Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3623/16 (A. D.)
Odluka donesena 19. 06. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3623/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 06. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3623/16, rješavajući apelaciju Abdurahmana Delalića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. lipnja 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Abdurahmana Delalića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 003737 14 Rev od 2. lipnja 2016. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Abdurahmanu Delaliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Abdurahmanu Delaliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Abdurahmana Delalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 003737 14 Rev od 2. lipnja 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abdurahman Delalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bukinja, kojeg zastupa Ružica Tanasilović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 31. kolovoza 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 003737 14 Rev od 2. lipnja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. ožujka 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u razdoblju od 12. do 26. ožujka 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 003737 08 P od 26. siječnja 2011. godine tuženi je obvezan apelantu, na ime razlike naknade plaće za vrijeme čekanja rasporeda na druge poslove kao invalidu II. kategorije i plaće koju bi ostvario da je radio na poslovima I kopač na komori za razdoblje od 2005. do 2008. godine isplatiti iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da Federalnom zavodu MIO Mostar, na ime razlike neuplaćenih zakonom propisanih doprinosa za određeno razdoblje na apelantovo ime, isplati iznos pobliže naveden u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi od 21. listopada 2008. godine, između ostalog, naveo da je kod tuženog radio na poslovima I kopača na komori, da se zbog povređivanja na radu i proglašavanjem invalidom II. kategorije nalazio na čekanju rasporeda na druge poslove kod tuženog, da je otišao u mirovinu 1. svibnja 2008. godine, te da mu tuženi, u razdoblju dok se nalazio na čekanju, nije isplaćivao razliku plaće i ostale naknade iz plaće u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti rudarstva u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), zbog čega mu u navedenom razdoblju duguje isplatu razlike plaće radnog mjesta na kojem je radio prije utvrđivanja invalidnosti i naknade koju je primao u spornom razdoblju kod tuženog, kao i isplatu doprinosa za MIO na tako utvrđenu visinu neisplaćene plaće.
7. Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, kao nesporno utvrdio da je apelant u utuženom razdoblju bio uposlenik tuženog. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 68. Zakona o radu propisano da se plaće uposlenika utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu, dok je odredbom članka
69. Zakona o radu propisano da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njihovog usklađivanja, te da poslodavac kojeg obvezuje Kolektivni ugovor ili Pravilnik o radu ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Osim toga, utvrđeno je da je rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, KAS Tuzla od 25. srpnja 2005. godine apelant proglašen invalidom II. kategorije, te da je 31. svibnja 2008. godine otišao u mirovinu i da prima rentu.
8. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno pripada li apelantu pravo tražiti isplatu razlike plaće, rente i uplatu doprinosa za utuženo razdoblje ili ne, pa je na tu okolnost proveo vještačenje po vještaku ekonomske struke koji je u svom nalazu i dopuni tog nalaza naveo da je tuženi apelantu u utuženom razdoblju na ime razlike plaće i rente, te na ime doprinosa za MIO manje isplatio utuženi iznos. Općinski sud je na temelju ocjene nalaza i mišljenja navedenog vještaka zaključio da se pojavljuje razlika između apelantovih ukupnih primanja, kako plaće tako i rente, i prosjeka primanja tri usporedna radnika na radnom mjestu I kopača na komori, pa je u skladu sa člankom 195. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantu dosudio razliku plaće i rente u vidu izgubljene zarade.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 003737 11 Gž od 17. siječnja 2014. godine žalba tuženog je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi žalbom utemeljeno osporio pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da apelantu, kao invalidu II. kategorije, pripada pravo na isplatu razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi ostvario na ranijem radnom mjestu u spornom razdoblju, pa su utemeljene i žalbene tvrdnje da je pobijana presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, shodno odredbi članka 2. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede primjene materijalnog prava, a pravna osnova tužbenog zahtjeva određuje se prema sadržaju tužbenog zahtjeva i činjenicama koje je u tom pogledu tužitelj naveo i dokazao (članak 7. stavak 1. ZPP). U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja predmetnog spisa proizlazi, a što tuženi ponavlja i u žalbi, i što među strankama nije bilo sporno, da apelant kao invalid II. kategorije, od utvrđivanja invalidnosti 2005. godine pa do ostvarivanja prava na starosnu mirovinu 2008. godine, nije radio, odnosno nije raspoređen na odgovarajuće poslove u skladu s preostalom radnom sposobnošću, te da mu je tuženi u spornom razdoblju isplaćivao naknadu kao invalidu II. kategorije u skladu s Pravilnikom tuženog i u skladu s odredbama čl. od 75. do 79. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju u FBiH. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je tuženi utemeljeno žalbom prigovorio da se u konkretnom slučaju na apelanta nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o radu i odredbe Kolektivnog ugovora kojima je reguliran način obračuna i isplate plaće uposlenicima.
11. Kantonalni sud je također ukazao da odredbe čl. od 68. do 71. Zakona o radu propisuju da pravo na plaću pripada uposleniku koji je bio radno angažiran i ostvario određene radne rezultate, kako to slijedi iz odredbe članka 7. Kolektivnog ugovora kojom je propisano da se osnovna plaća isplaćuje uposleniku za radno vrijeme za posao odgovarajuće skupine složenosti, normalne uvjete i rezultate rada. Kada je poslodavac uposleniku dužan isplatiti plaću propisano je i odredbom članka 23. ranijeg i tada važećeg Granskog kolektivnog ugovora, iz koje slijedi da „za obavljeni rad zaposleniku kod poslodavca pripada mjesečna plaća, te ostala primanja u skladu sa zakonom, ovim Ugovorom, pravilnikom i ugovorom o radu“. Kantonalni sud je zaključio da iz sadržaja naprijed navedenih propisa jasno proizlazi da uposlenik ima pravo na plaću samo za obavljeni rad i rezultate rada. Kako apelant u spornom razdoblju nije bio radno angažiran, što među strankama nije bilo sporno, to se navedene odredbe u odnosu na njega nisu mogle primijeniti pri obračunu osnovne plaće, kako je to apelant neutemeljeno tvrdio tijekom postupka, a pogrešno zaključio i prvostupanjski sud, sve i kada odredbama Zakona o radu nije propisana mogućnost „čekanja posla“.
12. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da se pitanje utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva nije moglo cijeniti kroz odredbe čl. 188., 193. i 195. ZOO, tim prije što se odlučne činjenice za primjenu ovih zakonskih odredaba tiču prevashodno pitanja postojanja odgovornosti tuženog zbog koje je apelant proglašen invalidom II. kategorije i postojanju štete u odnosu na primanja koja bi ostvario da nije povrijeđen kod tuženog i da nije proglašen invalidom II. kategorije, a na kojim činjeničnim tvrdnjama apelantov tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari nije bio utemeljen.
13. Konačno, Kantonalni sud je istaknuo da apelant tužbeni zahtjev nije temeljio ni na činjeničnim tvrdnjama da mu je tuženi pričinio štetu neraspoređivanjem na druge odgovarajuće poslove u skladu s njegovom preostalom radnom sposobnošću ili da na druge poslove i radne zadatke nije raspoređen krivnjom tuženog, a to što je apelant dugo čekao na raspored na druge poslove, pa i otišao u mirovinu, a da nije bio raspoređen, također ne predstavlja osnovu za potraživanje navedene naknade. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju nije propisan rok u kojem je poslodavac dužan da od dana proglašenja neke osobe invalidom izvrši njen raspored na odgovarajuće radno mjesto, pa je poslodavcu ostavljeno pravo da na više načina riješi status uposlenika kod kojeg je utvrđena invalidnost II. kategorije, kao što je i apelant, a između ostalog i isplatom naknade dok se uposlenik nalazi na čekanju drugog odgovarajućeg posla, kao što je to u konkretnom slučaju primijenjeno i kod apelanta.
14. Protiv drugostupanjske presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 32 0 P 003737 14 Rev od 2. lipnja 2016. godine odbio kao neutemeljenu.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio, polazeći od odredbe čl. 68. i 71. Zakona o radu i članka 7. Kolektivnog ugovora, da se apelantu kao invalidu rada zbog povrede na radu ne može utvrđivati razlika između naknade koju prima za vrijeme čekanja na ostvarivanje nekog od prava iz članka 75. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju i plaće koju bi ostvarivao da radi na poslovima na kojima je radio prije nastupanja invalidnosti, a koja bi bila obračunata na način i u skladu s odredbama Granskog kolektivnog ugovora koje reguliraju obračun plaće. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant kao invalid rada II. kategorije invalidnosti može svoja prava, pa i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja na ostvarivanje nekog od prava iz članka 75. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ostvarivati samo u skladu s odredbama navedenog zakona (članak 73.-79.). Budući da predmetni tužbeni zahtjev ni činjenično ni pravno nije supstituiran i opredijeljen u smislu isplate naknade u skladu sa Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju, a kada se pri tome još ima u vidu da apelant i ne tvrdi da mu je naknada plaća za vrijeme čekanja isplaćivana u manjem iznosu od onog koji mu pripada prema navedenom propisu i aktima tuženog, Vrhovni sud je ocijenio da je pobijana odluka kojom je tužbeni zahtjev odbijen i iz navedenih razloga pravilna i zakonita. Pored toga, Vrhovni sud je istaknuo da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da apelant tužbeni zahtjev, kako ga je postavio i činjenično opredijelio, ne može ostvariti ni osnovom odredaba čl. 188., 193. i
195. ZOO.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu ovih prava apelant, u biti, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu pripada pravo na razliku novčanih primanja i pripadajuće plaće prema Granskom kolektivnom ugovoru koju bi ostvario da je radio, te da bi u protivnom bio doveden u nejednakopravan položaj u odnosu na ostale uposlenike.
17. U svezi sa apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istaknuo da je postupak nerazumno dugo trajao (osam godina), a da se ne radi o složenom predmetu, pa je u skladu sa tim istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.000,00 KM, kao i iznos od 1.660,00 KM na ime sastavljanja apelacije.
b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji, niti je primjena prava u revizijskoj odluci u svezi s tim bila proizvoljna. U svezi s apelantovim navodima o duljini trajanja postupka, Vrhovni sud je istaknuo da je predmet zaprimio 21. ožujka 2014. godine, a da je odluku o reviziji donio na sjednici vijeća 2. lipnja 2016. godine.
19. Kantonalni sud je ukratko opisao kronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o predmetu potraživanja iz radnog odnosa, započetim 21. listopada 2008. godine, da je predmet bio evidentiran u Listi predmeta za suca i sortiran po datumu početka faze predmeta, kao i da se nalazio na Listi predmeta za I. kvartal 2014. godine, kada je i završen. U svezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije.
20. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude od 26. siječnja 2011. godine. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, Općinski sud je naveo da je tužba radi isplate razlike plaća podnijeta 21. listopada 2008. godine, a 26. siječnja 2011. godine je donesena prvostupanjska presuda, zbog čega smatra da nisu utemeljeni apelantovi navodi o povredi prava koje je naveo u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije.
21. Tuženi je naveo da je apelantu isplaćivana naknada kao invalidu II. kategorije u skladu s Pravilnikom i u skladu s odredbama Zakona o MIO, koji je u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na druge propise. U svezi s tim, tuženi je istaknuo da je nižestupanjski sud pravilno utvrdio da apelant ima pravo na plaću samo za obavljeni rad i rezultate rada, a kako u utuženom razdoblju nije bio radno angažiran to se u odnosu na njega i nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, kojima je reguliran način obračuna i isplate plaće uposlenicima.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
23. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Plaće Članak 68.
Plaće uposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Članak 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Članak 70.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se razdoblja isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.
Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan uposleniku uručiti pisani obračun plaće.
Pojedinačne isplate plaće nisu javne.
Članak 71.
Uposlenik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni rad i noćni rad, te za rad nedjeljom i blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, sukladno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.
24. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovna plaća Članak 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
25. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ broj 29/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75.
Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu:
1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili upošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju;
2. plaće za vrijeme prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije;
3. plaće od dana završene prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno upošljavanja na drugom odgovarajućem poslu;
4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu..
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja Član 195. stav 1.
(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 003737 14 Rev od 2. lipnja 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 22. srpnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 31. kolovoza 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)Suđenje u razumnom roku
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
36. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, da članak 6. stavak 1. Europske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost organizirati svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu postupati u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).
37. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 21. listopada 2008. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 003737 14 Rev od 2. lipnja 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao više od sedam i pol godina, od čega je pred prvostupanjskim sudom trajao dvije godine i tri mjeseca, pred drugostupanjskim sudom dvije godine i 11 mjeseci, dok je revizijski postupak okončan nakon dvije godine i četiri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu s odredbom članka 420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pozornost na potrebu žurnog rješavanja. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na potraživanja iz radnog odnosa, te u kojem su tijekom dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju i saslušanje jednog vještaka. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini trajanja postupka. Nadalje, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa koje tuženi nije isplatio apelantu, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2385/15 od 11. listopada 2017. godine, stavak 43., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
38. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je predmet bio evidentiran u Listi predmeta za suca i sortiran po datumu početka faze predmeta, kao i da se nalazio na Listi predmeta za I. kvartal 2014. godine, kada je i završen, te da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, dok se Vrhovni sud i Općinski sud nisu očitovali na navode o duljini trajanja predmetnog postupka, već su samo istaknuli kada su zaprimili konkretni predmet i kada su donijeli odluke o reviziji, odnosno tužbi. U odnosu na pitanje duljine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „po datumu početka faze predmeta“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. ožujka 2016. godine, točka 15., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. veljače 2017. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak pretjerano dugo trajao, za što redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
41. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir gospodarske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
42. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda i Kantonalnog suda pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
43. U odnosu na apelantovo zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastavljanje apelacije padaju isključivo na apelantov teret.
b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje - primjena prava
44. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio materijalno kada je zaključio da mu ne pripada razlika između isplaćene mu naknade po osnovi invalidnosti i pripadajuće mu plaće po Granskom kolektivnom ugovoru. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
45. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće u utuženom razdoblju. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud zauzeo stajalište da apelantu pripada pravo na razliku plaće i rente u vidu izgubljene zarade u smislu članka 195. stavak 1. ZOO. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da se, u smislu odredbe čl. 68. i 71. Zakona o radu i članka 7. Kolektivnog ugovora, apelantu kao invalidu rada zbog povrede na radu ne može utvrđivati razlika između naknade koju prima za vrijeme čekanja na ostvarivanje nekog od prava iz članka 75. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju i plaće koju bi ostvarivao da radi na poslovima na kojima je radio prije nastupanja invalidnosti, a koja bi bila obračunata na način i u skladu s odredbama Granskog kolektivnog ugovora koje reguliraju obračun plaće, a da apelant može svoja prava, pa i pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja na ostvarivanje nekog od prava iz članka 75. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, ostvarivati samo u skladu s odredbama navedenog zakona (članak 73.-79.). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci potvrdio stajalište drugostupanjskog suda da se pitanje utemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva nije moglo cijeniti kroz odredbe čl. 188., 193. i 195. ZOO zbog toga što apelantov tužbeni zahtjev nije bio utemeljen na činjeničnim tvrdnjama koje se odnose na postojanje odgovornosti tuženog zbog kojih je apelant proglašen invalidom II. kategorije i postojanju štete u odnosu na primanja koja bi ostvario da nije povrijeđen kod tuženog.
47. U svezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1459/17 od 11. listopada 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U presudi osporenoj navedenom apelacijom Vrhovni sud je istaknuo: „Aapelant smatra da mu pripada razlika između isplaćene mu naknade po osnovi invalidnosti (Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju) zajedno sa isplaćenom rentom uslijed gubitka zarade (Zakon o obligacijskim odnosima) i pripadajuće mu plaće po Granskom kolektivnom ugovoru..., s obzirom na to da apelant u utuženom razdoblju nije bio radno angažiran, već se nalazio na čekanju na raspored na odgovarajući posao, tuženi mu je isplaćivao naknadu po osnovi invalidnosti u smislu odredaba Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, kao i da je ostvarivao pravo na isplatu mjesečne rente zbog gubitka zarade u smislu odredbi Zakona o obligacijskim odnosima. Vrhovni sud je zaključio da je kod ovako utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju od strane nižestupanjskih sudova pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen kao neutemeljen.“ Raspravljajući navode apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio „da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima 'opravdan zahtjev' u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni“ (stavak 7. navedene odluke).
48. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge glede (ne)utemeljenosti njegovog tužbenog zahtjeva. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise (materijalno pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte.
Ostali navodi
50. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu i da je diskriminiran. Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovih prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenih prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim točkama ove odluke, ocijenivši te navode neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga smatra neutemeljenim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je predmetni postupak trajao više od sedam i pol godina, za što najveću odgovornost snose redovni sudovi koji nisu učinkovito kontrolirali postupak i nisu poduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u osporenoj odluci.
53. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević