Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1939/16 (M. D.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 155
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o notarima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1939/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1939/16, rješavajući apelaciju Mirze Drinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Drinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 017568 15 Rev 2 od 11. februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirza Drinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnio je 4. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 017568 15 Rev 2 od 11. februara 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), „Euroherc osiguranja“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Sabire Sarvan (u daljnjem tekstu: prvotužena, zajedno: tuženi) zatraženo je 17. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 24. aprila 2018. godine, Vrhovni sud i tužena 25. aprila 2018. godine, dok drugotuženi nije dostavio odgovor.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 017568 09 P od 43 0 P 017568 09 P od 3. novembra 2011. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezani tuženi da mu solidarno isplate iznos od 30.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 2.570,00 KM. Presudom je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 2.649,00 KM, kao i zahtjevi tuženih da im apelant isplati iznose pobliže navedene u presudi na ime troškova parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno kako slijedi: da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant podnio tužbu tom sudu protiv tuženih u kojoj je naveo da mu se obratila Gordana Todorović, koju je odranije poznavao (u daljnjem tekstu: posrednica), sa ponudom da apelant kupi stan preciziran u presudi koji se nalazi u Zenici i za koji je navela da je vlasništvo njene tetke Marije Tolić, koja je stara i bolesna, jer je pretrpjela moždani udar, te da bi stan prodala po cijeni od 30.000,00 KM, da je apelant pristao na ponudu, te dogovorio sa posrednicom da pripremi svu potrebnu dokumentaciju i da omogući da tetka dođe kod notara kako bi se napravio kupoprodajni ugovor, da je prvotužena kao notar 26. septembra 2008. godine sastavila ugovor o kupoprodaji stana, preciziranog u presudi, u kojem je kao prodavateljica označena Marija Tolić, rođena 4. jula 1928. godine u Županji, Republika Hrvatska, a nastanjena u Zenici na adresi predmetnog stana, a kao kupac apelant, da je prvotužena u notarski obrađenoj ispravi navela da joj se kao prodavac obratila Marija Tolić, čime je potvrdila njen identitet iako je prilikom identifikacije uočila razliku u izgledu osobe na slici lične karte i u potpisima, ali da i pored toga nije posumnjala u identitet navedene osobe, jer je razlike pripisivala starosti i bolesti, da je apelant shodno zaključenom ugovoru nakon 30 dana od potpisivanja ugovora otišao u predmetni stan kako bi stupio u njegov posjed, da je u stanu zatekao nepoznatu žensku osobu koja mu je rekla da je podstanarka i da nije mogao kupiti stan od Marije Tolić, jer je ona umrla 5. juna 2008. godine, da je apelant nakon toga tražio od prvotužene da ispravi grešku, te da je prvotužena podnijela kaznenu prijavu protiv posrednice radi prevare, da je u krivičnom postupku protiv posrednice, a i u predmetnom postupku, kako posrednica, tako i njena kćerka istakla da je ona odranije dugovala apelantu iznos od oko 70.000,00 KM koji je od njega dobila na ime zajma, te pošto nije bila u finansijskoj mogućnosti da ga vrati, postupila je na navedeni način namjeravajući da sa apelantom zaključi fiktivni ugovor o prodaji stana i da na taj način kompenzira dio dugovanja apelantu, te da je, nakon toga, apelant uzeo predmetni stan u posjed, robu iz njene radnje i automobil kako bi se namirio po osnovu tog zajma, da je lice koje se predstavilo kao Marija Tolić bila Gospava Todorović, svekrva posrednice, da je Presudom tog suda broj 43 0 K 020020 09 K od 30. juna 2010. posrednica proglašena krivom za navedene počinjene radnje i izrečena joj je kazna zatvora, uvjetno, da je apelant u postupku tvrdio da je 26.000,00 KM na ime dijela kupoprodajne cijene stana isplatio posrednici pred prvotuženom, što je ona porekla, te da je tvrdio i da je novac u potpunosti isplaćen prije zaključenja ugovora, da je apelant zatražio od porezne uprave da obustavi naplatu poreza za kupljeni stan zbog navedenih događanja, te da je tvrdio i da se nije obraćao toj upravi radi razreza poreza.
6. Općinski sud je naveo da je članom 80. Zakona o notarima, između ostalog, propisano da, u okviru postupka notarske obrade isprave, notar mora provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za preduzimanje i zaključivanje pravnog posla, članom 82. istog zakona da, ako notar ne poznaje stranke lično i po imenu, njihov identitet utvrdit će ličnom kartom ili pasošem ili drugim ličnim dokumentom, ako ni to nije moguće, njihov identitet mora posvjedočiti neki drugi notar ili dva svjedoka, te da će u izvorniku notar navesti da li poznaje stranke, odnosno na koji način je utvrdio njihov identitet uz tačno navođenje imena, zanimanja i prebivališta svjedoka, datuma i broja isprave upotrijebljene za utvrđivanje identiteta i organa vlasti koji je ispravu izdao. Nadalje je navedeno da je članom 120. Zakona o notarima st. 1. i 2. propisano da notar čini povredu službene dužnosti ako se pri sastavljanju notarskih isprava i preduzimanja drugih službenih radnji ne pridržava odredaba ovog zakona, te ako potvrdi da se dogodila činjenica koja se nije dogodila u njegovom prisustvu, te da je članom 58. tog zakona propisano da je notar dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti i da za to odgovara prema općim pravilima za naknadu štete. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je u situaciji kakva je konkretna prvotužena, kada je primijetila razliku u potpisima prodavca na ličnoj karti i u općem poslovnom imeniku i kada je imala sumnju u razliku u izgledu i kada je vidjela da je prodavateljica stara, bila dužna, iako je posrednica tvrdila da je to njena tetka koja je imala moždani udar, postupati sa još većom pažnjom, te utvrditi da li je prodavateljica poslovno sposobna za zaključenje predmetnog ugovora. Obrazloženo je da je prvotužena svoj postupak pravdala činjenicom da se kod moždanog udara i u starosti može desiti da rukopis nije isti kao na ličnoj karti, ali da taj sud ne može prihvatiti takvu tvrdnju budući da notari vrše javnu funkciju, da priroda te funkcije zahtijeva pojačanu pažnju u postupku notarske obrade isprava, između ostalog i kod utvrđivanja identiteta a posebno što se u konkretnom slučaju radilo o prometu nekretnina, te i kod činjenice da osoba sa prosječnom pažnjom može utvrditi postojanje više razlika između izgleda osobe koja je potpisivanju ugovora pristupila predstavljajući se kao Marija Tolić i fotografije navedene osobe na ličnoj karti, odnosno njenoj kopiji.
7. Prema mišljenju Općinskog suda, u ovakvoj situaciji je nesporno da je prvotužena napravila propust prilikom identifikacije, jer je samo formalno postupila u odnosu na pravila iz čl. 74. do 89. Zakona o notarima, te štaviše i da je sama izjavila da je primjerak ugovora uručila posrednici, a ne navodnoj prodavateljici a kako iz stanja spisa proizlazi, posrednica i nije bila ovlaštena za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora. Osim toga, navedeno je da iz provedenih dokaza taj sud nije mogao zaključiti da je predmetni ugovor bio prividan i da se iza njega krije pozajmica, što u krajnjem slučaju, prema mišljenju tog suda, i nije predmet konkretnog spora, ali da u slučaju i da je bio prividan, to prvotuženu ne oslobađa odgovornosti zbog toga što iz zaključka Porezne ispostave Zenica od 16. januara 2009. godine i iskaza apelanta proizlazi da je taj ugovor apelant htio realizirati i izvršiti prijenos prava vlasništva, zbog čega se i obratio poreznom organu radi procjene vrijednosti predmetnog stana i reguliranja poreznih obaveza od čega je, nakon svega što se desilo, odustao. Općinski sud je naveo i da smatra da notar ne može snositi posljedice izvršenja delinkventnih radnji ali da njegova odgovornost zavisi i od okolnosti pod kojima je ona prevarena a u ovom slučaju je prvotužena uočila razlike u izgledu i potpisima, ali je, ipak, sačinila sporni ugovor.
8. Navedeno je da je, s druge strane, sporno da li je apelant pretrpio štetu s obzirom na iskaze posrednice i njene kćerke ( i u konkretnom postupku i u krivičnom postupku) prema kojima je apelant kasnije stupio u posjed stana, oduzeo robu iz radnje i automobil i tako se namirio za iznos koji mu je posrednica dugovala. Općinski sud je naveo da je zbog ovoga sporno da li je apelantu i nastala šteta. Istaknuto je da je prvotužena ovjerila izjave ugovornih strana iz kojih proizlazi da je prodavateljica primila od apelanta ukupan iznos kupoprodajne cijene i da se obavezala da će apelantu predati u posjed predmetni stan u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora, ali da prvotužena poriče da je isplata novca izvršena pred njom, kao i da posrednica ničim nije dokazala da joj je isplata novca i učinjena, te da postoje i nesaglasnosti u izjavi apelanta o isplati kupoprodajne cijene, ali da je te dokaze sud ocijenio i u vezi sa ostalim dokazima zbog čega je zaključio da iz materijalnih dokaza i izjava parničnih stranaka proizlazi suprotno. Pošto je odredbama čl. 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugom prouzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno da krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom, to je, prema ocjeni tog suda, nesporno da je prvotužena prouzrokovala štetu apelantu nepažnjom prilikom identifikacije prodavca zbog čega mu je dužna solidarno sa osiguravajućom kućom kod koje je, prema zakonskoj odredbi, kao notar bila osigurana naknaditi iznos od 30.000,00 KM kao kupoprodajne cijene.
9. Protiv navedene presude tuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 017568 12 Gž od 19. septembra 2012. godine žalbe uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio. Presudom je obavezan apelant da tuženim isplati iznose precizirane u presudi na ime troškova parničnog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su materijalnopravna osnova na kojoj prvostepeni sud temelji pobijanu presudu u dijelu odgovornosti tuženih za odštetu koju potražuje, odredbe člana 82. st. 1. i 2. Zakona o notarima kojom je propisano da, ako notar ne poznaje stranke lično i po imenu, njihov identitet utvrdit će ličnom kartom ili pasošem ili drugim ličnim dokumentom a ako ni to nije moguće, njihov identitet mora posvjedočiti neki drugi notar ili dva svjedoka. Također je propisano da će notar u izvorniku navesti da li poznaje stranke, odnosno na koji način je utvrdio njihov identitet uz tačno navođenje imena, zanimanja i prebivališta svjedoka, datuma i broja isprave upotrijebljene za utvrđivanje identiteta i organa vlasti koji je tu ispravu izdao. Navedeno je i da je prvostepeni sud svoju odluku utemeljio i na odredbama člana 120. tač. 1. i 2, čl. 58. i 59. istog zakona kojim je regulirano da notar čini povrede službene dužnosti ako se pri sastavljanju notarske isprave i preduzimanja drugih službenih radnji ne pridržava odredaba tog zakona i ako potvrdi da se dogodila činjenica koja se nije dogodila u njegovom prisustvu, da je notar dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti, a za šta odgovara po općim pravilima za naknadu štete, te da je notar dužan prije početka rada da se osigura od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećim osobama, i to u iznosu od najmanje 250.000, 00 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prilikom utvrđivanja odgovornosti tuženih bilo potrebno, shodno odredbama člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO, utvrditi odgovornost prvotužene za štetu koju potražuje apelant u smislu da li su kumulativno ispunjene opće pretpostavke za postojanje takve odgovornosti na šta izričito upućuje odredba iz člana 58. Zakona o notarima.
10. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u dokaznom postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant iznos kupoprodajne cijene stana od 30.000,00 KM isplatio trećoj osobi (posrednici), a ne osobi za koju je mislio da je prodavac, u skladu sa ugovorom koji je notarski obradila prvotužena iako je znao da posrednica nije prodavac i da nema punomoć na osnovu koje bi bila ovlaštena primiti kupoprodajnu cijenu. Kantonalni sud je naveo da je apelant, i ako je namjeravao da se poziva na odgovornost prvotužene kao notara za štetu koju potražuje, morao cijenu, u skladu sa ugovorom koji je ona obradila, platiti osobi za koju je u ugovoru utvrđeno da je prodavac, a kako to nije učinio, već je novac predao posrednici kao trećoj, neovlaštenoj, osobi, to, prema mišljenju tog suda, nije ispunjena jedna od pretpostavki za odštetnu odgovornost, jer u konkretnom slučaju nedostaje uzročnost koja se definira kao veza između štetne radnje kao uzroka (koju u konkretnom slučaju apelant definira kao pogrešnu identifikaciju prodavca) i nastale štete kao posljedice te radnje. Kako, prema obrazloženju tog suda, prvotužena nije identificirala posrednicu kao prodavca, a apelant je njoj isplatio kupoprodajnu cijenu, to nema odgovornosti prvotužene za štetu koja je nastala apelantu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 43 0 P 017568 14 Rev od 9. decembra 2014. godine reviziju uvažio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se osporena presuda drugostepenog suda za sada ne može prihvatiti kao zakonita. Navedeno je da je apelant svoj zahtjev utemeljio na tvrdnjama da je, zbog počinjene greške prvotužene u postupku identifikacije prodavca, pretrpio materijalnu štetu u visini od 30.000,00 KM koji je u vidu kupoprodajne cijene isplatio za predmetni stan. S tim u vezi je navedeno da počinjenje greške od notara u obavljanju službene dužnosti može dovesti do nastanka štete nekom licu, ali da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o pitanju postojanja uzročne veze koju spominje drugostepeni sud nego je, prema mišljenju Vrhovnog suda, ostalo nerazjašnjeno pitanje da li je apelantu i stvarno nastupila šteta zbog počinjene greške prvotužene kao notara u postupku identifikacije prodavca s obzirom na to da postoji razumna sumnja u postojanje ranijih međusobno neraščišćenih računa između apelanta i posrednice, kako je i navedeno u obrazloženju prvostepene presude. Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka apelant tvrdio da je kupoprodajnu cijenu predmetnog stana, u većem dijelu, isplatio posrednici u notarskom uredu prvotužene ali da je prvotužena sve vrijeme izričito tvrdila da do isplate novca nikada nije došlo u njenoj prisutnosti, a što odgovara i sadržini spornog kupoprodajnog ugovora u kojem je navedeno „da potpisom tog ugovora prodavac potvrđuje da je kupac u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu....“. Navedeno je i da iskaze parničnih stranaka, saslušanih svjedoka poimenično navedenih u presudi, drugostepeni sud uopće ne spominje u svojoj presudi, niti ih ocjenjuje ni pojedinačno, ni u vezi sa dokazima u spisu na način kako to nalaže odredba člana 8. ZPP, a iz osporene presude i ne proizlazi na kojim dokazima je drugostepeni sud zasnovao svoju presudu, odnosno koji su dokazi uvršteni u procesnu građu tog suda. Zbog toga se, prema zaključku Vrhovnog suda, zaključak drugostepenog suda o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva pokazuje paušalnim, nejasnim i za sada neprihvatljivim za ovaj sud.
12. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 P 017568 15 Gž 2 od 14. maja 2015. godine kojom su žalbe prvotužene i drugotužene uvažene, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se tuženi obavežu da solidarno apelantu isplate iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe do isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka, odbija kao neosnovan. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka precizirane presudom. U obrazloženju je navedeno da, prema mišljenju tog suda, suprotno zaključku prvostepenog suda, iz prezentiranog činjeničnost stanja proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Navedeno je da je taj sud mišljenja, da bi prvotužena bila odgovorna za štetu i da bi bila u obavezi tu štetu naknaditi apelantu, uvjet bi bio, između ostalih uvjeta koji moraju biti ostvareni kod naknade štete, da je ta šteta i nastala, odnosno da je apelant, zbog sačinjenog spornog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, od prvotužene i pretrpio štetu u novčanom iznosu koji potražuje tužbenim zahtjevom, te da bi taj uvjet bio ostvaren da je plaćanje kupoprodajne cijene stana izvršeno nakon sačinjenog ugovora. Kantonalni sud je naveo da u postupku koji je prethodio donošenju presude tog suda, koja je ukinuta odlukom Vrhovnog suda, tako nešto nije utvrđeno, odnosno nije utvrđeno da je apelant plaćanje kupoprodajne cijene izvršio nakon sačinjenog ugovora, već je u prvostepenom postupku apelant tvrdio da je plaćanje izvršio nakon sačinjenog ugovora, dok ostalim dokazima ta odlučna činjenica za rješenje spora nije potvrđena, već da je apelant davao različite izjave vezane za način isplate novca (da je isplatio kompletan iznos kod prvotužene, da je dio novca, tj. 26.000,00 isplatio pred prvotuženom, a drugi dio od 4.000,00 KM u stanu posrednice).
13. Kantonalni sud je obrazložio da, pored navedenih nesaglasnosti između činjeničnih tvrdnji apelanta iznesenih u tužbi u odnosu na njegove navode date prilikom saslušanja u svojstvu stranke, postoje i druge nesaglasnosti koje su, također, relevantne kod ocjene iskaza apelanta saslušanog u svojstvu stranke a u dokazne svrhe. Navedeno je da je tako u tužbi apelant tvrdio da je posrednicu poznavao odranije, dok je u iskazu na raspravi tvrdio da posrednicu ne poznaje odranije, u tužbi je tvrdio da je predmetni stan vidio, dok je na raspravi izjavio da u stan nije ulazio, u tužbi je tvrdio da je predao poreznoj upravi ugovor o kupoprodaji radi razreza poreza da bi na jednoj raspravi tvrdio da to nije uradio, dok je na drugoj ponovno izjavio da je ugovor predao. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su navedene nedosljednosti, nesaglasnosti u apelantovim tvrdnjama i njegovim iskazima datim u svojstvu stranke i protivrječnosti između iskaza apelanta i isprava u koje je izvršen uvid dovoljne, prema mišljenju tog suda, da se izrazi sumnja u tačnost tvrdnji iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu stranke. Kako je naveo taj sud, stranka može pogriješiti kod iznošenja činjeničnih tvrdnji na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, ali je u tom slučaju dužna dati objašnjenje zašto je u tužbi iznosila jedne tvrdnje, a u iskazu druge, jer bez tog objašnjenja iskaz stranke dat u dokazne svrhe se ne može prihvatiti kao vjerodostojan i istinit. Pošto apelant nije dao nikakvo objašnjenje u vezi sa različitim i protivrječnim činjeničnim tvrdnjama, njegov iskaz kao stranke se nije mogao prihvatiti i na njemu zasnovati pobijana presuda, kako je to učinio prvostepeni sud.
14. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da kupoprodajna cijena nije isplaćena pred prvotuženom, ali da iz tog utvrđenja donosi, prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešan zaključak da iznos od 30.000,00 KM koje je apelant „isplatio“ posrednici čini štetu koju je prvotužena prouzročila apelantu. Navedeno je da, i kada bi se takav zaključak nekim slučajem i mogao potvrditi kao pravilan, tužbeni zahtjev bi, prema mišljenju tog suda, bio neosnovan. Kantonalni sud je obrazložio da, ako se i prihvati stanovište da je prvotužena nepažnjom prilikom identifikacije prodavca prouzročila apelantu štetu u navedenom novčanom iznosu, prvostepeni sud griješi kada u razlozima presude iznosi zaključak da tuženi nisu dokazali da je apelant namiren, odnosno da mu je vraćen navedeni iznos, jer je takav zaključak suprotan stanju u spisu i izvedenim dokazima a i u krivičnom postupku koji je vođen i pravosnažno okončan protiv posrednice. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
15. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 43 0 P 017568 15 Rev 2 od 11. februara 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu, te odbio i zahtjev apelanta i prvotužene za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stavovi nižestepenih sudova, te navedeno da je neprihvatljiv revizioni prigovor apelanta da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je u svojoj presudi pravilno i iscrpno izložio proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključaka o postojanju, odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica odlučnih za donošenje odluke u ovom sporu. Navedeno je da je zaključak drugostepenog suda u pogledu odgovornosti prvotužene izveden u skladu sa sadržajem iskaza apelanta i prvotužene, iskaza poimenično navedenih svjedoka i materijalne dokumentacije iz spisa a sve u skladu sa odredbama člana 8. ZPP. Vrhovni sud je istakao da, kako je za izvođenje dokaza čitanjem iskaza spomenutih svjedoka drugostepeni sud imao izričito i bezuvjetno ovlaštenje apelantovog opunomoćenika, što slijedi iz zapisnika drugostepenog suda od 14. maja 2015. godine, to se neprihvatljivim pokazuje revizijska tvrdnja apelanta da je takva saglasnost data samo pod uvjetom da svjedoci budu uredno obaviješteni. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizijski navodi apelanta koji su usmjereni na povredu odredaba parničnog postupka. Nadalje je navedeno da je, suprotno apelantovoj tvrdnji, i materijalno pravo u drugostepenoj presudi pravilno primijenjeno.
16. S tim u vezi je navedeno da je apelant svoj zahtjev za naknadu materijalne štete temeljio na tvrdnjama da mu je, zbog greške prvotužene počinjene u postupku identifikacije prodavca, prouzrokovana materijalna šteta u visini isplaćene kupoprodajne cijene iz čega proizlazi da bi osnov apelantovog zahtjeva predstavljala odredba čl. 2, 89. i 120. stav 2. Zakona o notarima u vezi sa odredbama čl. 154. i 158. ZOO. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj ranijoj odluci izrazio shvatanje da svaka štetna radnja ne mora nužno dovesti i do nastanka štete, kao i da postojanje uzročno-posljedične veze (adekvatne uzročnosti) između postupanja štetnika i nastale štete uvijek dokazuje tužitelj. Drugostepeni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom pravila tereta dokazivanja pravilno zaključio da apelant nije dokazao da mu je, zbog propusta prvotužene, nastupila bilo kakva materijalna šteta. U prilog pravilnosti pravnog stava drugostepenog suda da apelantu nije prouzrokovana šteta u smislu čl. 154. i 155. ZOO, jer nije isplatio kupoprodajnu cijenu stana, govori i utvrđenje drugostepenog suda da apelant, i pored postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku protiv posrednice, nije pokretao protiv nje parnicu za naknadu štete, a osim toga, i činjenica da apelant prije navodne kupovine nije pregledao predmetni stan (kako je izjavio pred prvostepenim sudom), kao i da cijena stana nije isplaćena pred prvotuženom, kako to slijedi i iz spornog kupoprodajnog ugovora, dovoljno kazuje o apelantovim namjerama. Po mišljenju tog suda, ugovor je zaključen s ciljem naplate, odnosno kompenzacije potraživanja apelanta koja je on imao prema posrednici, a koje je proizašlo iz drugog obligacionopravnog odnosa ovih lica a to je ugovor o zajmu zbog čega je, po vlastitom iskazu, posrednica i počinila krivično djelo prevare za koje je pravosnažno osuđena. Pošto za apelanta nije nastupila šteta kao jedan od općih uvjeta za utvrđivanje postojanja odgovornosti prvotužene za nastalu štetu uslijed počinjene profesionalne greške, to je, prema mišljenju tog suda, odluka drugostepenog suda donesena pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava iz čl. 154, 155. i 158. ZOO. Navedeno je i da, i po shvatanju tog suda, propust prvotužene da prilikom sastavljanja spornog ugovora o prodaji identificira prodavca predmetnog stana, u konkretnom slučaju zbog svega navedenog nije doveo do nastanka štete apelantu. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da je isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetni stan, što proizlazi iz spornog ugovora a o čemu redovni sud nije vodio računa, već je zaključio da apelant ničim nije dokazao da je novac dao prodavcu stana, te zaključio da je moguće da je novac dao neovlaštenoj trećoj osobi-posrednici. Smatra da je nesporno oštećen postupanjem prvotužene iako je sama institucija notara i uvedena kako bi se regulirao promet nekretnina i uvela sigurnost i da je zbog toga i uspostavljen monopol notara i određene vrlo visoke naknade za njihov rad zbog čega je i očekivao da će radnjama prvotužene biti zaštićeni njegovi interesi. Apelant smatra da je imao namjeru da kupovinom predmetnog stana stekne pravo vlasništva i da je zbog toga i isplatio kupoprodajnu cijenu, ali da njegovi pravni i imovinski interesi postupanjem redovnih sudova nisu zaštićeni, već je propust prvotužene stavljen apelantu na teret.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava, te da ostaje pri obrazloženju i razlozima datim u svojoj presudi.
19. Kantonalni sud je naveo da nisu prekršena prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba u cijelosti odbiti.
20. Tuženi navode hronologiju postupka, te ističu da ne može notar biti odgovoran za ono što je osoba dala nešto po osnovu ništavog ugovora zbog čega smatraju da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o notarima („Službene novine FBiH“ broj 45/02) relevantne odredbe glase: Član 58.
Naknada štete Notar je dužan naknaditi štetu, koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti.
Za prouzrokovanu štetu notar odgovara po općim pravilima za naknadu štete.
Notar odgovara i za štetu koju je prouzrokovao notarski pomoćnik ili drugo uposleno lice u njegovoj kancelariji. Notar odgovara za štetu koju učini zamjenika notara, u skladu sa odredbama člana 47. stav 5. ovog zakona.
Član 59.
Osiguranje od odgovornosti Notar je dužan prije početka rada da se osigura od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećim licima obavljanjem svoje službene dužnosti. To osiguranje obuhvata i osiguranje od odgovornosti za radnje zamjenika notara, notarskog pomoćnika i drugih lica uposlenih u notarskoj kancelariji.
Član 82.
Utvrđivanje identiteta Ako notar ne poznaje stranke lično i po imenu, njihov identitet utvrdit će ličnom kartom ili pasošem, ili drugim ličnim dokumentom. Ako ni to nije moguće, njihov identitet mora posvjedočiti koji drugi notar ili dva svjedoka.
U izvorniku notar će navesti da li poznaje stranke, odnosno na koji je način utvrdio njihov identitet, uz tačno navođenje imena, zanimanja i prebivališta svjedoka, datuma i broja isprave upotrijebljene za utvrđivanje identiteta i organa vlasti koji je tu ispravu izdao.
Član 120.
Povrede službene dužnosti Notar čini povrede službene dužnosti:
1. ako se pri sastavljanju notarskih isprava i poduzimanja drugih službenih radnji ne pridržava odredaba ovog zakona, 2. ako potvrdi da se dogodila činjenica koja se nije dogodila u njegovom prisustvu;
22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
1)Ko drugome pričini štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog uvećanja (izmakla dobit) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 017568 15 Rev 2 od 11. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. marta 2016. godine a apelacija je podnesena 4. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelantovog prava na naknadu materijalne štete, dakle, na pitanje građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, jer je njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete koju mu je, kako tvrdi, prouzrokovala prvotužena odbijen. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
34. U konkretnom slučaju, dovodeći u kontekst citirano činjenično stanje, relevantne zakonske odredbe i apelantove navode, Ustavni sud zapaža da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, proizvoljno primijenio materijalno ili procesno pravo. Naime, iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da je prvotužena, zaista, napravila propust prilikom identifikacije prodavca kod zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora iz čega proizlazi njena odgovornost shodno odredbama Zakona o notarima. Međutim, iz osporene presude proizlazi da, istovremeno, apelant niti jednim dokazom ili argumentom nije učinio vjerovatnim da je izvršio isplatu kupoprodajne cijene predmetnog stana prodavcu po osnovu spornog ugovora, a čija isplata bi bila jedan od osnovnih uvjeta za nastanak štete i odgovornosti prvotužene za tako nastalu štetu. Pošto je i odredbama ZPP i ZOO propisano da onaj ko nešto tvrdi to mora i dokazati - u konkretnom slučaju nastanak štete - a kako taj uvjet u konkretnom slučaju nije ispunjen jer apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije dokazao isplatu novca i nastanak štete, te kako apelant ni u apelaciji ničim nije doveo u pitanje zaključak Vrhovnog suda, budući da se samo paušalno pozvao na jednu od odredaba spornog kupoprodajnog ugovora, to Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog i procesnog prava a pošto je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno naknade nastalu materijalnu štetu a u situaciji kada je prvotužena, obavljajući funkciju notara, napravila propust prilikom identifikacije prodavca, ali kada apelant ničim nije dokazao da je isplatio kupoprodajnu cijenu, što je bio jedan od osnovnih uvjeta za odštetnu odgovornost prvotužene.
38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da materijalno i procesno pravo nisu proizvoljno primijenjeni.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević