogu biti isključeni tokom cijele rasprave ili tokom dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka ili kada je po mišljenju komisije to potrebno u posebnim okolnostima gdje bi prisustvovanje javnosti bilo na štetu interesa pravde;
[...] (d) pravo da odluke budu javno objavljene i/ili na neki način dostupne javnosti; [...] Član 73.
Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.
45. U Poslovniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16 i 48/17) relevantne odredbe glase:
Član 79.
(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
Član 105.
(Disciplinske mjere) (1) Disciplinske mjere iz člana 58. stav (1) tač. b), c), d) i e) Zakona objavljuju se na internet stranici Vijeća u skladu sa pravilima koja utvrdi Vijeće.
(2) Disciplinska mjera iz člana 58. stav (1) tačka f) Zakona objavljuje se na internet stranici Vijeća i u „Službenom glasniku BiH”.
46. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
[...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 81.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.
(4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja prijašnja rješenja iz ovog člana.
Član 119.
(1) Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njen dio ako to zahtijevaju interesi čuvanja službene, poslovne ili osobne tajne, zaštita interesa maloljetnika, interesi javnog reda ili razlozi morala. [...] Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 198.
(1) Sva rješenja koja se donose na ročištu objavljuje sudija.
[...] (3) Sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno. [...]
47. U Zakonu o zaštiti tajnih podataka BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) relevantne odredbe glase:
Član 4.
(Značenje izraza) Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:
[...]
j) prestanak tajnosti podatka je zakonita promjena tajnog podatka u podatak koji je dostupan zainteresiranima u skladu s općim propisima koje utvrđuje nadležni organ, Član 5.
(Pristup tajnim podacima svih stepena) (1) Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:
[...]
e) državni tužilac Bosne i Hercegovine [...] Član 10.
(Uslovi za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 25.
(Prestanak tajnosti podataka) (1) Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:
[...]
d) ukidanjem tajnosti od strane ovlaštene osobe.
Član 64.
(Pravo pristupa tajnim podacima) (1) Pravo pristupa tajnim podacima stepena tajnosti određenog u dozvoli pri obavljanju dužnosti ili u okviru radnih zadataka imaju samo osobe koje su dobile dozvolu od osoba nadležnih za izdavanje dozvola. [...] Član 70.
(Mjere i postupci zaštite tajnih podataka) (1) Tajni podaci moraju se čuvati na način koji osigurava da pristup tim podacima imaju samo oni koji raspolažu dozvolom za pristup tajnim podacima odgovarajućeg nivoa i kojima su ti podaci potrebni pri obavljanju njihovih dužnosti i radnih zadataka.
VI.Dopustivost
48. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
49. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
50. Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj praksi utvrdio da „u pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, tačka 20, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 73/05).
51. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno podnesenom apelacijom osporio odluku Drugostepene komisije. Međutim, apelant je dopunom apelacije osporio Odluku VSTV-a broj 04- 07-6-175-66/2017 od 15. novembra 2017. godine koja je u međuvremenu donesena i koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj stvari, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu odluku VSTV-a apelant je primio 4. decembra 2017. godine, a apelacija protiv ove odluke je podnesena 6. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
52. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
53. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
54. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[..]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
55. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.
56. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja su odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelanta koji je, do pokretanja tog postupka, obavljao dužnost glavnog tužioca Tužilaštva BiH. Apelant smatra da su se u konkretnom slučaju morali primijeniti standardi pravičnog suđenja koji se odnose na krivični postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovom slučaju uživa garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, tačka 59. s daljnjim referencama, objavljena u „Službenom glasniku BiH broj 31/12). Naime, u predmetu broj AP 147/09, Ustavni sud je najprije podsjetio na „najnoviju praksu u predmetu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine ('Službeni glasnik BiH' broj 48/11), koji se odnosio na razrješenje apelanta
– sudije u postupku pred VSTV-om“, i u kojem je „potencirano pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj s njegovog 'građanskog' ili 'krivičnog' aspekta. U citiranoj Odluci broj AP 3080/09 Ustavni sud je analizirao svoju dosadašnju praksu i praksu Evropskog suda (Olujić protiv Hrvatske, presuda od 5. februara 2009. godine, broj zahtjeva 22330/05), te je zaključio da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi i na apelantov slučaj s aspekta garancije koju pruža 'građanski' nivo prava na pravično suđenje. Isto se odnosi na konkretni predmet, te će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih 'građanskih prava', koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. februara 2012. godine, tačka 59). Podsjećanja radi, Ustavni sud je na ovaj način dosljedno slijedio praksu Evropskog suda o ovom pitanju. Naime, u navedenom predmetu Olujić, Evropski sud je najprije obrazložio svoju noviju praksu u predmetu Eskelinen (vidi Evropski sud, Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske, presuda od 19. aprila 2007. godine, aplikacija broj 63235/00), „čija je namjera bila uspostaviti presumpciju zaštite po članu 6.“ i koji „nameće širu primjenjivost nego prijašnja sudska praksa suda. Ona uključuje i predmete razrješenja, osim ako domaći sistem isključi pristup sudu u tom pogledu“ (idem, presuda Olujić, tač. 33-34). Zatim je Evropski sud eksplicitno zaključio da se na disciplinski postupak protiv sudije član 6. primjenjuje sa svog „građanskog“ aspekta.
57. Ustavni sud je konzistentno potvrđivao ovakav stav i u drugim predmetima u kojima su protiv drugih apelanata vođeni disciplinski postupci pred VSTV-om (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2371/11 od 6. novembra 2014. godine, tačka 33, AP 2512/11 od 12. februara 2014. godine, tačka 45, AP 3141/11 od 14. maja 2015. godine, tačka 25. i AP 5231/14 od 30. novembra 2017. godine, tačka 29). Budući da nema bilo kakvog razloga da u konkretnom slučaju zauzme stav suprotan vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, Ustavni sud će i u konkretnom slučaju ispitati apelaciju u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih pravaˮ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. U vezi s navedenim, Ustavni sud također ukazuje da se prema Poslovniku VSTV-a na disciplinske postupke „shodno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja“. Zbog toga, Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode koji se odnose na navodno nepoštovanje odredaba Zakona o krivičnom postupku (zakonitost dokaza i presumpcija nevinosti), već će navode koji se tiču dokaznog postupka, u odgovarajućoj mjeri, razmotriti kroz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2512/11 od 12. februara 2014. godine, tačka 56, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/14). Osim toga, u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku koje je apelant ponovo iznio i u ovoj apelaciji, Ustavni sud je već istakao da je o kršenju tog prava odlučio u svojoj Odluci broj AP 4086/17 od 25. oktobra 2017. godine, zbog čega ni ove navode neće ponovo razmatrati u okviru ove apelacije. Dalje, navedenom odlukom Ustavni sud je odbacio apelaciju protiv odluka o apelantovom privremenom udaljavanju s funkcije glavnog tužioca zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Stoga ni navode kojima apelant ponovo osporava odluku o privremenom udaljavanju s dužnosti, Ustavni sud neće ponovo razmatrati. Također, Ustavni sud neće posebno ispitivati ni apelantove navode o tome da se VSTV, odnosno njegove disciplinske komisije ne mogu smatrati „tribunalom“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je na to pitanje već dat odgovor u ovoj odluci (vidi tačku 50.).
59. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode koji se tiču prava na nepristrasan „sud“, javnost postupka i ravnopravnost strana u postupku (ovo će uključiti navode koji se tiču uručenja tužbe, zakonitost zastupanja Ureda DT i odbijanja izvođenja određenih dokaza koje je apelant predložio), te navode koji se odnose na navodno proizvoljnu primjenu prava (uključujući i navode o zastarjelosti disciplinskog gonjenja).
Nepristrasnost
60. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Što se tiče subjektivnog testa, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, tačka 43). U odnosu na objektivnu nepristrasnost, mora se utvrditi mogu li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.
61. U konkretnom slučaju, apelant nije doveo u pitanje bilo čiju subjektivnu nepristrasnost, dok je u odnosu na objektivnu nepristrasnost iznio da „postoje okolnosti koje ukazuju da disciplinski organi nisu postupali nepristrasno“, te je iznio niz tvrdnji o tome da je „upitan kredibilitet Vijeća kao tribunala u smislu odredbe člana 6“ (vidi tačku 36.. ove odluke). Dakle, u suštini, apelantovi navodi o nepristrasnosti VSTV-a u najvećoj mjeri su obrazloženi raznim problemima s kojima se ovo tijelo susreće u svakodnevnom radu i na pisanju medija o tim problemima, a ne na nekim konkretnim okolnostima u disciplinskom postupku protiv apelanta, koji bi eventualno mogli voditi potrebi da se pitanje nepristrasnosti VSTV-a u konkretnom slučaju ispita detaljnije. Stoga, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije i standarda koji su navedeni, te da su zbog toga neosnovani. Javnost postupka i javna objava „presude“
62. U odnosu na prigovore koji se tiču javnosti postupka i javne objave „presude“, apelant je naveo da je iz disciplinskog postupka bila u potpunosti isključena javnost, te da su odluka o njegovom privremenom udaljavanju, kao i prvostepena i drugostepena odluka trebale biti objavljene u službenom glasniku ili na internetskoj stranici VSTV-a.
63. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je javnost rasprave jedna od osnovnih karakteristika prava na pravično suđenje, uz mogućnost isključenja javnosti s dijela ili iz cijelog postupka u slučajevima koji su nabrojani u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, stav Evropskog suda je da javna priroda postupka pomaže da se pravičnost suđenja osigura zaštitom učesnika u sporu od svojevoljnih odluka i omogućavanjem da društvo kontrolira način rada pravosuđa. Kombinirana s javnom objavom presude, javna priroda saslušanja služi da osigura da javnost bude blagovremeno i propisno informirana, te da javnost može pratiti pravni proces, što treba doprinijeti osiguravanju povjerenja u rad pravosuđa. Međutim, Evropski sud je zaključio i da član 6. stav 1. „ne zabranjuje da sudovi odluče, u svjetlu posebnih okolnosti predmeta koji su im podneseni, odstupiti od toga načela“, te da „posebne okolnosti koje se odnose na prirodu pitanja o kojima je sud trebao odlučiti u postupku o kojem se radilo, mogu opravdati odustajanje od javnog suđenja“ (vidi Evropski sud, Olujić protiv Hrvatske, presuda od 5. februara 2009. godine, aplikacija br. 22330/05, tač. 71-72). Također, javna objava presude je izričit zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a to pravilo ne podliježe ograničenjima od izuzeća koje dozvoljava pravilo o javnosti rasprave.
64. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o VSTV-u propisao pravo na „javnu raspravu“ u disciplinskim postupcima, uz mogućnost isključenja javnosti, između ostalog, i kada je to potrebno „u posebnim okolnostima gdje bi prisustvovanje javnosti bilo na štetu interesa pravde“. Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, smatra da nije njegov zadatak odlučivati o ovakvom pravilu in abstracto, pa će se ograničiti na ispitivanje konkretnih činjenica u predmetu koji razmatra (ibid, presuda Olujić, tačka 69). U navedenom predmetu Olujić, na koji se i apelant pozvao, javnost je pred domaćim sudovima bila isključena „radi zaštite dostojanstva podnositelja zahtjeva i sudstva općenito“ (idem, tačka 73), a Evropski sud je zaključio da „ni jednu od tih tačaka sud nije dalje razradio“, kao i da je sam podnosilac zahtjeva tražio da postupak bude javan „i tako pokazao da on sam ne smatra da bi njegov ugled trebalo štititi isključenjem javnosti“, te da se „o činjenicama u predmetu protiv podnosioca zahtjeva u svakom slučaju naširoko raspravljalo u domaćim medijima“.
65. Međutim, za razliku od predmeta Olujić, u konkretnom slučaju javnost je bila isključena tokom cijelog postupka zato što je, kako je to obrazloženo u odluci Prvostepene komisije, značajan broj materijalnih dokaza nosio odgovarajuću oznaku tajnosti, zatim zato što su se određeni dokumenti odnosili na sadržaj aktuelnih sudskih i tužilačkih spisa u kojima su se provodile procesne radnje, kao i zato što su svjedoci trebali svjedočiti i o predmetima u kojima su u toku bile istražne radnje. To su bili ključni razlozi zbog kojih je ocijenjeno da bi objavljivanje tih dokumenata ili svjedočenja utjecalo na provođenje radnji i na objektivnost postupaka koji su u to vrijeme još bili u toku (detaljnije u tački 11.. ove odluke). Dakle, u konkretnom slučaju javnost nije bila isključena radi zaštite apelantovog integriteta, već integriteta drugih postupaka koji su bili u toku i, naročito, zbog činjenice da je oznaka tajnosti s određenih dokumenata bila skinuta samo za potrebe apelantove pripreme za učestvovanje u postupku, ali ne i za pristup javnosti općenito. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud smatra da su o razlozima za isključenje javnosti dati dovoljni i opravdani razlozi u sve tri osporene odluke, te da nema ništa što bi sugeriralo da je isključenje javnosti u konkretnom slučaju bilo na apelantovu štetu.
66. Što se tiče objavljivanja odluka na način kako je to apelant tražio, Ustavni sud najprije ističe da se garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose na javno izricanje presude. U vezi s tim, Evropski sud je zauzeo stav da je „formalni aspekt ovog pitanja od sporednog značaja u poređenju sa svrhom čija je osnova javnost, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Istaknuto mjesto koje u demokratskom društvu ima pravo na pravično suđenje podstiče sud da, u svrhu preispitivanja ovog pitanja, ispituje suštinu postupka o kojem se govori“. Također, Evropski sud „smatra da u svakom pojedinačnom slučaju oblik javnosti koji treba dati 'presudi' u okviru domaćeg zakona odgovorne države mora biti procijenjeno u svjetlu posebnih obilježja postupka i pozivanja na cilj i svrhu člana 6. stav 1“ (vidi Evropski sud, Pretto i dr. protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine, aplikacija broj 7984/77, tač. 22-27 i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4208/11 od 9. decembra 2014. godine, tačka 52, dostupna na www.ustavnisud.ba).
67. Međutim, u konkretnom predmetu apelant ne spori da su odluke donesene u disciplinskom postupku izrečene javno. Ono što je apelant zahtijevao je da odluke o njegovom privremenom udaljavanju s dužnosti, te prvostepena i drugostepena odluka budu objavljene u službenom glasniku ili na internetskoj stranici VSTV-a. Iako bi već ovo bilo dovoljno za zaključak da nema ništa što ukazuje da je ovo apelantovo pravo prekršeno zato što, nakon izricanja, navedene odluke nisu i objavljene na način kako je apelant zahtijevao, Ustavni sud ipak ukazuje da je članom 68. tačka d) Zakona o VSTV-u propisano pravo da odluka bude „javno objavljena ili na neki način dostupna javnosti“. Dalje, članom 105. Poslovnika VSTV-a propisano je da se samo disciplinska mjera razrješenja od dužnosti objavljuje na internetskoj stranici VSTV-a i u „Službenom glasniku BiH“, dok se ostale disciplinske mjere objavljuju na internetskoj stranici „u skladu s pravilima koje utvrdi Vijeće“. U vezi s tim, VSTV je u odgovoru na apelaciju naveo da je odlukom od 20. aprila 2011. godine propisano da će se na internetskoj stranici objavljivati samo konačne odluke, što odluke čije je objavljivanje apelant tražio nisu bile. Ustavni sud smatra da postupanjem prema navedenim pravilima nije ni na koji način prekršeno načelo „javnog izricanja presude“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je javnosti uskraćena mogućnost da se upozna s konačnom odlukom u ovom predmetu.
68. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču javnosti postupka i javnog izricanja presude. Ravnopravnost strana u postupku
69. U okviru ovih navoda, apelant, kako je već navedeno, ukazuje da mu tužba nije propisno uručena, da nije imao pristup svim dokazima na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, da lice koje je zastupalo Ured DT nije bilo aktivno legitimirano, te da je odbijeno izvođenje određenih dokaza koje je on predložio.
70. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da član 6. stav 1. zahtijeva uspostavljenje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku (vidi Evropski sud, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I). Prema stavu Evropskog suda, zahtjevi koji su svojstveni konceptu „pravičnog suđenja“ nisu svi nužno isti u predmetima koji se tiču odlučivanja o građanskim pravima kao u onima koji se tiču odlučivanja o krivičnoj odgovornosti, te da se državama ugovornicama daje više prostora u odnosu na građanske, nego u odnosu na krivične predmete. Međutim, zahtjev ravnopravnosti strana u postupku, u smislu prava na pravično suđenje se, u principu, primjenjuje i na građanske i na krivične predmete. U tom smislu, kako je naveo Evropski sud, načelo ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika, a domaćim vlastima se ostavlja da u svakom konkretnom slučaju osiguraju da se poštuju načela „pravičnog suđenja“ (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, aplikacija broj 14448/88, tač. 32-33). U predmetu Olujić, Evropski sud je također naveo da „iako član 6. Konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne daje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji ih treba ocjenjivati, što su stoga prvenstveno stvari koje trebaju urediti domaće pravo i domaći sudovi [...] Slično tome, prvenstveno je na domaćim vlastima, naročito sudovima, da tumače domaće pravo i, ako nema arbitrarnosti, Sud neće njihovo tumačenje zamijeniti svojim. Ovo načelo se primjenjuje, inter alia, na proceduralna pravila koja se odnose na predlaganje svjedoka od strane stranaka [...]. U vezi s tim, sud nadalje ponavlja da nije u njegovoj nadležnosti ocjenu činjenica od strane domaćih sudova zamijeniti svojom vlastitom ocjenom. Međutim, prema sudskoj praksi suda, zahtjevi pravičnosti postupka uključuju način na koji se dokazi izvode i predlažu. Zadatak suda je odrediti je li postupak u svojoj cijelosti, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, pravičan u smislu člana 6. stav 1. [...] Sud smatra da što se tiče disciplinskog postupka protiv sudije, ravnopravnost stranaka podrazumijeva da sudija o čijoj se dužnosti radi mora dobiti razumnu priliku da izloži svoje argumente – uključujući i svoje dokaze – pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljan položaj vis-à-vis vlasti koje su protiv sudije pokrenule taj postupak“ (op. cit, presuda Olujić, tač. 77- 78).
71. Dalje, u vezi s pitanjem pristupa svim dokazima, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda, čak i u postupcima po članu 6. Evropske konvencije u kojima se odlučuje o krivici po krivičnoj optužbi, mogu postojati ograničenja prava na potpuno kontradiktoran postupak kada su takva ograničenja ustanovljena u svjetlu kompenziranja opravdanog javnog interesa (nacionalna sigurnost, potreba za čuvanjem tajnih policijskih metoda istrage, zaštita osnovnih prava drugih lica), odnosno da ponekad javni interes može nalagati uskraćivanje pojedinih dokaza odbrani. Međutim, neće biti pravičnog suđenja ukoliko se poteškoće optuženog, koje su prouzrokovane ograničenjima njegovih prava, propisno ne izbalansiraju s postupcima koje vode sudske vlasti (vidi, npr. Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996, tačka 70, Izvještaji 1996-II; Van Mechelen i drugi protiv Holandije, presuda od 23. aprila 1997, tačka 58, Izvještaji 1997-III; Jasper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] broj 27052/95, tač. 51-53, ECHR 2000-II; S. N. protiv Švedske broj 34209/96, tačka 47, ECHR 2002-V; Botmeh i Alami protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 15187/03, presuda od 7. juna 2007, tačka 37).
72. Dakle, premda pravo na pravičan krivični postupak po članu 6. Evropske konvencije obuhvaća i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba, kako one u korist tako i protiv podnosioca predstavke, sud je smatrao da u određenim situacijama može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa. Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. marta 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 38/12, tač. 77-87 i AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 64/12, tač. 55. s daljnjim referencama).
73. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud najprije ponavlja da se disciplinski postupak protiv apelanta nije vodio po pravilima krivičnog, već po pravilima parničnog postupka, budući da je to eksplicitno propisano Zakonom o VSTV-u. Ustavni sud, također, ponavlja i da je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u disciplinskim postupcima koji se vode protiv nosilaca pravosudnih funkcija, apelanti uživaju garancije koje pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi tač. 56.-55 ove odluke). Prema praksi Evropskog suda, u građanskim postupcima, pitanje pristupa dokazima se razmatra u okviru općih pravila o „ravnopravnosti strana“ odnosno pravičnosti postupka općenito. Iako ne postoji iscrpna definicija minimalnih zahtjeva u pogledu „ravnopravnosti strana”, Evropski sud ističe da moraju postojati odgovarajuće procesne garancije koje su primjerene prirodi predmeta, i to takve da odgovaraju onome što sam predmet znači za stranke u sporu. To obuhvaća sljedeće mogućnosti: a) da se podnesu dokazi, b) da se ospore dokazi suprotne strane i c) da se predoči materijal o pitanjima koja su ključna (vidi Evropski sud, H. protiv Belgije, presuda od 30. novembra 1987. godine, tač. 49–55, aplikacija broj 8950/80). Evropski sud je također zauzeo stav i da je u nekim građanskim predmetima primjereno da se istovremeno analizira i pitanje mogućnosti pristupa dokazima i osporavanje dokaza u sklopu općeg zahtjeva za „pristup sudu”. Tako je u predmetu McGinley i Egan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Evropski sud razmatrao je li neotkrivanje određenih dokumenata aplikantima dovelo do lišavanja aplikanata efikasnog pristupa nadležnom tribunalu (koji je odlučivao o njihovim penzijama) ili lišavanja pravične rasprave pred tim tribunalom. Naime, u navedenom predmetu, da bi uspjeli sa svojim zahtjevom, aplikanti su morali „da pruže pouzdane dokaze koji bi pokrenuli razumnu sumnju, između ostalog, i u to da je izjava Ministarstva odbrane da oni nisu bili izloženi zračenju u tolikoj mjeri bila netačna“. Evropski sud je naveo da „smatra da, kad bi ovdje bio slučaj da je tužena država bez valjanog razloga, spriječila podnosioce predstavki pristupu dokumentima, ili lažno poricala njihovo postojanje, koji bi im mogli pomoći da se pred [nadležnim tribunalom] utvrdi da su bili izloženi opasnom stepenu radijacije, to bi značilo lišiti ih pravične rasprave što predstavlja povredu člana 6. stav 1“. Međutim, Evropski sud je, između ostalog, utvrdio da su postojale procedure koje bi u takvom slučaju omogućavale aplikantima da zatraže da im javne vlasti otkriju relevantne dokumente, ali da nijedan od aplikanata nije ni pokušao da iskoristi takvu proceduru „iz razloga koji nisu objašnjeni“. Evropski sud je zaključio da se „u ovim okolnostima, u kojima je postojao postupak za otkrivanje dokumenata koji su aplikanti propustili da iskoriste, ne može reći da je država spriječila aplikantima pristup dokumentima, ili lažno poricala postojanje relevantne evidencije, ili da su time aplikanti bili lišeni efektivnog pristupa sudu ili pravičnoj raspravi pred [nadležnim tribunalom]“ (vidi Evropski sud, McGinley i Egan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, tač. 89-90, aplikacije br. 21825/93 i 23414/94).
74. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da je apelantu dostavljena disciplinska tužba s dokaznom dokumentacijom, te da je i njegovom punomoćniku omogućen uvid i kompletan spis nakon što je, u zakonom propisanom postupku, sa određenih dokumenata skinuta oznaka tajnosti. Apelant na jednom mjestu navodi da mu je dostavljena „redigovana tužba“. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti takve apelantove navode, budući da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi te navode potkrijepilo. Naprotiv, iz osporenih odluka nesumnjivo proizlazi da je apelantu dostavljena potpuna tužba i sva dokumentacija, dok je njegovom punomoćniku dostavljena tužba iz koje su određeni dijelovi izostavljeni zbog zaštite tajnosti podataka, i većina dokumentacije, u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka i odlukama organa nadležnih za skidanje tajnosti s njihovih dokumenata. Međutim, nakon što je ukinuta oznaka tajnosti u skladu sa navedenim zakonom, i apelantov punomoćnik je također imao mogućnost uvida u potpunu tužbu i kompletan spis bez ograničenja.
75. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju očigledno ne radi ni o djelimičnom, niti o potpunom uskraćivanju pristupa relevantnim dokumentima i stavljanju apelanta u podređen položaj. Naime, apelant ni sam ne spori da je dio dokumenata dostavljen njegovom punomoćniku, a da mu je omogućen uvid u kompletnu dokumentaciju nakon ukidanja oznake tajnosti, u skladu s odlukama nadležnih institucija, već je nezadovoljan što je to učinjeno na način na koji su to odredile nadležne institucije za zaštitu podataka, nakon skidanja oznake tajnosti. Međutim, imajući u vidu ranije navedene standarde i načela svojstvena pravu na pravično suđenje u građanskim postupcima, Ustavni sud smatra da to što apelantovom punomoćniku nisu dostavljeni svi dokumenti i da apelant zbog toga nije mogao, kako navodi, „da u miru kod svoje kuće radi pripremanje odbrane“, ni na koji način nije dovelo u pitanje apelantovu mogućnost da se u potpunosti upozna s tužbom i svim relevantnim dokumentima. Ovo tim prije što ni apelant sam nije neuka stranka, već iskusan pravnik koji je u vrijeme podnošenja tužbe bio na poziciji glavnog tužioca Tužilaštva BiH. Dalje, apelant ne navodi da mu je pristup kompletnoj dokumentaciji bio ograničen na bilo koji način, odnosno da njegov punomoćnik nije mogao pristupiti u službene prostorije VSTV-a onoliko puta koliko je smatrao bitnim za pripremanje svog učestvovanja u disciplinskom postupku, ili da mu je bilo onemogućeno da čita i pregleda dokumentaciju i pravi bilješke, bez ograničenja. Dakle, apelant je imao i koristio propisanu proceduru za skidanje tajnosti s relevantnih dokumenata, a nakon toga je i njegovom punomoćniku omogućen uvid u svu dokumentaciju na način na koji su to odredile nadležne institucije. Posebno je važno naglasiti da je apelant i sam bio svjestan da punomoćniku ne može dati tužbu i dokumentaciju koju je primio dok se sa tih dokumenata ne skine oznaka tajnosti. Stoga se i obratio Prvostepenoj komisiji zahtjevom za skidanje oznake tajnosti i povjerljivosti sa tužbe i njenih priloga „kako bi istu mogao dati na uvid svom advokatskom timu“ (vidi tačku 18.. ove odluke), pri čemu u tom zahtjevu nije naveo da on sam nema pristup kompletnom tekstu tužbe ili svoj relevantnoj dokumentaciji. Osim toga, kako je to naveo i Ured DT u svom odgovoru, apelant je bio na poziciji glavnog tužioca Tužilaštva BiH, a to je pozicija kojoj je članom 5. Zakona o zaštiti tajnih podataka dozvoljen „pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima“, pa mu je stoga i uručena potpuna tužba i dokazi.
76. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije bio lišen efektivnog „pristupa sudu“, niti pravične rasprave pred VSTV-om u skladu s načelom ravnopravnosti. Ovakav zaključak ne može promijeniti ni činjenica da je apelantovom punomoćniku dostavljena tužba iz koje su izostavljeni određeni dijelovi i da mu je dostavljena samo određena dokumentacija u skladu s instrukcijama nadležnih organa za zaštitu tajnosti podataka budući da je i punomoćnik mogao izvršiti uvid u kompletnu dokumentaciju na dozvoljeni način i bez ograničenja u prostorijama VSTV-a svakog radnog dana, onoliko koliko je smatrao da mu je dovoljno i potrebno. Također, u osporenim odlukama su dati dovoljni i jasni razlozi o tome zašto je apelantovom punomoćniku mogao biti dozvoljen uvid u svu relevantnu dokumentaciju na način kako je to učinjeno, pa se ne može zaključiti da su disciplinski organi postupali na apelantovu štetu, naročito zato što je apelant imao pristup potpunoj tužbi i kompletnoj dokumentaciji od trenutka uručenja tužbe, kako je to već navedeno. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na ovaj način prekršeno pravo na pravičan postupak neosnovani.
77. Dalje, što se tiče navoda da je odbijen apelantov prijedlog za saslušanje dva svjedoka, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Prvostepena komisija, nalazeći uporište u odredbama člana 81. ZPP, odustala od saslušanja dva svjedoka koje je predložio apelant, zaključivši da je činjenično stanje „u vezi te tačke disciplinske tužbe dovoljno razjašnjeno“. Osim toga, i sam apelant navodi da je svjedočenje ovih svjedoka bilo relevantno za tačku disciplinske tužbe za koju je oslobođen odgovornosti. Identičan prigovor apelant je iznio i u daljnjem toku disciplinskog postupka, pa je Drugostepena komisija taj prigovor odbila i o tome je dala jasna i dovoljna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim (vidi tačku 20.. ove odluke).
78. Što se tiče ostalih provedenih dokaza i apelantovog pozivanja na njihovu nezakonitost u smislu odredaba ZKP-a, Ustavni sud je već naglasio da te navode neće posebno ispitivati budući da se u konkretnom slučaju supsidijarno primjenjuju odredbe ZPP koji propisuje drugačija dokazna pravila od onih koji se primjenjuju po ZKP-u. U vezi s tim, Ustavni sud, pored zaključka da je apelant imao ravnopravan tretman u disciplinskom postupku, smatra i da nema ništa što ukazuje da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu ili da je apelantu na bilo koji način uskraćeno neko pravo koje mu pripada u okviru prava na pravično suđenje u građanskom postupku ili da su disciplinski organi postupali suprotno relevantnim odredbama ZPP-a.
79. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču mogućnosti da vršilac dužnosti glavnog disciplinskog tužioca zastupa Ured DT, Ustavni sud smatra da ti navodi ne mogu pokrenuti pitanje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, iste navode apelant je isticao i u žalbama i o tom pitanju su se jasno i dovoljno izjasnili disciplinski organi u osporenim odlukama (vidi tačku 21.. ove odluke), a takva obrazloženja Ustavni ne smatra proizvoljnim, niti na apelantovu štetu.
80. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
81. Ostali apelantovi navodi se odnose na pitanje kako je utvrđeno činjenično stanje i kako je primijenjeno materijalno pravo. Ono na šta apelant u tom smislu naročito ukazuje je da je nastupila zastara vođenja postupka i da je proglašen krivim za „bilo kakvo drugo ponašanje“, čime je, kako navodi izvršena drugačija kvalifikacija disciplinskog prestupa. Apelant ističe i da prekršaj iz člana 57. tačka 19. Zakona o VSTV-u nije mogao učiniti iz nehata jer ta odredba predviđa „namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije“, a navodi i da nije odgovoreno na sve njegove žalbene navode.
82. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ponavlja da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pri čemu ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
83. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
84. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je zastara vođenja disciplinskog postupka nastupila zato što je odluka o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka nezakonita. U vezi s ovim pitanjem, apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP 4086/17 u kojoj je, kako je već rečeno, utvrđeno kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku i na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3344/12 i AP 3141/12.
85. Ustavni sud najprije konstatira da su Zakonom o VSTV-u regulirana dva instituta zastare, i to: zastara pokretanja disciplinskog postupka (član 72), na koju apelant ne ukazuje, niti ima bilo čega u predmetu što bi dovelo u pitanje primjenu ove odredbe i zastara vođenja disciplinskog postupka (član 73), na koju apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud dalje ukazuje da se u Odluci broj AP 4086/17 bavio isključivo pitanjem poštovanja standarda prava na suđenje u razumnom roku, i ta da je, s obzirom na sve okolnosti, a naročito na kriterije prema kojima se ocjenjuje dužina postupka, zaključio da je ovo apelantovo pravo bilo prekršeno. Ustavni sud je u toj odluci naročito naglasio da disciplinski postupak „ima sve karakteristike hitnog postupka“ (tačka 40. te odluke). Također, Ustavni sud je u toj odluci ukazao i da „za odlučenje o tome da li je postupak vođen u skladu sa standardima prava na dobivanje odluke u 'razumnom roku', striktno pridržavanje rokova propisanih zakonom nije od odlučujuće važnosti“, ali da predstavlja „vrlo važnu okolnost za ocjenu da li se poštuju standardi prava na suđenje u razumnom roku, naročito kada se razmatra kriterij ponašanja javne vlasti“ (tačka 42). Dakle, Ustavni sud u navedenoj odluci, suprotno apelantovim navodima, nije utvrđivao zakonitost odluke VSTV-a od 7. septembra 2017. godine o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka, već je okolnost da postupak nije bio okončan u zakonom propisanom roku cijenio samo kao kriterij koji je bio odlučujući za ocjenu ponašanja javne vlasti, što je opet jedan od kriterija koji se cijeni u okviru pitanja prava na suđenje u razumnom roku. Stoga se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je Ustavni sud u navedenoj odluci zauzeo stav da je odluka o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka bila nezakonita.
86. Dalje, Ustavni sud je u drugim odlukama na koje se apelant pozvao, konstatirao da „iz sadržaja člana 73. Zakona o VSTV-u, koji propisuje da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim, jasno proizlazi izričita zakonska obaveza da se disciplinski postupak mora okončati u propisanom roku. Također, član 73. Zakona o VSTV-u izričito propisuje i mogućnost da se produži rok za okončanje disciplinskog postupka u situaciji kad se utvrde razlozi koji produženje ovog roka čine opravdanim. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da je i sam zakonodavac, donoseći predmetnu normu, imao u vidu da se u određenim konkretnim situacijama disciplinski postupak neće moći okončati u propisanom roku od godinu dana zbog čega je regulirao mogućnost i način produženja ovog roka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je već i samim Zakonom o VSTV-u (član 60. st. 7. i 8.) propisano da odluke VSTV-a o razrješenju dužnosti sudije ili tužioca mogu biti zbog određenih razloga predmet preispitivanja pred Sudom BiH. U takvom slučaju, moguće je pretpostaviti da će, zbog objektivnih razloga, konkretni disciplinski postupak trajati duže od godinu dana, zbog čega će doći u obzir primjena dijela odredbe člana 73. Zakona o VSTV-u koja predviđa mogućnost da se produži navedeni rok. Ustavni sud, također, zapaža da konačne odluke VSTV-a mogu biti i predmet preispitivanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, kao u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3344/12 od 5. septembra 2013. godine, tačka 33, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 77/13 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3141/12 od 14. maja 2015. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, u navedenim predmetima VSTV nije uopće bio odlučio o zahtjevu Ureda DT o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka sve do donošenja oduka o disciplinskoj odgovornosti i nakon proteka roka od godinu dana, kao i da u obrazloženjima osporenih odluka nije dato obrazloženje o tome, pa je Ustavni sud u tim predmetima zaključio da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
87. Međutim, apelantova situacija je bitno drugačija od ovih u navedenim odlukama. Naime, disciplinski postupak protiv apelanta je pokrenut tužbom od 26. septembra 2016. godine, a VSTV je odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka, na osnovu zahtjeva Ureda DT, donio 7. septembra 2017. godine, dakle, prije isteka roka od godinu dana koji je propisan zakonom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da ni Zakonom o VSTV-u, niti Poslovnikom VSTV-a, nije propisano koliko može trajati produženje roka za okončanje disciplinskog postupka. Međutim, imajući u vidu ratio ovakve odredbe o kojoj je već bilo riječi u prethodnoj tački ove odluke, te činjenicu da je u konkretnom slučaju rok produžen za šest mjeseci, Ustavni sud smatra da se ne radi o bilo kakvoj proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 73. Zakona o VSTV-u, niti o nezakonitosti takve odluke. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je navedenom odredbom VSTV-u ostavljeno određeno polje slobodne procjene o tome za koji period može produžiti rok za okončanje disciplinskog postupka, što će zavisiti od okolnosti svakog slučaja pojedinačno. U konkretnom slučaju, VSTV je ocijenio da je svrsishodno i opravdano, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (vidi tačku 40.. ove odluke), taj period produžiti za šest mjeseci, što je eksplicitno naznačeno u rješenju o produženju roka. U takvom slučaju se ne može zaključiti da je odluka o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka donesena suprotno članu 73. Zakona o VSTV-u, niti da je ta odredba primijenjena proizvoljno. Takav zaključak ne mogu dovesti u pitanje apelantovi navodi o tome da mu nije data mogućnost da se izjasni o zahtjevu Ureda DT za produženje roka, budući da to ne propisuje ni Zakon o VSTV-u, niti Poslovnik VSTV-a, niti se produženje roka za okončanje disciplinskog postupka u skladu sa zakonom može, per se, smatrati kršenjem prava na pravično suđenje, u situaciji kada apelantu nije uskraćena nijedna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako je to već obrazloženo.
88. Ostali apelantovi navodi u ovom dijelu, uključujući i one koji se tiču utvrđenja da je prekršaje za koje je proglašen odgovornim počinio iz nehata, tiču se isključivo načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, te obrazloženja osporenih odluka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena komisija vrlo detaljno obrazložila sve svoje zaključke i način na koji je ocijenila izvedene dokaze, tako da nema ništa što bi ukazalo da je takva ocjena dokaza bila proizvoljna. Također, u prvostepenoj odluci je dato i dovoljno obrazloženje o tome zašto je određenim dokazima poklonjena vjera, a drugima nije, pa je s obzirom na to apelant i oslobođen u odnosu na dva disciplinska prekršaja koja su mu bila stavljena na teret. Ovakve zaključke ne može dovesti u pitanje ni to što apelant smatra da nije mogao biti proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 57. tačka 23. Zakona o VSTV-u, zato što smatra da je ta odredba neprecizna. Naime, Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odredbi propisano da disciplinski prekršaj predstavlja i „bilo koje drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet tužilaštva“. U konkretnom slučaju, u osporenim odlukama je detaljno obrazloženo zašto je zaključeno da radnje koje su apelantu stavljene na teret predstavljaju upravo takvo ponašanje koje je zabranjeno u navedenoj odredbi (vidi tač. 12.-13. ove odluke). Osim toga, iste ovakve navode apelant je isticao i u žalbama protiv prvostepene i drugostepene odluke, pa su Drugostepena komisija i VSTV takve navode odbili i o tome dali zadovoljavajuća obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije iznio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na ovaj način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka.
89. Imajući u vidu sve što je navedeno u odnosu na razne apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje koji su ispitani, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
90. Ustavni sud, također, smatra da nema potrebe da posebno razmotri eventualno kršenje prava na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije jer nema ništa što ukazuje da je u odnosu na apelanta, u okolnostima konkretnog predmeta, takvo kršenje bilo moguće.
VIII.Zaključak
91. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je na osnovu provedenih relevantnih dokaza nesumnjivo utvrđena njegova disciplinska odgovornost za prekršaje iz člana 56. tač. 19. i 23. Zakona o VSTV-u i izrečena odgovarajuća disciplinska mjera, za šta su disciplinski organi dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja. Naročito, Ustavni sud zaključuje da nije narušeno načelo javnosti postupka i javnog izricanja odluke kada je disciplinska odluka izrečena javno, a objavljena samo konačna odluka na način na koji je to propisano Zakonom i Poslovnikom VSTV-a. Također nije prekršeno ni načelo ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je apelantu uručena potpuna tužba s dokumentacijom, a njegovom punomoćniku omogućeno da izvrši uvid u svu relevantnu dokumentaciju na način koji su to odredile nadležne institucije nakon što su skinule oznaku tajnosti s određenih dokumenata, te kada je odbijeno izvođenje pojedinih dokaza koje je apelant predložio, o čemu je dato obrazloženje koje se ne može ocijeniti proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zaključuje i da Zakon o VSTV-u nije proizvoljno primijenjen u situaciji kada je odluka o produženju roka za okončanje postupka iz člana 73. tog zakona donesena prije proteka godinu dana od dana podnošenja disciplinske tužbe, te kada nema ništa što ukazuje da je ta odredba proizvoljno primijenjena.
92. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
93. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.
94. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman