Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2080/16 (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Penzija
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2080/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2080/16, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 032625 15 Pž od 6.
aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Zijad Krnjić, podnio je 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 032625 15 Pž od 6. aprila 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i JKP „Čistoća“ Široki Brijeg – tuženog u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. aprila 2018. godine, a tuženi 16. aprila 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 032625 14 Ps od 21. maja 2015. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan novčani iznos od 10.080,58 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je pobliže precizirano u izreci presude.
6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom zatražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu štete na ime isplaćenih penzija, redovnih, zaostalih i razlika penzija, isplaćenih obitelji Jure Banožića (u daljnjem tekstu: J.B.) za period od oktobra 2012. godine do januara 2015. godine u iznosu preciziranom u izreci presude sa zateznim kamatama, takođe, kao u izreci presude. Dalje, proizlazi da je Općinski sud konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno da se dogodila prometna nezgoda uslijed koje je smrtno stradao uposlenik tuženog J.B. do koje je došlo tako što se vozilo tuženog, koje je u trenutku nastanka prometne nezgode bilo osigurano kod „Croatia osiguranja“ d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: „Croatia osiguranje“), kojim je upravljao, takođe, uposlenik tuženog Damir Marušić (u daljnjem tekstu: D.M.) kretalo unazad i tom prilikom je zadnjim dijelom specijalnog vozila prignječio J.B. uz potporni zid dvorišta gimnazije, nanijevši mu teške tjelesne povrede uslijed kojih je imenovani preminuo. Takođe, proizlazi da je Općinski sud konstatovao kako je nesporno da je D.M. u odnosu na istu nezgodu pravosnažnom presudom Općinskog suda, precizirani broj i datum, proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona FBiH.
7. Općinski sud je dalje zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, kao i prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U vezi sa tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu krivica tuženog, odnosno njegovog uposlenika, pravomoćno dokazana presudom Općinskog suda, precizirani broj i datum, pa da bez druge pravomoćne sudske presude donesene u krivičnom ili drugom postupku tuženi nije ni mogao dokazati da za štetu koja je prouzrokovana kaznenim djelom nije kriv. Općinski sud je naveo da je, osim toga, odredbom člana 154. stav 2. ZOO propisano da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivicu. Imajući u vidu da se svako vozilo u pokretu smatra opasnom stvari od koje potječe povećana opasnost nastanka štete za okolinu (za imovinu i ljude), Općinski sud je zaključio da bi tuženi i bez pravomoćne sudske presude po principu objektivne odgovornosti bio odgovoran za štetu koja je nastala posljedicom tog nesretnog događaja. Pri tome istakao je da je odredbom člana 174. ZOO propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. Konstatujući da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je do štetnog događaja došlo upotrebom preciziranog specijalnog vozila u pokretu u vlasništvu tuženog, i to za vrijeme dok je njime upravljao uposlenik tuženog, te da je pravomoćnom sudskom presudom u krivičnom postupku utvrđena krivica uposlenika tuženog, Općinski sud je ocijenio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu. Shodno tome, ocijenio je da je njegova pasivna legitimacija u predmetnom sporu neupitna.
8. Općinski sud je nadalje naveo da je odredbom člana 60. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da porodičnu penziju mogu ostvariti članovi porodice, i to bračni drug, te djeca, dok je članom 61. istog zakona propisano da članovi porodice stječu pravo na porodičnu penziju ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na dužinu penzijskog staža osiguranika. Općinski sud je dalje istakao da propisima iz penzijsko-invalidskog osiguranja nije regulisano pravo na naknadu štete prouzrokovane prijevremenim isplatama penzije i drugih davanja na teret sredstava iz kojih je isplata izvršena, ali tim propisima to pravo nije ni isključeno, pa se o pravu na naknadu štete organizacija (fondova) koje upravljaju i raspolažu sredstvima mora suditi na osnovu opštih propisa o naknadi vanugovorne štete sadržanih u odredbama ZOO. Pri tome Općinski sud je ukazao da penzijsko-invalidsko osiguranje počiva na načelima uzajamnosti i solidarnosti osiguranja, ali to ne znači da organizacija koja za račun osiguranika upravlja i raspolaže sredstvima osiguranja nema pravo od treće osobe koja je po opštim propisima odgovorna za građanskopravni delikt, zbog koga je došlo do davanja na teret penzijsko-invalidskih fondova prije nego što bi to po redovnom toku stvari uslijedilo, da zahtijeva naknadu na taj način prouzrokovane štete. Općinski sud je istakao da na ovo pravo ne utiče ni okolnost da se radi o davanjima radniku tuženog, jer to što je tuženi plaćao doprinose apelantu iz bruto osobnog dohotka tog i drugih radnika ne otklanja obavezu tuženog da naknadi štetu koja se sastoji od isplata iz sredstava apelanta do kojih ne bi došlo da nije bilo deliktne odgovornosti.
9. Općinski sud je, pored toga, konstatovao da je neosnovan prigovor tuženog da je u predmetnom sporu tuženi zapravo trebao biti „Croatia osiguranje“ kod kojeg je u trenutku predmetne nezgode bilo osigurano precizirano specijalno vozilo tuženika, temeljem čega je osiguravatelj preuzeo i odgovornost za nastalu štetu. U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da se odnos parničnih stranaka u predmetnom sporu temelji na osnovama vanugovorne odgovornosti za štetu i da apelant u predmetnom sporu svoju tužbu i tužbeni zahtjev isključivo zasniva na deliktnoj odgovornosti tuženog. Općinski sud je zaključio da je zbog tog razloga apelant svoju tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev mogao usmjeriti samo prema osobi koja je odgovorna za štetu po osnovu vanugovorne/deliktne odgovornosti, a nikako prema tuženikovom osiguravatelju „Croatia osiguranju“, budući da sa njime apelant nije bio u bilo kakvom ugovornom ili drugom odnosu, niti je osiguravatelj tuženog po osnovu deliktne odgovornosti odgovoran za nastalu štetu. Općinski sud je istakao da se, s druge strane, odnos između tuženog i njegovog osiguravatelja „Croatia osiguranja“ zasniva na ugovornoj odgovornosti temeljem zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti za štetu prema trećim osobama, po kojem osnovu bi tuženi, u skladu sa zaključenim ugovorom o osiguranju i Općim uvjetima osiguranja od svog ugovaratelja, mogao tražiti da mu isplati/regresira novčani iznos štete koju je on kao osiguranik isplatio trećoj osobi, i to samo ukoliko se radi o šteti koju je osiguravatelj dužan isplatiti, odnosno pokriti u skladu sa zaključenim ugovorom o osiguranju i općim uvjetima osiguranja.
10. Općinski sud je, pored toga, uvidom u precizirane materijalne dokaze utvrdio mjesečne iznose isplaćene porodične penzije (članovima porodice J.B.), konstatujući da iz tih dokaza proizlazi da se radi o uplatama redovnih, zaostalih i razlika penzije u iznosima kako je apelant i potraživao tužbenim zahtjevom.
11. Tuženi je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud uvažio Presudom broj 64 0 Ps 032625 15 Pž od 6. aprila 2016. godine na način da je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da se 25. oktobra 2012. godine dogodila nezgoda u kojoj je smrtno stradao uposlenik tuženog J.B., te da je D.M., takođe uposlenik tuženog, proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. KZFBiH, a da je vozilo u vlasništvu tuženog u trenutku nastanka nezgode imalo zaključen Ugovor o obaveznom osiguranju sa osiguravateljem „Croatia osiguranjem“ po polici osiguranja od odgovornosti precizirani broj, da je Mariji Banožić priznato pravo na porodičnu penziju počev od 26. oktobra 2012. godine. Kantonalni sud je istakao da kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg proizlazi da je vozilo tuženog u trenutku nastanka prometne nezgode bilo osigurano tuženi u žalbi osnovano ističe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta s pozivom na odredbe čl. 154. i 174. ZOO i obavezao tuženog na naknadu štete. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti) propisano da osiguravatelj obaveznog i privatnog zdravstvenog, invalidskog i mirovinskog osiguranja može za iznos koji je platio oštećenoj strani tražiti regres od osiguravatelja čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi osnovano u žalbi istakao da je apelant naknadu štete u konkretnom slučaju mogao zahtijevati samo od „Croatia osiguranja“, a ne od tuženog, što znači da tuženi nije pasivno legitimisana stranka u ovom sporu. Shodno tome, Kantonalni sud je uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da se odbija apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog s pozivom na odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da je zaključak Kantonalnog suda o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog u konkretnom slučaju rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelant smatra da, bez obzira na postojanje Zakona o osiguranju od odgovornosti, tuženi u konkretnom slučaju odgovara za štetu po više osnova temeljem odredaba ZOO i da apelant ima pravo izbora da tuži osiguravatelja motornog vozila, učinioca ili odgovornu osobu, odnosno poslodavca u smislu odredaba čl. 154, 170, 171. i 174. ZOO po principu objektivne odgovornosti zbog nesreće na poslu zbog koje je smrtno stradao apelantov osiguranik. Takođe, apelant tvrdi da je Kantonalni sud samo kratko naveo da je tuženi trebalo biti „Croatia osiguranje“, pri tome se pozivajući na odredbe člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Međutim, apelant tvrdi da iz odredbi čl. 8. i 11. istog zakona proizlazi njegovo pravo na izravnu tužbu prema učiniocu – odgovornoj osobi za nesreću koja je dovela do materijalnih davanja iz fondova apelanta, naročito ako se ima u vidu činjenica da osiguranje pokriva sve štete proistekle iz štetnog događaja, ali do visine osiguranog slučaja.
b) Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud navodi da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Tuženi smatra da apelant samo paušalno navodi da je u postupku pred drugostepenim sudom došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Odgovornost preduzeća Član 170.
(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojoj je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.
(3) Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
Odgovornost drugih lica Član 171.
(1) Odredbe prethodnog člana primjenjuju se i na druga pravna lica i lica koja samostalno obavljaju djelatnost ličnim radom u pogledu odgovornosti za štetu koju radnici koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom.
(2) Lice koje je oštećeniku naknadilo štetu koju je radnik prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, ima pravo od tog radnika zahtijevati naknadu plaćenog iznosa. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
17. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Tumačenje izraza Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu imaju sljedeća značenja:
[…] oštećena strana označava svako lice koje ima pravo na naknadu u vezi sa bilo kojom štetom ili povredom koju pričine vozila;
[…] Član 8.
Kvalitetni obim pokrića Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim licima koja imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH», br. 29/03).
Lica čija je odgovornost pokrivena ugovorom o osiguranju kao i lica koja su, iako nisu osiguranici, zaključila polisu osiguranja sa osiguravačem kao ugovorna strana, ne smatraju se trećim licima u smislu stava 1. ovog člana. U slučaju da su lica iz stava 1. ovog člana pravna lica, ni njihovi ovlašteni zastupnici neće se smatrati trećim licima. Osiguravač odobrava naknadu u pogledu tjelesnih povreda ili smrti, kao i imovinske štete ili uništenja prouzrokovanih trećim licima u saobraćajnim nezgodama za koje je osiguranik odgovoran prema zakonu, kao i za naknadu opravdanih troškova koje je osiguranik imao u sudskom ili vansudskom postupku.
Naknade se plaćaju bez obzira na mjesto u kojem se desila saobraćajna nezgoda bilo da se desila tokom vožnje, bilo dok je vozilo zaustavljeno.
Naknade se plaćaju i za gubitke koji nastanu postojanjem ili radom instalacija na vozilu, kao i za štete koje načine prikolice ili bočna vozila.
Svako lice oštećeno vozilom čiji posjednik ili vlasnik podliježe obaveznom osiguranju od autoodgovornosti koje ima pravo da traži odštetu od vozača, bez obzira na to da li je to lice bilo unutar ili van tog vozila, ima neposredno potraživanje od osiguravača. Šteta na imovini koju prevozi motorno vozilo nije pokrivena obaveznim osiguranjem, osim u slučajevima kada se prijevoz te imovine vrši bez naplate.
Nije pokrivena ugovorom o osiguranju šteta nanesena licima koja su dobrovoljno ušla u vozilo koje je načinilo štetu ili nanijelo povredu, kada osiguravač može dokazati da su znala da je vozilo bilo ukradeno.
Član 9. stav 6.
Kvantitativni obim pokrića Osiguravači obaveznog i privatnog zdravstvenog, invalidskog i penzionog osiguranja mogu za iznose koje su platili oštećenoj strani tražiti regres od osiguravača čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu.
Član 10.
Izmirenje odštetnih zahtjeva Osiguravač je obavezan da u roku od 90 dana od prijema dokumentovanog zahtjeva za naknadu štete ponudi isplatu ili da objasni zašto nije u mogućnosti da to učini. Ako osiguravač ne ispuni ovu obavezu kaznit će se u skladu sa članom 24. ovog Zakona. Obaveza osiguravača iz stava 1. ovog člana ne isključuje i ne suspendira pravo oštećene strane da se neposredno poslije nezgode obrati Ombudsmenu za osiguranje, u skladu sa Zakonom o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili nadležnom sudu. U slučaju da se obratio Ombudsmenu za osiguranje kazne iz člana 24. ovog Zakona neće se primjenjivati dok Ombudsmen za osiguranje ne donese svoju odluku Član 11.
Neposredno djelovanje Oštećeno lice ima pravo neposredne tužbe protiv osiguravača od autoodgovornosti do osiguranog iznosa koji ne može biti manji od najnižeg iznosa predviđenog propisima koji su na snazi u vrijeme kada se desila nezgoda. Pravo na neposrednu tužbu ne utiče na pravo oštećene strane da podnese zahtjev prema počiniocu udesa.
Član 12.
Prigovori koji proizilaze iz ugovora o osiguranju Osiguravač ne može isticati prigovore koji proizilaze iz polise osiguranja protiv zahtjeva za naknadu štete koji oštećena strana podnese prema odredbama člana 10. ovog Zakona. Osiguravač koji je oštećenoj strani isplatio naknadu ima protiv osiguranika, ugovarača osiguranja ili vozača sva prava koja su predviđena odredbama člana 13. ovog Zakona. Član 13.
Pravo regresa od osiguranika Osiguravač od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovala lica čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena ovim Zakonom i ako je njihova ugovorna odgovornost isključena u niže navedenim slučajevima, imat će pravo da naknadu potražuje od lica koja su odgovorna za nezgodu u skladu sa važećim propisima, ali samo u sljedećim slučajevima:
a)- kada je nezgoda izazvana namjerno;
b)- kada je vozač upravljao vozilom bez vozačke dozvole;
c)- kada je lice koje je odgovorno za nezgodu upravljalo vozilom bez saglasnosti osiguranika. U ovom slučaju osiguravač može potraživati regres samo od vozača;
d)- kada je vozač ukrao vozilo ili kada je upravljao njime znajući da je ukradeno; e)- kada vozilo koje je prouzrokovalo nezgodu nije korišteno u svrhu koja je navedena u ugovoru o osiguranju;
- kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koje su ga sprečavale da ima kontrolu nad vozilom.
18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se: sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ko se smatra osiguranikom, penzijski staž, osiguravanje sredstava za penzijsko i invalidsko osiguranje i druga pitanja u vezi s penzijskim i invalidskim osiguranjem.
[…] Član 2.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su:
[…] pravo na porodičnu penziju, […] Član 4.
Sredstva za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu s Ovim Zakonom i posebnim propisima osiguravaju se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, budžeta i drugih izvora.
Član 7.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja se ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 61.
Članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju, ako je umrli osiguranik ispunjavao jedan od uvjeta:
[…] Ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica povrede na radu ili profesionalne bolesti, članovi porodice stiču pravo na porodičnu penziju bez obzira na dužinu penzijskog staža osiguranika.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 032625 15 Pž od 6. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Osim toga, u vezi s dopustivošću apelacije, Ustavni sud prvenstveno, u odnosu na apelanta - Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, između ostalog, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3890/13 od 12. februara 2014. godine, tačka 28, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , i AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, iako se apelant pozvao i na odredbe Evropske konvencije i Protokola broj 1, apelacione navode ispitati u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak vodio po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi naknade određenog novčanog iznosa na ime isplaćenih penzija i razlika penzija iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
27. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Kantonalni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju.
28. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je pobijana odluka Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u kontekstu ne/postojanja pasivne legitimacije tuženog u konkretnom sporu.
30. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku proizlazi da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je tuženi preduzeće čiji je uposlenik D.M. preciziranog datuma i na precizirani način upravljao specijalnim vozilom, koje je u tom periodu bilo osigurano kod „Croatia osiguranja“, kojom prilikom je to vozilo drugom uposleniku tuženog J.B. nanijelo teške tjelesne povrede uslijed kojih je on preminuo. Nadalje je utvrđeno da je uposlenik tuženog (D.M.) pravosnažnom presudom proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa, a da je apelant svojim rješenjem članu porodice nastradalog J.B. nakon toga priznao pravo na porodičnu penziju i isplatio redovne i zaostale razlike penzija u ukupnom iznosu koji je potraživao tužbenim zahtjevom. Ustavni sud zapaža da je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud prvostepenom presudom usvojio apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženi odgovoran za nastalu štetu u smislu odredaba čl. 154. i 174. ZOO i obavezao tuženog na naknadu štete. Dakle, iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud zaključio da iznosi redovnih i zaostalih, te razlika porodične penzije koje je apelant isplaćivao članu porodice stradalog J.B. i čiju naknadu je potraživao tužbom predstavljaju štetu koju je apelant pretrpio.
31. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da je kod činjenice da je vozilo tuženog u trenutku nastanka prometne nezgode bilo osigurano kod „Croatia osiguranja“ prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredaba ZOO, na koje se pozvao u obrazloženju svoje presude, udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. Ovo zbog toga što je apelant, u skladu sa odredbom člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti tužbeni zahtjev mogao usmjeriti prema „Croatia osiguranju“ kod kojeg je vozilo tuženog bilo osigurano, a ne prema tuženom, koji nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu. Pri tome iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju regresa iz člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti. Ustavni sud ukazuje da je navedenom zakonskom odredbom propisano: „Osiguravači obaveznog i privatnog zdravstvenog, invalidskog i penzionog osiguranja mogu za iznose koje su platili oštećenoj strani tražiti regres od osiguravača čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu.“
32. U vezi sa apelacionim prigovorom proizvoljne primjene materijalnog prava u vezi sa pitanjem ne/postojanja pasivne legitimacije tuženog u konkretnom sporu, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da je u konkretnom slučaju predmetni spor kao tužilac pokrenuo apelant - Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, koji je nesumnjivo osiguravač obaveznog penzijskog osiguranja. Pri tome Ustavni sud smatra potrebnim istaći da je apelantova osnovna djelatnost provođenje penzijskog osiguranja u skladu sa relevantnim propisima i da apelant u tom smislu, između ostalog, vrši poslove prikupljanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i isplaćivanja penzija i provodi postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Dakle, prikupljanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i isplata penzija je zapravo zakonska dužnost apelanta utvrđena relevantnim propisima, koju je apelant dužan vršiti uvijek kada su za to ispunjeni zakonom propisani uslovi. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluka donesenih u predmetnom postupku proizlazi da su se u konkretnom slučaju ispunili zakonom propisani uslovi za priznavanje prava i isplatu porodične penzije članu porodice stradalog uposlenika tuženog preduzeća. Shodno tome, apelant je članu porodice stradalog uposlenika tuženog preduzeća isplaćivao redovne i zaostale, te razlike porodične penzije, čiju naknadu je potraživao predmetnom tužbom od tuženog. Međutim, Ustavni sud zapaža da Zakonom o PIO, kako je to konstatovano i u obrazloženju prvostepene presude, uopšte nije propisana mogućnost da apelant ostvari bilo kakvu naknadu od trećih lica uslijed ovog vida isplate sredstava članu porodice stradalog osiguranika apelanta iz sredstava potrebnih za ostvarivanje prava i obaveza iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
33. Dalje, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, konstatuje da kod situacije kada je apelant, koji je nesumnjivo osiguravač obaveznog penzijskog osiguranja, izvršivši svoju zakonsku obavezu već isplatio određeni novčani iznos na ime porodičnih penzija članu porodice stradalog uposlenika tuženog kao oštećenom licu koji je potraživao tužbom, u okolnostima specifičnog slučaja ne proizlazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je apelant u skladu sa odredbom člana 9. stav 6. Zakona o osiguranju od odgovornosti eventualno mogao tražiti regres od osiguravača čiji je osiguranik odgovoran za nezgodu, što apelant nije učinio. Apelant je, naime, u konkretnom slučaju tužbu podnio neposredno protiv preduzeća čiji je uposlenik upravljao vozilom tuženog koje je drugom uposleniku tuženog nanijelo povrede uslijed kojih je on preminuo za što je taj uposlenik i proglašen krivim pravomoćnom presudom, kako to proizlazi iz obrazloženja oduka donesenih u predmetnom postupku. U vezi sa tim, Ustavni sud dalje ukazuje da je odredbom člana 2. Zakona o osiguranju od odgovornosti propisano: „[...] oštećena strana označava svako lice koje ima pravo na naknadu u vezi sa bilo kojom štetom ili povredom koju pričine vozila [...].“ Takođe, odredbom člana 11. istog zakona je propisano: „oštećeno lice ima pravo neposredne tužbe protiv osiguravača od autoodgovornosti do osiguranog iznosa koji ne može biti manji od najnižeg iznosa predviđenog propisima koji su na snazi u vrijeme kada se desila nezgoda. Pravo na neposrednu tužbu ne utiče na pravo oštećene strane da podnese zahtjev prema počiniocu udesa.“ Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi pravo na podnošenje neposrednog zahtjeva, odnosno tužbe protiv tuženog preduzeća, već eventualno pravo na podnošenje te tužbe protiv fizičkog lica – uposlenika tuženog kao počinioca udesa protiv kojeg apelant nesumnjivo nije usmjerio tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantovo pravo na podnošenje neposredne tužbe protiv tuženog preduzeća u konkretnom slučaju ne proizlazi ni iz ostalih odredaba navedenog zakona.
34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je prilikom razmatranja predmetne apelacije imao u vidu i vlastitu praksu iz predmeta broj AP 2684/10 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2684/10 od 28. marta 2014. godine dostupnu na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavni sud.ba ) u kojoj je razmatrao slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju. Naime, u navedenom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju fizičkog lica - počinioca udesa uslijed kojeg su nanesene tjelesne povrede tom licu i drugim licima za čije liječenje je Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske isplatio određene novčane iznose na ime troškova liječenja. Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama u tom predmetu apelant obavezan da Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske isplati određene novčane iznose na ime troškova liječenja, a apelacijom se ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u kontekstu, između ostalog, pitanja aktivne i pasivne legitimacije. Međutim, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na okolnosti koje taj predmet u bitnom razlikuju od konkretnog predmeta, i to zbog sljedećih razloga: Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu ocijenjeno da se tužitelj u tom predmetu (Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske), koristeći se svojim pravom izbora koje mu pripada shodno odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske (prema kojima Fond ima pravo da zahtijeva naknadu štete i od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranika i pravo da zahtijeva naknadu troškova liječenja za svoje osiguranike neposredno od Zajednice osiguranja imovine i lica koja je nastala upotrebom motornog vozila osiguranog kod te zajednice) mogao istaći tužbeni zahtjev bilo prema apelantici (dakle, fizičkom licu kao počiniocu udesa), bilo prema Zajednici osiguranja ili istovremeno prema jednom i drugom, te je zaključeno da nema proizvoljne primjene materijalnog prava u tom kontekstu od redovnih sudova. Dakle, iz navedenog proizlazi da je u tom predmetu eksplicitnim zakonskim odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju Republike Srpske propisana mogućnost podnošenja neposredne tužbe od Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske za naknadu štete, i to alternativno prema licu koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranika ili Zajednici osiguranja ili istovremeno prema jednom i drugom.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima specifičnog slučaja ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Kantonalnog suda, koji je predmetni spor riješio primjenom Zakona o osiguranju od odgovornosti, a ne primjenom odredaba ZOO, ocijenivši da tuženi nije pasivno legitimisan, odnosno da apelant u konkretnom slučaju nije mogao neposredno podnijeti tužbu protiv tuženog preduzeća čiji uposlenik je vozilom u vlasništvu tuženog počinio udes, čija posljedica je smrt drugog zaposlenika i ostvarivanje prava na porodičnu penziju člana porodice stradalog u određenom iznosu koji je apelant potraživao tužbom.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljno jasno i precizno obrazloženje za svoju odluku i da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji je taj sud primijenio materijalne propise, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njegovo postupanje. Shodno tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.
Ostali navodi
37. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da se navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao dovoljno jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević