Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2028/16 (H. E. iz Bužima)
Odluka donesena 06. 06. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Zakon o izmjeni Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o službi u oružanim snagama
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2028/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2028/16, rješavajući apelaciju Huseina Erdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Erdića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 018698 15 Kž 3 od 11. februara 2016. godine i S1 2 K 018698 15 K od 6. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Husein Erdić iz Bužima (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 9. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 018698 15 Kž 3 od 11. februara 2016. godine i S1 2 K 018698 15 K od 6. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 19. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 018698 15 K od 6. oktobra 2015. godine apelant i saoptuženi Midhat Trako, Nevad Hušidić i Merim Keserović (u daljnjem tekstu: optuženi Trako, Hušidić i Keserović) proglašeni su krivim. Apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama iz člana 162b. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) za koje mu je Sud BiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru.
6. Sud BiH je istakao da je ocjenom provedenih dokaza kako pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, na pouzdan i nesumnjiv način utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, s ciljem pridruživanja stranoj paravojnoj formaciji koja djeluje van teritorije BiH, suprotno čl. 2. i 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o Oružanim snagama) početkom februara 2015. godine organizovao i rukovodio, te dogovorio sa njemu poznatim licima iz Republike Turske (u daljnjem tekstu: Turska) da sa područja BiH na ratište u Siriju i Irak organizuje odlazak dva bosanskohercegovačka državljanina, i to optuženih Hušidića i Keserovića, s ciljem njihovog protuzakonitog pridruživanju terorističkoj organizaciji ISIL u tzv. islamskoj državi na području Sirije i Iraka, koja je odlukom Vijeća sigurnosti UN broj SC/11019 od 30. maja 2013. godine proglašena terorističkom organizacijom. Utvrđeno je da je optužene Keserovića i Hušidića 17. februara 2015. godine na Aerodromu u Sarajevu prije odlaska lišila slobode Državna agencija za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA).
7. Prije svega Sud BiH je utvrdio među strankama nesporne činjenice, i to da su 12. februara 2015. godine optuženi Keserović i Hušidić autobusom iz Velike Kladuše krenuli prvobitno do Zenice, odakle ih je svojim vozilom A. I. odvezao do Sarajeva, gdje su na aerodromu kupili dvije avionske karte za relaciju Sarajevo-Istanbul za 17. februar 2015godine, nakon čega su se vratili kući, te su u presudi precizirani dokazi iz kojih te okolnosti proizlaze.
8. Ono što je, prema ocjeni Suda BiH, sporno jeste da su optuženi Keserović i Hušidić imali namjeru i pokušali da odu u Siriju i na taj način se priključe tzv. islamskoj državi, odnosno terorističkoj organizaciji ISIL, zatim, da je apelant organizovao njihov odlazak. Naime, da je apelant bio u dogovoru sa njemu poznatim licem iz Turske na koji način je organizovao i rukovodio odlaskom pojedinaca kako optuženih Hušidića i Keserovića, tako i očigledno i drugih lica na strano ratište u Siriju, Sud BiH je utvrdio iz mnogobrojnih skype-komunikacija koje je apelant ostvarivao sa navedenim licem, drugim licima, putem svog profila „huse.hase“, kao i iz iskaza optuženih Hušidića i Keserovića, koji su dali u istrazi od 17. i 19. februara 2015. godine. Istaknuto je da je apelant putem tog profila uspostavljao, prije svega, kontinuiranu komunikaciju sa licem koje se nalazi u Turskoj i koristi skype-profil pod nazivom „abduldzelil1“ iz kojih proizlazi sam način organizovanja, finansiranja i pridruživanja, te broj bh. državljana za koje se organizuje odlazak, potrebnog novca za put, opreznosti oko slanja novca. Da je apelant bio u stalnoj vezi sa osobama koje se nalaze u ratom zahvaćenoj Siriji i da se kod njih raspitivao o načinu slanja novca, uslovima u kojima te osobe žive, utvrđeno je, također, iz komunikacija koje je ostvarivao sa licem, korisnikom profila „Ebu-ubejde“, koji se nalazi, prema njegovim riječima, u Kobaneu (poruka od 28. januara 2015. godine na što mu apelant govori da su oni daleko dogurali). Iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant često i kontinuirano obavljao razgovore i sa osobama koje stoje iz skype-profila Mirel Karajić, „Ebu-ubejde“ za koje je utvrđeno da se nalaze na ratom zahvaćenom području Sirije, koji se očigledno bore na strani tzv. islamske države i kojom prilikom se kod njih raspitivao na koji način se šalje novac, šta rade, kakvi su uslovi življenja, a kako bi u konkretnom slučaju dobio sve podrobne informacije koje bi mu pomogle u njegovoj organizaciji, odnosno stvaranju plana aktivnosti u konkretnom slučaju kada je u pitanju odlazak optuženih Keserovića i Hušidića u Siriju, ali i kada je u pitanju odlazak i drugih bh. državljana.
9. Da se radi o „islamskoj državi“, odnosno ISIL-u, čijim jedinicama su se optuženi Hušidić i Keserović pokušali protivzakonito pridružiti, odnosno da je apelant s tim ciljem organizovao njihov odlazak, a optuženi Trako obezbijedio sredstva za njihov put, proizlazi najprije iz izjava optuženih Hušidića i Keserovića od 17. i 19. februara 2015. godine koji su saglasno i nedvosmisleno izjavili da su imali namjeru i pokušali da odu u Siriju da ratuju na strani „islamske države“. Pored toga, ovako činjenično utvrđenje proizlazi i iz komunikacija apelanta sa osobama za koje je utvrđeno da se nalaze na ratom zahvaćenom području Sirije navedenih u presudi, gdje direktno učestvuju u sukobima, koji se očigledno bore na strani tzv. islamske države.
10. Sud BiH je posebno ocijenio izjave koje su optuženi Keserović i Hušidić dali u istrazi u Tužilaštvu BiH, odnosno SIPA-i, u kojima su izjavili da su imali namjeru da otputuju na ratište u Siriju, a sve po prethodnom dogovoru i uputama apelanta, detaljno opisujući svoje uloge u ovom krivičnom djelu, osvrćući se naročito na način na koji je bio planiran i organizovan njihov odlazak na strano ratište u Siriju, na taj način opisujući i apelantovu ulogu. Da je Huso ili Hase, kako su ga optuženi Hušidić i Keserović oslovljavali u svojim izjavama, odnosno lice koje stoji iza skype-profila „huse.hase“, ustvari, apelant, govori više činjenica. Prije svega, sam opis osobe koji su optuženi Hušidić i Keserović dali prilikom davanja izjava od 17. februara 2015. godine odgovara apelantu (visok, krupan, duge brade, kraće kose, karakterističan naglasak sa područja Bužima /Velike Kladuše i dr.), zatim je optuženi Keserović prilikom svjedočenja na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka rekao da poznaje apelanta i da je u februaru 2015. godine često komunicirao sa njim putem skypeprofila, a posebno da je vještačenjem utvrđeno da je skype-profil „huse.hase“ putem kojeg je ostvarivana komunikacija pronađen u računaru oduzetom od apelanta.
11. Nadalje, Sud BiH je istakao da su sve pomenute komunikacije putem skype-profila, te ostvarene SMS komunikacije, rezultat izvršenog vještačenja, odnosno analize privremeno oduzetih predmeta (elektronskih uređaja, računara, mobilnih telefona, kao i SIM kartica) koji su oduzeti od optuženih, ali i drugih lica detaljno opisanih u presudi, na koje okolnosti je na glavnom pretresu saslušano više ovlaštenih službenih osoba SIPA-e koji su vršili određena vještačenja i analize na način da su izdvojili sadržaje iz elektronskih uređaja, odnosno profile putem kojih se odvijala internetkomunikacija, skype-komunikacija. Nakon što je izvršena analiza privremenih oduzetih predmeta, odnosno nakon što je izvršen uvid u sadržaj iz navedenih uređaja, prije svega međusobnih komunikacija, sud je došao do zaključka da su izjave optuženih Hušidića i Keserovića, ali i svjedoka I. A. i R. i T. E. u potpunosti potkrijepljeni upravo ovim dokazima (koji su kasnije pronađeni), što je u konačnici i opredijelilo Sud BiH da pokloni vjeru navedenim izjavama. Iako su prethodno navedene komunikacije koje su svjedoci-stručna lica, i to M. P., N. P., Z.L. i P.Z., te vještak Irhad Kos obrađivali, te je Sud BiH u presudi iznio kratak pregled njihovih svjedočenja/vještačenja uz napomenu da je Sud izvodio zaključke iz njihovih analiza, odnosno sadržaja pomenutih komunikacija, te je uloga ovih svjedoka, prije svega, bila da Sudu pruži pomoć sa aspekta tehničke pomoći, te olakša neposredan uvid u njih, te se Sud nije vodio njihovim ličnim zapažanjima i zaključcima ukoliko ih je u navedenim analizama bilo.
12. Navedeno je da su na prijedlog Tužilaštva BiH saslušani svjedoci (stručna lica) M. P., N. P., Z.L. i P.Z., ovlaštena službena lica SIPA-e. Ti svjedoci su po naredbama Tužilaštva izvršili analizu privremeno oduzetih predmeta, odnosno analizu sadržaja koji su se nalazili u nekim od privremeno oduzetih predmeta od tada osumnjičenih lica (posebno računara, mobitela i sl.). Istaknuto je da su odbrane optuženih a posebno branilac apelanta istakli prigovor zakonitosti iskaza imenovanih svjedoka, tvrdnjama da su nezakoniti, jer „su pozvani u svojstvu svjedoka, a dali su iskaz kao vještaci“. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je iskaze ovih svjedoka ocijenio valjanim i pouzdanim, jer su iskazi dati objektivno i nepristrasno, gdje su svjedoci samo prezentovali analizirane internet-komunikacije i skype-razgovore, pri tome dajući uvod i svoja lična zapažanja, a radi lakšeg razumijevanja, što u svakom slučaju ne obavezuju sud, jer je izvođenje zaključaka svakako bio zadatak Suda BiH. Ocijenjeni su kao neosnovani i prigovori da su ova lica imala priliku da se upoznaju sa iskazima drugih svjedoka i dokaza prikupljenih u istrazi i da nema dokaza o neposrednom zapažanju, jer su ti svjedoci, pored činjenice što su zaposleni u istom odjelu, radili zajednički u timu na ovom predmetu u kojem je svako od njih imao svoja zaduženja, pa su, razmjenjujući svakodnevno podatke do kojih su došli provodeći istražne radnje, imali mogućnost da se upoznaju sa svim radnjama koje su se dešavale, što za sud nije sporno a na glavnom pretresu su svjedočili o svojim zapažanjima u konkretnom predmetu.
13. Ocijenjeni su kao neosnovani i apelantovi prigovori o ne/kompetentnosti ovih svjedoka-stručnih lica u smislu obrazovanja nasuprot poslovima kojima se bave, i to što su istražioci u Odjelu za borbu protiv terorizma (svjedok Z.P. je inžinjer organizacije rada, svjedok N.P. je diplomirani razredni nastavnik, svjedok M.P. je pravnik unutrašnjih poslova i sl.). Sud BiH je imao u vidu da su svjedoci zaposleni u posebnom Odjelu za terorizam SIPA-e, da su zasigurno prošli mnogobrojne obuke i stručna osposobljavanja kako bi mogli obavljati radne zadatke, te Sud BiH ni u kom slučaju nije posumnjao u njihovu kompetentnost. Pored toga, Sud BiH je istakao da su analize, odnosno izdvajanje interesantnih komunikacija, koje su navedeni svjedoci radili, rađeni na osnovu podataka, odnosno sadržaja dobijenih vještačenjem privremeno oduzetih predmeta od optuženih, a koje vještačenje je radio vještak Irhad Kos, također saslušan na glavnom pretresu. Vještak je objasnio postupak i program na osnovu kojeg je navedeni sadržaj „skinut“ sa računara, mobitela i sl., svi navedeni akti su potpisani od lica koja su ih sačinila, uz popratne akte SIPA-e sa potpisom i službenim pečatom. Također, Sud BiH je podsjetio da je sačinjavanje ovakve vrste izvještaja/službenih zabilješki/analiza u okviru poslova koji obavljaju policijski organi redovan metod njihovog rada, regulisan odgovarajućim propisima koji se na tu službu odnose. Takvi akti predstavljaju dokument koji se, kao i bilo koji drugi, može pod određenim uslovima koristiti u krivičnom postupku radi utvrđivanja relevantnih činjenica. Ukoliko se takvi dokumenti odnose na postupanje službenih osoba u okviru redovnih poslova kojima se bave, nema nikakve smetnje da se oni u krivičnom postupku koriste kao dokaz.
14. Dalje, Sud BiH je naveo da je izvršio uvid u dokaze br. T8 i T9 iz kojih proizlazi da je, u skladu sa odredbama člana 56, člana 57. stav 2. i člana 58. ZKPBiH, ovlašteno službeno lice sastavilo naredbu za pretresanje stana, drugih prostorija i pokretnih stvari osumnjičenika u skladu sa odobrenjem usmenog zahtjeva i izdatom usmenom naredbom sudije za prethodni postupak. Imajući u vidu prigovore da za sve navedene pretrese nije bilo postavljenog usmenog zahtjeva, a samim tim ni usmenog odobrenja, odnosno naredbe sudije za prethodni postupak, Sud BiH je izvršio uvid u istražni dio spisa ovog predmeta kojim putem je pronašao dvije službene zabilješke sudije za prethodni postupak, od 18. februara 2015. godine, koje su sastavljene u skladu sa članom 56. stav 2. ZKPBiH. Sud BiH je naveo da iz tih zabilješki proizlazi da je sudija ocijenio sve navode prilikom poziva ovlaštenog tužioca i ustanovio da su traženi zahtjevi za izdavanje usmenih naredbi za pretresanje osoba i prostorija i pokretnih stvari koje te osobe koriste osnovani, te da u konkretnom slučaju postoji opasnost od odlaganja, zbog čega je odobrio usmeni zahtjev i izdao naredbu za pretresanje za apelanta i optuženog Traku, te prostorija koje koriste optuženi Hušidić i Keserović, te I.R. i A.Ib., kao i lice T. E.
15. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da Tužilaštvo u toku postupka nije prezentovalo zapisnike o otvaranju privremeno oduzetih predmeta, osim što je uvidom u istražni dio spisa Sud BiH utvrdio da je sudija za prethodni postupak 23. februara 2015. godine dopisom Tužilaštva obaviješten da će otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta koji su oduzeti 17. i 18. februara 2015. godine u konkretnom predmetu biti održani 26. februara 2015. godine. Međutim, imajući u vidu da su navedeni prigovori uloženi u toku izvođenja završnih riječi, a ne prilikom ulaganja materijalnih dokaza koji se mogu dovesti u vezu sa tim prigovorom, Sud BiH nalazi da Tužilaštvo nije imalo mogućnost u toj fazi postupka da u spis ulaže dokaze kojim bi eventualno opovrglo navode odbrane.
16. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih optuženih izjavljenim protiv prvostepene presude, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), sastavljeno od sudije Meddžide Kreso, kao predsjednika vijeća, te sudija Redžiba Begića i Senadina Begtaševića, kao članova vijeća, 11. februara 2016. godine donijelo je Presudu broj S1 2 K 018698 15 Kž 3 kojom se odbijaju kao neosnovane sve žalbe, te se potvrđuje Presuda Suda BiH broj S1 2 K 018698 15 K od 6. oktobra 2015. godine.
17. Ocijenjeni su kao neosnovani apelantovi prigovori u pogledu statusa i „nedovoljne stručnosti“ ovlaštenih službenih lica SIPA-e Z.L., Z.P., M.P. i N.P., koji su po naredbama Tužilaštva postupali u istrazi, a na glavnom pretresu saslušani kao svjedoci. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je, vezano za navedene prigovore, prvostepeno vijeće dalo jasne i iscrpne razloge da su navedena ovlaštena službena lica SIPA-e pozvana i saslušana kao svjedoci s obzirom na postojanje vjerovatnoće da će moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da se kao svjedoci mogu pozvati sve osobe bez obzira na njihov položaj, funkciju, državljanstvo i dr., a sve zbog toga što je funkcija svjedoka, u pravilu, nezamjenjiva i predstavlja opću građansku dužnost. Od tog pravila predviđeni su izuzeci u vidu tzv. relativne i apsolutne nesposobnosti za svjedočenje (čl. 82, 83. i 84. ZKPBiH), a koji u konkretnom slučaju nisu primjenjivi s obzirom na to da zakonom nije zabranjeno da kao svjedoci budu pozvani i svoj iskaz daju ovlaštene službene osobe koje su postupale po naredbama Tužilaštva i imale uvid u određene dokaze prikupljene tokom istrage, a što je logično i opravdano, jer zaposlenici SIPA-e postupaju po zahtjevu i naredbama Tužilaštva, te su njihova zapažanja rezultat rada na konkretnom predmetu, što, ako se ima u vidu odredba člana 81. ZKPBiH, koja ne zahtijeva neposredno opažanje, jeste i više nego dovoljno i potrebno da se ove osobe saslušaju kao svjedoci. Suprotno prigovoru branioca, Apelaciono vijeće, jednako kao i prvostepeno vijeće, nalazi da je dovoljno razjašnjeno da su imenovana ovlaštena službena lica SIPA-e na glavnom pretresu saslušana kao svjedoci s obzirom na to da su prije davanja iskaza upozorena, u skladu sa članom 86. ZKPBiH, i da su položila zakletvu kao svjedoci. Istaknuto je da je apelantovom braniocu bilo ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane sobzirom na obavezu i ustaljenu praksu prvostepenog suda da na prethodnom ročištu prisutne stranke i branioce obavijesti o daljnjem izvođenju dokaza za sljedeći nastavak glavnog pretresa, a kako je u konkretnom slučaju i postupljeno. Također, Apelaciono vijeće je utvrdilo na osnovu uvida u predmetni spis da je apelantov branilac unakrsno ispitao imenovane svjedoke, tako da mu ni na koji način nije bilo ograničeno ili onemogućeno pravo na odbranu.
18. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da, jednako kao i prvostepeno, ne nalazi spornim da sačinjene analize ili službene zabilješke tih svjedoka sadrže određene zaključke koje bi pravilnije bilo nazvati zapažanjima, radi lakšeg razumijevanja prezentovanih i analiziranih internet (skype)- komunikacija, tabelarnih i šematskih prikaza, te privremeno oduzetih predmeta. Ovo stoga što je sud prilikom ocjene postojanja ili nepostojanja činjenica nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, a naročito ne zapažanjima iznesenim od svjedoka, a posebno stoga što sud u konačnici ocjenjuje svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvodi zaključak da li je određena činjenica i dokazana, a kako je u konkretnom slučaju i postupilo prvostepeno vijeće.
19. Konačno, u pogledu kompetentnosti, odnosno stečenog obrazovanja i poslova koje obavljaju navedene ovlaštene službene osobe, a vezano za pitanje njihove stručnosti i mogućnosti da budu vještaci, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće (paragraf 32) dalo jasno obrazloženje, a koje prihvata i to vijeće, te nalazi da ovakav stav branilac svojim prigovorom nije osnovano doveo u pitanje. Naročito je prema sadržaju žalbe ostalo nejasno na koju eventualnu povredu je branilac htio ukazati problematizujući pitanje stručnosti ovih svjedoka. Odredbama člana 95. ZKPBiH predviđena je mogućnost angažovanja vještaka koji raspolaže određenim naučnim, tehničkim ili drugim stručnim znanjem, kao posebne vrste svjedoka, za davanje nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama, a radi pomoći sudu da ocijeni dokaze i razjasni sporne činjenice. Međutim, nesumnjivo je da svjedoci na koje se ukazuje u žalbi branioca nisu saslušavani u svojstvu vještaka, pa time ni kao posebna vrsta svjedoka, a i da jesu saslušavani u tom svojstvu, u žalbi se ne obrazlaže od kakvog je to bilo uticaja na ostvarenje prava na apelantovu odbranu. Stoga se i pitanje kompetentnosti ovih svjedoka u određenim oblastima, a koje se, također, problematizuje u žalbi, ukazuje irelevantnim za razmatranje u situaciji kada su ta lica kao ovlaštene stručne osobe SIPA-e saslušavana kao svjedoci.
20. U pogledu apelantovih prigovora da je prvostepeni sud „samovlasno“, bez mogućnosti učešća branioca i optuženih, izvršio uvid u istražni dio spisa kako bi utvrdio da li u spisu postoje naredbe za pretres i privremeno oduzimanje predmeta, Apelaciono vijeće je istaklo da se materijalni dokazi Tužilaštva, označeni kao T-7, T-8 i T-9, odnose na radnje pretresanja u okviru kojih je vršeno i privremeno oduzimanje predmeta, koje su poduzete na osnovu usmene naredbe za pretresanje sudije za prethodni postupak. Prema odredbama člana 56. stav 2. ZKPBiH, kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sud će daljnji tok razgovora zabilježiti. Prema stanju u spisu u ovom predmetu, o podnošenju usmenog zahtjeva za izdavanje naredbi za pretrese su sačinjene dvije službene zabilješke sudije za prethodni postupak, koje se nalaze u zatvorenim kovertama, sa naznačenim datumom 18. februar 2015. godine, na jednoj od njih, te su uložene i čuvaju se u istražnom dijelu ovog spisa s obzirom na to da su aktivnosti koje su opisane u službenim zabilješkama poduzete tokom istrage u ovom predmetu. Tačno je, kako je branilac istakao, da je prvostepeno vijeće izvršilo uvid u istražni dio spisa i utvrdilo postojanje predmetnih službenih zabilješki, isključivo iz razloga adekvatnog i pravilnog odgovora na prigovor odbrane o nepostojanju naredbi za pretresanje. Predmetne službene zabilješke, koje je sačinio sudija za prethodni postupak i predao sudu, jesu samo potkrepljujući dokaz upravo radi jamstva da je usmena naredba za pretres izdata isključivo na osnovu odobrenja sudije za prethodni postupak, odnosno da je ostvarena funkcija suda u pogledu postojanja zakonskih uslova za pretresanje, koji se kao takvi čuvaju u sudu. Izvršiti uvid u istražni dio spisa konkretnog predmeta nije jednako izvođenju dokaza od suda, a kako to propisuje odredba člana 261. ZKPBiH, i to nakon završenog dokaznog postupka, kako branilac navodi, jer sud je prvenstveno u obavezi da razmotri i odgovori na sve prigovore stranaka i branilaca, a ima i pravo da vrši uvid u spis predmeta tokom ili nakon dokaznog postupka, naročito zato što se radi o istražnom dijelu ovog predmeta. Konačno, po ocjeni Apelacionog vijeća, odbrana i sama zapada u protivrječnost kada ističući ovaj prigovor navodi da prvostepeno vijeće poistovjećuje završne riječi sa dokaznim postupkom, a sama je prilikom ulaganja materijalnih dokaza od Tužilaštva izjavila da će se o njihovoj zakonitosti „temeljito“ izjasniti u završnoj riječi.
21. U odnosu na apelantov prigovor vezan za primjenu člana 71. ZKPBiH, ukazano je da je pitanje zakonitosti dokaza regulisano u članu 10. ZKPBiH, te su citirane navedene odredbe. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je Tužilaštvo u predmet dostavilo zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 26. februara 2015. godine po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta na apelantovo ime od 18. februara 2015. godine prilikom pretresa porodične kuće, pomoćnih objekata i drugih prostorija, te motornog vozila u njegovom vlasništvu (T-8), kao i obavijest o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta advokatu Adilu Lozi od 23. februara 2015. godine. Uvidom u te zapisnike utvrđeno je da je Tužilaštvo izvršilo otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije koji su oduzeti od tada osumnjičenog apelanta po prethodno navedenoj potvrdi, konstatujući prije otvaranja da je sudija za prethodni postupak Suda BiH obaviješten, ali da niko nije pristupio, kao i da je branilac tada osumnjičenog apelanta, advokat Adil Lozo pristupio otvaranju privremeno oduzetih predmeta, što je potvrđeno i njegovim potpisom na zapisnik. Navedeno je da na način otvaranja privremeno oduzetih predmeta apelantov branitelj nije imao primjedaba, ističući da mu nije poznat sadržaj elektronske opreme i zapisa, kao ni ispravnost elektronske opreme, odnosno funkcionalnost predmeta koji su tada pokazani. Međutim, kako je i apelantov branilac naglasio na javnoj sjednici Apelacionog vijeća, njegov branjenik, tada osumnjičeni apelant, nije bio obaviješten, niti je prisustvovao otvaranju, a da član 71. ZKPBiH, kao imperativna zakonska odredba, propisuje dužnost tužitelja da o otvaranju predmeta obavijesti osobu od koje su predmeti oduzeti. Prilikom ocjene ovog žalbenog prigovora branioca optuženog apelanta Apelaciono vijeće je prvenstveno imalo u vidu odredbu člana 50. ZKPBiH, prema kojoj je branilac osumnjičenog, odnosno optuženog dužan poduzimati sve neophodne radnje radi zaštite njegovih prava. Nadalje je Apelaciono vijeće imalo u vidu da je apelantov branilac obaviješten i da je bio prisutan otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od svog branjenika, te da, i pored toga što toj radnji nije prisustvovao njegov branjenik koji o tome nesumnjivo nije bio ni obaviješten od tužitelja, branilac nije imao nikakvih primjedaba u vezi sa tom procesnom radnjom, a što je radi zaštite prava svoga branjenika mogao i trebalo istaći. Imajući u vidi navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je takvim postupanjem došlo do povrede člana 71. ZKPBiH, ali da njezin intenzitet nije takav da dovodi do nezakonitosti procesne radnje otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, te stoga ni dokaza proizašlih iz ove procesne radnje s obzirom na to da je apelantov branilac bio prisutan, kao i da nije bilo okolnosti koje dovode u pitanje njegovu pouzdanost, odnosno istovjetnost oduzetih predmeta. Ovakav zaključak Apelaciono vijeće je donijelo imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o predmetima koji su pronađeni prilikom pretresa i da je sa njima postupljeno u skladu sa odredbama člana 63. ZKPBiH, to jest da su ti predmeti, a kako to proizlazi iz spisa, nakon oduzimanja, predati sudiji za prethodni postupak koji je odredio da se dostave Tužilaštvu BiH. Time je osigurano očuvanje tzv. lanca istovjetnosti predmeta, a što je cilj i odredbe člana 71. ZKPBiH.
22. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant organizovao pojedince s ciljem njihovog pridruživanja stranoj vojnoj ili paravojnoj formaciji koja djeluje van BiH. Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće kod utvrđivanja odlučnih činjenica vezano za ulogu apelanta u organizovanju odlaska optuženih Keserovića i Hušidića na strano ratište na iscrpan način analiziralo sve okolnosti od značaja za predmetni događaj, pa je na osnovu detaljne analize dokaza izvelo zaključak da sve navedene poduzete radnje apelanta predstavljaju radnje organizovanja odlaska optuženih Hušidića i Keserovića sa ciljem njihovog pridruživanja stranoj vojnoj ili paravojnoj formaciji, te da je Tužilaštvo BiH izvedenim dokazima na nesumnjiv način dokazalo da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen i proglešen krivim.
23. Što se tiče prigovora apelantovog branioca vezanih za blanketne propise, Apelaciono vijeće je istaklo da je odredbama člana 162b. stav 1. KZBiH sankcionisano organizovanje i pojedinaca, ne samo grupe ljudi, sa ciljem pridruživanja na bilo koji način stranoj vojnoj ili paravojnoj, odnosno parapolicijskoj formaciji koja djeluje van BiH, pa kako je, prema činjeničnom supstratu pobijane presude, apelant organizovao pojedince – optužene Hušidića i Keserovića sa tim ciljem, to se, nasuprot drugačijem stavu žalbe, u njegovim radnjama stiču sva obilježja bića krivičnog djela protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama iz člana 162b. stav 1. KZBiH za koje je pobijanom presudom pravilno proglašen krivim. Nadalje, u pogledu prigovora koji se odnosi na odredbe čl. 2. i 3. Zakona o Oružanim snagama, kojima je upotpunjeno predmetno krivično djelo, Apelaciono vijeće je istaklo da iz zakonske odredbe člana 162b. KZBiH jasno proizlazi da je riječ o blanketnoj normi, ali i normi koja već u sebi sadrži upućivanje na Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine ili Zakon o Oružanim snagama. Prema izreci pobijane presude, apelant je proglašen krivim da je postupao suprotno odredbama čl. 2. i 3. Zakona o Oružanim snagama, kojim odredbama je propisano šta se smatra Oružanim snagama i određuje u kojim svojstvima se može biti u službi u Oružanim snagama. Prema članu 2. ovog zakona, Oružane snage podrazumijevaju sve vojne snage u Bosni i Hercegovini na način utvrđen u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine, pa, dakle, već ova zakonska norma sadrži pozivanje i na Zakon o odbrani BiH, a na čijoj primjeni apelantov branilac insistira u žalbi. Stoga se žalbenim prigovorom po kojem je u konkretnom slučaju primjenjivija bila blanketna norma iz člana 51. Zakona o odbrani BiH ne dovodi u pitanje postojanje krivičnog djela i apelantove krivice.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U obrazloženju tih navoda apelant iznosi iste navode koje je iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude. Apelant naročito ističe da su osporene odluke rezultat nezakonito provedenog postupka od redovnog suda. Naime, apelant ukazuje da redovni sud nije razjasnio status ovlaštenih službenih lica koja su po naredbama Tužilaštva postupala u istrazi, a na glavnom pretresu saslušana kao svjedoci. Apelant ukazuje i na nedovoljnu stručnost ovlaštenih službenih osoba da uopće budu vještaci s obzirom na njihovo stručno obrazovanje. Nadalje, apelant ističe da je prvostepeno vijeće samovlasno, bez mogućnosti učešća branioca i optuženih, izvršilo uvid u istražni dio spisa, vezano za pitanje postojanja naredbi za pretres i privremeno oduzimanje predmeta, a da u toku postupka nisu izvedeni dokazi koji ukazuju na njihovo postojanje. Također, apelant navodi da nije imao mogućnost da prisustvuje radnji otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, pri čemu prigovara zakonitosti poduzetih radnji u skladu sa članom 71. ZKPBiH. Apelant ukazuje i na povrede krivičnog zakona zbog toga što „ne postoji blanketna norma koja ukazuje da su ispunjeni uslovi za izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen“. Konačno, apelant ističe i da je „indikativno (je) da se u istoj ulozi kao predsjednica Suda BiH pojavljuje isti sudija koji je ujedno i predsjednica vijeća koje je donijelo nezakonitu odluku. Sasvim je logično da je teško očekivati priznanje istog suda da se u tom sudu čine povrede postupka koje se ne bi mogle očekivati za ovako visokorangiran sud“. II.Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je odgovorio da se u podnesenoj apelaciji navode argumenti ili prigovori koji su bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu i koji su razmatrani i ocijenjeni od Apelacionog vijeća, a što proizlazi i iz sadržaja osporavane Odluke broj S1 2 K 018698 15 Kž 3 od 11. februara 2016. godine. U tom kontekstu a vezano za prigovore apelanta navedeni su paragrafi drugostepene presude u kojim je odgovoreno zašto su neosnovani apelantovi tada žalbeni, a sada apelacioni navodi.
26. Tužilaštvo BiH je istaklo da isticanje jednostranog viđenja činjeničnog stanja ne može implicirati povredu Ustava ili Evropske konvencije, jer se Ustavni sud neće upuštati u činjenične zaključke sudova koji su neposrednim uvidom u dokumentaciju, neposrednim saslušanjem svjedoka, zatim, osumnjičenih došli van svake razumne sumnje do zaključka da je apelant kriv i da je počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Ukazano je da branilac ni u jednom dijelu apelacije nije ukazao zašto je zaključkom prvostepenog vijeća narušeno bilo koje pravo koje je zagarantovano Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 162b. stav (1) (Protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama) (1) Ko protivno Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine ili Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine organizira, rukovodi, obučava, oprema ili mobilizira pojedince ili grupe ljudi s ciljem pridruživanja, na bilo koji način, stranoj vojnoj, stranoj paravojnoj ili stranoj parapolicijskoj formaciji koje djeluju van Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina.
28. Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 88/05, 53/07, 59/09, 74/10, 42/12 i 41/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Oružane snage) Oružane snage podrazumijevaju sve vojne snage u Bosni i Hercegovini na način utvrđen Zakonom o obrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 88/05 - u daljnjem tekstu: Zakon o obrani).
Član 3.
(Lica na službi u Oružanim snagama) (1) Na službi u Oružanim snagama mogu biti vojna lica, civilna lica, kadeti i kandidati na obuci. Vojna lica su profesionalna vojna lica i lica u rezervnom sastavu dok su na službi.
[...]
29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 29.
Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a) ako je oštećen krivičnim djelom,
b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,
c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 70.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u Sudu ili Sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Član 71. st. (1) i (2) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.
(2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.
Član 81. stav (1) Poziv za saslušanje svjedoka (1)Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima. Član 82. stav (1) Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci (1)Ne može se saslušati kao svjedok:
a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branitelja,
c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne [...], osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne,
d) maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S S1 2 K 018698 15 Kž 3 od 11. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 9. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, radilo se o utvrđivanju „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
38. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog nezakonitog postupanja redovnog suda i pogrešne primjene propisa (materijalnih i procesnih). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant prigovara iskazima svjedoka – ovlaštenih službenih lica koja su saslušana u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. Zatim, ističe da prilikom otvaranja predmeta oduzetih od njega nije ispoštovana procedura propisana odredbama člana 71. ZKPBiH i da nije imao ravnopravan tretman, jer je Sud BiH izvršio uvid u istražni dio spisa, te da je došlo do pogrešne primjene materijalnog zakona (nije počinio krivično djelo za koje je osuđen). Ukazao je i na pristrasnost predsjednice Apelacionog vijeća, dakle, da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud.
39. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47).
40. S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
41. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem apelant osporava nepristranost predsjednice Apelacionog vijeća zbog činjenice da obavlja i funkciju predsjednice Suda BiH, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 29. ZKP kojim su propisani uslovi za izuzeće sudija u krivičnom postupku. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da sudija koji obavlja funkciju predsjednika suda treba biti izuzet iz postupaka koji se vode pred tim sudom. Ustavni sud naglašava da sama činjenica da isti sudija obavlja funkciju predsjednika suda i da postupa kao sudija u bilo kom postupku koji se vodi na tom sudu ni na koji način ne pokreće pitanje njegove nepristrasnosti, niti dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da je predsjednica Apelacionog vijeća bilo pristrasna pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Kako apelant ničim u apelaciji ne ukazuje na navedeno, već nepristranost vijeća problematizuje samo zbog navedene činjenice, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o pristranosti suda nisu osnovani, niti tako šta proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presuda temelji.
42. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, apelant posebno ističe iskaze svjedoka – ovlaštenih službenih lica SIPA-e, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
43. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
44. Prvo, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
45. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža, u vezi sa apelacionim navodima koji su skoro identični žalbenim navodima, da je sve navode Apelaciono vijeće razmotrilo i u obrazloženju svoje odluke dalo detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je kriv za njegovo izvršenje.
46. U pogledu apelantovih prigovora o „nerazjašnjenim“ statusom svjedoka – ovlaštenih službenih lica SIPA-e, Ustavni sud primjećuje da su kako prvostepeno, tako i Apelaciono vijeće u svojim odlukama veoma detaljno ispitali ove apelantove navode, te da su zaključili da su ti navodi neosnovani o čemu je, naročito u presudi Apelacionog vijeća (par. 27-29), dato obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. S tim u vezi, Ustavni sud podjeća da su na glavnom pretresu saslušana četiri imenovana svjedoka – ovlaštena službena lica zaposlena u posebnom Odjelu za terorizam SIPA-e. Utvrđeno je da su ti svjedoci, po naredbama Tužilaštva BiH, izvršili analizu privremeno oduzetih predmeta, odnosno analizu sadržaja koji su se nalazili u nekim od privremeno oduzetih predmeta od tada osumnjičenih lica (posebno računara, mobitel i sl.). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo da je iskaze ovih svjedoka ocijenio valjanim i pouzdanim, jer su iskazi dati objektivno i nepristrasno, gdje su svjedoci samo prezentovali analizirane Internet-komunikacije i skype-razgovore, pri tome dajući uvod i svoja lična zapažanja, a radi lakšeg razumijevanja, što u svakom slučaju ne obavezuju sud, jer je izvođenje zaključaka svakako bio zadatak Suda BiH. Ustavni sud naročito zapaža da je Sud BiH istakao da su analize, odnosno izdvajanje interesantnih komunikacija, koje su navedeni svjedoci radili, rađeni na osnovu podataka, odnosno sadržaja dobijenih vještačenjem privremeno oduzetih predmeta od optuženih, a koje je radio vještak Irhad Kos, također saslušan na glavnom pretresu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće istaklo da je nesumnjivo da svjedoci na koje se ukazuje u žalbi branioca nisu saslušavani u svojstvu vještaka, pa time ni kao posebna vrsta svjedoka, a i da jesu saslušavani u tom svojstvu, u žalbi se ne obrazlaže od kakvog je to bilo uticaja na ostvarenje prava na apelantovu odbranu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant imenovane svjedoke unakrsno ispitao, te da je imao mogućnost da diskredituje njihove iskaze. Također, Ustavni sud zapaža da su ocijenjeni neosnovanim i svi ostali prigovori u vezi sa navedenim svjedocima.
47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant generalno problematizuje da nije u skladu sa zakonom izvršeno otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, odnosno da nije postupljeno u skladu s članom 71. ZKPBiH, jer je apelant morao biti pozvan na ročište o otvaranju predmeta. Suprotno apelantovom stavu, Apelaciono vijeće je iznijelo stav o zakonitosti provedene radnje, ukazujući na okolnosti cjelokupnog slučaja, pozivajući se na zapisnik i činjenicu da je apelantov branitelj prisustvovao toj radnji. Stoga, Ustavni sud primjećuje da ovako sadržana jedna uopćena apelantova primjedba, bez daljnje konkretizacije, kojoj je suprotstavljen obrazložen stav Apelacionog vijeća ni na koji način ne upućuje na povredu pravičnosti suđenja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelantove istaknute tvrdnje ispitali, te dali obrazloženje zašto su istaknuti prigovori neosnovani, a koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud ukazuje da je, kako je i Evropski sud naveo, a koju praksu slijedi i Ustavni sud, čak i korištenje nezakonitog dokaza ne utiče samo po sebi a priori na (ne)pravičnost suđenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće veoma detaljno ispitalo ovaj apelantov navod i dalo obrazloženje zašto taj navod nije uticao na donošenje drugačije odluke. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u svojoj presudi (par. 39-40) istaklo da je Tužilaštvo dostavilo zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 26. februara 2015. godine po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta na apelantovo ime od 18. februara 2015. godine prilikom pretresa porodične kuće, pomoćnih objekata i drugih prostorija, te motornog vozila u njegovom vlasništvu, kao i obavijest o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta advokatu Adilu Lozi od 23. februara 2015. godine. Uvidom u te zapisnike utvrđeno je da je Tužilaštvo izvršilo otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije koji su oduzeti od tada osumnjičenog apelanta po prethodno navedenoj potvrdi, konstatujući prije otvaranja da je sudija za prethodni postupak Suda BiH obaviješten, ali da niko nije pristupio, kao i da je branilac tada osumnjičenog apelanta, advokat Adil Lozo pristupio otvaranju privremeno oduzetih predmeta, što je potvrđeno i njegovim potpisom na zapisnik. Ustavni sud zapaža da iz presude Apelacionog vijeća proizlazi da apelantov branitelj nije imao primjedaba na način otvaranja privremeno oduzetih predmeta. Nadalje, da iz presude proizlazi da je Apelaciono vijeće imalo u vidu da je apelantov branilac obaviješten i da je bio prisutan otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od njegovog branjenika, te da i pored toga što toj radnji nije prisustvovao njegov branjenik koji o tome nesumnjivo nije bio od tužitelja ni obaviješten, branilac nije imao nikakvih primjedaba u vezi sa tom procesnom radnjom, a što je radi zaštite prava svoga branjenika mogao i trebalo istaći. Imajući u vidi navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je takvim postupanjem došlo do povrede člana
71. ZK BiH, ali da njezin intenzitet nije takav da dovodi do nezakonitosti procesne radnje otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta, te stoga ni dokaza proizašlih iz ove procesne radnje s obzirom na to da je apelantov branilac bio prisutan, kao i da nije bilo okolnosti koje dovode u pitanje njegovu pouzdanost, odnosno istovjetnost oduzetih predmeta. Ovakav zaključak Apelaciono vijeće je donijelo imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o predmetima koji su pronađeni prilikom pretresa i da je sa njima postupljeno u skladu sa odredbama člana 63. ZKPBiH, to jest da su ti predmeti, a kako to proizlazi iz spisa, nakon oduzimanja predati sudiji za prethodni postupak koji je odredio da se dostave Tužilaštvu. Time je osigurano očuvanje tzv. lanca istovjetnosti predmeta, a što je cilj i odredbe člana 71. ZKPBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da ovako sadržana jedna uopćena primjedba apelanta, kojoj je suprotstavljen obrazložen stav Apelacionog vijeća, ni na koji način ne upućuje na povredu pravičnosti suđenja u cjelini.
48. Osim toga, apelant smatra da nije imao ravnopravan tretman u postupku i zato što je sud, na vlastitu inicijativu, izvršio uvid u istražni dio spisa. U odnosu na apelantove navode o kršenju principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274). Međutim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u obje presude detaljno analizirali ovo pitanje i zaključili da nema ništa što ukazuje da su postupali suprotno ovlaštenju koje im je dato članom 261. stav 2(e) iz kojeg jasno proizlazi mogućnost suda da sam, bez inicijative stranaka, naredi izvođenje nekog dokaza u vezi sa članom 239. stav 2. prema kojem je dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća, da se stara za svestrano pretresanje predmeta. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće izvršilo uvid u istražni dio spisa isključivo zbog razloga adekvatnog i pravilnog odgovora na prigovor odbrane o nepostojanju naredbi za pretresanje koji navodi su istaknuti u završnoj riječi, te da je utvrdilo postojanje službenih zabilješki koje je sačinio sudija za prethodni postupak i predao sudu. Apelaciono vijeće je u svojoj odluci ( par. 27-29) istaklo da se radi o potkrepljujućim dokazima da je usmena naredba za pretres izdata isključivo na osnovu odobrenja sudije za prethodni postupak, odnosno da je ostvarena funkcija suda u pogledu postojanja zakonskih uslova za pretresanje, koji se kao takvi čuvaju u sudu. Izvršiti uvid u istražni dio spisa konkretnog predmeta nije jednako izvođenju dokaza od suda, a kako to propisuje odredba člana 261. ZKPBiH, i to nakon završenog dokaznog postupka, kako branilac navodi, jer sud je prvenstveno obavezan da razmotri i odgovori na sve prigovore stranaka i branilaca, a ima i pravo da vrši uvid u spis predmeta tokom ili nakon dokaznog postupka, naročito zato što se radi o istražnom dijelu ovog predmeta. Konačno, po ocjeni Apelacionog vijeća, odbrana i sama zapada u protivrječnost kada ističući ovaj prigovor navodi da prvostepeno vijeće poistovjećuje završne riječi sa dokaznim postupkom, a sama je prilikom ulaganja materijalnih dokaza od Tužilaštva BiH izjavila da će se o njihovoj zakonitosti „temeljito“ izjasniti u završnoj riječi. Stoga, budući da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, a budući da u obrazloženjima osporenih odluka ništa ne ukazuje na eventualno kršenje principa „jednakosti oružja“, Ustavni sud smatra da ovakvim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava utvrđenje Suda BiH o pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela za koje je proglašen krivim, Ustavni sud zapaža da je apelantu stavljeno na teret krivično djelo protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama iz člana 162b. stav 1. KZBiH, pa su slijedom toga, kako proizlazi iz osporenih presuda, u toku postupka provođeni dokazi optužbe koji se tiču elemenata tog krivičnog djela. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te zakonski opis i elemente krivičnog djela iz člana 162b. stav 1. KZBiH, na osnovu sveukupne ocjene izvedenih dokaza, ocjenjujući ih kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključio da su u apelantovim radnjama sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela za koje se tereti prema optužnici Tužilaštva, zbog čega ga je proglasio krivim, dajući o tome detaljne i jasne razloge koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti.
50. Što se tiče prigovora apelantovog branioca u vezi sa blanketnim propisima, Apelaciono vijeće je ukazalo da je odredbama člana 162b. stav 1. KZBiH sankcionisano organizovanje i pojedinaca, ne samo grupe ljudi, sa ciljem pridruživanja na bilo koji način stranoj vojnoj ili paravojnoj, odnosno parapolicijskoj formaciji koja djeluje van BiH, pa kako je prema činjeničnom supstratu pobijane presude apelant organizovao pojedince – optužene Hušidića i Keserovića sa tim ciljem, to se, nasuprot drugačijem stavu žalbe, u njegovim radnjama stiču sva obilježja bića krivičnog djela protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama iz člana 162b. stav 1. KZBiH za koje je pobijanom presudom pravilno proglašen krivim. Nadalje, Apelaciono vijeće je utvrdilo da iz zakonske odredbe člana 162b. KZBiH jasno proizlazi da je riječ o blanketnoj normi, ali i normi koja već u sebi sadrži upućivanje na Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine ili Zakon o Oružanim snagama. Prema izreci pobijane presude, apelant je proglašen krivim da je postupao suprotno odredbama čl. 2. i 3. Zakona o Oružanim snagama, kojim je propisano šta se smatra Oružanim snagama i određuje u kojim svojstvima se može biti u službi u Oružanim snagama. Prema članu 2. ovog zakona, Oružane snage podrazumijevaju sve vojne snage u Bosni i Hercegovini na način utvrđen u Zakonu o odbrani Bosne i Hercegovine, pa, dakle, već ova zakonska norma sadrži pozivanje i na Zakon o odbrani BiH, a na čijoj primjeni apelantov branilac insistira u žalbi. Stoga se žalbenim prigovorom po kojem je u konkretnom slučaju primjenjivija bila blanketna norma iz člana 51. Zakona o odbrani BiH ne dovodi u pitanje postojanje krivičnog djela i apelantove krivice. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i ovi apelantovi navodi.
51. U pogledu ostalih apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 103-106). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant nije pružio dovoljno jasne i jake argumente kojim dovodi u pitanje pravičnost cjelokupnog postupka, odnosno da je eventualna nezakonitost utjecala na konačan ishod presude u odnosu na apelanta, te kada bez bilo kakve konkretizacije paušalno ukazuje na ostale povrede koje su utjecale na pravičnost postupka, a što ne proizlazi iz pobijanih presuda.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević