Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3069/16 (N. M. iz Tuzle)

Odluka donesena 19. 06. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3069/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 06. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3069/16, rješavajući apelaciju Nermina Mujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Mujanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nermin Mujanović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amila-Mimica Kunosić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 26. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 9. marta, a Tužilaštvo BiH 5. marta 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 002641 12 K od 21. jula 2014. godine apelanta proglasio krivim da je kao odgovorno lice u pravnom licu „Belmin Commerce“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: „Belmin Commerce“) na način opisan u izreci presude počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena kazna zatvora od jedne godine, te mu je oduzeta protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 41.794,50 KM. Istom presudom „Belmin Commerce“ proglašen je odgovornim da je počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 2. KZFBiH i izrečena mu je novčana kazna od 40.000,00 KM.

6. Istom presudom proglašeni su krivim: optuženi F. Č., kao stvarni vlasnik pravnog lica „Čago komerc“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: „Čago komerc“), da je počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZBiH, te krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH; optuženi S. M., kao direktor i odgovorno lice kod pravnog lica „Čago komerc“, da je počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZBiH; optuženi E. P., kao komercijalista kod pravnog lica „Čago komerc“, da je počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZBiH, te krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH; optužena M. K., radeći kod pravnog lica „Čago komerc“ na radnom mjestu ekonomiste, krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 1. u vezi sa članom 31. KZBiH; optuženi N. M., radnjama opisanim u označenim tačkama izreke presude, produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZBiH i članom 31. KZBiH.

7. Najzad, istom presudom je utvrđeno da su pravna lica „Čago komerc“, „AD-Nercomerc“ i „Belmin Commerce“ počinila produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH , u vezi s krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. KZFBiH.

8. Sud BiH je Rješenjem broj S 1 2 K 002641 14 Kž 4 od 6. februara 2015. godine uvažio žalbu Tužilaštva BiH i žalbe optuženog F. Č. i E. P., te uz primjenu člana 309. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na sve optužene u osuđujućem dijelu i odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.

9. Sud BiH je, nakon održanog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja, Presudom broj S 1 2 K 002641 15 KžK od 4. decembra 2015. godine apelanta proglasio krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 4. KZBiH u vezi s produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH i u vezi s produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZBiH. Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu je oduzeta protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 41.794,50 KM. Istom presudom „Belmin Commerce“ proglašen je odgovornim da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 4. KZBiH u vezi s produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZBiH.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je optužnicom apelantu stavljeno na teret da je kao odgovorno lice kod optuženog „Belmin Commercea” pečatom ovog pravnog lica ovjeravao i svojeručno potpisivao fakture za period od 2006. do 2009. godine (taksativno nabrojane u Nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke M. Č.), prema kojima je optuženo privredno društvo „Čago komerc” fiktivno prodavalo cigarete „Belmin Commerce“, pa da je tako pomogao optuženom F. Č., kao stvarnom vlasniku „Čago komerca”, da izbjegnu plaćanje poreznih davanja u označenom iznosu.

11. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prema nalazu vještaka M. Č. „Čago komerc“ sa „Belmin Commerceom“ poslovao od 2006. do 2009. godine. U nalazu su detaljno pobrojane fakture iz ovog perioda, evidentirano je na koji su iznos glasile, te koliki je bio rabat i obračunati PDV. Vještak je utvrdila i da su u internoj knjizi „Čago komerca“ evidentirane isplate provizija za ovjeru faktura u vezi s kojim nije bilo stvarnog prometa, a te provizije nisu upisane u zvanične poslovne knjige. Nadalje, na okolnost poslovanja „Čago komerca“ i „Belmin Commercea“ saslušana je svjedokinja S. I. (zaposlenica „Čago komerca“) koja je potvrdila da je pravila fakture i za „Belmin Commerce“, da su s ovim preduzećem jedno vrijeme radili njihovi komercijalisti M. M. i N. D., te da joj je N. D. dao nalog da pravi fakture za „Belmin Commerce“. Nadalje, svjedok S. P., odgovorno lice u „Dial“ d.o.o. Tuzla, izjavio je da poznaje apelanta, da je „Belmin Commerce“ poslovao s njegovom firmom, da se nekad znalo desiti da fakture za AD BH Commerce i „Belmin Commerce“ ovjeri svojim pečatom iako nije bilo stvarnog prometa. Proviziju koju je dobivao dijelio je s apelantom. Okolnost da je fiktivne fakture ovjeravao i „Belmin Commerce“ potvrdili su i svjedoci koji su nosili fiktivne fakture na ovjeru, komercijalisti kod „Čago komerca“ - N. D. i M. M., koji je izjavio i da je nekad bilo stvarnog prometa kad je nosio cigarete.

12. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da nije bilo sporno da je apelant bio direktor i ovlašteno lice „Belmin Commercea”. Zaključak da je apelant počinio krivična djela na način opisan u izreci presude zasnovan je na iskazima svjedoka N. D., S. I., S. P. i M. M. Svjedok N. D. je, opisujući modus operandi poslovanja „Čago komerca“ u inkriminiranom periodu, naveo jedan primjer fiktivnog poslovanja „Čago komerca“ opisanog u optužnici upravo kroz primjer poslovanja sa „Belmin Commerceom”. Ovaj svjedok je na pitanje tužioca na koga je vršeno fakturiranje robe koja je prodata za gotov novac odgovorio da je to bilo uz dogovor, da se, kad je bila u pitanju prodaja na određenom području, javljao „Belmin Commerceu”, tj. apelantu i obavještavao ga o količini robe, te da je apelant za to dobivao proviziju koja je unaprijed dogovorena. Nadalje, svjedokinja S. I. je potvrdila da se na „Belmin Commerce” vršilo fiktivno razduživanje cigareta, odnosno da je za njih pravila fakture iz tzv. diskonta. Svjedok M. M. je naveo da poznaje apelanta, da je par puta nosio fiktivne fakture, ali da je nekad bilo i stvarnog prometa kada je nosio cigarete. Svjedok S. P., vlasnik firme „Dial“ d.o.o. Tuzla, u izjavi iz istrage je naveo da je za „Belmin Commerce“ ovjeravao fakture, da je s apelantom dijelio proviziju, te je na glavnom pretresu potvrdio da nije bilo prometa cigareta sa „Čago komercom“.

13. Drugostepeni sud je zaključio i da je predmetno poslovanje potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka M. Č. koja je utvrdila da je „Čago komerc“ u inkriminiranom periodu izdavao fiktivnu dokumentaciju i „Belmin Commerceu” koju je apelant ovjeravao, a u kojoj je prikazivan fiktivni promet i fiktivni rabat. Taksativno je navedeno koliko je faktura „Čago komerc” izdao apelantovom „Belmin Commerceu” za svaku godinu poslovanja od 2006. do 2009. godine, a koje fakture odgovaraju fakturama navedenim u izmijenjenoj optužnici, te koliki je tačno bio prikazan promet po predmetnim fakturama.

14. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je vještačenjem vještaka M. Č. utvrđeno da je apelantu, kao direktoru i odgovornom licu u „Belmin Commerceu” isplaćena provizija u iznosu od 41.794,50 KM. Naime, vještak M. Č. je analizom interne blagajne „Čago komerca” utvrdila iznose novčanih provizija koje je „Čago komerc” isplaćivao navodnim kupcima, uključujući i apelanta, kao naknadu za ovjeravanje fiktivno ispostavljenih faktura, a koje nisu evidentirane kroz zvaničnu blagajnu i za koje su svjedoci S. I. i N. D. tvrdili da su isplaćeni za ovjeru fiktivnih faktura. Nadalje, ukazano je da su procenti provizije koji su navedeni u nalazu i mišljenju procenti za 2006, 2008. i 2009. godinu, dok za 2007. godinu vještak nije imala na raspolaganju kompletnu dokumentaciju, ali je na osnovu nekoliko naloga blagajni, a imajući u vidu podatke iz dostupnih godina, uzela da je i za 2007. godinu procent isplaćivanja provizije bio kao i u godini prije i poslije. Također proizlazi da je vještak navela i da se provizija kretala u rasponu od 0,5 % do 1,25 %, odnosno do 1,5 % od vrijednosti iznosa fiktivno izdate fakture, a što su u svojim iskazima potvrdili i svjedoci S. I., N. D. i A. R.

15. Slijedom navedenog, zaključeno je da je navodno poslovanje „Belmin Commercea“ i postupanje apelanta kao direktora pomoglo optuženom F. Č. i „Čago komercu“ da izbjegnu plaćanje iznosa poreza navedenog u izreci presude, a što je apelantu omogućilo stjecanje protivpravne imovinske koristi.

16. Sud BiH je istakao da se inkriminirano poslovanje optuženog „Čago komerca“ odvijalo u označenom periodu, te da se organizacija sastojala od više lica (podnijetom optužnicom tužilac je optužio ukupno 36 optuženih), pa da je ispunjen prvi element definicije zločinačke organizacije.

17. Sud BiH je dalje pojasnio da je zakonodavac propisao termin organizirane grupe ljudi, određujući je grupom ljudi koja je formirana, a ne spontano nastala, radi činjenja krivičnog djela i čiji članovi ne moraju imati formalno definirane uloge, koji ne moraju imati kontinuitet članstva, niti razvijenu organizaciju. Na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je optuženi „Čago komerc“ upisan radi obavljanja različitih djelatnosti, između ostalog, i trgovine duhanom i duhanskim prerađevinama.

18. Nadalje, provedenim dokazima je utvrđeno da je optuženi „Čago komerc“ u početku regularno poslovao, ali da su, kako je naveo optuženi S. M., kada su se suočili s nelojalnom konkurencijom i prodajom cigareta po nižim cijenama, on i optuženi F. Č. odlučili da optuženi „Čago komerc“ otpočne s novim načinom rada opisanim u optužnici. Ovo je za rezultat imalo utaju poreza, pri čemu su zaposlenici i kapaciteti društva, poslovni kontakti i poslovni saradnici društva korišteni za ostvarivanje protivpravne imovinske koristi veće vrijednosti. Nadalje, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je u vremenskom periodu od 2006. do 2009. godine optuženi „Čago komerc“ uporedo s legalnim djelatnostima obavljao paralelno i radnje navedene u optužnici koje su rezultirale izvršenjem krivičnog djela. Optuženi F. Č. i S. M. su u ove radnje uključili i druge zaposlenike „Čago komerca“ navedene u optužnici. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je na ovaj način ispunjen element postojanja organizirane grupe ljudi, čiji članovi su djelovali organizirano u smislu da je svaki od članova organizacije obavljao poslove iz svog djelokruga, a cilj tih poslova je u konačnici bio učinjenje krivičnog djela porezne utaje, te pranja novca.

19. Sud BiH je zaključio da se u radnjama optuženog F. Č., kao de facto vlasnika optuženog „Čago komerca“, za koje radnje je dokazano da su predstavljale organiziranje poslovanja preduzeća kao zločinačke organizacije, kao i rukovođenje organizacijom kroz zainteresiranost za poslovanje, davanje uputa i sl., stječu sva obilježja krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH. Takvim radnjama koje su vršene kontinuirano u vremenskom periodu od 2006. do 2009. godine je počinjeno produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH i u vezi s produženim krivičnim djelom porezna utaja iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom

1. KZFBiH, kao i krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.

20. Nadalje, Sud BiH je zaključio da je optuženi F. Č. znao da se takvim sistemom poslovanja krše propisi o poreznim obavezama, ali postupajući svjesno i s htijenjem, isto poslovanje održavao kroz inkriminirani period, sve s ciljem kako bi optuženom „Čago komercu“ pribavio imovinsku korist za koju je utvrđeno da iznosi 3.229.771,52 KM. Nadalje je ukazano da je optuženi F. Č. svjesno i s htijenjem za cijeli inkriminirani period raspolagao sa znatnim dijelom ovog novčanog iznosa tako što su zaposlenici optuženog „Čago komerca“ vršili isplate provizije - naknade za ovjeru faktura o fiktivnom prometu, da je optuženi F. Č. dao određenim zaposlenicima novac koji potječe iz izvršenja krivičnog djela kako bi se oni formalno pojavljivali u ulozi zajmodavca ovog novca optuženom „Čago komercu“, kao i da je on sam novac koji potječe od izvršenja krivičnog djela primao u vidu isplata za različite namjene, lično njemu ili njegovoj supruzi N. Č.

21. Kada je u pitanju optuženi S. M., Sud BiH je istakao da je na osnovu provedenih dokaza van razumne sumnje utvrđeno da je u svojstvu direktora bio pripadnik zločinačke organizacije u smislu člana 250. stav 2. KZBiH i na taj način, učestvujući aktivno u donošenju odluka kod optuženog „Čago komerca“, u konsultaciji sa stvarnim vlasnikom optuženim F. Č., rukovodio poslovanjem optuženog „Čago komerca“ u inkriminiranom periodu, te mu sa savješću i htijenjem omogućio da izbjegne plaćanje poreznih davanja propisanih zakonodavstvom BiH i FBiH.

22. Sud BiH je dalje istakao da su apelant, te optuženi: E. P., M. K. i R. A., kao i optužena pravna lica „Čago komerc“, „AD-Nerkomerc i „Belmin Commerce“ kroz svoje uloge u optuženom „Čago komercu“ kroz koje su vršili poslove vezane za poslovanje pravnog lica kao zločinačke organizacije, svjesno i s htijenjem, svojim radnjama pomogli optuženim F. Č. i S. M. da izbjegnu da plate davanja propisana poreznim zakonodavstvom BiH i FBiH i na taj način postali pripadnici zločinačke organizacije u smislu člana 250. stav 4. KZBiH.

23. Pri odmjeravanju kazne apelantu, Sud BiH je imao u vidu da je apelant kao direktor i odgovorno lice pravnog lica „Belmin Commerce“ bio dužan starati se za njegovo zakonito poslovanje, što nije učinio, već je pomogao optuženom F. Č. da pribavi protivpravnu imovinsku korist, motiviran ličnom koristi koju mu je optuženi F. Č. isplaćivao za nezakonite usluge. Od olakšavajućih okolnosti Sud BiH je cijenio apelantovu životnu dob, porodične prilike, raniju neosuđivanost i korektno držanje pred sudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

25. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH da je bio pripadnik grupe za organizirani kriminal koju je organizirao i kojom je rukovodio optuženi F. Č. U vezi s tim je ukazao na obligatorne i fakultativne elemente koje su ustanovili EU i Vijeće Evrope, a koji moraju biti ispunjeni da bi se kriminalna aktivnost nazvala organiziranom, odnosno ko se smatra pripadnikom zločinačke organizacije. Apelant ističe da nije poznavao optuženog F. Č., te da nije imao kontakt s ostalim optuženim iz osporene presude. Od svih koji su bili uključeni u predmetni postupak poznavao je jedino N. D., komercijalistu firme „Čago komerc“ (koji je sklopio sporazum o priznanju krivice i saslušan u svojstvu svjedoka) i komercijalistu u istom preduzeću M. M. (koji je saslušan u svojstvu svjedoka), a s kojim je sarađivao radi nabavke cigareta od „Čago komerca“. Apelant ističe da Tužilaštvo BiH nije dokazalo, niti je u toku postupka uopće dokazivalo njegovu pripadnost navedenoj grupi za organizirani kriminal. Apelant tvrdi da nije imao svijest o postojanju organizirane grupe, njenom funkcioniranju, načinu djelovanja i da nije izvršavao bilo kakva naređenja od bilo kog člana navodne grupe. Prema njegovom mišljenju, u ovom dijelu izostali su dovoljni razlozi i obrazloženja u osporenoj presudi i njegovo djelovanje moglo je biti kvalificirano kao nehatno, ali nikako umišljajno.

26. Nadalje, apelant tvrdi i da je prekršen član 306. ZKPBiH. U vezi s tim je istakao da Tužilaštvo BiH u žalbi na ukinutu prvostepenu presudu nije konkretiziralo žalbene osnove u odnosu na njega, tj. nije obrazložilo njegovu navodnu pripadnost grupi za organizirani kriminal, niti je obrazložilo njegov doprinos ili ulogu u toj grupi. On tvrdi da je jedini kontekst u kom se spominje u žalbi Tužilaštva BiH upravo paušalno označavanje žalbenog osnova, te ističe da je sam Sud BiH u rješenju kojim je ukinuta prvostepena presuda konstatirao da se neće upuštati u ispitivanje žalbenih osnova koji su neobrazloženi i nejasni. Najzad, ističe da mu je nakon održanog pretresa, a na osnovu istih dokaza koji su provedeni i pred prvostepenim sudom (uz izuzetak onih koji su označeni kao nezakoniti, a koje je prvostepeni sud prihvatio) izrečena stroža kazna od prvobitne, a što je, prema njegovom mišljenju, pogrešno i suprotno pojmu pravičnog postupka. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu T protiv Ujedinjenog Kraljevstva.

27. Prema apelantovom mišljenju, osporenom presudom je prekršeno i načelo in dubio pro reo. Apelant tvrdi da je osporena presuda u odnosu na njega zasnovana na iskazima svjedoka N. D., S. I., M. M. i S. P., te na nalazu i mišljenju vještaka M. Č. Prema njegovom mišljenju, Sud BiH je propustio cijeniti da je svjedok M. M., komercijalista „Čago komerca“, potvrdio da je nosio fiktivne fakture na ovjeru u „Belmin Commerce“, ali da je bilo i stvarnog prometa kada je nosio cigarete. Nadalje, ističe da je vještak M. Č. izjavila da nije vršila uvid u finansijsku dokumentaciju „Belmin Commercea“, nego je nalaz u odnosu na ovu firmu uradila na osnovu iskaza svjedoka, podataka dobivenih od Sipe, te interne blagajne „Čago komerca“. Apelant tvrdi da je predočio obimnu dokumentaciju o poslovanju „Belmin Commercea“, da je navodne fiktivne fakture posebno označio, kao i način prodaje robe nabavljene po njima, te da je predočio i niz drugih dokaza koji ukazuju na postojanje stvarnog prometa između „Belmin Commercea“ i „Čago komerca“. Najzad, apelant ističe i da je u nedostatku dokumentacije za 2007. godinu, vještak na osnovu nekoliko naloga blagajni i imajući podatke iz dostupnih godina „uzela da je procent isplaćenih provizija bio kao i u godini prije i poslije“ i za 2007. godinu. U vezi s tim ističe da, kad bi se i prihvatilo da je primao provizije za ovjeru fiktivnih faktura, ni na koji način nije dokazano da se radilo o ukupnom iznosu od 41.794,50 KM.

28. Nadalje, apelant tvrdi i da je prekršen član 6. stav 1. tačka d) Evropske konvencije u smislu povrede prava da se ispituju svjedoci tužilaštva pod istim uvjetima koji važe za svjedoke odbrane i prava na osporavanje iskaza svjedoka optužbe. Apelant tvrdi da je jedan od glavnih dokaza na kojem je zasnovana osporena odluka Suda BiH u odnosu na njega iskaz saoptuženog N. D., koji je u firmi „Čago komerc” bio zaposlen kao šef komercijalista, a koji je s Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivice. Stoga, kao i imajući u vidu da su njih dvojica sarađivali radi prodaje cigareta između firmi „Čago komerc” i „Belmin Commerce” apelant njegov iskaz smatra izuzetno važnim. Apelant tvrdi da je upravo priznanje i svjedočenje saoptuženog N. D. poslužilo kao glavni osnov za presudu o njegovoj krivici, s obzirom na to da je N. D. u svom iskazu datom nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH, prilikom opisivanja načina poslovanja firme „Čago komerc” naveo jedino primjer navodnog fiktivnog poslovanja s njegovom firmom. Apelant posebno ističe da je N. D. u svom iskazu naveo identičan primjer poslovanja firme „Čago komerc” s „Belmin Commerceom”, za koji je Tužilaštvo BiH već prethodno imalo saznanje na osnovu presretnutih telefonskih razgovora između N. D. i svjedoka M. M. Međutim, podaci iz telefonskih razgovora nisu mogli biti korišteni u predmetnom postupku s obzirom na to da su pribavljeni na nezakonit način, odnosno da ih je vijeće Apelacionog odjeljenja - Odjel II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Rješenjem broj SI 2 K 002641 14 KZ 4 od 6. februara 2015. godine izuzelo iz predmetnog spisa. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na praksu Evropskog suda u predmetima Vidal protiv Belgije, Birutis i dr. protiv Litvanije i Vladimir Romanov protiv Rusije.

29. Najzad, pozivajući se na stav Evropskog suda u predmetu Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, apelant smatra da zbog kumulativnog dejstva pobrojanih procesnih nedostataka – uprkos činjenici da svaki od njih sagledan zasebno ne rezultira nepravičnim postupkom, u njegovom slučaju za učinak ima da postupak sagledan u cjelini nije bio pravičan.

b) Odgovor na apelaciju

30. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant osporava zaključke koji se odnose na elemente krivičnog djela za koje je proglašen krivim, a da je na ove prigovore već odgovoreno u osporenoj presudi. Nadalje, ukazano je da je nalaz i mišljenje vještaka obiman i kvalitetan, te da je potkrijepljen izjavama i iskazima ključnih svjedoka. Nadalje, u vezi s iskazom svjedoka N. D., kao i iskazima drugih svjedoka, ukazano je da su one bile poznate apelantu i da mu je pružena mogućnost da se o njima izjasni, odnosno da su ovi svjedoci dali svoje iskaze u toku pretresa i da im je data mogućnost da objasne ili pobiju ranije iskaze. Sud BiH je također ostao pri svim stavovima i obrazloženjima iz osporene presude, te ponovio da je apelantova krivica utvrđena van razumne sumnje, tj. da su svi izvedeni dokazi bili takvog kvaliteta da su sami po sebi isključili svaku moguću sumnju u zaključak da je apelant preduzeo inkriminirane radnje za koje se tereti.

31. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istaklo da za pripadništvo organiziranoj kriminalnoj grupi nije uvjet da svaki pojedini pripadnik grupe dobiva naredbe direktno od organizatora kriminalne grupe (konkretno osuđenog F. Č.), a što je obrazloženo u osporenoj presudi. Za ilustraciju Tužilaštvo BiH je istaklo da je utvrđeno da su u „internoj/crnoj blagajni“ osuđenog „Čago komerca“ pronađeni nalozi i evidencije za isplatu tzv. provizije za ovjeru fiktivnih faktura ispostavljenih osuđenom „Belmin Commerceu“, a što, prema mišljenju Tužilaštva BiH, samo za sebe, ne uzimajući u obzir druge brojne dokaze i njihovu povezanost, govori u prilog zaključku da je „Belmin Commerce“ i apelant, kao njegov vlasnik i direktor, imao ulogu identičnu ulozi nešto manje od 20 pravnih lica koja su po istom modalitetu za ovjeru fiktivnih faktura dobivala proviziju, a u odnosu na koja pravna lica su već donesene pravomoćne presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice. Nadalje, paušalnom je ocijenjena tvrdnja da je prekršen član 306. ZKPBiH, kao i načelo in dubio pro reo jer, kako je navedeno, apelant proizvoljno sužava broj dokaza protiv njega, te ih proizvoljno i suštinski netačno interpretira. Neosnovanom i netačnom je ocijenjena tvrdnja da je svjedočenje N. D. glavni osnov za presudu o apelantovoj krivici, te je ukazano na brojne dokaze: „crnu blagajnu „Čago komerca“ u kojoj su evidentirane naplate apelantu za tzv. provizije za ovjeru fiktivnih faktura, da je svjedoka N. D. unakrsno ispitao apelant, te da istinitost njegovog iskaza proizlazi iz drugih provedenih dokaza. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je vještak Tužilaštva BiH paušalno obračunala procent isplaćene provizije za 2007. godinu. U detaljnom obrazloženju u ovom dijelu, pored ostalog, ukazano je na dokaz Tužilaštva BiH - nalozi crne blagajne „Čago komerca” u kom se nalazi blagajnički nalog za isplatu od 30. oktobra 2007. godine s tekstom „Provizija doo Beimin K 42001,08 x 1,5 % = 630“, što znači da postoje izvorni dokumenti i za 2007. godinu s tačnim iznosom provizije za ovjeru fiktivnih faktura, te da taj procent jeste 1,5 %, kako je i navedeno u nalazu vještaka.

V. Relevantni propisi

32. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 i 37/03), kao zakon koji je primijenjen, u relevantnom dijelu glasi:

Značenje izraza u ovom zakonu Član 1.

(...)

(16) Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana, a nije spontano nastala, radi neposredno slijedećeg učinjenja krivičnog djela i čiji članovi ne moraju imati formalno definirane uloge, koja ne mora imati kontinuitet članstva ni razvijenu organizaciju (17) Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

(...)

Porezna utaja Član 210.

(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

1 Primjena krivičnog prava, strana 97. osporene drugostepene presude Organizirani kriminal Član 250.

(…) (4) Ko postane pripadnik organizirane grupe kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

33. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 273.

Porezna utaja (1) Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(…)

34. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (...)

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana Član 285.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

(...)

Član 290.

Sadržaj presude (...)

(4) Ako je optuženi oglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 285. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen.

(…) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

(...)

VI. Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 002641 15 Kžk od 4. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je osporenu presudu primio 20. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

39. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(…)

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

(…)

42. Iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno: zbog nedostataka dokaza da je bio pripadnik organizirane grupe, tj. da Tužilaštvo BiH nije predočilo niti jedan dokaz u tom smislu, kao i da ni u žalbi na prvostepenu presudu Tužilaštvo BiH nije obrazložilo njegovu pripadnost organiziranoj grupi, pa da je tako prekršen i procesni zakon; da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo jer Sud BiH nije cijenio obimnu dokumentaciju koju je predočio, a iz koje proizlazi i da je bilo stvarnog prometa; da mu je uskraćeno pravo da se pod istim uvjetima ispituju svjedoci optužbe i odbrane, tj. da je prihvaćen iskaz svjedoka N. D. koji je identičan sadržaju presretnutih razgovora, a koji dokaz je proglašen nezakonitim i izuzet iz spisa.

43. U vezi s apelantovim navodima o nedostatku dokaza, povredi načela in dubio pro reo i tvrdnje da mu je uskraćeno da se pod istim uvjetima ispituju svjedoci optužbe i odbrane, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao da je (vidi tačku 108) dokazivanje „van razumne sumnje“ karakteristično za adversarne pravne sisteme u kojim sud nema „dužnost da utvrdi istinu“, što je karakteristika kontinentalnih sistema, već je njegova obaveza da osigura pravičan krivični postupak u kojem optuženi ima na raspolaganju potrebne procesne mogućnosti za odbranu. Također, u takvom sistemu tužilac mora dokazati krivicu optuženog „van razumne sumnje“, a sud nema dužnost da utvrđuje „istinu“ koja kao načelo nije ni proklamirana. Naravno, ni u takvom krivičnom postupku istina nije bez značaja, ali sud za njom ne traga ex officio, već se isključivo oslanja na dokazne aktivnosti stranaka. Nadalje, ukazano je (vidi tačku 109) „da je u BiH na snazi mješoviti sistem, tj. da se odredbama važećeg ZKPBiH uspostavlja ravnoteža između načela istine (inkvizitorski element) i načela adversarnosti, koji se prepliću i stvaraju pretpostavke za novi način 'utvrđivanja istine' koja je kao načelo propisana, mada ne eksplicitno, u članu 239. ZKPBiH, kojim je propisana dužnost sudije da se 'stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak'. Stoga, iako važeći sistem ima elemente advesarnog postupka, dokazni postupak je zadržao i inkvizitorsko načelo utvrđivanja istine, i to kao dužnost sudije. To, naravno, ne znači da sud uvijek realno mora utvrditi istinu, već da sud mora steći uvjerenje da je utvrdio istinu, odnosno mora u toku cijelog postupka težiti da utvrdi istinu i mimo dokazne inicijative stranaka, a to svoje uvjerenje mora logično i jasno obrazložiti analizom provedenih dokaza“. Najzad, u citiranoj odluci je ukazano (vidi tačku 105): „(…) da Evropska konvencija ne nameće državama članicama bilo kakvu obavezu da svoj ukupni pravni, pa i krivičnopravni sistem urede na neki određeni način, pa je i način na koji će se ocjenjivati dokazi pitanje koje se rješava domaćim zakonom (vidi reference u tački 103. ove odluke). Tako je krivičnim procesnim zakonima u BiH slobodna ocjena dokaza propisana kao način na koji će sudovi ocijeniti izvedene dokaze u krivičnom postupku. Imajući to u vidu, Ustavni sud je, kao 'domaći sud', koji predstavlja konačnog zaštitnika ljudskih prava na domaćem nivou, u svojoj praksi usvojio i stav da 'slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje' u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je, također, naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (AP 661/04, ibid, tačka 35). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude 'opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice' kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi, AP 661/04, op. cit., tačka 30).“

44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazana odlučna činjenica - postojanje kriminalne grupe. Naime, u obrazloženju osporene drugostepene presude iscrpno su navedeni iskazi svjedoka na koje apelant ukazuje i u apelaciji, koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, dati su razlozi i obrazloženja zbog kojih su ti iskazi prihvaćeni, a na osnovu kojih je zaključeno da je apelant, preduzimajući radnje koje su mu stavljene na teret postao pripadnik organizirane grupe koju je formirao i kojom je rukovodio optuženi F. Č. Naime, apelant u apelaciji i sam navodi da je radi prodaje cigareta sarađivao sa svjedokom N. D. koji je bio komercijalista kod optuženog „Čago komerca“, a svjedokinja S. I. je potvrdila da je fiktivne fakture na apelantovu firmu izdavala upravo po nalogu N. D. Nadalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka M. Č. utvrđeno je da je apelantu iz „crne blagajne“ optuženog „Čago komerca“ isplaćivana provizija za izdate fakture koje su se odnosile na fiktivni promet. Pri tome, a suprotno njegovim tvrdnjama, u osporenoj presudi dati su detaljni razlozi i obrazloženja na osnovu čega je prihvaćen stav da je i u 2007. godini (za koju u cjelini vještak nije imao podatke) utvrđen iznos navedene provizije. Nadalje, činjenica da je svjedok N. D. potvrdio u svom iskazu saznanja koja je Tužilaštvo BiH imalo i iz presretnutih razgovora, a koji su proglašeni nezakonitim i izuzeti iz spisa, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne dovode u pitanje njegovo pravo da pod jednakim uvjetima budu ispitani svjedoci optužbe i svjedoci odbrane. Naime, apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da ispituje svjedoka N. D., ne dovodi u pitanje sadržaj njegovog iskaza kako je interpretiran u osporenoj presudi, odnosno ne tvrdi da mu je uskraćena mogućnost da predlaže i provodi svoje dokaze. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je predočio obimnu dokumentaciju koja nije cijenjena, a iz koje proizlazi da je postojao stvarni promet između njegovog preduzeća i optuženog „Čago komerca“, Ustavni sud zapaža da je apelantu stavljeno na teret fiktivno, a ne stvarno poslovanje s optuženim „Čago komercom“, a što je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka M. Č. koja je u svom nalazu detaljno pobrojala sporne fakture, evidentirala iznose na koje su glasile, te koliki je bio rabat i obračunati PDV po ovako izdatim fakturama. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da Sud BiH nije stekao uvjerenje da je utvrdio istinu u vezi s postojanjem odlučne činjenice – da je apelant postao pripadnik organizirane kriminalne grupe i da je radnjama koje su mu stavljane na teret izbjegao plaćanje poreza, te da je za svoje uvjerenje propustio dati logično i jasno obrazloženje analizom provedenih dokaza. Stoga se ne može smatrati osnovanim ni apelantovo pozivanje na pretpostavku nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije, a što apelant u apelaciji nije i posebno obrazlagao. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je na osnovu istih dokaza koji su provedeni i pred prvostepenim sudom (uz izuzetak onih koji su označeni kao nezakoniti i izuzeti iz spisa, a koje je prvostepeni sud prihvatio) izrečena stroža kazna od prvobitne, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude proizlazi da se pri odmjeravanju kazne Sud BiH rukovodio otežavajućim i olakšavajućim okolnostima propisanim zakonom, te da je apelantu izrekao kaznu zatvora u zakonom propisanom okviru.

45. U vezi s apelantovom tvrdnjom da Tužilaštvo BiH u žalbi na prvostepenu presudu nije obrazlagalo žalbene navode u odnosu na njega, Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostepene presude proizlazi da su „branioci svih optuženih“, dakle i apelantov, te Tužilaštvo BiH izjavili žalbe protiv prvostepene presude, da je donijeto rješenje o uvažavanju žalbi i ukidanju prvostepene presude.

46. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud propustio utvrditi van razumne sumnje, i tako povrijedio načelo in dubio pro reo, postojanje odlučnih činjenica na osnovu kojih je zaključeno da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, te kada nema ništa što bi uputilo na zaključak da je na apelantovu štetu prekršeno pravo da pod jednakim uvjetima budu ispitani i svjedoci optužbe i svjedoci odbrane.

47. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaj nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud propustio utvrditi van razumne sumnje, i tako povrijedio načelo in dubio pro reo, postojanje odlučnih činjenica na osnovu kojih je zaključeno da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim, te kada nema ništa što bi uputilo na zaključak da je na apelantovu štetu prekršeno pravo da pod jednakim uvjetima budu ispitani i svjedoci optužbe i svjedoci odbrane.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3069/16 (N. M. iz Tuzle) | Sudska praksa | Aktio