Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2361/16 (V.Lj.)

Odluka donesena 06. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ispitivanje svjedoka
  • Imunitet
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2361/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2361/16, rješavajući apelaciju V. Lj., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. Lj. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013756 15 Kž 3 od 10.

marta 2016. godine i S1 2 K 013756 14 K od 16. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. Lj. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupaju Alija Galijatović i Fahrudin Ibrišimović, advokati iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013756 15 Kž 3 od 10. marta 2016. godine i S1 2 K 013756 14 K od 16. juna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 18. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su 23. i 26. oktobra 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013756 14 K od 16. juna 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u tačkama 2. i 3. izreke presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Sud BiH je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.

6. U vezi s prigovorima apelantove odbrane kojima je osporavan kredibilitet svjedoka A. V. (koji je dobio imunitet) i svjedoka S. R. (s kojim je zaključen sporazum o priznanju krivnje), Sud BiH je prvenstveno (na str. 33.-36.) ukazao na standarde kojima se rukovodio prilikom prihvaćanja navedenih iskaza, pozivajući se između ostalog na praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda. Naime, Sud BiH je istakao da je iskaze svjedoka A. V. i S. R. doveo u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima nalazeći da ti iskazi zaokružuju cjelinu konstruiranu od drugih provedenih dokaza, te da se ne radi o situaciji u kojoj se osuđujuća presuda (u dijelu koji se odnosi na radnje iz tačkama 2. i 3. precizirane optužnice) zasniva samo na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje, odnosno koji je dobio imunitet. Stoga, iz naprijed izloženog jasno je da iskaz svjedoka kome je prethodno dat imunitet kao ni iskaz svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje ne može biti prima facie odbačen, kako to apelantova odbrana neosnovano zaključuje. Sud BiH je naglasio da je iskaze ovih svjedoka ocijenio i poklonio im vjeru u onom dijelu u kome su u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima, subjektivne ili materijalne prirode, pa je ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio da je apelant izvršio krivična djela za koja je proglašen krivim (pod tačkama 2. i 3. izreke prvostepene presude).

7. U pogledu radnji iz tačke 2. precizirane optužnice, odnosno razbojništva nad „Privrednom bankom d.d. Sarajevo“ Sarajevo od 29. juna 2006. godine kada je otuđen novac u raznim valutama u iznosu od 2.196.882,27 eura, Sud BiH je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant neposredno kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učestvovao u izvršenom razbojništvu. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da tok razbojništva nad transportnim vozilom proizlazi iz materijalnih dokaza i iskaza svjedoka A. K., E. Z., S. S., zaposlenika zaštitarske agencije, zatim svjedoka H. N., rukovodioca službe trezorskih poslova u „Privrednoj banci d.d. Sarajevo“, te svjedoka M. L., a koji su se za vrijeme razbojništva nalazili na licu mjesta. Kod utvrđivanja činjenice je li postojala grupa za organizirani kriminal i je li apelant bio pripadnik te grupe Sud BiH je naveo da je pošao od iskaza svjedoka A. V., neposrednog učesnika u inkriminiranom događaju i pripadnika grupe za organizirani kriminal, te iskaza svjedoka S. R. koji je opisao apelantovo učešće u inkriminiranom događaju. Ti iskazi su međusobno saglasni u pogledu odlučnih činjenica, potvrđuju se u svim bitnim detaljima i zaokružuju cjelinu konstruiranu od drugih provedenih dokaza. Tako je svjedok A. V. ilustrativno i na vrlo detaljan način opisao sastanak u Beogradu tokom 2006. godine kada je pripremana pljačka, iz kojeg jasno proizlazi da je apelant bio prisutan tom sastanku i da je bilo dogovoreno njegovo učešće u pljački koja je uslijedila 29. juna 2006. godine, što govori o tome da je apelant bio pripadnik grupe za organizirani kriminal. Također, svjedok A. V. je naveo da su se nakon tog sastanka razišli te da je apelanta vidio na sam dan pljačke, i to prvo u garaži, a potom na mjestu gdje se peru vozila, te da se apelant nalazio u vozilu Opel Omega koje je učestvovalo u pljački, te je naveo radnje koje je apelant poduzimao prilikom i nakon pljačke, kao i način podjele novca (što je detaljno navedeno na str. 52.-60. prvostepene presude). Pored toga, odlučne činjenice u pogledu apelantovog učestvovanja u inkriminiranom događaju proizlaze i iz iskaza svjedoka S. R. koji je naveo da je u grupi za organizirani kriminal postojala ,,naša“ i „njihova“ strana, da se znalo ko je „glavni“ sa koje strane, da su bile dogovorene aktivnosti i zaduženja pripadnika grupe, te da je apelant bio među direktnim izvršiocima djela. Svjedok je naveo da je po dogovoru nakon izvršene pljačke čekao na kapiji aerodroma da prođe blindirano vozilo, a kada je vozilo prošlo krenuo je za njim te je išao da pokupi apelanta i V.P.1. blizu praonice gdje je bilo ostavljeno vozilo Opel Omega. Iskazi svjedoka A. V. i S. R. međusobno su saglasni u odlučnim činjenicama, odnosno u pogledu činjenice da je (između ostalih) apelant bio neposredni izvršilac razbojništva, pri čemu se njihovi iskazi međusobno podudaraju i u pogledu imena drugih učesnika u ovom djelu, što govori u korist opravdanosti zaključka da ti svjedoci uistinu govore istinu. Osim toga, ovi svjedoci saglasno navode da se apelant prije izvršenja djela (zajedno sa drugim osobama) nalazio u vozilu Opel Omega pri čemu se iskazi svjedoka podudaraju i u pogleda činjenice identifikacije drugih osoba koje su sa apelantom tada bile u tom autu, kao i da je to vozilo bilo zatamnjeno radi izvršenja djela. Također, ti iskazi su puni detalja, koje svjedoci nikako nisu mogli „iskonstruirati“, a saglasni su i sa iskazima drugih svjedoka (koji su navedeni na str. 62.-67. obrazloženja). U odnosu na tvrdnje da pronađeni biološki tragovi ne dovode apelanta u vezu sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela, Sud BiH nije prihvatio takvu tezu odbrane, imajući u vidu ranije iznesenu argumentaciju, te dokaze koji potvrđuju njegovo učešće u izvršenom razbojništvu od 29. juna 2006. godine. Iako je tačno da se pronađeni biološki tragovi odnose na druge osobe a ne na apelanta, to ne znači da apelant nije učesnik događaja opisanog u tački 2. izreke presude, a posebno kada se ima u vidu da su na vještačenje dostavljeni nesporni uzorci sluznice pri čemu se među tim osobama ne nalazi apelant, što znači da nije ni vršeno uspoređivanje njegovog DNK materijala sa onim pronađenim na licu mjesta. Pored toga, iako je odbrana nastojala osporiti kredibilitet svjedoka A. V. i S. R. navodeći da na drugačiji način opisuju podjelu novca izvršenog nakon krivičnog djela, Sud ne nalazi da se radi o razlikama koje bi dovele u pitanje ispunjenost odlučnih činjenica u odnosu na apelanta. Naime, svjedok A. V. (koji je bio prisutan prilikom podjele novca) navodi da je dio grupe D.E.1 iz RS dobio 60%, a drugi dio grupe 40%, dok svjedok S. R. (koji nije bio prisutan podjeli) navodi da je podjela bila 70-30%. S obzirom na to da svjedok S. R. nije bio prisutan podjeli novca, a svjedok A. V. jeste, Sud nalazi da se svjedok A. V. može preciznije izjasniti u pogledu omjera u kojem je podijeljen novac, što ne govori da je iskaz svjedoka S. R. neiskren, već njemu lično nije poznata ta činjenica.

8. U pogledu radnji iz tačke 3. izreke presude, Sud BiH je istakao da provedeni dokazi imaju potrebnu snagu uvjerljivosti da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret, na način da je neposredno učestvovao u razbojništvu učinjenom 29. juna 2008. godine na štetu „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo, kada je otuđen iznos od 668.282,44 KM. Naime, Sud BiH je ukazao da su svjedoci koji su se u trenutku pljačke nalazili na licu mjesta A. F., Z. D., Š. H., S. D., V. S., S. M., A. S., Lj. H. i I. J. tačno i potpuno objasnili način na koji se odigrala pljačka. Iz tih iskaza proizlazi da su svjedocima S. D. i V. S. koji su radili na rampi na ulazu u poštu, koja se nalazi na Željezničkoj stanici, prišle dvije uniformirane osobe, koje su prethodno izašle iz auta marke Golf, predstavile se kao policajci i onda su ih počeli udarati pištoljem po glavi, vezali ih lisicama te otvorili rampu. Nakon toga u prostorije kruga ,,JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo ušao je VW kombi, iz kojeg je izašlo osam uniformiranih, maskiranih i naoružanih osoba koje su prijetnjom oružjem izvršili pljačku. Pljačkaši su savladali sve uposlene i vezali ih, pri čemu su neke uposlenike ,.JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo i fizički napadali (npr. Z. D. i A. F.), nakon čega su iz prostorija pošte iznijeli vreće sa oznakama vrijednosnih pošiljki u kojima se nalazio novac u iznosu od 668.282,44 KM te su novac prebacili u kombi vozilo i napustili lice mjesta. Da je apelant učestvovao u ovom događaju proizlazi iz iskaza svjedoka S. R. čiji iskaz u kontrolnim tačkama odgovora drugim izvedenim dokazima optužbe. U tom smislu, ovaj svjedok je na prvom mjestu pojasnio organizaciju pljačke, odnosno da je razbojništvo već bilo prethodno dogovoreno između D.E.1., E. A. i B. D., a informacije odakle dolazi novac dobili su od osobe koja je radila u pošti, te je odatle počelo kovanje plana, što ukazuje da je riječ o ranije formiranoj grupi za organizirani kriminal kojoj je apelant već otprije pristupio, a u kojoj je donesena odluka u smjeru izvršenja predmetnog krivičnog djela. Dalje, taj svjedok je pojasnio koji je bio njegov zadatak prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela. Naime, on je prije pljačke pokupio D. O., V.P.1. i B. M. koji su krenuli iz garaže sa golfom 5, koji je bio prepravljen kao civilni policijski auto i imao je rotaciju, te su obukli uniforme jer su trebali glumiti policajce koji su trebali „obraditi“ čuvare na garaži, odnosno trebali su da odu do kapije pošte i predstave se kao novi šef smjene. Nakon izvršene pljačke svjedok je zajedno sa E. A. čekao u Velešićima na taksi štandu, da je došlo vozilo WV kombi svijetloplave boje, koje su slijedili, a kada se vozilo zaustavilo iz kombija su počeli izlaziti ljudi, vreće su ubacili u svjedokovo vozilo (tada Ford Mondeo). Kod E. A. su bili ostali pripadnici grupe, među kojima je i apelant, a nakon pljačke apelant i D.E.1. došli su svjedokovoj kući, prvo su u šupu ubacili pušku i dvije-tri vreće, a zatim su se prebacili na donji sprat kuće, gdje su noćili i gledali kako policija traži dokaze i počinioce, s obzirom na to da se sa strane svjedokove kuće vidjelo kako je gorio kombi. Potom svjedok dodaje da je pušku (kojom je izvršeno razbojništvo), a sa koje je prethodno uklonio tragove krvi (bilo ih je na kundaku) predao Tužilaštvu. Ujutro je D.E.1. naložio svjedoku da vozi apelanta, što je svjedok i učinio, te je apelanta odvezao do Konjica. Iskaz ovog svjedoka u dijelu koji se odnosi na radnje opisane u tački 3. izreke presude Sud je našao uvjerljivim i istinitim, s obzirom na to da korespondira drugim provedenim dokazima optužbe, odnosno upotpunjuje cjelinu kreiranu od drugih dokaza optužbe. Stoga, imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da su u vozilo kombi pljačkaši ubacili novac koji su pribavili izvršenjem krivičnog djela, kao da iz iskaza svjedoka S. R. proizlazi činjenica da je nakon izvršenja djela vidio kombi kako dolazi do taksi štanda, gdje ostavlja jednu osobu, te onda ide prema bivšoj streljani u Velešićima, gdje iz kombija izlaze osobe i izbacuju vreće, pri čemu svjedok S. R. tada vidi apelanta u vozilu, naprijed navedene činjenice ne ostavljaju mjesta drugoj mogućnosti od one da je apelant jedna od osoba koje su uzele neposredno učešće u izvršenju djela. Naime, imajući u vidu blizinu poslovnice „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo (ul. Put života), te mjesto zaustavljanja kombija u Velešićima, gdje je svjedok vidio apelanta, kao i činjenicu da pljačkaši bježe kombijem sa novcem pribavljenim razbojništvom, nesumnjivo je da se kombi nije mogao negdje drugo zaustavljati zbog bojazni da ne budu uhvaćeni nakon izvršenja krivičnog djela. Dakle, naprijed navedene činjenice promatrane u međusobnoj vezi tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela opisanog u tački 3. izreke presude, a navedeni zaključak odbrana ničim nije dovela u pitanje.

9. Presudom vijeća Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelacijsko vijeće) broj S1 2 K 013756 15 Kž 3 od 10. marta 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, a žalba Tužilaštva je djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude apelacijsko vijeće je prvenstveno navelo da osim paušalne tvrdnje da se na iskazima svjedoka S. R. i A. V. nije mogla zasnovati osporavana presuda, apelantovi branioci niti jednim argumentom ne osporavaju zakonitost tih dokaza, već zapravo problematiziraju pitanje njihove dokazne vrijednosti i potkrijepljenosti drugim dokazima, ističući da se osporena presuda isključivo zasniva na iskazima ovih svjedoka.

11. U odnosu na radnje koje su opisane u tački 2. presude (razbojništvo nad „Privrednom bankom d.d. Sarajevo“), apelacijsko vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće na iscrpan način analiziralo sve okolnosti od značaja za predmetni događaj, i to prvenstveno okolnosti koje su prethodile razbojništvu nad „Privrednom bankom d.d. Sarajevo“ od 29. juna 2006. godine, a koje se odnose na postojanje grupe za organizirani kriminal, apelantovo pripadništvo grupi i planiranje izvršenja predmetnog krivičnog djela na sastanku u Beogradu 2006. godine. Također, prvostepeno vijeće je analiziralo i okolnost samog razbojništva na osnovu iskaza neposrednih očevidaca događaja, te konačno okolnosti koje su vezane za apelantovo učešće i ulogu, pa je na osnovu detaljne analize dokaza izvelo nesporan zaključak da je apelant počinio radnje koje mu se ovom tačkom optužnice stavljaju na teret. Žalba apelantovih branilaca se u pretežnom dijelu bavi iskazima svjedoka A. V. i S. R. tvrdeći da se iskazima tih svjedoka nije smjela pokloniti vjera jer nisu potkrijepljeni niti jednim drugim izvedenim dokazima. U pogledu iskaza svjedoka A. V. koji je uistinu dobio imunitet od krivičnog gonjenja, apelacijsko vijeće nalazi da su apelantovi branioci 12. decembra 2014. godine kada je počeo glavni pretres obaviješteni o tome koji se svjedoci planiraju saslušati na nastavku glavnog pretresa 31. januara 2015. godine, kada je između ostalih saslušan svjedok A. V., kao i da tom prilikom nisu istakli nikakav prigovor u pogledu predloženih dokaza Tužilaštva. Također, apelantovi branioci su imali mogućnost da unakrsno ispitaju svjedoka, a koju nisu iskoristili iz razloga što se nisu pripremili, napominjući da će svjedoka pozvati i saslušati kao svjedoka odbrane, a što također nisu učinili, jer su tokom glavnog pretresa odustali od ranije predloženih dokaza. Suprotno prigovorima da iskazi svjedoka S. R. i A. V. nisu međusobno podudarni, te da nisu potkrijepljeni drugim izvedenim dokazima, ovo vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće u obrazloženju osporene presude pravilno konstatiralo u pogledu kojih činjenica su iskazi ovih svjedoka međusobno saglasni, ali isto tako i u pogledu kojih činjenica se potvrđuju drugim dokazima. Osim toga, kako je to pravilno zaključilo prvostepeno vijeće, sasvim je razumljivo i opravdano postojanje razlike u njihovim iskazima, s obzirom na to da se svjedok A. V., kao prisutni prilikom podjele novca, mogao preciznije izjasniti u odnosu na svjedoka S. R. koji nije bio prisutan. Također, istinitost iskaza svjedoka A. V., koji je prilikom svog svjedočenja iznio mnogo detalja o predmetnom događaju, a kroz koje je prvostepeno vijeće moglo jednostavno provjeriti i ocijeniti njegov iskaz, potvrđuju i drugi dokazi kao kontrolne tačke, pored već prethodno navedenih, i to iskaz svjedoka S. G., Dž. Z., iskaz i nalaz i mišljenje vještaka H. Š. (T-16), te materijalni dokaz T-15. Konačno, suprotno prigovoru branilaca da ni uloženi materijalni dokazi koji se odnose na provedena vještačenja ne povezuju apelanta sa izvršenjem predmetnog krivičnog djela, apelacijsko vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće pravilno i argumentirano zaključilo da se pronađeni biološki tragovi, odnosno DNK profili, te tragovi papilarnih linija ne odnose na apelanta, ali da to nema ekskulpirajući značaj, naročito kada se ima u vidu da u konkretnom slučaju i nisu uzeti nesporni/referentni uzorci od apelanta koji bi se mogli uporediti sa onim tragovima koji su pronađeni na licu mjesta, a što proizlazi iz sadržaja materijalnog dokaza T-20. Stoga, istaknutim prigovorima branilaca nisu dovedeni u sumnju zaključci prvostepenog vijeća o odlučnim činjenicama vezanim za tačku 2. izreke presude, pa su takvi prigovori odbijeni kao neosnovani.

12. U vezi s prigovorima apelantove odbrane da se apelantovo učešće u razbojništvu na štetu „JP BH Pošte“ Sarajevo zasniva samo na iskazu svjedoka S. R. i da njegove navode ne potvrđuju izvedeni dokazi, apelacijsko vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu iskaza svjedoka S. R., koji u relevantnim dijelovima potvrđuju iskazi svjedoka S. D., V. S., A. S., Š. H., Lj. H., I. J. te vještaka A. K. i njegovog nalaza i mišljenja (T-41), kao i uloženi materijalni dokazi optužbe T-27, T-30 i T-35, pravilno utvrdilo da je apelant 29. juna 2008. godine naoružan ušao u prostorije „JP BH Pošte“ radi pljačke, zajedno sa drugim osobama, te da sigurno nije bio među onim osobama koje su trebale „obraditi“ čuvare na kapiji, jer je ta uloga, kako to proizlazi iz provedenih dokaza, pripadala drugim članovima grupe za organizirani kriminal. Taj svjedok je svjedočio o planiranju i organizaciji razbojništva u prostorijama „JP BH Pošte“, o tome koji je bio njegov zadatak, to jest da ranije preuzme D. O., V.P.1. i B. M. koji su se nalazili u golfu 5, te njegovo čekanje u Velešićima na taksi štandu zajedno sa E. A., kada je došao kombi VW svijetloplave boje koji je nesumnjivo korišten u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Iz kombija su izašle osobe koje su ubacile vreće sa novcem u svjedokovo vozilo (tada Ford Mondeo), dok su se ostali smjestili u vozilo E. A., kada je svjedok, između ostalih, vidio i apelanta, odakle su dalje otišli na dogovoreno mjesto gdje je trebalo istovariti novac. Zatim, naveo je da je po povratku kući zatekao vozilo E. A. u kojem su bili D.E.1 i apelant koji su kod njega prenoćili, kao i da su u njegovoj šupi ostavili pušku (kojom je izvršeno razbojništvo i koju je svjedok predao Tužilaštvu, za koju je nakon provedenog vještačenja vještak A. K. dao mišljenje da je iz nje vršeno pucanje i da nije čišćena nakon posljednjeg pucanja), te dvije-tri vreće, a zatim da su gledali kako policija traži dokaze i ljude, s obzirom na to da se sa strane svjedokove kuće vidjelo i kako je kombi gorio. Ovaj svjedok je također potvrdio i da je apelanta, po nalogu D.E.1. odvezao do Konjica. Iskaz ovog svjedoka, kako je to pravilno zaključilo i prvostepeno vijeće, u potpunosti se uklapa u mozaik dešavanja potvrđen drugim provedenim dokazima optužbe, što dovodi do nesumnjivog zaključka da je upravo apelant jedna od osoba koja je uzela neposredno učešće u izvršenju djela. Slijedom toga, apelacijsko vijeće je istaklo da je iskaz svjedoka S. R. pravilno ocijenjen i da je u tom smislu osporena presuda kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja pravilno postavila standard potkrijepljenosti izjave svjedoka S. R. drugim nezavisnim dokazima i čvrstim indicijama, kojeg standarda se prvostepeno vijeće dosljedno pridržavalo u ispitivanju svakog pojedinačnog činjeničnog utvrđenja. Kod ovakvog zaključka, apelacijsko vijeće je prihvatilo pravilnim i standard u razmatranju indicija kojim se rukovodilo prvostepeno vijeće. Vezano za žalbeni prigovor po kojem nijedan od saslušanih svjedoka nije prepoznao apelanta u sudnici, ovo vijeće ukazuje da su svjedoci optužbe, radnici BH Pošte koji su kritične prilike bili u prostorijama pošte, potvrdili da su osobe koje su izvršile razbojništvo nosile maske odnosno kape fantomke, te da je stoga je i razumljivo da nisu mogli prepoznati apelanta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da se osporene presude isključivo zasnivaju na iskazima svjedoka „pokajnika“ A. V. i svjedoka koji je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje S. R., a da se pri tome iskazi tih svjedoka ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s bilo kojim drugim dokazom, bilo subjektivne, bilo objektivne prirode, koji su izvedeni tokom postupka pred Sudom BiH. U vezi s tim, apelant tvrdi da je najočitiji primjer toga da je sud kod utvrđivanja činjenica da li je postojala grupa za organizirani kriminal, odnosno da li je apelant bio pripadnik te grupe pošao od iskaza A. V. i S. R., koje iskaze sud cijeni da su međusobno saglasni u pogledu odlučnih činjenica. Također, apelant smatra da redovni sudovi samo paušalno navode da su iskaze tih svjedoka ocijenili u dijelu u kojem su saglasni s iskazima drugih svjedoka, ali pri tome nije dao adekvatno obrazloženje koje bi podupiralo takav pogrešan stav suda. Kada se i površno analizira iskaz svjedoka A. V. sa činjeničnim radnjama izvršenja pod tačkom 2. precizirane optužnice nesumnjivo proizlazi da navodi i tvrdnje ovog svjedoka ne potvrđuju činjenične navode i tvrdnje iz tačke 2. precizirane optužnice odnosno osporavanih presuda. Također, sva mjesta koja su svjedoci navodili, kao i pokretne stvari (vozila), bili su predmet uviđaja i vještačenja, izuzeti su biološki tragovi i tragovi papilarnih linija radi vještačenja, ali nijedan materijalni dokaz i provedena vještačenja ne ukazuju da je apelant boravio u vrijeme i na mjestima navedenim u iskazu ovog svjedoka, odnosno ne potvrđuju tvrdnje svjedoka na osnovu kojih su isključivo zasnovane osporavane odluke. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na koja se pozvao i ukine osporene presude redovnih sudova.

II.Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je naveo da su iskazi svjedoka A. V. i S. R. o tome kako se sporni događaj desio potkrijepljeni drugim provedenim dokazima, i to iskazima svjedoka A. K., S. S. i E. Ž. koji su u vrijeme izvršenja pljačke bili u blindiranom vozilu koje je prevozilo novac i pratećem vozilu, nalazom i mišljenjem vještaka D. O. (T-17), kao i materijalnim dokazom optužbe T-24, odnosno fotodokumentacijom sačinjenom tokom vršenja uviđaja na licu mjesta. Prema tome, imajući u vidu da su ista pitanja pokretana u prvostepenom i drugostepenom postupku, Sud BiH je uputio na razloge i zaključke iznesene u paragrafima 18., 39., 43. i 44. drugostupanjske presude, predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelantovi navodi bili predmet završnih riječi i žalbe, na koje su prvostepeni i drugostepeni sud dali iscrpne argumente i obrazloženja, zbog čega smatra da takvim postupanjem nije narušeno niti jedno apelantovo pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Organizirani kriminal Član 250.

(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 289.

Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će direktno napasti na njezin život ili tijelo oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugome protivpravnu imovinsku korist ili da je protivpravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana neka osoba s namjerom teško tjelesno ozlijeđena, ili je to krivično djelo počinjeno u sastavu grupe ljudi, ili ako je upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 84.

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.

(3) Imunitet se daje odlukom Glavnog tužitelja BiH.

(4) Protiv svjedoka koji je dobio imunitet i koji je svjedočio, neće se poduzeti krivični progon, osim ako je dao lažni iskaz.

(5) Svjedoku se odlukom Suda određuje advokat kao savjetnik za vrijeme ispitivanja, ukoliko je očito da sam svjedok nije u stanju koristiti svoja prava u vrijeme ispitivanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način. Član 231. stav (1) Pregovaranje o krivnji (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branitelj mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacijskim vijećem pregovarati s tužiteljem o uvjetima priznavanja krivnje za djelo koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

Dokazi na kojima se temelji presuda Član 281. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu apelacijskog vijeća S1 2 K 013756 15 Kž 3 od 10. marta 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 7. aprila 2016. godine, a da je podnio apelaciju 3. juna 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela organizirani kriminal u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da se osporene presude isključivo zasnivaju na iskazima svjedoka „pokajnika“ A. V. i svjedoka koji je sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje S. R., a da se pri tome iskazi tih svjedoka ni na koji način ne mogu dovesti u vezu s bilo kojim drugim dokazom, bilo subjektivne, bilo objektivne prirode, koji su izvedeni tokom postupka pred Sudom BiH.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

30. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Suda BiH proizlazi da je apelant osuđen da je u okviru grupe za organizirani kriminal jedan od počinilaca razbojništva nad „Privrednom bankom d.d. Sarajevo“ Sarajevo od 29. juna 2006. godine kada je otuđen novac u raznim valutama u iznosu od 2.196.882,27 eura, te razbojništva nad „JP BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo od 29. juna 2008. godine kada je otuđen iznos od 668.282,44 KM. Iz obrazloženja odluka Suda BiH proizlazi da je prvostepeni sud, što je potvrđeno presudom apelacijskog vijeća, odluku o učestvovanju u izvršenju predmetnih krivičnih djela odnosno o apelantovoj krivnji u najvećem dijelu zasnovao na iskazu svjedoka A. V. kojem je dat imunitet, te svjedoka S. R. sa kojim je zaključen sporazum o priznanju krivnje.

31. U vezi s mogućnošću korištenja iskaza svjedoka koji su odlukom tužioca dobili imunitet odnosno sklopili sporazum o priznanju krivnje i dokazivanja indicijama, Ustavni sud ukazuje da se sličnim pravnim pitanjem bavio u odluci u predmetima br. AP 661/04 i AP 757/12 (vidjeti odluke Ustavnog suda br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, st. 32-45, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, st. 112, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je prvenstveno ukazao na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj korištenje na suđenju dokaza koji su dobijeni od saučesnika koji je zbog svjedočenja dobio imunitet od krivičnog gonjenja može dovesti u pitanje pravičnost postupka u odnosu na optuženika u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi bivša Komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7306/75 od 6. oktobra 1976. godine). Stoga, da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li apelantovo pravo na pravično suđenje prekršeno na ovaj način, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih krivičnopravnih propisa. Također, Ustavni sud je istakao da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, ali pri tome sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već sukladno principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Što se tiče svjedočenja svjedoka koji je sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, Ustavni sud je ukazao da iako ovakvi svjedoci često mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera. Zakon, s druge strane, daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira. Pored navedenog, Ustavni sud je ukazao da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na tu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

32. Dovodeći u vezu navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda s okolnostima predmetnog postupka, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant učinio predmetno krivično djelo iz tačke 2. izreke presude, prvostepeni sud je detaljno analizirao sadržaj iskaza neposrednih očevidaca razbojništva koji su iznijeli svoja saznanja o predmetnom događaju te materijalnih dokaza i doveo ih u vezu sa iskazima svjedoka A. V. i S. R., pripadnika organizirane kriminalne grupe, nakon čega je zaključio da su iskazi tih svjedoka međusobno saglasni u pogledu svih odlučnih činjenica. Također, Sud BiH je prilikom utvrđivanja da li je apelant počinio krivično djelo iz tačke 3. izreke prvostepene presude razmotrio iskaze svjedoka (neposrednih očevidaca) o slijedu pljačke BH Pošte te navedene iskaze doveo u vezu s iskazom svjedoka S. R. kojeg je detaljno razmotrio u vezi sa svim utvrđenim okolnostima izvršenja krivičnog djela, nakon čega je zaključio da te okolnosti posmatrane u međusobnoj vezi tvore tako čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni sud naročitu pažnju posvetio ispitivanju apelantovih prigovora koji su se odnosili kako na mogućnost korištenja iskaza svjedoka A. V. i S. R. tako i na eventualne razlike u njihovim iskazima na koje je apelantova odbrana ukazivala. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacijskog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Stoga, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju Sud BiH vjeru poklonio svjedocima od kojih su neki i sami učestvovali u izvršenju istog krivičnog djela ili su bili neposredni očevici izvršenja tog djela, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju postojao samo jedan iskaz svjedoka, te da nije bilo drugih dokaza. Apelant u tom pravcu, u suštini, samo ističe svoje nezadovoljstvo takvom ocjenom dokaza, ali ne nudi ništa što bi objektivno pokazalo eventualnu „nesavjesnost“ ili „proizvoljnost“ Suda BiH u ocjeni dokaza ili apelacijskog vijeća u odnosu na apelantove žalbene navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelantovoj odbrani tokom postupka data mogućnost da korištenjem unakrsnog ispitivanja, odnosno pozivanja tih svjedoka kao svjedoka odbrane pokuša pokazati nedosljednost u izjavama tih svjedoka i da ih, eventualno, na taj način diskreditira, ali da apelantova odbrana, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, tu mogućnost nije koristila. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, odnosno zašto su iskazima svjedoka koji je dobio imunitet i svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje poklonili vjeru, kao i o tome zašto su zaključili da je dokazano kako je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2361/16 (V.Lj.) | Sudska praksa | Aktio