Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1352/16 (N.H.)

Odluka donesena 17. 07. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Stečaj
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1352/16

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP 1352/16, rješavajući apelaciju N. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio N. H. zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja pravosnažne presude, odnosno neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sanskom Mostu broj I-349/00, te zbog dužine trajanja stečajnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Bihaću u predmetu broj 17 0 St 020245 10 St.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 25. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti realizacije svog potraživanja, dosuđenog pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu, odnosno zbog dužine trajanja izvršnog postupka u kojem je doneseno rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu o prekidu postupka, te zbog dužine trajanja stečajnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Bihaću u predmetu broj 17 0 St 020245 10 St. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sanskom Mostu, Općinskog suda u Bihaću i Kantonalnog suda u Bihaću zatraženo je u periodu od 4. aprila 2016. godine do 27. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Vlade Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada USK) zatraženo 14. maja 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud u Sanskom Mostu, Općinski sud u Bihaću i Kantonalni sud u Bihaću su u periodu od 11. aprila 2016. godine do 21. maja 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok je Vlada USK odgovor dostavila 23. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Apelant je 6. decembra 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu pod brojem I-349/00. Apelacija je zavedena i vodila se pod brojem AP 4684/11. Odlučujući o predmetnoj apelaciji, Ustavni sud je na sjednici Velikog vijeća, održanoj 17. jula 2013. godine, u sastavu Valerija Galić, predsjednica, Miodrag Simović, potpredsjednik, Seada Palavrić, potpredsjednica, Mato Tadić, sudija, i Mirsad Ćeman, sudija, donio Odluku o dopustivosti i meritumu kojom je usvojio apelantovu apelaciju u odnosu na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu u predmetu broj I-349/00, te je naloženo Općinskom sudu u Sanskom Mostu da po hitnom postupku okonča postupak u predmetu broj I-349/00, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetnoj apelaciji Ustavni sud je razmatrao dužinu predmetnog postupka, koji, prema stanju spisa, još uvijek nije bio okončan, a koji je trajao duže od 12 godina i osam mjeseci i tom odlukom je apelantu dodijeljena naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.575,00 KM, a navedeni iznos apelantu je bila dužna isplatiti Vlada USK s obzirom na sjedište Općinskog suda u Sanskom Mostu, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja te odluke.

6. Vlada USK je svoju obavezu izvršila u roku određenom odlukom Ustavnog suda, tj. 3. septembra 2013. godine novčani iznos određen odlukom Ustavnog suda je isplaćen na apelantov račun.

Tok predmetnog postupka nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 4684/11

7. Iz stanja spisa proizlazi da je, nakon otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom „FAMOS-Fabrika spojnica“ d.o.o. Sanski Most, Rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 St 020245 10 St od 28. januara 2013. godine apelant Općinskom sudu u Bihaću 3. juna 2013. godine u stečajni postupak protiv stečajnog dužnika „FAMOS-Fabrika spojnica“ d.o.o. Sanski Most u stečaju (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik) prijavio svoje potraživanje koje ima prema stečajnom dužniku prema rješenju o izvršenju i taj postupak se vodi kod Općinskog suda u Sanskom Mostu pod brojem I-349/00.

8. U nastavku postupka stečajni upravnik je pismenim aktom pod nazivom obavještenje o prijavi potraživanja i prodaji imovine stečajnog dužnika broj 05/15 od 16. jula 2015. godine obavijestio apelanta o tome kakav je stav zauzeo prema njegovom prijavljenom potraživanju, te ga je istovremeno obavijestio da je firmi DOO PVC „Horozović“ Sanski Most izvršena prodaja imovine stečajnog dužnika, nakon čega je apelant podneskom tražio od Općinskog suda u Bihaću-stečajnog sudije-stečajnog upravnika da donese odluku po prijavi potraživanja. Stečajni upravnik je pismenim putem 16. jula 2015. godine apelantu poslao obavještenje o prijavi potraživanja i prodaji imovine stečajnog dužnika.

9. Iz stanja u spisu proizlazi da je stečajni upravnik pismenim putem 20. avgusta 2015. godine priznao prijavu na osnovu dokaza koje je apelant obezbijedio nakon korespondencije sa stečajnim dužnikom, te je istovremeno tražio od apelanta da dostavi bankovni račun za isplatu novčanih sredstava na osnovu prijave potraživanja.

10. U nastavku postupka, a iz stanja u spisu proizlazi da je, u međuvremenu, apelant izjavio žalbe Kantonalnom sudu na obavještenja o prijavi potraživanja i prodaji imovine stečajnog dužnika broj 05/15 od 16. jula 2015. godine.

11. U nastavku postupka stečajni upravnik je apelantu poslao pismenim putem 14. februara 2016. godine zahtjev za prvu djelimičnu isplatu i ponovni zahtjev za dostavljanje bankovnog računa za konačnu isplatu sredstava nakon odluka odbora povjerilaca i zaključenja stečajnog postupka.

12. Iz stanja u spisu proizlazi da je stečajni upravnik 16. marta 2016. godine obavijestio stečajnog sudiju da je izvršio uplatu sredstava u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku i utvrđenim procentom u ukupnom iznosu od 2.704,30 KM.

13. Rješavajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 17 0 St 020245 17 Pž od 15. februara 2017. godine kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova žalba podnesena protiv obavještenja o prijavi potraživanja i prodaji imovine stečajnog dužnika broj 05/15 od 16. jula 2015. godine, jer akt protiv kojeg je podnesena žalba ne predstavlja sudsku odluku u smislu člana 175. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

14. Iz pismenog odgovora Općinskog suda u Bihaću od 21. maja 2018. godine proizlazi da je apelant na rješenje Kantonalnog suda od 15. februara 2017. godine izjavio reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 24. avgusta 2017. godine odbačena.

15. Prema stanju spisa, apelant je u predmetnom stečajnom postupku djelimično namiren u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant, između ostalog, smatra da je, zbog neizvršenja pravosnažne presude, odnosno zbog dužine trajanja izvršnog postupka i stečajnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije-zabrana zloupotrebe prava. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da Odluka Ustavnog suda broj AP 4684/11 od 17. jula 2013. godine nije provedena, što predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine o obaveznosti odluka Ustavnog suda, kao i Pravila Ustavnog suda. Takođe, apelant je naveo da Vlada USK Bihać, a ni Bosna i Hercegovina, kao ni Federacija Bosne i Hercegovine, ni Općinski sud u Sanskom Mostu nisu preduzeli radnje izvršenja kako bi se okončao izvršni postupak. Naprotiv, apelantovo potraživanje postalo je upitno jer je izvršni postupak prekinut, a stečajni postupak dovršen, zbog čega se odluka Ustavnog suda ne može provesti. Takođe, apelant navodi da je nesporno da je postupak izvršenja prekinut i da je odluka Općinskog suda u Sanskom Mostu o prekidu postupka pravilna, ali da je uslijedila zbog neaktivnosti suda. Apelant ističe da je nezakonitim vođenjem stečajnog postupka apelantu onemogućeno da se naplati u stečajnom postupku i da potraživanje naplati u nastavku prekinutog izvršnog postupka, a apelantovo potraživanje nije osigurano kako je to zakonom propisano. Apelant traži da se obavežu Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Vlada USK Bihać da mu po osnovu odgovornosti za neprovođenje odluke Ustavnog suda isplate naknadu štete u određenom novčanom iznosu.

b) Odgovori na apelaciju

17. Općinski sud u Sanskom Mostu je, između ostalog, naveo da je Rješenjem ovog suda broj I- 349/00 od 10. maja 2013. godine prekinut apelantov izvršni postupak protiv izvršenika „Famos- Fabrika spojnica“ d.o.o. Sanski Most, zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenikom. Nadalje, Općinski sud u Sanskom Mostu je naveo da je istim rješenjem odlučeno da će se postupak nastaviti kad stečajni upravnik ili pravni sljednici pravnog lica preuzmu postupak, ili kad ih sud, na prijedlog protivne strane, pozove da to učine. Takođe je navedeno da je rješenje o prekidu postupka postalo pravomoćno 17. juna 2013. godine.

18. Općinski sud u Bihaću je, između ostalog, naveo da se u konkretnom slučaju radi o provođenju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom, te da se taj postupak nalazi u završnoj fazi s obzirom na to da je izvršena prodaja stečajne mase stečajnog dužnika, te je izvršeno djelimično namirenje povjerilaca kojima su priznata njihova potraživanja istaknuta u ovom postupku. Općinski sud u Bihaću je, takođe, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da stečajni sud nije odlučio o prijavi potraživanja s obzirom na to da je stečajni upravitelj 16. marta 2016. godine obavijestio stečajnog sudiju da je izvršio isplatu sredstava u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku i utvrđenom procentu u ukupnom iznosu od 2.704,30 KM. Takođe, Općinski sud u Bihaću je naveo da su neosnovani apelantovi navodi vezani za dugotrajnost ovog postupka, ocjenjujući činjenicu da je apelant svojim podnescima koji ne sadrže bilo kakve pravne elemente ili argumente vezane za konkretan postupak odugovlačio njegovo trajanje, te da je apelant izjavljivao pravne lijekove koji su odbačeni kao nedozvoljeni. Općinski sud u Bihaću je ukazao da je apelant izjavio žalbu na pismeni akt stečajnog upravitelja - obavještenje o prijavi potraživanja i prodaji imovine stečajnog dužnika, gdje je stečajni sud opreza radi žalbu dostavio Kantonalnom sudu koji je žalbu 15. februara 2017. godine odbacio kao nedozvoljenu. Općinski sud je istakao da je na ovakvu odluku apelant izjavio reviziju koja je odlukom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 24. avgusta 2017. godine odbačena. Općinski sud u Bihaću je, takođe, naveo da je apelant kao povjerilac stečajnog dužnika u potpunosti namiren u onom procentualnom iznosu kako je to propisano samim Zakonom o stečajnom postupku i na isti način kako su namireni ostali povjerioci istog isplatnog reda, te da ne postoji nikakav relevantan pravni propis, niti interes za apelantove predmetne podneske, jer navedenim podnescima zloupotrebljava procesna prava koja su mu omogućena Zakonom o stečajnom postupku, kao i Zakonom o parničnom postupku. Naime, takvim bespotrebnim i besmislenim podnescima apelant odugovlači samo trajanje postupka, a posebno ocjenjujući činjenicu da je stečajni upravitelj još 16. marta 2016. godine obavijestio sud o sticanju uslova za zaključenje stečajnog postupka zbog nedostatka stečajne mase, što se nije moglo ranije uraditi upravo zbog zloupotrebe procesnih prava apelanta.

19. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koji su dati u rješenju ovog suda od 15. februara 2017. godine i da smatra da je apelacija neosnovana jer odlukom ovog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je ovom sudu predmet na postupak po žalbi dostavljen 26. januara 2017. godne, a odluka po žalbi donesena je 15. februara 2017. godine.

20. Vlada USK je, između ostalog, navela da odbija navode iz apelacije jer je svoju obavezu izvršila u roku određenom odlukom Ustavnog suda, odnosno 3. septembra 2013. godine novčani iznos određen odlukom Ustavnog suda je isplaćen na apelantov račun. Takođe, Vlada USK je uz odgovor dostavila potvrdu da je postupljeno prema odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 4684/11 od 17. jula 2013. godine, odnosno dostavila je potvrdu o doznaci na apelantov račun. V.Relevantni propisi

21. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 33/04 i 47/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Ciljevi stečajnog postupka (1) Stečajni postupak provodi se radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima.

Član 8.

Shodna primjena odredbi Zakona o parničnom postupku U stečajnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 9. stav 1.

Načela postupka (1) Stečajni postupak je hitan.

Član 55. stav 1.

Preuzimanje sporova (1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski postupci i postupci pred arbitražama ukoliko se odnose na stečajnu masu. Prekid traje do zaključenja stečajnog postupka ukoliko se pravni spor prije toga ne nastavi u skladu sa odredbama ovog člana.

Član 56.

Potraživanja stečajnih povjerilaca Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

22. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga je apelacija koja je podnesena u odnosu na nemogućnost realizacije potraživanja utvrđene pravosnažnom sudskom odlukom, odnosno dužinu trajanja izvršnog postupaka koji je prekinut, te dužinu stečajnog postupka koji je u toku dopustiva po članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

26. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je, zbog neizvršenja pravosnažne presude, odnosno zbog dužine trajanja izvršnog postupka i dužine trajanja predmetnog stečajnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

31. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koju Ustavni sud podržava i slijedi, da se izvršenje sudske odluke mora smatrati sastavnim dijelom „suđenja“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Hornsby protiv Grčke, 19. mart 1997. godine, stav 40, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-II). Prema navedenoj praksi izgrađen je stav da, iako se kašnjenje u izvršavanju presude može opravdati posebnim okolnostima, ono ne smije biti takvo da ugrozi suštinu prava koje se štiti prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidjeti, Budrov protiv Rusije, broj 59498/00, stav 35, ECHR 2002-III, i Teteriny protiv Rusije broj 11931/03, stav 41, 30. jun 2005. godine). Takođe je u odnosu na apelacione navode relevantan stav po kojem bez obzira da li je dužnik privatno lice ili lice pod upravom države, na državi je da preduzme sve neophodne korake da izvrši pravosnažnu sudsku presudu i da time osigura djelotvorno učešće svog cijelog aparata (vidjeti, mutatis mutandis, Pini i drugi protiv Rumunije, broj 78028/01 i 78030/01, st. 174-189, ECHR-V, Hornsby, citirana u gornjem tekstu, stav 41, i Kačapor i drugi protiv Srbije broj 2269/06, stav 108, 15. januar 2008.).

32. S tim u vezi, u kontekstu stečajnog postupka, period neizvršenja sudske odluke ne bi trebalo ograničiti samo na fazu izvršnog postupka već on treba da obuhvati i kasniji stečajni postupak protiv izvršenika (vidjeti, između ostalog, Kačapor i dr. protiv Srbije, citirana u gornjem tekstu, stav 115). U slučaju izvršenja pravosnažne sudske odluke protiv privatnog lica, prema opštem stavu, država nije neposredno odgovorna za dugove privatnih lica. Njene obaveze prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije ograničene su na obezbjeđenje neophodne pomoći povjeriocu u izvršenju odluka suda, na primjer putem izvršnog ili stečajnog postupka (vidjeti, mutatis mutandis, Kotov protiv Rusije, broj 54522/00, stav 90, 3. april 2012. godine, i Jovičić i dr. protiv Srbije predstavke br. 37270/11, 37278/11, 47705/11, 47712/11, 47725/11, 56203/11, 56238/11 i 75689/11, presuda od 13. januara 2015. godine, st. 33-36).

33. Kada organi imaju obavezu da postupaju da bi izvršili pravosnažnu sudsku odluku, a to ne učine, njihovo nepostupanje može u određenim okolnostima uključiti odgovornost države prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidjeti, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, Serija A broj 315-C, stav 44, i Fuklev protiv Ukrajine, broj 71186/01, stav 84, 7. jun 2005. godine). Zadatak Evropskog suda, odnosno Ustavnog suda u takvim slučajevima je da razmatra da li su mjere koje su organi primijenili bile odgovarajuće i dovoljne i da li su postupali marljivo kako bi pomogli povjeriocu u izvršenju presude (vidjeti, Focias protiv Rumunije, broj 2577/02, stav 70, 3. februar 2005. godine).

34. Kada je riječ o izvršenju pravosnažnih sudskih odluka donesenih protiv države ili lica koja ne uživaju „dovoljnu i poslovnu nezavisnost od države“, država nema mogućnost da citira ili nedostatak sopstvenih sredstava ili neimaštinu dužnika kao izgovor za neizvršenje tih odluka (vidjeti, Kačapor i dr. protiv Srbije, citirana u gornjem tekstu, stav 114). Štaviše, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je država prodala veliki dio svog udjela u preduzeću koji je dugovala privatnom licu ne bi mogla državu osloboditi obaveze da izmiri dug prema presudi koji je nastao prije prodaje udjela. Ako država takvu obavezu prenese na novog vlasnika, država mora osigurati da novi vlasnik ispunjava zahtjeve, koji se podrazumijevaju prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije da pravosnažna obavezujuća presuda ne ostane neizvršena na štetu stranke (vidjeti, Solovyev protiv Ukrajine, broj 4878/04, stav 21, 14. decembar 2006. godine). Drugim riječima, država je neposredno odgovorna za dugove preduzeća pod državnom upravom, čak i nakon njihove privatizacije, pod uslovom da je sudska odluka koja je u pitanju postala pravosnažna kad je preduzeće radilo kao lice pod upravom države (vidjeti, Marinković protiv Srbije broj 5353/11, presuda 22. oktobar 2013. godine, stav 39). Država je neposredno odgovorna za dugove preduzeća pod državnom upravom čak i kad je preduzeće radilo kao privatno lice kad je neizvršena sudska odluka postala pravosnažna, ako je privatizacija koja je u pitanju kasnije poništena (ibid).

35. Ustavni sud, u vezi sa apelacionim navodima, pored navedene prakse Evropskog suda, koju podržava, ukazuje i na vlastitu praksu po kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju ne samo na izvršni postupak, kao sastavni dio suđenja, nego i na stečajni postupak (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3145/09 od 20. decembra 2012. godine, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 351/16 od 11. maja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

36. Takođe, Ustavni sud ukazuje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu 1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koja spada i pravo na izvršenje izvršne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su sudskim odlukama apelantima dosuđena novčana potraživanja.

37. Dovodeći navedene stavove i principe u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je apelant, na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke koju je izdejstvovao nakon okončanja spora koji je vodio protiv „FAMOS-Fabrika spojnica“ d.o.o. Sanski Most (sada izvršenika - stečajnog dužnika), u oktobru 2000. godine pokrenuo izvršni postupak koji je nakon otvaranja stečajnog postupka nad imovinom izvršenika – stečajnog dužnika (28. januara 2013. godine) prekinut. Nakon toga apelant je prijavio svoja potraživanja stečajnom sudu, pa je apelant djelimično namiren u stečajnom postupku nakon prodaje stečajne mase.

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da predmetni postupak traje više od 17 godina i da još nije okončan. Međutim, nakon što je Ustavni sud o dužini trajanja predmetnog postupka ranije donio odluku u predmetu broj AP 4684/11, to će se u odnosu na dužinu trajanja postupka uzeti u obzir samo postupak nakon donošenja odluke Ustavnog suda, tj. nakon 17. jula 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog postupka jeste gotovo pet godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelant upućivanjem podnesaka Općinskom sudu u Bihaću odugovlačio trajanje predmetnog postupka, kao i da apelant nije postupio po dopisu stečajnog upravnika u kojem je traženo da apelant dostavi broj bankovnog računa na koji bi se izvršila isplata novčanih sredstava prema diobnom popisu, nakon čega je ponovo stečajni upravnik isti zahtjev uputio apelantu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant izjavljivao pravne lijekove koje su odbacili kao nedozvoljene Kantonalni i Vrhovni sud, a koji su nesumnjivo doprinijeli dužini trajanja postupka.

40. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 4684/11 od 17. jula 2013. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant prijavio svoja potraživanja stečajnom sudu 3. juna 2013. godine, nakon čega je stečajni upravnik pismenim podneskom od 16. jula 2015. godine obavijestio apelanta o tome kakav je stav zauzeo prema njegovom prijavljenom potraživanju, te ga je istovremeno obavijestio da je prodaja imovine stečajnog dužnika izvršena firmi DOO PVC „Horozović“ Sanski Most. Ustavni sud zapaža da je stečajni upravitelj, u nastavku postupka, 16. marta 2016. godine obavijestio stečajnog sudiju da je izvršio uplatu sredstava apelantu u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku i utvrđenim procentom u ukupnom iznosu od 2.704,30 KM. Dakle, apelant je djelimično namiren u stečajnom postupku nakon prodaje stečajne mase.

41. Nakon detaljne analize apelacije koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o stečajnom postupku u kojem se radi o većem broju povjerilaca, da je došlo do prodaje stečajne mase stečajnog dužnika, te da, prema stanju spisa, predmetni postupak ima elemenata koji ga čine nešto zahtjevnijim i složenijim za odlučivanje.

42. Imajući u vidu navedeno, te slijedeći praksu Evropskog suda i svoju praksu, Ustavni sud u konkretnom slučaju zaključuje da u predmetnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Ostali navodi

43. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije - zabrana zloupotrebe prava, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio da bi se Ustavni sud mogao upustiti u ispitivanje konkretnih navoda, pa budući da se apelant samo paušalno pozvao na povredu navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na povredu navedenih prava, koja nisu ničim obrazložena, smatra neosnovanim. Pitanje naknade nematerijalne štete

44. Apelant je, zbog neizvršenja pravosnažne presude, odnosno zbog dužine trajanja izvršnog postupka i stečajnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete. U skladu s članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (uzimajući u obzir period nakon donošenja Odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj 4684/11 od 17. jula 2013. godine) budući da je apelant djelimično doprinio dužini trajanja postupka, te da je apelant djelimično namiren u stečajnom postupku nakon prodaje stečajne mase stečajnog dužnika, a stečajni sud je postupao u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i zakonskim odredbama i u tom smislu provodio radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka (koji je u dobroj mjeri složen), pri čemu se stečajni postupak nalazi u završnoj fazi.

46. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević