Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2128/18 (E. J.)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dostava
  • Kazna
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Zakonit nalog u kontekstu člana 5. EK
  • Prekršajni postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2128/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2128/18, rješavajući apelaciju Emine Jačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Emine Jačević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 Pr 206585 18 Pžp 2 od 26. marta 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Emine Jačević podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 206585 14 Pr od 12. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emina Jačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 10. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Pr 206585 18 Pžp od 26. marta 2018. godine, rješenjā Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Pr 206585 18 Pls i broj 32 0 Pr 206585 14 Pr od 12. septembra 2014. godine. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane izvršenja mjere lišavanja slobode apelantice zbog toga što je očigledno da je sud prekršio odredbe Zakona o prekršajima o dostavi, te zbog toga što ne postoji mogućnost da plati kaznu, jer u Registru novčanih kazni ne postoji nikakva kazna na apelanticino ime.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda i MUP-a Policijska uprava Tuzla Zapad zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

4. Od Općinskog suda je zatraženo da dostavi kompletan spis, kao i da se izjasne na apelanticine navode da joj novčana kazna nije upisana u Registar novčanih kazni. Općinski sud je dostavio spis i odgovorio na traženja Ustavnog suda 30. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a)Osporeno rješenje od 12. septembra 2014. godine

6. Rješenjem zbog propuštanja Općinskog suda broj 32 0 Pr 206585 14 Pr od 12. septembra 2014. godine apelantica (i M.M. ) je proglašena odgovornom za narušavanje javnog reda i mira naročito drskim ponašanjem i izazivanjem osjećaja uznemirenosti i negodovanja građana, odnosno za počinjeni prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3., kažnjivo po članu 7. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona, pa je sud kaznio novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Apelantica je obavezana na plaćanje troškova postupka, te je navedeno da, ukoliko apelantica ne plati novčanu kaznu i troškove postupka, oni će se naplatiti u skladu sa čl. 102. do 105. Zakona o prekršajima.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je PU Tuzla Zapad podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelantice (i M.M.) zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 3., kažnjivo po članu 7. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru. Postupajući u skladu sa zahtjevom Općinski sud je, u skladu sa članom 65. stav 1. tačka 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao okrivljene (apelanticu i M.M.) i predstavnika ovlaštenog organa na usmeni pretres zakazan za 12. septembar 2014. godine u 12.40 sati, na koji je pristupio ovlašteni predstavnik ovlaštenog organa, dok na pretres nisu pristupile okrivljene (M.M. i apelantica), koje su, kako sud navodi, „uredno pozvane u skladu sa odredbama člana 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima FBiH (poziv okrivljenoj M.M. upućen preporučeno poštom na CIPS adresu, Ulica M.T. Uče broj 109-Tuzla, gdje je iz povrata koverte - poziva vidljivo da je istoj pokušana dostava 5. jula 2014. godine, te ostavljena obavijest o narednoj dostavi za 8. jul 2014. godine a koji nije podigla do početka usmenog pretresa a okrivljenoj [apelantici] pokušana dostava na adresu Ulica M. T. Uče broj 109 - Tuzla, gdje je iz povrata koverte - poziva vidljivo da joj je pokušana dostava 5. jula 2014. godine, te ostavljena obavijest o narednoj dostavi za 8. jul 2014. godine, a koji nije podigla do početka usmenog pretresa“.

8. Apelantica u apelaciji navodi da nikada nije primila osporeno rješenje do 16. aprila 2018. godine, odnosno do momenta kada je pokrenula postupak pred Ustavnim sudom.

9. Apelantici je 19. jula 2017. godine policijski službenik MUP-a Tuzlanskog kantona – Kalesija uručio opomenu za plaćanje novčane kazne prije lišavanja slobode. U navedenoj opomeni Općinskog suda broj 32 0 Pr 206585 14 Ips od 21. marta 2017. godine, koja je naslovljena na apelanticu, navedeno je da je apelantica po rješenju suda obavezana na plaćanje novčane kazne i troškova postupka, da je poziv suda za plaćanje novčane kazne uredno primila 22. oktobra 2014. godine i opomenu za plaćanje novčane kazne i troškova postupka uredno primila 15. aprila 2015. godine, te je Općinski sud pozvao apelanticu (kako nije postupila po pozivu i opomeni suda) da dostavi dokaze da kaznu nije u mogućnosti platiti, ili će u suprotnom sud odrediti lišavanje slobode. Prijedlog za povrat u pređašnje stanje

10. Apelantica je podnijela prijedlog za povrat u pređašnje stanje (28. jula 2017. godine) koji Općinski sud Rješenjem broj 32 0 Pr 206585 14 Pr od 4. augusta 2017. godine nije uvažio, jer je on podnesen nakon isteka roka od tri mjeseca od dana donošenja rješenja o prekršaju. U obrazloženju Općinski sud se pozvao na rokove za podnošenje zahtjeva za povrat u pređašnje stanje propisane Zakonom o prekršajima iz člana 94. Zakona o prekršajima. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 Pr 206585 17 Pžp od 19. oktobra 2017. godine odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu izjavljenu protiv rješenja od 4. augusta 2017. godine.

Zahtjev za ponavljanje postupka

11. Apelantica je (kako proizlazi iz rješenja i zahtjeva koji je apelantica dostavila) 23. augusta 2017. godine podnijela prijedlog za ponavljanje postupka.

12. Općinski sud je donio Rješenje broj 32 0Pr 206585 17 Pvlp od 18. decembra 2017. godine kojim je odbacio kao neblagovremen apelanticin zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka (od 23. augusta 2017. godine), pravosnažno okončanog 12. septembra 2014. godine.

13. U obrazloženju rješenja, pozivajući se na čl. 96. stav 1. i čl. 97. i 98. stav 3. Zakona o prekršajima, sud je utvrdio da je apelantica podnijela zahtjev van zakonskih rokova propisanih zakonom, odnosno da je zahtjev neblagovremen, jer je rješenje o prekršaju kojim je apelantica proglašena krivom postalo pravosnažno 9. oktobra 2014. godine. Apelantica nije izjavila žalbu na navedeno rješenje.

b)Izvršenje pravosnažnog rješenja od 12. septembra 2014. godine i osporena rješenja od 26. marta i 15. februara 2018. godine

14. Apelantica je u apelaciji ukazala da je 3. oktobra 2017. godine pristupila u prostorije Općinskog suda, na referat izvršenja prekršajnih sankcija, te da je tražila broj ROF (Registar novčanih kazni) na koji bi se pozvala prilikom plaćanja kazne. Apelantica navodi da je dala svoje podatke i jedinstveni matični broj (JMBG), koji je referentica na izvršenjima unijela u bazu Registra novčanih kazni, ali je utvrdila da na apelanticino ime nije unesena nikakva kazna o čemu je sačinjena službena zabilješka (koju je apelantica dostavila u kopiji uz apelaciju).

15. Općinski sud u Tuzli donio je Rješenje broj 32 0 Pr 206585 18 Pls od 15. februara 2018. godine kojim se apelantica lišava slobode u trajanju od dva dana zbog neplaćanja novčane kazne u iznosu od 150,00 KM izrečene pravosnažnim rješenjem ovog suda od 12. septembra 2014. godine.

16. U obrazloženju rješenja se navodi da je Općinski sud, pozivajući se na „imperativnu“ odredbu člana 105. stav 3. Zakona o prekršajima, pozvao apelanticu da dostavi podatke da nije u stanju platiti novčanu kaznu, uz prijetnju da će, u protivnom, biti lišena slobode, koji akt je apelantica primila 19. jula 2017. godine putem zamolnice o uručenju opomene pred donošenje rješenja o lišavanju slobode zbog neplaćanja novčane kazne od službenika policije PU Kalesija PS Kalesija, a do dana donošenja ovog rješenja apelantica nije dostavila dokaz da je platila novčanu kaznu, niti dokaz da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu, zbog čega je sud zaključio da apelantica izbjegava platiti novčanu kaznu, te je odlučio lišiti je slobode shodno odredbi člana 105. stav 2. Zakona o prekršajima. Nadalje, u rješenju se navodi: „S obzirom na navedeno, imajući u vidu da posljedice upisa novčane kazne kao duga u Registar novčanih kazni nisu postigle očekivane efekte, sud nalazi da je u konkretnom slučaju jedini razuman i efikasan način da se kažnjeni [apelantica] prinudi na plaćanje novčane kazne upravo mjera lišavanja slobode, a naročito kada se ima u vidu duži vremenski period neplaćanja novčane kazne.“

17. Na navedeno rješenje apelantica je izjavila žalbu u kojoj je isticala sljedeće: da su u rješenju datum rođenja i JMBG „izvjesne“ Emine Suljaković (djevojačko prezime apelantice), navodeći tačan datum rođenja kao „28.11. 1983“, a ne „28.1.1983“, kako je u rješenju navedeno, kao i da je u rješenju naveden netačan JMBG, žalila se zbog „nepostojanja pasivne legitimacije“, da sud i MUP nisu izvršili kontrolu da osoba protiv koje je rješenje doneseno ne postoji ni u CIPS-u, da su pozivi dostavljani na nepostojeću adresu. Također, apelantica je u žalbi jasno istakla da je pristupila kod referentice za izvršenje prekršajnih sankcija, ali da joj je saopćeno da ne može dobiti ROF broj za plaćanje kazne, „jer ne postoji ROF broj na moje ime, prezime i matični broj“. Apelantica je u žalbi ukazivala da je ove propuste trebalo da otkloni sud, odnosno MUP, te ukazala i kako je nastupila zastara pokretanja i vođenja prekršajnog postupka“, a sve navedene greške, kako je apelantica navela, utječu na njeno pravo na slobodu.

18. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 Pr 206585 18 Pžp 2 od 26. marta 2018. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio i rješenje od 15. februara 2018. godine potvrdio.

19. U obrazloženju rješenja sud se pozvao na odredbu člana 88. stav 3. Zakona o prekršajima, te je ukazao da je apelantici dostavljena opomena za plaćanje kazne izrečene rješenjem od 12. septembra 2014. godine, koje je postalo pravosnažno 9. oktobra 2014. godine. Pošto apelantica ni nakon prijema opomene za plaćanje kazne nije platila kaznu, niti je dostavila podatke ukoliko kaznu nije u mogućnosti platiti, prvostepeni sud je pokrenuo postupak izvršenja prekršajne sankcije donošenjem rješenja o lišavanju slobode. U rješenju Kantonalni sud navodi odredbu člana 105. stav

1. Zakona o prekršajima, te zaključuje da je prvostepeni sud pravilno postupio, „ovo stoga što je kažnjena imala mogućnost da blagovremeno dokaže da novčanu kaznu na koju je obavezna nije u mogućnosti da plati [...], a ona to nije učinila, već u žalbi navodi da to nije ona“, pa je sud uzimajući u obzir visinu kazne i protek vremena našao da je žalba neosnovana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelantica ukazuje na kršenje prava na pravičan postupak, odnosno povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica najprije ukazuje da je sve vrijeme, bez promjena, prijavljena u CIPS-u na adresi Donji Rainci bb Kalesija. Apelantica je kupila stan na adresi M.T. Uče 109 u kojem je kratko živjela zbog stalnih napada komšinice M.M. i na koji se nikada nije zvanično prijavila, odnosno nije mijenjala navedenu adresu iz Kalesije. Također, navodi da nikada do 19. jula 2017. godine nije znala da se protiv nje vodi prekršajni postupak a tada joj je službenik MUP-a uručio opomenu za plaćanje kazne prije lišavanja slobode od 21. marta 2017. godine na kojoj je naslovljeno samo „Suljaković Emina“ ( djevojačko prezime apelantice). Apelantica se obratila referentu za izvršenje kazne, te je na osnovu datih podataka (ime, prezime, JMBG) referentica utvrdila da apelantica nema kazni o čemu je sačinjena službena zabilješka (apelantica je kopiju dostavila uz apelaciju). Međutim, i pored navedenog, odnosno pored obavijesti da je kaznu nemoguće izvršiti zbog greške suda (pogrešno naveden datum rođenja apelantice i JMBG), redovni sudovi u Tuzli su donijeli rješenja „kojim me lišavaju slobode u trajanju od dva dana zbog neplaćanja kazne“. Dakle, apelantica ukazuje da nije učestvovala u postupku, koji je pokrenut protiv osobe rođene „28. 1.0983. godine“. Apelantica navodi da sud nije pozvao MUP da ispravi netačne podatke u skladu sa Zakonom o prekršajima. Također, apelantica kao sporno i najvažnije ukazuje da joj, u skladu sa članom 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima, poziv nikada nije dostavljen na adresu na kojoj je sve vrijeme prijavljena. Također, apelantica se žali da zbog greške suda nije u mogućnosti izvršiti novčanu kaznu, a sud je donio rješenje o lišavanju slobode, zbog čega su joj prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i da Kantonalni sud nije razmatrao njene žalbene navode, niti je razmotrio da li je nastupila zastara. Također, apelantica je tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru zabrane izvršenja mjere lišavanja slobode zbog toga što je Općinski sud prekršio odredbe o dostavi, kao i zbog činjenice da, i pored takvog kršenja, ne postoji mogućnost da plati kaznu, jer u Registru novčanih kazni ne postoji nikakva kazna. Također, apelantica navodi da je majka bebe od tri mjeseca i da bi joj lišavanje slobode izazvalo stres, čije posljedice bi i za nju i za bebu bile nepopravljive. Apelantica je uz apelaciju, između ostalog, dostavila zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka od 6. juna 2014. godine, kao i izvod Policijske stanice Zapad MUP-a TK od 6. maja 2014. godine i 9. septembra 2014. godine (izvode iz knjige dnevnih događaja). II.Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi hronološki šta se dešavalo pa, između ostalog, ističe da iz samog zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka - koji je podnesen nakon prijave apelantice policiji, iz stana u kojem je stanovala u Ulici M.T. Uče broj 109 Tuzla - nesporno je da je stanovala na navedenoj adresi, gdje se događaj narušavanja javnog reda i mira i dogodio. Po zaprimljenom zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, sud je pozivao okrivljene (M.M. i apelanticu) na adrese M.T. Uče broj 109 Tuzla, u skladu sa članom 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima. Obje okrivljene su bile obaviještene o pokušanoj dostavi poziva, te ostavljenim obavijestima o narednim dostavama, a koje nisu podigle do početka pretresa, te je sud 12. septembra 2014. godine donio rješenje kojim je proglasio okrivljene odgovornim za prekršaj koji im se stavlja na teret, te okrivljenim rješenje dostavio na iste adrese, gdje se, u skladu sa Zakonom o prekršajima, uručenje pismena, odnosno rješenja smatra dostavljenim nakon proteka roka od pet dana od dana predaje „pošti". Nakon toga, kako se navodi u odgovoru, sud je opravosnažio rješenje i otvorio postupak izvršenja izrečenih sankcija u Ips predmetu, gdje je dostavljao više opomena za plaćanje novčanih kazni apelantici na poznatu adresu M.T. Uče. Općinski sud navodi da je na adresi M.T. Uče apelantica „opomenu primila 19. jula 2017. godine“, te je time evidentno da je ona i stanovala na datoj adresi i da je mogla na istoj adresi primiti sva pismena suda. Općinski sud, također, navodi da apelantica u apelaciji ne osporava da je imala vlasništvo na stanu na adresi M. T. Uče koji je kasnije prodala.

22. Općinski sud nadalje navodi da je u postupku izvršenja izrečene novčane kazne sud dostavio opomenu apelantici pred donošenje rješenja o lišavanju slobode radi neplaćanja novčane kazne, „gdje se istoj opomena nije mogla uručiti preporučenom poštom ni na adresu Mitra Trifunovića Uče broj 109 Tuzla“, ni na kasnije poznatu adresu Rainci Donji bb Kalesija, te je sud putem zamolnice za uručenje opomene od službenika policije PU PS Kalesija apelantici uručio opomenu 19. jula 2017. godine, gdje je ona imala mogućnost da u roku od 30 dana od dana prijema opomene dostavi sudu podatke da nije u mogućnosti platiti izrečenu kaznu, a kako ona nije dostavila sudu, sud je 15. februara 2018. godine donio Rješenje broj 32 0 Pr 206585 18 Pls o lišavanju slobode kažnjene zbog neplaćanja novčane kazne u iznosu od 150,00 KM, a na koje je apelantica izjavila žalbu, koju je Kantonalni sud u Tuzli svojim Rješenjem broj 32 0 Pr 206585 18 Pžp 2 od 26. marta 2018. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Općinski sud, dakle, zaključuje da su navodi apelacije neosnovani (da je sud prekršio odredbe Zakona o prekršajima) u vezi sa dostavom pismena, odnosno povredom prava na pravično suđenje, jer su pismena apelantici dostavljana na adresu navedenu u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka u Ulici M.T. Uče broj 109 Tuzla, a na kojoj je stanovala i imala stan, a druga adresa sudu nije bila poznata, te je tek u toku izvršenja prekršajne sankcije sudu bila poznata adresa Donji Rainci bb Kalesija.

23. U odgovoru na dodatno traženje Ustavnog suda da li je novčana kazna upisana u Refistar novčanih kazni, Općinski sud se očitovao da u Registar novčanih kazni sud nema uvid, da po Registru postupaju referenti za izvršenja, kao i da novčana kazna nije bila upisana na apelanticino ime zbog pogrešnog JMBG ( kao i zbog promjene prezimena), te da će apelantica nakon ispravke JMBG sada moći platiti kaznu. Također, u odgovoru je navedeno da, ukoliko postoje tehnički problemi kao npr. pogrešno unesen JMBG, traži se od nadležnog organa provjera i njegova ispravka, te nakon toga unose izrečene novčane kazne u Registar. Općinski sud je potvrdio da postoji službena zabilješka da je apelantica pristupila 3. oktobra 2017. godine sa voljom da plati kaznu, ali da nije bila u mogućnosti da je plati zbog neispravnog JMBG, kao i zbog činjenice da se spis po apelanticinoj žalbi nalazio pred Kantonalnim sudom, a provjere nisu mogle biti izvršene jer je apelantica promijenila prezime. Kako se navodi u odgovoru Općinskog suda, 19. aprila 2018. godine Kantonalni sud je ovom sudu „vratio spis“, te se trenutno radi na otklanjanju greške u JMBG, nakon čega će biti otklonjena greška u JMBG, poslije čega će biti unesena novčana kazna u Registar novčanih kazni, a što će omogućiti plaćanje kazne.

24. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana.

25. MUP je u odgovoru naveo da je iz stanične evidencije PS Zapad utvrđeno da je apelantica obaviještena o prispijeću zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv nje na adresi M.T. Uče, što je dostavljač konstatirao. Također, MUP u odgovoru navodi da je apelantica koristila pravo žalbe na odluku Općinskog suda kojom se ona proglašava odgovornom zbog propusta da se pojavi na usmenom pretresu, te da je Kantonalni sud donio rješenje kojim je žalbu odbio. MUP je predložio da se apelacija odbija kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Značenje izraza (1)Posebni izrazi u smislu ovog zakona imaju sljedeća značenja:

[...] 2)Registar novčanih kazni i prekršajne evidencije je elektronska baza podataka o izrečenim novčanim kaznama za prekršaje, drugim prekršajnim sankcijama i troškovima postupka kao što je propisano u Zakonu o Agenciji za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 56/08);

[...] 8) uručenje pismena poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koje je određeno u Registru prebivališta i boravišta, a koju vodi Glavni centar za 4 obradu podataka u Bosni i Hercegovini ili na registriranu adresu sjedišta pravnog lica;

Član 62.

Sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka (1) Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka treba biti na standardnom obrascu propisanom od Federalnog ministarstva pravde i treba sadržavati sljedeće podatke:

1) naziv ovlaštenog organa koji podnosi zahtjev;

2) prekršaj koji se okrivljenom stavlja na teret, naziv i član propisa koji propisuje prekršaj;

3) u slučaju da se radi o fizičkom licu - ime i prezime okrivljenog i, ukoliko je poznata, njegova stalna adresa, odnosno adresa iz evidencije prebivališta i boravišta, jedinstven matični broj, a za strance broj pasoša, država izdavanja pasoša, datum rođenja i mjesto zaposlenja;

Ako je zahtjev nerazumljiv, ili nepotpun, sud će podnosiocu uputiti poziv da zahtjev u određenom roku, a najkasnije u roku osam dana od dana dostavljanja poziva, ispravi, odnosno dopuni, a ako to ne učini, zahtjev će biti odbačen. U pozivu za ispravku, odnosno dopunu podneska podnosilac će biti upozoren na posljedice propuštanja.

Član 65.

Zakazivanje usmenog pretresa (1)Kada sud primi zahtjev za odlučivanje od suda u skladu sa članom 59.

ovog zakona, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka (u daljnjem tekstu:

zahtjev) ispitat će takav zahtjev da bi utvrdio da li je podnesen u roku koji je određen zakonom.

(2)Ako sud utvrdi da zahtjev nije pravovremeno podnesen, ili da postoje drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi, donijet će rješenje o odbacivanju zahtjeva. Kopije tog rješenja dostavit će se lično ili putem pošte ovlaštenom organu i okrivljenom.

(3)Ukoliko je zahtjev pravovremeno podnesen i ako datum i vrijeme usmenog pretresa nisu već određeni u skladu sa članom 55. stav (6) ovog zakona, sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu sljedećih pravila o pozivanju:

1) pozivanje se vrši dostavljanjem pisanog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i sat održavanja suđenja, uz naznačenje obaveza i posljedica propuštanja prema čl. 66., 67. i 68. ovog zakona, te otisak službenog pečata, ime i prezime sudije koji poziva;

2)u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, navest će se da se poziva u svojstvu okrivljenog, uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri promijene boravišta;

3)kada se okrivljeni prvi put poziva, poučit će se u pozivu o pravu da uzme branitelja, kao i o njegovim pravima u skladu sa čl. 4. i 5. ovog zakona.

[...] Član 94.

Rok za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje Svaki prijedlog za povrat u pređašnje stanje mora biti podnesen sudu u roku tri mjeseca od dana kada je prekršajni nalog postao konačan ili izvršan ili od dana donošenja rješenja o prekršaju.

Član 97.

Rok Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka mora se podnijeti u roku šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o prekršaju.

Član 98.

Razmatranje zahtjeva [...] (3) Zahtjev će se odbaciti i ako prvostepeni sud, na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i dokaza iz spisa predmeta iz ranijeg postupka, utvrdi da je zahtjev podnijela neovlaštena osoba ili da je nepravovremeno podnesen, ili da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka, ili da činjenice i dokazi na kojima se zahtjev zasniva očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dozvoli ponavljanje prekršajnog postupka.

IZVRŠENJE KAZNI

Član 102.

Unos podataka o kaznama u Registar novčanih kazni (1) Sve novčane kazne i troškovi postupka izrečeni na osnovu konačnog i izvršnog prekršajnog naloga ili pravomoćnog i izvršnog rješenja o prekršaju upisat će se u Registar novčanih kazni i biti evidentirani kao dug koji kažnjenik duguje odgovarajućem nivou vlasti kojem se plaća.

(2) Nakon što prekršajni nalog postane konačan i izvršan ili rješenje o prekršaju postane pravomoćno i izvršno, ovlašteni organ ili sud izvršit će unos podataka o novčanoj kazni i troškovima postupka u Registar novčanih kazni.

(3) Način i postupak unosa podataka o novčanoj kazni i troškovima postupka u Registar novčanih kazni iz stava (2) ovog člana utvrdit će Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova u roku tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(4) Novčane kazne i troškovi postupka evidentiraju se kao dug u Registru novčanih kazni dok kažnjenik ne plati puni iznos novčane kazne i troškova postupka. Novčana kazna i troškovi postupka u svakom slučaju bit će brisani iz Registra novčanih kazni po isteku pet godina od dana kada je prekršajni nalog postao konačan i izvršan ili je rješenje o prekršaju postalo pravomoćno i izvršno. (5) Sud će na prijedlog ovlaštenog organa ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje o obustavljanju postupka izvršenja kazni i troškova postupka u slučaju smrti ili trajnog duševnog oboljenja kažnjenika, nakon čega će se izvršiti brisanje novčane kazne i troškova postupka.

Član 103.

Posljedice upisa kazne u Registar novčanih kazni Dok se ne plate sve novčane kazne i troškovi evidentirani u registru novčanih kazni, kažnjeniku se neće dozvoliti:

1) registracija ili produženje važnosti registracije motornog vozila;

2) izdavanje ili produženje važnosti vozačke dozvole;

3) učestvovanje na javnom tenderu;

4) registracija pravnog lica, promjena registracije pravnog lica ili registracije samostalne poslovne djelatnosti – obrta ili 5) promjena vlasništva motornog vozila.

Član 104.

Postupak prinudne naplate (1) Svaki ovlašteni organ odgovoran je za praćenje izvršenja novčanih kazni i drugih mjera izrečenih prekršajnim nalogom ili putem sporazuma o sankciji.

(2) Sudovi će pratiti izvršenje novčanih kazni i drugih mjera izrečenih rješenjem o prekršaju.

(3) Ovlašteni organ ili sud koji je izrekao novčanu kaznu zatražit će od nadležnog suda prinudnu naplatu blokiranjem računa fizičkog, odnosno pravnog lica u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u slučaju:

1) ako se utvrdi da kažnjeni izbjegava platiti novčanu kaznu ili 2) ako postoji opasnost od nastupanja zastarjelosti za izvršenje novčane kazne.

(4) Izuzetno od odredaba stava (3) ovog člana, prinudnu naplatu može provesti i ovlašteni organ, ako je to propisano posebnim federalnim zakonom.

Član 105.

Lišenje slobode zbog neplaćanja (1) Kažnjenik koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja mu je određena rješenjem o prekršaju ili prekršajnim nalogom bit će prinuđen na plaćanje određivanjem lišenja slobode ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenika da plati iznos na koji je obavezan. O lišenju slobode zbog neplaćanja sud odlučuje rješenjem koje se protiv kažnjenika može donijeti samo jednom za odnosni prekršaj. Lišenje slobode može biti određeno od suda po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa ili Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Sud će obavijestiti podnosioca prijedloga o svojoj odluci i o izvršenju lišenja slobode.

(2) Sud može odrediti lišenje slobode do 15 dana. Vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode neće uticati na plaćanje iznosa koji duguje. Kažnjenik će biti odmah oslobođen nakon plaćanja punog iznosa novčane kazne.

(3) Lišenje slobode prema odredbama ovog člana ne može biti određeno kažnjeniku koji može dokazati da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu.

(4) Protiv rješenja o lišenju slobode kažnjenik može izjaviti žalbu drugostepenom sudu u roku osam dana od prijema rješenja o lišenju slobode. Prvostepeni sud dužan je žalbu dostaviti drugostepenom sudu u roku tri dana od dana prijema žalbe. Drugostepeni sud mora donijeti odluku po žalbi u roku 15 dana od prijema spisa. Žalba odgađa izvršenje.

(5) Prije početka izvršenja rješenja o lišenju slobode kažnjenik može sudu predložiti obavljanje poslova za opće dobro ili poslove za dobro lokalne zajednice kao zamjenu za plaćanje novčane kazne. Sud će voditi listu takvih poslova u saradnji s nadležnim kompetentnim organima vlasti. Prilikom odlučivanja o prijedlogu sud će razmotriti sve okolnosti slučaja, kao i finansijske uvjete i mogućnost kažnjenika da plati novčanu kaznu, kao i vrstu izvršenog prekršaja, uzrast, fizičku i radnu sposobnost, psihičke osobine, obrazovanje, sklonosti i druge posebne okolnosti koje se odnose na ličnost učinitelja.

(6) Ako sud usvoji prijedlog iz stava (5) ovog člana izdat će nalog za obustavu izvršenja lišenja slobode za vrijeme dok ne istekne rok za obavljanje takvog posla. Ako kažnjenik obavi predviđeni posao lišenje slobode se neće izvršiti i novčana kazna brisat će se iz Registra novčanih kazni i neće biti naplaćena.

Ukoliko kažnjenik uopće ne obavi predviđeni posao rješenje o lišenju slobode bit će izvršeno, a ako ga obavi samo djelimično, sud će ocijeniti da li je svrsishodno izvršiti rješenje o lišenju slobode i o tome donijeti odgovarajući nalog.

(7) U slučaju kada sud ili ovlašteni organ utvrdi da se ne može izvršiti novčana kazna izrečena na osnovu konačnog i izvršnog prekršajnog naloga ili pravomoćnog rješenja o prekršaju, primjenom odredbi čl. 103. i 104. ovog zakona i st. (1), (2) i (3) ovog člana, sud će, po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa, donijeti rješenje o izvršenju novčane kazne kojim se kažnjeniku nalaže obavljanje određenih poslova za opće dobro ili poslova za dobro lokalne zajednice kao zamjenu za plaćanje novčane kazne. Ukoliko kažnjenik obavi predviđeni posao, novčana kazna brisat će se iz Registra novčanih kazni.

(8) Postupak i uvjete za izvršenje sudskog rješenja o lišavanju slobode kažnjenika zbog neplaćanja novčane kazne, kao i postupak i uvjete obavljanja poslova za opće dobro ili poslova za dobro lokalne zajednice i način vođenja evidencije o obavljanju tih poslova regulirat će podzakonskim propisima federalni ministar pravde u saradnji s nadležnim kantonalnim ministarstvima u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Općinskog suda od 12. septembra 2014. godine za koje apelantica tvrdi da joj nikada nije dostavljeno, kao i rješenje Kantonalnog suda od 26. marta 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova a apelacija je podnesena 10. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Prije ispitivanja predmeta u meritumu, a imajući u vidu navode apelacije, kao i povrede na koje se žali, Ustavni sud je odlučio da rješenje od 12. septembra 2014. godine, koje je doneseno i postalo pravosnažno, a u odnosu na koje apelantica tvrdi da nije učestvovala u postupku zbog dostave koja nije izvršena u skladu sa zakonom, ispita sa aspekta prava na pravično suđenje i to samo u odnosu na način kako je izvršeno pozivanje apelantice, odnosno dostava poziva za apelanticu.

Pravo na pravičan postupak

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelantica kažnjena novčanom kaznom zbog narušavanja javnog reda i mira rješenjem od 12. septembra 2014. godine. Stoga je u konkretnom predmetu član 6. Evropske konvencije primjenjiv, odnosno Ustavni sud zaključuje da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o «krivičnoj optužbi» u smislu autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema Evropskoj konvenciji. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22), i to u odnosu na rješenje Općinskog suda od 12. septembra 2014. godine.

35. Prije nego što razmotri okolnosti konkretnog predmeta Ustavni sud će najprije ukazati na svoju praksu u predmetu broj AP 3502/12 (odluka o dopustivosti i meritumu od 31. januara 2013. godine na koju se i apelantica u apelaciji pozvala) u kojem je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje. U navedenom predmetu apelant se žalio da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer nikada nije obaviješten o postojanju „krivične optužbe“ koja mu se stavlja na teret, da ga Općinski sud nije uredno obavijestio o mjestu i vremenu održavanja usmenog pretresa (u prekršajnom postupku), odnosno da je postupak proveden u njegovom odsustvu a zbog čega mu je uskraćeno pravo da iznese svoju odbranu. Dalje, apelant je isticao da mu osporeno rješenje kojim je proglašen odgovornim i kažnjen novčanom kaznom nikad nije uručeno, već da je za njegovo postojanje saznao 26. septembra 2012. godine, kada je pokušao da registrira svoj automobil. Apelant je isticao da se dostava poziva i pismena na adresu iz Registra ne može smatrati urednom dostavom, jer su i policija i sud znali za njegovu de facto adresu (adresu na kojoj se slučaj desio). U navedenom predmetu broj AP 3502/12 Ustavni sud je, polazeći od prakse Evropskog suda, kao i od odredaba Zakona o prekršajima, utvrdio da je dostavljanje osporenog rješenja izvršeno na način propisan zakonom, ali da apelantu lično (fizički) nije uručeno (zbog toga što apelant više nije živio na adresi na kojoj je bio prijavljen u nadležnim evidencijama), te tako nije ni mogao koristiti zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje u rokovima koji su propisani Zakonom o prekršajima. Stoga je Ustavni sud ispitao osporeno rješenje prema standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u svjetlu prakse Evropskog suda, ali imajući i u vidu i zakonska rješenja nacionalnog prava. U predmetu broj AP 3502/12 Ustavni sud je zaključio - iz sadržaja službene zabilješke na osnovu koje je podnesen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, a koja je dostavljena uz taj zahtjev - da je i policiji i sudu mogla i morala biti poznata činjenica da se apelant de facto nalazi i živi na adresi Kunovska ulica broj 8, iako je službeno prijavljen na drugoj adresi. Nakon što je u dva navrata poziv bezuspješno dostavljan na adresu gdje je apelant službeno prijavljen, sud je trebalo da pokuša dostaviti poziv na apelantovu de facto adresu u Kunovskoj ulici broj 8, jer je u zabilješci navedeno da je policiju pozvalo lice koje živi na adresi Kunovska ulica broj 8 da bi prijavilo apelanta kao svog komšiju. Dalje, po dolasku na mjesto događaja policajcima je prijavljeno da već duže vrijeme postoji sukob sa apelantom koji je očigledno posljedica komšijskih odnosa. I, na kraju, policajci su na toj adresi obavili razgovor sa apelantom. Ustavni sud je, također, naveo da nije sporno da apelant u Registru nije prijavio promjenu adrese stanovanja, što je bila njegova obaveza u skladu sa članom 6. Zakona o prebivalištu i boravištu, te da, zbog toga, shodno navedenom zakonu, može snositi odgovarajuće posljedice. Međutim, Ustavni sud iz svega navedenog u Odluci broj AP 3502/12 zaključuje da je Općinski sud u konkretnom slučaju sa neprihvatljivim formalizmom primijenio zakonske odredbe o dostavljanju poziva i rješenja. To ukazuje da je izostala razumna marljivost Općinskog suda, jer mu je bila poznata de facto apelantova adresa. Time je Općinski sud apelantu kao licu „pod krivičnom optužbom“ uskratio pravo da učestvuje u postupku, a što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

36. U konkretnom predmetu, suprotno predmetu broj AP 3502/12, apelantica (kako navodi) je sve vrijeme prijavljena na adresi Donji Raonci bb Kalesija u Registru, dok se događaj (i to po prijavi apelantice) desio na adresi na kojoj je apelantica (kako je navedeno u rješenju) „nastanjena“ (M.T. Uče). U prekršajnoj prijavi (koja postoji u spisu) MUP je jasno naveo da je apelanticina adresa po CIPS-u u Kalesiji, a da je apelantica trenutno nastanjena u M.T. Uče u Tuzli. Općinski sud je pokušao dostavu na adresu apelantice na kojoj je nastanjena (M.T. Uče), odnosno gdje se događaj desio, a što nije sporno. Također, nije sporno da je apelantica bila vlasnica navedenog stana na adresi gdje se događaj desio i da je u tom trenutku živjela na toj adresi. Dakle, kako proizlazi iz spisa predmeta, činjenica je da je Općinski sud pokušao obavijestiti apelanticu na adresu gdje se sporni događaj desio, gdje je MUP intervenirao i to po pozivu apelantice. Međutim, u kontekstu onoga što apelantica pokušava dokazati apelacijom - da o pokrenutom prekršajnom postupku, kao i o donesenom rješenju nije imala saznanja sve do jula 2017. godine zbog „nezakonite“ dostave poziva i rješenja, a čime joj je onemogućeno ostvarivanje prava zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije - Ustavni sud ne može da prihvati apelanticine navode kao osnovane. Naime, iz dokumentacije koju je apelantica dostavila, čak i kada se konstatira da je tačno da, kako apelantica navodi, Općinski sud nije izvršio poziv apelantici u skladu sa Zakonom o prekršajima na adresu iz prijave CIPS-a, nesporno je da je apelantica imala saznanja da su, povodom događaja od 14. marta 2014. godine, kada je prijavila svoju komšinicu MUP-u, nadležni službenici policijske stanice pokrenuli prekršajni postupak protiv apelantice. Naime, sama apelantica je Ustavnom sudu dostavila dopise MUP-a (izvodi iz knjige dnevnih događaja) koji su poslati apelantici (na adresu u Kalesiji), ali iz kojih se jasno vidi da su povodom događaja od 14. marta 2014. godine, a po pozivu i prijavi apelantice, službenici policije PS Zapad postupili po prijavi i protiv M.M. i apelantice i podnijeli prekršajnu prijavu iz člana 3. stav 1. tač. 1. i 2. Zakona o javnom redu i miru, nakon čega će Općinskom sudu (kako je navedeno) biti dostavljen i zahtjev za pokretanje postupka. Navedena obavijest datira od 6. maja 2014. godine i 9. septembra 2014. (dakle, prije donošenja rješenja od 12. septembra 2014. godine), te je, dakle, jasno da je apelantica bila upoznata sa činjenicom da će se protiv nje pokrenuti prekršajni postupak.

37. Iako Ustavni sud želi da istakne da je poštivanje zakonom propisane procedure osnov pravne države, te iako je Općinski sud mogao - da bi ispunio zakonsku obavezu - formalno pozvati apelanticu i na adresu na kojoj je bila prijavljena u Registru (u Kalesiji), bez obzira na mjesto gdje se događaj desio i gdje su službenici MUP-a „intervenirali“, i to po pozivu apelantice, očigledno je, u okolnostima konkretnog slučaja, da je apelantica bila upoznata sa činjenicom pokretanja prekršajnog postupak protiv nje. Stoga, apelantica ne može ukazivati na povredu prava na pravično suđenje i da nije znala da se protiv nje vodio postupak do jula 2017. godine, kada je dobila poziv da plati kaznu. Osim toga, upravo ovo očekivanje apelantice - da je sud dužan da izvrši poziv na adresu gdje je zvanično prijavljena, a ona je najprije prijavila komšinicu sa adrese na kojoj je stanovala i gdje se događaj desio, pa se, zatim, odselila i očekivala poziv na adresu gdje je „zvanično“ prijavljena - bi vodilo pretjeranom formalizmu.

38. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u postupku izvršenja prekršajnih sankcija doneseno rješenje Općinskog suda od 15. februara 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 26. marta 2018. godine, a kojim se apelantica lišava slobode u trajanju od dva dana zbog neplaćanja novčane kazne utvrđene pravosnažnim rješenjem od 12. septembra 2014. godine.

40. Apelantica ne osporava da nije platila izrečenu kaznu, ali ukazuje da nije u mogućnosti to da uradi, jer na njeno ime i JMBG nije upisana nikakva kazna, pa nije mogla dobiti upute kako da to uradi. Naime, prema apelanticinim navodima u apelaciji, kao i iz službene zabilježbe koju je apelantica dostavila proizlazi da, i pored njene volje da plati kaznu, nije je mogla platiti, jer u Registru novčanih kazni na apelanticino ime i JMBG nije upisana kazna. Iako se Općinski sud u odgovoru na apelaciju izjašnjavao i u vezi sa izvršenjem pravosnažnog rješenja od 12. septembra 2014. godine, na izričit upit Ustavnog suda da se izjasni na navode apelantice da u Registru novčanih kazni nije upisana kazna na apelanticino ime i da o tome postoji službena zabilješka u spisu, Općinski sud se izjasnio, navodeći da sud nema uvid u Registar novčanih kazni, ali uglavnom potvrđujući sve navode apelantice - odnosno priznajući da je JMBG apelantice pogrešno upisan, zbog čega nije ni kazna unesena u ROF, da postoji službena zabilješka i ostalo kako je apelantica navela. Također, Općinski sud je naveo da se sada radi ispravka JMBG apelantice i nakon toga kazna će biti unesena, te će apelantica biti u mogućnosti da je plati.

41. U ovom dijelu apelantica je ukazala da Kantonalni sud po njenoj žalbi uopće nije razmotrio njene žalbene navode i nije utvrđivao nastupanje zastare novčane kazne. Prema mišljenju apelantice, izvršenje osporenih rješenja, koja su po njenom mišljenju rezultat kršenja odredaba Zakona o prekršajima, za rezultat bi imala njeno lišavanje slobode protivno članu 5. Evropske konvencije.

42. Prije svega, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu (AP 409/15 od 24. aprila 2015. godine i AP 1651/15 od 17. juna 2015. godine, dostupne na www.ustavni sud.ba) u kojima je Ustavni sud zaključio da mjere lišavanja slobode zbog neplaćanja novčane kazne utvrđene pravosnažnim i izvršnim rješenjem nadležnog suda pokreću pitanje zakonitog lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije, koji u prvom dijelu propisuje da je lišavanje slobode dopušteno zbog nepostupanja u skladu sa zakonitim nalogom suda koji već postoji protiv osobe koja je u pitanju. Ustavni sud je u navedenim presudama naveo sljedeće: „(…) iz zakonskih odredaba koje regulišu mjeru lišavanja slobode proizlazi da se radi o mjeri kojoj je cilj da osigura plaćanje kazne, pod prijetnjom lišavanja slobode u zatvorskom režimu kada osoba u pitanju koja je ne može dokazati da nije u stanju da kaznu plati. U prilog ovako određene svrhe mjere govori i činjenica da se ona neće izvršiti, odnosno njeno izvršenje će se prekinuti čim kažnjeni plati u cjelini izrečenu kaznu.“

43. Dakle, Ustavni sud primjećuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji pravosnažno rješenje kojim je izvjesna osoba, sa utvrđenim generalijama (datum rođenja i mjesto rođenja, nastanjena u Ulici M.T. Uče i JMBG) u pravosnažnom rješenju proglašena odgovornom za prekršaj. Također, u osporenim rješenjima - kojim se „apelantica“ lišava slobode, navedeni su datum rođenja i JMBG „kažnjene“, a apelantica je u žalbi navodila (između ostalog) da to „nije ona“, da je njen datum rođena i JMBG drugačiji od navedenog i da na njenom imenu i prezimenu u Registru novčanih kazni ne postoji upisana nikakva kazna, te ukazala na zastaru.

44. S obzirom na navedeno, postavlja se pitanje, u okolnostima konkretnog slučaja, a koje je od značaja za pravilno raspravljanje ove stvari da li postoji „zakonit nalog suda“ po kojem apelantica nije postupila, a zbog čega joj je izrečena mjera lišavanja slobode.

45. Naime, apelantica navodi da, iako nikada (prije pokretanja postupka pred Ustavnim sudom, kako apelantica navodi) nije dobila rješenje od 12. septembra 2014. godine, kojim joj je pravosnažno izrečena novčana kazna zbog počinjenog prekršaja, apelantica je pokušala da plati novčanu kaznu, ali nije uspjela - jer nema upisanih kazni na njenom imenu. Nadalje, nakon što je apelantica primila rješenje Općinskog suda od 15. februara 2018. godine (kojim se lišava slobode zbog neplaćanja novčane kazne utvrđene pravosnažnim rješenjem), apelantica je izjavila žalbu ukazujući na nemogućnost plaćanja kazne (između ostalog, zbog činjenice da je cijeli postupak vođen protiv „nepostojeće osobe“, kao i da nije upisana kazna u ROF na njeno ime, kao i na zastaru). Kantonalni sud je donio rješenje od 26. marta 2018. godine, a apelanica ukazuje da njeni žalbeni navodi nisu ispitani.

46. Ustavni sud primjećuje da se u osporenom rješenju Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 105. stav 1. Zakona o prekršajima, kojom je regulirano da kažnjenik koji u roku ne plati u potpunosti ili djelomično kaznu koja mu je određena rješenjem o prekršaju ili prekršajnim nalogom bit će prinuđen na plaćanje određivanjem lišavanja slobode, ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenika da plati iznos na koji je obavezan. Nadalje, Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno postupio „kada je kažnjenu [apelanticu], zbog neplaćanja kazne, lišio slobode jer ona nije dostavila dokaz da nije u mogućnosti platiti kaznu“, kao jedinu relevantnu stvar za donošenje rješenja. Iako Kantonalni sud jeste konstatirao da apelantica u žalbi navodi „da to nije ona“, Kantonalni sud nije odgovorio na ovo pitanje - niti da jeste, niti da nije – niti kako je utvrđen identitet „kažnjenika“, dok pitanje da nema upisanih kazni u Registru novčanih kazni uopće nije razmatrao, kao ni pitanje zastare. Dakle, jedino relevantno za donošenje osporenog rješenja Kantonalnog suda jeste činjenica da apelantica koju tretira „kažnjenom“ nije dostavila dokaz da nije u stanju platiti kaznu. Nakon pokretanja postupka od apelantice pred Ustavnim sudom, očigledno je da su utvrđene određene nepravilnosti u JMBG apelantice, te je nesporno konstatirano da apelantica nema kazni unesenih u Registar novčanih kazni, zbog čega se dovodi u pitanje i osnovanost donesenog rješenja Kantonalnog suda, kao i Općinskog suda, pogotovo kada apelantici nije data mogućnost da kaznu (ukoliko se odnosi na nju) plati. Osim navedenog, postavlja se pitanje i kako sud koji, kako proizlazi iz odgovora, „nema uvida u Registar novčanih kazni“ uopće može donijeti rješenje o lišavanju bilo koje osobe slobode zbog neplaćanja kazne, pogotovo uzimajući u obzir odredbe Zakona o prekršajima, koje prethode članu 105, ali su sa njime direktno povezane. Stoga, da bi uopće odgovorio na pitanje da li postoji „zakonit nalog“, Ustavni sud nalazi da najprije Kantonalni sud mora dati odgovor na jasne primjedbe apelantice navedene u njenoj žalbi.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelanticino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije.

48. Imajući u vidu utvrđenu povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud nalazi da je potrebno ukinuti Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Pr 206585 18 Pžp 2 od 26. marta 2018. godine i predmet vratiti Kantonalnom sudu koji će, poštujući odredbe člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije, donijeti novu odluku. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na postupak u kojem je doneseno rješenje Općinskog suda od 12. septembra 2014. godine u situaciji kada iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da postoje opravdani razlozi zbog kojih je dostava poziva apelantici vršena na adresu sa koje je prijavila događaj i gdje je bila nastanjena, kao i da je apelantica imala informacije o zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka protiv nje od nadležnog organa.

50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka b) Evropske konvencije kada Kantonalni sud nije adekvatno, odnosno nije nikako odgovorio na apelanticine žalbene navode kojim je dovela u pitanje identitet osobe na koju se rješenje odnosi, pitanje zastare i mogućnosti plaćanja kazne, te samim tim i postojanje „zakonitog naloga“ kao osnova za lišavanje slobode.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2128/18 (E. J.) | Sudska praksa | Aktio