Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2129/18 (H. D.)
Odluka donesena 11. 05. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2129/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
11. 05. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 11. maja 2018. godine, u predmetu broj AP 2129/18, rješavajući zahtjev Hamida Drakovca za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hamida Drakovca za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamid Drakovac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 191787 16 Kž 4 od 7. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se obustavlja izvršenje presude Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Nakon provedenog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant navedeno krivično djelo učinio tako što se 26. decembra 2007. godine oko 10,00 sati, upravljajući p.m.v. kroz otvoren prozor, bez ikakvog povoda, dva puta obratio pogrdnim riječima L.M. koja se kretala ulicom, a kada ista nije reagovala, zaustavio se i izašao iz svog vozila te je stisnutom pesnicom udario u predjelu usta, a potom je udario nogom u predjelu lijeve natkoljenice, kojom prilikom je L.M. zadobila lake tjelesne povrede, čime je ugrozio građanski mir na javnom mjestu, nakon čega se udaljio sa lica mjesta. Dakle zaključeno je da je apelant nasiljem prema drugome, osobito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir i jednu osobu lako tjelesno ozlijedio, čime je počinio navedeno krivično djelo sa direktnim umišljanjem. Odluka o krivičnoj sankciji je donesena uzimanjem u obzir svih okolnosti na strani apelanta (nijedna olakšavajuća okolnost, te apelantova višestruka osuđivanost), težine krivičnog djela i okolnosti po kojim je isto učinjeno, uz zaključak da će se izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja izražena u članu 42. KZ FBiH.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 191787 16 Kž 2 od 16. avgusta 2016. godine, odbijene su, kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i Kantonalnog tužioca, te je Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine potvrđena.
4. Nakon toga, 23. januara 2017. godine, branilac apelanta, advokat Džemo Hadžiomeragić, dostavio je Općinskom sudu podnesak koji sadrži zahtjev za ukidanje klauzule pravosnažnosti presude Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine. Postupajući po navedenom zahtjevu, Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 191787 16 Kv 2 od 22. februara 2017. godine, kojim je zahtjev usvojio, te ukinuo i stavio van snage klauzulu pravosnažnosti na presudu Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K2 od 5. januara 2016. godine. Općinski sud je istakao da apelantu prvostepena presuda nije uručena na način koji je propisan odredbama člana 185. stav 4. u vezi sa članom 184. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH), pa iz tog razloga u odnosu na apelanta, nije ni počeo teći rok za izjavljivanje žalbe na istu.
5. Slijedom toga, Kantonalni sud je stavio van snage svoju Presudu broj 65 0 K 191787 16 Kž 2 od 16. avgusta 2016. godine te je, u smislu odredaba člana 319. ZKP FBiH, održao sjednicu vijeća 7. septembra 2017. godine, na kojoj su bili prisutni Kantonalni tužilac, apelantovov branilac - advokat Džemo Hadžiomeragić i apelant.
6. Konačno, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 191787 16 Kž 4 od 7. septembra 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i Kantonalnog tužioca i potvrdio Presudu Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Istaknute povrede se ogledaju u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava u postupku donošenja pobijane presude.
8. Apelant navodi da će „uskoro biti pozvan“ na izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena presudom Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine. Smatra da bi mu izvršenjem te presude, imajući u vidu „nedvojbeno proizvoljnu i arbitrarnu primjenu procesnog i materijalnog prava u postupku donošenja osporenih presuda, bila nanesena nenadoknadiva šteta i povreda njegovih prava iz člana 5. Evropske konvencije, koja u slučaju usvajanja njegove apelacije, ne bi mogla biti otkonjena plaćanjem naknade nematerijalne štete. Stoga, apelant pozivom na navode apelacije u cilju sprečavanja nastupanja daljnjih nepopravljvih posljedica predlaže se da Ustavni sud u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda donese privremenu mjeru kojom će „obustaviti“ izvršenje osporene presude Općinskog suda. U kontekstu obrazloženja o osnovanosti zahtjeva, apelant posebno ukazuje da je samohrani otac malodobnog djeteta, školskog uzrasta, koje je još kao bebu napustila majka koja i danas ne viđa dijete i o istom se ne stara na bilo koji način, tako da bi osim za njega samog, bez donošenja privremene mjere, nenadoknadiva šteta nastupila i za malodobno dijete apelanta tj. za mldb. F.D.. Na osnovanost prethodno iznesene argumentacije o tome da bi za apelanta i njegovo malodobno dijete, bez donošenja predložene privremene mjere, nastupila nenadoknadiva šteta, apelant je dostavio socijalni status JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ Služba socijalne zaštite općine Novo Sarajevo, broj: 35/III-07-530-1710/16 od 19. oktobra 2016. godine, a iz kojeg proizlazi da je mldb. dijete apelanta već ranije imalo psihičkih problema usljed činjenice da je raslo i odgajano bez majke, a što je rezultiralo njegovom preosjetljivošću, usljed čega je tretiran i u Centru za mentalno zdravlje, pri čemu kod istog postoji jak separacioni strah od odvajanja od oca, a što u konačnici ukazuje da bi bez predložene privremene mjere tj. odlaskom apelanta na izdržavanje kazne zatvora, nepobitno nastupila nenadoknadiva šteta za njega samog i njegovo malodobno dijete. Također, apelant navodi da, u slučaju stupanja na izvršenje kazne zatvora ne bi imao kome od srodnika ostaviti na odgoj i čuvanje malodobno dijete, a što bi u konačnici imalo za posljedicu da bi o istom brigu morala preuzeti društvena zajednica, a što bi nesumnjivo se negativno podrazilo kako na roditeljski odnos apelanta i malodobnog djeteta, tako i na njegovo mentalno zdravlje i njegov psihofizički razvoj uopće.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, te okolnost da bi njegov odlazak na izdržavanje kazne zatvora posebno negativno utjecao na psihofizički razvoj njegovog mldb. djeteta, čiji je apelant kako navodi isključivi staralac, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja izvršenja kazne, kao i, u slučaju postojanja preduvjeta za to, upućivanje osuđene osobe na izdržavanje kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom.
12. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantu još uvijek nije upućen poziv da se javi radi izvršavanja kazne zatvora u određenu ustanovu pa samim tim proizilazi da nije dokazao da je iscrpio zakonske mogućnosti koje ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonomtražio] odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
13. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelanti nisu dostavio argumente i dokaze da su koristili mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman