Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2988/16 (Z. R.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Miješanje u imovinu
- Povrat stana
- Naknada
- Stanovi JNA
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18d
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o upravnom postupku
- Pravilnik o vrstama, načinu i obimu mjerenja i ispitivanja iskorištene vode, ispuštene otpadne vode i izvađenog materijala iz vodotoka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2988/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2988/16, rješavajući apelaciju Zorana Ranđelovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Ranđelovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka dostavlja se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Ranđelović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018496 13 U od 24. maja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), te Službe za imovinskopravne poslove i geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 8. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Služba je dostavila odgovor na apelaciju 19. februara 2018. godine, Ministarstvo 21. februara 2018. godine, a Kantonalni sud 28. februara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Službe broj 05-31-581/05 od 20. marta 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za povrat stana u ulici Antuna Hangija broj 7 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Nadležni upravni organ je u konkretnom slučaju utvrdio da postoji zaključen ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana između apelanta i bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu od 25. marta 1992. godine, ali da se po osnovu njega apelant ne može smatrati vlasnikom stana čiji se povrat traži u smislu Zakona o vlasničkopravnim odnosima iz razloga što on nikada nije izvršio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog suda, niti se može smatrati izbjeglicom i raseljenom osobom u smislu člana 3a stav 1. i člana 18d stav 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01, 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
7. Zaključkom Službe broj 05-31-581/05 od 14. maja 2008. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 25-31-3230/08 D od 27. juna 2008. godine, odbačen je apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan pravosnažnim rješenjem Službe broj 05-31-581/05 od 20. marta 2006. godine kao neblagovremen i zbog toga što okolnosti na kojima se prijedlog zasniva nisu učinjene vjerovatnim.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002037 08 U od 15. augusta 2012. godine apelantova tužba u postupku obnove postupka okončanog Rješenjem Službe broj 05-31-581/05 od 20. marta 2006. godine je uvažena, osporeno rješenje tuženog i zaključak prvostepenog organa su poništeni i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
9. Rješenjem Ministarstva broj 25-31-648-E/2013 od 10. jula 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba na Rješenje Službe broj 05-31-581/05 od 20. marta 2006. godine.
10. Razmotrivši žalbu, osporeno rješenje, te uvidom u spis upravnog predmeta i priložene dokaze uz izjavljenu žalbu, Ministarstvo je utvrdilo da je apelantova žalba neosnovana, a odluka prvostepenog organa zakonita jer je donesena na osnovu potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja u zakonito provedenom upravnom postupku i pravilnom primjenom materijalnopravnog propisa. Neosnovanost žalbenih navoda utvrđena je uvidom u spis upravnog predmeta na osnovu kojeg se potvrđuje da apelant nema pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana jer nije vlasnik stana, te da se ne smatra raseljenom osobom u smislu člana 3a. stav 1. i člana 18d stav 7. Zakona o prestanku primjene.
Osporena presuda
11. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 018496 13 U od 24. maja 2016. godine apelantova tužba za poništenje Rješenja Ministarstva broj 25-31-648-E/2013 od 10. jula 2013. godine je odbijena.
12. Kako se navodi u osporenoj presudi, prema razlozima osporenog rješenja, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni upravni organ u potpunosti utvrdio činjenično stanje i to da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Također je pravilno utvrđeno da je apelant bio aktivno vojno lice bivše JNA i da je unaprijeđen naredbom komandanta vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane broj 3-3 od 3. februara 1994. godine u čin starijeg vodnika I klase veze („Službeni vojni list“ broj 7/94), što je utvrđeno uvidom u Rješenje Kantonalne uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372- 561/98 od 2. augusta 2000. godine. Stoga, prema ocjeni Ministarstva, apelant se, u smislu člana 3a. stav 1. i člana 18d. stav 7. Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati izbjeglicom i raseljenom osobom. Na osnovu iznijetih razloga Ministarstvo zaključuje da je na osnovu tako pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni organ uprave pravilno primijenio odredbu člana 3a) Zakona o prestanku primjene jer se apelant iz navedenih razloga ne može smatrati izbjeglicom, što znači da nema pravo vraćanja stana u posjed, kako je to pravilno riješeno aktom prvostepenog organa.
13. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je postupao u skladu sa zakonom kada je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Sud je takav stav zauzeo primjenom člana 3.a) Zakona o prestanku primjene, a ta odredba spomenutog zakona je stupila na snagu 1. jula 2003. godine. Tom odredbom je propisano: „(…) iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije BiH, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara statusu u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo jer je apelant zaključio kupoprodajni ugovor o otkupu predmetnog stana i u cijelosti je isplatio kupoprodajnu cijenu stana, ali stan nije uspio uknjižiti zbog ratnih sukoba. Ne posjeduje stan u vlasništvu i nije evidentiran kao osoba kojoj je riješeno stambeno pitanje, niti je nosilac stambenog kredita. Stoga je apelant mišljenja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer se treba osigurati u skladu s Evropskom konvencijom i njenim protokolima da se apelant uknjiži u odgovarajuće zemljišne knjige nadležnog suda ili da mu se odredi pravična novčana naknada kao u slučaju Đokić protiv Bosne i Hercegovine Suda za ljudska prava u Strasbourgu. Apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjenjivanju zakonskih odredaba na tako utvrđene činjenice, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje.
16. Apelant je istakao da je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana, da je u cjelini isplatio kupoprodajnu cijenu, te da nije uspio da se uknjiži zbog izbijanja ratnih djelovanja. Također, apelant je istakao da ne posjeduje stan u vlasništvu u državi Srbiji, kao i da nije nosilac stambenog kredita. Najzad, apelant smatra da mu u skladu s praksom Evropskog suda u predmetu Đokić protiv BiH pripada pravo na pravičnu naknadu ili pravo da se uknjiži kao vlasnik predmetnog stana. Stoga je apelant mišljenja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer se treba osigurati u skladu s Evropskom konvencijom i njenim protokolima da se apelant uknjiži u odgovarajuće zemljišne knjige nadležnog suda (u ovom slučaju u zemljišne knjige Općinskog suda u Sarajevu – Odsjek KPU) ili da mu se odredi pravična novčana naknada kao u slučaju Đokić protiv Bosne i Hercegovine – predstavka broj 6518/04 – Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Osporene odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i odredbe člana 39a-e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tiču se samo nosilaca stanarskog prava. Ustavni sud, analizirajući da li se izmijenjena verzija člana 3a Zakona miješa na proizvoljan i pretjeran način u prava nosioca stanarskog prava, konstatirao je kao relevantan faktor da član 3a Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na one osobe koje su već kupile stan, kao što je slučaj s apelantom.
17. Apelant navodi da je uživao stanarsko pravo na svom stanu koji mu je dodijelila JNA kao jedan od imalaca društvenog vlasništva u SFRJ koji je kontrolirao određeni dio imovine u društvenom vlasništvu. U skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđivanju u JNA, zaključen je ugovor o otkupu stana na kojem je postojalo stanarsko pravo, pa nije jasno zašto Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo tretira nosioce stanarskog prava koji su obuhvaćeni članom 39. ovog zakona drugačije od drugih nosilaca stanarskog prava. Apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjenjivanju zakonskih odredaba na tako utvrđene činjenice, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali. Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javna kontrola nad administriranjem pravde i radom sudstva (idem).
18. Apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava na pravično suđenje, dom i imovinu i ukine osporena presuda i predmet vrati Kantonalnom sudu. Također, kao alternativno rješenje apelant predlaže da se usvoji apelacija, utvrdi povreda prava na imovinu i odluka dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
19. Služba je u odgovoru na apelaciju navela da u ovoj pravnoj stvari ne postoji kršenje apelantovog prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, te je detaljno iznijela hronološki tok postupka.
20. Ministarstvo navodi da ostaje pri navodima datim u osporenom rješenju smatrajući da apelantova ustavna prava nisu povrijeđena, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalni sud navodi da ostaje pri svim činjeničnopravnim razlozima koji su dati u presudi suda i smatra apelaciju neosnovanom jer odlukom suda nisu povrijeđena apelantova prava. V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob. Član 3a.
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
Član 18d stav 7.
(....)Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 13. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne (....)
23. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/98) relevantne odredbe glase:
Član 237.
(1) Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana. Član 242.
(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje sukladno se primjenjuju i na rješenja koja se donose po žalbi.
(2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ se može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.
24. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 34.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezanrazlozima tužbe.
Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Član 36. st. 1. i 2.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
(....)
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 018496 13 U od 24. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant tvrdi da su mu presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se u suštini odnose na njegovu nemogućnost da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi u brojnim odlukama odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, i to ocjenom ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
30. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda iz Odluke broj U 15/11, pa da su relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima je bila propisana naknada prestale da važe narednog dana od dana objavljivanja Rješenja Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine u „Službenom glasniku BiH“ (dostupno na www.ustavnisud.ba, objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine).
31. Dovodeći navedeno u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra svrsishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenoj odluci, prvenstveno razmotriti apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
33. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
34. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji je apelant kao nositelj stanarskog prava zaključio s prednikom tužene, te shodno tome uknjižbi apelanta kao vlasnika na takvom stanu.
35. Ustavni sud u tom kontekstu, u vezi s postavljenim apelantovim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.
36. U navedenoj odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tuženog, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine, te zaključio da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tačke od 32. do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom“ i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.a Zakona o prodaji stanova) te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu, Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštovanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao kako smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da osobe kao što su apelanti, koje, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje spornog stana u posjed“ (tačka 47).
37. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je preveliki teret na apelante (tačka 51).
38. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu s navedenim stavovima iz Odluke AP 1205/08, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da apelant, također, ima pravno valjan ugovor na osnovu kojeg se ne može uknjižiti, te da ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije isticao zahtjev za naknadu u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koji je bio u primjeni u relevantnom periodu. S druge strane, nesporno je da u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08 taj stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenom odlukom Kantonalnog suda kojom je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu (u smislu da ima pravno obvezujući ugovor ali da nema pravo na uknjižbu) došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, iz čega proizlazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu.
39. U tom kontekstu, Ustavni sud ponovo naglašava da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i
4. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i kojim je bila regulirana apelantova situacija (stav 3 – ima pravno obavezujući ugovor, ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo), shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, iako je predmetna odredba prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici identičan ili gotovo identičan kao položaj apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Stoga je nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno na njega je stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
Ostali navodi
41. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada osobama koje imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, kada uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević