Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3848/16 (Općina Kakanj)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3848/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine u predmetu broj AP-3848/16, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Kakanj protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 008484 14 Rev od 7. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vesna Ajanović – Općinski pravobranilac, podnijela 16. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 42 0 P 008484 14 Rev od 7. juna 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 00 8484 12 P 2 od 12. aprila 2013. godine obavezan je tuženi Šumsko-privredno društvo ZE-DO kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) da u korist apelantice plati iznos od 153.214,39 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa.
3. Iz obrazloženja presude proizilazi da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev apelantice za isplatu naknade na ime korištenja državnih šuma na njenom području, a osnovom odredaba čl. 27, 60. i 62. Zakona o šumama („Službene novine FBiH“, br. 20/02, 29/03 i 37/04; u daljnjem tekstu: Zakon o šumama) i člana 47. Uredbe o šumama („Službene novine FBiH“, br. 83/09, 26, 10, 38/10 i 60/11; u daljnjem tekstu Uredba o šumama) za period od 2005. do 2010. godine. Općinski sud je u obrazloženju presude citirao odredbe čl. 27, 60. st. 3. i 4. i 62. st. 1, 2. i 6. Zakona o šumama i odredbu člana 47. Uredbe o šumama. Dalje, proizilazi da je imajući u vidu navedene odredbe, Općinski sud utvrdio da tuženi nije izvršio uplatu 3% od ukupno ostvarenog prihoda prodajom drvnih sortimenata i vrijednosti drveta upotrijebljenog za vlastite potrebe, kao i prihoda ostvarenih prodajom sekundarnih šumskih proizvoda koja se odnosi na sporni period na račun namjenskog fonda Zeničko dobojskog kantona, tako da ni Općina Kakanj nije mogla ostvariti svoj dio od tih namjenskih sredstava. Pri tome, iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je taj sud odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelantice, zaključivši da je tuženi ostvario prihod na području Općine Kakanj, koja je nosilac prava po Zakonu o šumama, da tuženi svoju obavezu nije izvršio ni uplatom zakonom utvrđenih novčanih sredstva na račun namjenskog fonda, odnosno budžeta kantona (ZDK), koji kanton bi, da je tuženi tu svoju obavezu učinio, iznos pripadajućih sredstava mogao uplatiti, odnosno proslijediti apelantici. Pored toga, proizilazi da je Općinski sud zaključio da je osnovan prigovor zastare za utužena potraživanja za 2005, 2006. i prvih šest mjeseci 2007.godine shodno odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a za daljnji period od 13. avgusta 2007. do 31. decembra 2010. godine ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan primjenom odredbi čl. 27, 60. i 62. Zakona o šumama i člana
47. Uredbe o šumama, zaključivši da je tuženi trebao uplatiti iznos naveden u izreci presude, a preko tog iznosa tužbeni zahtjev je odbio.
4. Odlučujući o žalbi koju su apelantica tuženi podnijeli protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj 42 0 P 008484 13 Gž od 22. januara 2014. godine kojom je žalba tuženog djelimično uvažena i presuda prvostepenog suda djelimično preinačena u dosuđujućem dijelu na način da je tuženi obavezan da isplati apelantici iznos od 77.646,00 KM, umjesto iznosa od 153.214,39 KM, dok je žalba apelantica odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u odbijajućem dijelu.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude citirao odredbe čl. 27. i 60. st. 3. i 4. te člana 62. st. 1, 2. i 6. Zakona o šumama. Takođe, ukazao je da je obaveza uplate namjenskih sredstava, naknada za korišćenje državnih šuma, Kantonalnim šumsko-privrednim društvima propisana je i odredbama člana 33. Uredbe o šumama, s tim da se utvrđena sredstva prema odredbama iz člana 47. stav 1. tač. a), b) i c) te uredbe obračunavaju od prihoda od drveta računajući cijenu drveta po panju i prihoda ostvarenog od nedrvnih šumskih proizvoda i uplaćuju se u određenim procentima na tri različita računa, odnosno 1,0 % na poseban račun Budžet Federacije, 1,0 % na poseban račun Budžeta Kantona i 5,0 % na namjenski račun Općine na čijoj teritoriji je ostvaren prihod. Kantonalni sud je konstatovao da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, u periodu od 31. decembra 2009. godine do 31. decembra 2010. godine, tuženi je ostao dužan apelantici dio namjenskih sredstava od naknade za korišćenje državne šume (član 74. Uredbe o šumama), koji se u visini od 5,0 % uplaćuje na namjenski račun Općine na čijoj teritoriji je ostvaren prihod što u konkretnom slučaju iznosi 77.646,00 KM. Kantonalni sud je ukazao da preostali iznos, koji je namijenjen apelantici za precizirani period, naveden u nalazu i mišljenju vještaka, predstavlja zakonsku obavezu tuženog prema kantonu odnosno prema Federaciji, budući da je obaveza tuženog, primjenom prethodno navedenih zakonskih odredbi, taj iznos uplaćivati na račun namjenskog fonda Federacije i namjenskog fonda Kantona, a ne namjenski račun Općine na čijoj teritoriji je ostvaren prihod. Kantonalni sud je ukazao da je dakle, osim dijela sredstava iz člana 33. Uredbe o šumama, koja se prema članu 47. stav 1. tačka c. iste Uredbe uplaćuju na namjenski račun Općine na čijoj teritoriji je ostvaren prihod, sva druga namjenska sredstva, koja je po zakonu obavezan uplaćivati tuženi, uplaćuju na račune namjenskih fondova Federacije i namjenskog fonda Kantona. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je, osim za iznos od 77.646,00 KM, , za preostali tužbom potraživani iznos, osnovane prigovor nedostatka stvarne legitimacije, kao aktivne, tako i pasivne, jer se tužbom potražuju sredstva, koja je po zakonu dužan uplatiti tuženi, dakle radi se o zakonskoj obavezi tuženog prema Kantonu, a ne prema apelantici, pa bi slijedom toga, aktivno bi bio legitimisan Kanton, a pasivno tuženi, koji ne izvršava svoju zakonsku obavezu prema Kantonu, da bi Kanton od tih sredstava mogao apelantici izdvojiti pripadajući dio. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da se nije bavio žalbenim prigovorom koji se koji se odnosi na zastaru dijela potraživanja apelanta u situaciji kada je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka stvarne legitimacije.
6. Apelantica i tuženi su izjavili revizije protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je presudom broj 42 0 P 008484 14 Rev od 7. juna 2016. godine usvojio reviziju tuženog i preinačio obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu tako što je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, dok je odbio reviziju apelantice.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je drugostepena presuda u dosuđujućem dijelu zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to zbog toga što je Kantonalni sud pobijanu presudu donio 22. januara 2014. godine primjenom odredbi Zakona o šumama i Uredbi o šumama, a koji su već ranije prestali važiti osnovom dejstva presuda Ustavnog suda FBiH broj: U- 26/08 i broj: U-28/10 prema kojima je taj sud utvrdio da su ti propisi neusklađeni sa ustavom, a ostavljeni prelazni rok od šest mjeseci od dana objave tih presuda je bezuspješno protekao. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj: U-26/08 od 14. aprila 2009.godine, (koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 36/09 od 27. maja 2009. godine) utvrđeno da je Zakonom o šumama povrijeđeno pravo općina na lokalnu samoupravu, pa je taj sud, kao prelazno rješenje, dao mogućnost njegove primjene šest mjeseci od dana objavljivanja te presude. Vrhovni sud je istakao da je kod činjenice da je ta presuda objavljena 27. maja 2009.godine navedeni zakon je prestao važiti nakon 27. novembra 2009.godine. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je Ustavni sud FBiH rješenjem broj U-26/08 od 22. februara 2011. godine utvrdio da ta presuda nije izvršena. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-28/10 od 23. marta 2011.godine (koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 34/11 od 6. juna 2011. godine) takođe utvrđeno da je Uredbom o šumama povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu, jer Vlada Federacije BiH nije imala ustavni i zakonski osnov da tom Uredbom uređuje oblast šumarstva i kao prelazno rješenje data je mogućnost, da se u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te odluke se zakonom uredi materija koja je regulirana osporenom uredbom, a da to nije učinjeno. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da kad se ima u vidu da je ta presuda objavljena 6. juna 2011.godine, predmetna Uredba je prestala važiti nakon 6. decembra 2011 .godine. Pored toga, ukazao je da je Ustavni sud FBiH rješenjem broj U-28/10 od 6. marta 2012.godine utvrdio da ta presuda nije izvršena.
8. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH propisano je da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama FBiH“, dok stavom 3. te odredbe je propisano da Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“ o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima. Dakle, sa stanovišta te odredbe, odluke Ustavnog suda, prema pravilu, djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio. S obzirom da je drugostepena presuda donesena 22. januara 2014. godine, a u odnosu na presude broj: U-26/08 i broj: U-28/10 Ustavni sud FBiH nije utvrdio retroaktivno djelovanje, Vrhovni sud je zaključio da se odredbe Zakona o šumama i Uredbe o šumama nisu mogle primijeniti u konkretnom slučaju, pa je u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, istakao je da su uslijed utvrđene neskladnosti sa ustavom prestali su ti propisi važiti (prijelazna rješenja od šest mjeseci protekla), pa na tim propisima ne mogu biti utemeljena utužena potraživanja apelantice.
9. Apelantica tvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, apelantica u suštini smatra da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi sa tim, apelantica tvrdi da su Zakon o šumama i Uredba o šumama prestali da važe u vrijeme donošenja sudskih odluka u konkretnom slučaju. Međutim, tvrdi da Zakon o koncesijama u članu 3. stav 1. tačka 8. propisuje da je predmet koncesije korištenje šuma i šumskog zemljišta, a u članu 6. tačka 7 propisuje da Vlada Federacije odlučuje o dodjeli koncesija za korištenje šuma i šumskog zemljišta. Smatra da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu trebao odučivati primjenom odredbi tog Zakona i odredbi čl. 210-219. Zakona o obligacionom odnosima (o sticanju bez osnova).
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava na koja se apelantica pozvala, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude kao konačne odluke u konkretnom predmetu dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presude nižestepenih sudova i odbije apelanticin tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa sadržajem apelanticinog tužbenog zahtjeva i odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravom na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević