Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3822/16 (E. H.)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku (objavljen na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3822/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3822/16, rješavajući apelaciju Elvisa Hadžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman , dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. lipnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Elvisa Hadžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 000076 15 Kž 2 od 14. srpnja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 000076 04 K od 3.
srpnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Elvis Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Nedžad Sarajlija, odvjetnik iz Velike Kladuše, podnio je 21. rujna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 000076 15 Kž 2 od 14. srpnja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 000076 04 K od 3. srpnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 27. travnja i 3. svibnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u razdoblju od 4. do 16. svibnja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 000076 04 K od 3. srpnja 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude, zajedno sa suoptuženicima H. M., Š. Č. i E. D., počinio kazneno djelo teški slučajevi razbojništva iz članka 277. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZFBiH). Za počinjenje navedenog kaznenog djela Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
6. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. U svezi s utvrđivanjem je li apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, Kantonalni sud je prvenstveno naveo da su optuženici u svojim obranama u istražnom postupku opisali tijek i sudjelovanje svakog od njih u inkriminiranom događaju. Apelant je naveo da su imali informaciju da se u jednoj kući na području općine Velika Kladuša nalazi šest turskih državljana, da su ih pronašli, obavili razgovor s njima i saznali da imaju namjeru ilegalno prijeći u Republiku Hrvatsku. Također je detaljno opisao događaje vezane za prethodni dogovor i pljačku šest turskih državljana navodeći da je optuženik E. D. vezao turske državljane selotejpom, te da su držali upereno oružje u njih, nakon toga su ih naizmjenično premetali i sjeća se da je on uzeo 4.000 DEM, putovnice i satove. U jednom trenutku optuženik E. D. opalio je jedan metak iz puške i tada su se razbježali, a kako su imali dogovor čekali su 10 do 15 minuta optuženog H. M. da dođe po njih, ali pošto nije došao on je otišao puničinoj kući gdje je došla policija i od njega oduzela stvari, uključujući novac. Takvo apelantovo priznanje sačinjeno neposredno nakon događaja je potpuno i jasno i ne razlikuje se u bitnim okolnostima od navoda ostalih optuženika danih u istražnom postupku koji su svojim iskazima potvrdili njegove navode. Kantonalni je istaknuo da su optuženici (među kojima je i apelant) na pretresu negirali bilo kakvo sudjelovanje u navedenom događaju tvrdeći da se ne sjećaju, međutim takve obrane su sračunate na izbjegavanje kaznene odgovornosti i kao takve se ne mogu prihvatiti. S druge strane, njihove obrane dane u istražnom postupku dane su neposredno nakon događaja, te su logičnoj vezi su sa svim izvedenim dokazima tijekom kaznenog postupka. Naime, svjedoci J. N., E. I., E. O. i M. E. svjedočili su o okolnostima da su optuženici (među kojima je i apelant) trebali prevesti turske državljane preko državne granice sa Republikom Hrvatskom. Također, tijekom istrage, u prisutnosti tumača za turski jezik, saslušani su oštećeni turski državljani H. D., M. K., A. J., S. K., J. C. i U. H., a njihove izjave su čitane na glavnom pretresu. Oni su suglasno naveli da su bili prevezeni do napuštene kuće, da je prema njima primjenjivana sila i da su opljačkani, te da je apelant bio jedan od izvršitelja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da je prihvatio iskaze svih saslušanih svjedoka zato što se ove izjave međusobno dopunjuju i logički povezuju, pa tako potvrđuju da su se optuženici prethodno dogovorili da prilikom transporta šest turskih državljana preko granice BiH izvrše pljačku u namjeri da sebi pribave protupravnu imovinsku korist, te da su djelo izvršili upravo na način kako im se optužnicom stavlja na teret. Njihovi iskazi su potkrijepljeni i materijalnim dokazima u spisu budući da je neposredno nakon događaja izvršen očevid i pronađeni su predmeti koje su optuženici koristili u izvršenju ovog kaznenog djela, snimljene su fotografije na kojima su identificirani predmeti, tako da je činjenično stanje utvrđeno upravo na način kako je to optužnicom stavljeno na teret.
7. U svezi s prigovorima apelantove obrane da sudski tumač nije bio za to ovlašten i da nije potpisao zapisnik o saslušanju svjedoka, Kantonalni sud je naveo da činjenica da tumač S. U. nije potpisao zapisnik nema takav značaj koji mu daje obrana jer je saslušanje izvršeno pred istražnim sucem, a saslušani svjedoci su potpisali zapisnik. Također, postoji i medicinska dokumentacija u spisu da su oštećeni H. D. i J. C., koje su optuženici tukli nogama, bili povrijeđeni i da im je pružena pomoć, što sve ukazuje da je prema oštećenima primijenjena sila. Konačno, apelantu su oduzeti novci upravo u iznosima koje su svjedoci navodili, što sve ukazuje na istinitost i vjerodostojnost danih iskaza, a samim time i prijevoda od strane sudskog tumača.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 K 000076 15 Kž 2 od 14. srpnja 2016. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu, dok je žalbu Kantonalnog tužiteljstva uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.
9. U pogledu apelantovih prigovora kojima je osporavao zakonitost dokaza, odnosno iskaza oštećenih tijekom istrage, Vrhovni sud je zaključio da su ti prigovori neutemeljeni. Naime, pogrešno je žalbeno stajalište prema kojem bi povreda bilo koje odredbe procesnog zakona automatski imala za posljedicu nezakonitost određenog dokaza. Suprotno tome, da bi se utvrdilo je li neki dokaz zakonit ili ne, potrebno je cijeniti cilj odredbe procesnog zakona koja je povrijeđena ili nije primijenjena, značaj propusta da se postupi u skladu s njom za temeljna prava i slobode sudionika postupka, kao i značaj tog propusta u odnosu na temeljna načela kaznenog postupka. U konkretnom slučaju, točni su žalbeni navodi da tumač za turski jezik S. U. nije potpisao zapisnik o saslušanju oštećenih - turskih državljana pred istražnim sucem, ali pri tome se u žalbi ni na koji način ne argumentira od kakvog je značaja takav propust u odnosu na apelantova prava i slobode, odnosno da li je i na koji način došlo do bitnih povreda odredaba procesnog zakona u smislu članka 8. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Iz istih razloga, zakonitost ovih dokaza (iskaza oštećenih) nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima da tumač za turski jezik nije dostavio u spis predmeta valjano uvjerenje iz kojeg bi proizlazilo da bi se radilo o ovlaštenom sudskom tumaču. Pored toga, ovaj sud zapaža da su ovakvi žalbeni prigovori zapravo usmjereni na osporavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenih zbog sumnje u stručnost i objektivnost sudskog tumača, ali se u tom pravcu u žalbama ne nude bilo kakvi argumenti, nego se samo ukazuje na formalne nedostatke, a koji, zbog već navedenih razloga, ne dovode u pitanje vjerodostojnost ovih dokaza. Kako dakle zakonitost zapisnika o saslušanju oštećenih-turskih državljana žalbenim prigovorima branitelja nije dovedena u pitanje onda i ne postoji potreba za izdvajanjem takvih zapisnika iz spisa predmeta u smislu članka 79. u svezi sa člankom 328. stavak 3. ZKPFBiH, zbog čega su neutemeljeni suprotni žalbeni prigovori. Pored toga, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud iskaze oštećenih koji su dani u prisutnosti tumača za turski jezik prihvatio vjerodostojnim, za koju ocjenu je naveo valjane i potpune razloge. Prije svega, taj sud je ocijenio da su njihovi iskazi glede odlučnih činjenica međusobno podudarni u pogledu postupanja optuženih prema njima, tko i kako ih je prevezao, koje radnje prema njima su poduzimane, tko ih je pretresao, primjenjivao silu i prijetnju, oduzimao stvari koje su imali kod sebe, prije svega novac, o kojim iznosima novca se radilo pojedinačno u odnosu na oštećene od kojih je isti oduziman, te kako su optuženi izgledali (maskirani, naoružani), što je potkrijepljeno i dokazima o pronađenim predmetima na mjestu događaja (potvrde o privremeno oduzetim predmetima) i drugim dokazima. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je iskaze oštećenih prihvatio zakonitim i vjerodostojnim, o čemu su dani i valjani razlozi, koji žalbama branitelja nisu dovedeni u pitanje. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant tvrdi da su u konkretnom slučaju povrijeđeni standardi dokazivanja u kaznenom postupku s obzirom na to da se osporene presude temelje na dokazu na kojem se ne bi mogla temeljiti zakonita presuda. U svezi s tim, apelant smatra da su iskazi svjedoka-oštećenih, a koji su ujedno i turski državljani, dokaz koji ne sadržava elemente koji bi ga činili zakonitim s obzirom na to da niti jedan od zapisnika nije potpisao S. U. koji je navodno sudu prevodio iskaze saslušanih svjedoka s turskog na jedan od jezika u Bosni i Hercegovini. Apelant također tvrdi da navodni tumač S. U. u spis nije dostavio uvjerenje iz kojeg bi proizlazilo da se doista radi o ovlaštenom sudskom tumaču. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su navedeni zapisnici trebali biti izdvojeni iz spisa u smislu članka 79. u svezi sa člankom 328. stavak 3. ZKPFBiH. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.
II.Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da je apelant identične prigovore navodio u žalbi, te da je odluka o tim prigovorima sadržana u obrazloženju osporene presude. Nakon što je detaljno izložio sadržaj odluka o apelantovom prigovoru zakonitosti dokaza, Vrhovni sud je naveo da prvostupanjska i drugostupanjska presuda nisu dovele do povrede prava na koja apelant ukazuje, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
12. Kantonalni sud je istaknuo da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koji su dani u presudi toga suda, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena jer odlukom toga suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.
13. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da su zapisnici o saslušanju oštećenih u cijelosti sačinjeni u skladu s odredbama ZKPFBiH, te su kao takvi korišteni kao dokaz na glavnom pretresu. U svezi s tim Tužiteljstvo je navelo da nije imperativ da se za tumača može koristiti samo ovlašteni tumač sa Liste tumača nego tumač može biti bilo koja osoba kojoj je zbog njezinog osobnog znanja i iskustva poznat predmet tumačenja, u ovom slučaju poznavanje turskog jezika. Također, samo nepotpisivanje zapisnika od strane tumača nema takav značaj i radi se o formalnom nedostatku, zbog čega su zapisnici i dalje vjerodostojni jer su sačinjeni kod istražnog suca i potpisani od strane svjedoka.
V.Relevantni propisi
14. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) u relevantnom dijelu glasi:
Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva Članak 277. stavak 1.
(1) Ako je pri izvršenju razbojničke krađe ili razbojništva nanesena nekoj osobi s umišljajem teška tjelesna povreda ili ako je neko od ovih djela učinjeno u sastavu skupine ili ako je pri izvršenju djela upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno oruđe, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje pet godina.
15. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6. st. (2), (3) i (4) (2) Stranke, svjedoci i druge osobe koje sudjeluju u postupku imaju pravo pri izvođenju istražnih ili drugih sudskih radnji ili na glavnom pretresu upotrebljavati svoj jezik. Ako se sudska radnja, odnosno glavni pretres ne vodi na jeziku te osobe, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odnosno drugi iznosi, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.
(3) O pravu na prevođenje poučit će se osoba iz stava 2. ovog člana, koja se može odreći tog prava ako zna jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku će se zabilježiti da je data pouka i izjava sudionika.
(4) Prevođenje obavlja tumač.
Članak 8. stavak (2) (2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovoga Zakona.
Članak 78. st.(2) i (3) (2) Zapisnik potpisuje ispitana osoba. Ako se zapisnik sastoji od više listova, ispitana osoba potpisuje svaki list.
(3) Na kraju zapisnika potpisat će se tumač, ako ga je bilo, svjedoci čija je prisutnost obvezna pri poduzimanju istražnih radnji, a pri pretresanju i osoba koja se pretresa ili čiji se stan pretresa. Ako zapisnik ne piše zapisničar (članak 75. stavak 2.), zapisnik potpisuju osobe koje su prisutne radnji. Ako takvih osoba nema ili nisu u stanju shvatiti sadržaj zapisnika, zapisnik potpisuju dva svjedoka osim ako nije moguće osigurati njihovu prisutnost.
Članak 79. stavak (1) (1) Kad je u ovom zakonu određeno da se na iskazu okrivljenog, svjedoka ili vještaka ne može temeljiti sudska odluka, istražni sudac će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donijeti rješenje o izdvajanju zapisnika o ovim iskazima iz spisa odmah, a najkasnije do završetka istrage, odnosno davanja suglasnosti istražnog suca da se optužnica može podići bez sprovođenja istrage (članak 152.
stavak 1.). Protiv ovog rješenja dopuštena je posebna žalba.
Članak 328. stavak (1) točka a) i stavak (3) (1) Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, suoptuženika ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:
1) ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka;
(3) Zapisnici o ranijem saslušanju osoba koje su oslobođene od dužnosti svjedočenja (članak 222.) ne smiju se pročitati ako te osobe nisu uopće pozvane na glavni pretres ili su na glavnom pretresu izjavile da neće svjedočiti. Po završenom dokaznom postupku, vijeće će odlučiti da se ovi zapisnici izdvoje iz spisa i odvojeno čuvaju (članak 79.). Ovako će vijeće postupiti i u pogledu drugih zapisnika i obavještenja predviđenih u članku 79. ovog zakona, ako nije ranije donesena odluka o njihovom izdvajanju. Protiv rješenja o izdvajanju zapisnika i obavještenja dopuštena je posebna žalba. Po pravomoćnosti rješenja, izdvojeni zapisnici i obavještenja zatvaraju se u poseban omot i predaju istražnom sucu radi čuvanja odvojeno od ostalih spisa i ne mogu se razgledati ni koristiti u postupku. Izdvajanje zapisnika i obavještenja mora se izvršiti prije nego što se spisi povodom žalbe protiv presude dostave višem sudu.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 K 000076 15 Kž 2 od 14. srpnja 2016. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 2. rujna 2016. godine, a da je apelaciju podnio 21. rujna 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
22. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom [...].
23. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela teški slučajevi razbojništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se tvrdnjama da su zapisnici o saslušanju svjedoka – oštećenih tijekom istrage nezakoniti dokazi na kojima se nisu mogle temeljiti osporene odluke s obzirom na to da su svjedoci saslušavani putem tumača koji nije uložio uvjerenje da se nalazi na listi stalnih sudskih tumača i jer nije potpisao zapisnik o njihovom saslušanju.
25. Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45.-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34., Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati može li određena vrsta dokaza – primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89., 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41., 28. srpnja 2009. godine). Potom, prema stajalištu Europskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava obrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila dana mogućnost osporavati zakonitost dokaza i protiviti se njegovom korištenju (vidi Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. prosinca 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stavak 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stavak 49., 25. veljače 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Europski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stavak 42. i Bykov, stavak 90.).
26. Dovodeći navedenu praksu Europskog suda u svezu sa zaključcima redovitih sudova Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi za svoju odluku o apelantovim prigovorima zakonitosti dokaza dali jasno i detaljno obrazloženje u kojemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Vezano za apelantove prigovore da tumač za turski jezik nije dostavio u spis predmeta valjano uvjerenje iz kojeg bi proizlazilo da se radilo o ovlaštenom sudskom tumaču i da nije potpisao zapisnike čime je, u suštini, ukazivao na vjerodostojnost tih dokaza, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da su njihovi iskazi u pogledu odlučnih činjenica međusobno podudarni (glede postupanja optuženih prema njima, tko i kako ih je prevezao, koje radnje prema njima su poduzimane, tko ih je pretresao, primjenjivao silu i prijetnju, oduzimao stvari koje su imali kod sebe, prije svega novac, o kojim iznosima novca se radilo pojedinačno u odnosu na oštećene od kojih je isti oduziman, te kako su optuženici izgledali), što je potkrijepljeno i drugim dokazima. Dalje proizlazi da je apelantu dana mogućnost osporavati da li okolnosti u kojima su zapisnici pribavljeni ukazuju na sumnju o njihovoj pouzdanosti ili točnosti, o čemu su redoviti sudovi također dali jasno i detaljno obrazloženje ukazujući da je saslušanje izvršeno pred istražnim sucem, da su saslušani svjedoci potpisali zapisnike, da su njihove izjave potvrđene iskazima drugih svjedoka i materijalnim dokazima, kao i da je apelant propustio argumentirati od kakvog je značaja takav propust bio u odnosu na njegova prava i slobode. Najzad, Vrhovni sud je istaknuo da iz istih razloga, zakonitost dokaza nije dovedena u pitanje niti žalbenim navodima da tumač za turski jezik nije dostavio u spis predmeta valjano uvjerenje iz kojeg bi proizlazilo da bi se radilo o ovlaštenom sudskom tumaču. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovitih sudova proizlazi da je osuđujuća presuda u odnosu na apelanta bila utemeljena na nizu drugih inkriminirajućih dokaza koji nisu vezani za sadržaj zapisnika o saslušanju svjedoka u istrazi, kao što su njegovo priznanje dano u istrazi, koje je potkrijepljeno iskazima drugih suoptuženika, iskazima drugih svjedoka koji su svjedočili o činjenici da su trebali sudjelovati u prelasku turskih državljana preko državne granice sa Republikom Hrvatskom, dokazima pribavljenim prilikom vršenja radnje očevida, dokazima pronađenim kod apelanta, kao i medicinskom dokumentacijom iz koje proizlazi da je oštećenim turskim državljanima nanesena tjelesna ozljeda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postupak u apelantovom predmetu, gledano u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi dobiveni, u suprotnosti sa zahtjevima pravičnog suđenja.
27. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
29. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević