Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2283/16 (M. S.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2283/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2283/16, rješavajući apelaciju Mirsada Saletovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Saletovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 078858 15 Rev od 3. marta 2016. godine, presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 43 0 Rs 078858 15 Rsž 2 od 18. augusta 2015. godine i 43 0 Rs 078858 14 Rsž od 9. septembra 2014. godine, te Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 078858 14 Rs 2 od 9. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsad Saletović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 078858 15 Rev od 3. marta 2016. godine, presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 078858 15 Rsž 2 od 18. augusta 2015. godine i 43 0 Rs 078858 14 Rsž od 9. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 078858 14 Rs 2 od 9. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i IP „Krivaja“ d.o.o. Zavidovići – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 30. marta do 13. aprila 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 28. novembra 2012. godine pokrenuo radni spor protiv tužene tražeći poništenje sljedećih akata: Odluke o apelantovom razrješenju s funkcije direktora za finansije broj GD-617/11 od 29. oktobra 2011. godine, Odluke o otkazu ugovora o radu broj O-UG-29/12 od 6. novembra 2012. godine i Ugovora o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine. Apelant je istom tužbom tražio da se tuženoj naloži da ga vrati na poslove i radne zadatke iz Ugovora o radu broj GD-490/09 od 1. marta 2009. godine, kao i isplatu naknade materijalne štete zbog gubitka zarade za period od 1. novembra 2012. godine do 12. septembra 2013. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Apelant je istovremeno tražio i donošenje privremene mjere kojom će se tužena obavezati da ga vrati na posao do okončanja sudskog postupka.
7. Općinski sud je Presudom broj 43 0 Rs 078858 12 Rs od 27. novembra 2013. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev i stavom 1. izreke poništio kao nezakonitu odluku tužene o apelantovom razrješenju s mjesta direktora finansija od 29. oktobra 2011. godine, te tuženu obavezao da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog gubitka zarade za period od 1. novembra do 21. novembra 2012. godine isplati iznos od 15.653,53 KM zajedno s kamatama, dok je stavom 2. izreke iste presude preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Istovremeno je Općinski sud istim aktom pod istim poslovnim brojem donio i rješenje kojim je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.
8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je stavom 1. izreke Presude broj 43 0 Rs 078858 14 Rsž od 9. septembra 2014. godine žalbu tužene uvažio i osporenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke) ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je stavom 2. iste presude apelantovu žalbu na presudu i rješenje u odnosu na odbijajući dio odbio i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.
9. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda od 9. septembra 2014. godine u dijelu koji je postao pravosnažan (stav 2. izreke presude).
10. Odlučujući u ponovnom postupku o primarnom tužbenom zahtjevu, odnosno eventualnom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 43 0 Rs 078858 14 Rs 2 od 9. marta 2015. godine u cijelosti odbio apelantov primarni i eventualni tužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelant u ponovnom postupku konačno opredijelio tužbeni zahtjev tako da je kao primarno tražio „poništenje kao nezakonite Odluke o otkazu ugovora o radu broj GD-490/09 od 1. marta 2009. godine kroz Odluku o razrješenju broj GD-617/11 od 29. oktobra 2011. godine“, te da se posljedično tome utvrdi da su ništavi Ugovor o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine i Odluka o otkazu ugovora o radu broj O-UG-29/12 od 6. novembra 2012. godine, kao i uvezivanje radnog staža od otkaza pa do povratka na posao, uplatu doprinosa za sporni period i isplatu plaća sa zakonskom zateznom kamatom, dok je eventualnim tužbenim zahtjevom apelant tražio poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu broj O- Ug-29/12 od 6. novembra 2012. godine, te obavezivanje tužene da ga vrati na poslove i radne zadatke iz Ugovora o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine, da mu se uveže radni staž od momenta otkazivanja ugovora o radu do povratka na posao, te isplatu naknade plaće za radno mjesto rukovodilac računovodstva i finansija, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
12. Na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud je tokom postupka utvrdio da je Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 St 040825 10 St od 11. jula 2011. godine, koje je postalo pravosnažno 10. novembra 2011. godine, otvoren stečajni postupak nad tuženom. Zatim je utvrđeno da su apelant i tužena 1. marta 2009. godine zaključili Ugovor o radu broj GD-490/90 na neodređeno vrijeme u skladu s kojim je apelant od 1. septembra 2009. godine pa do 31. oktobra 2011. godine obavljao poslove direktora finansija tužene, da je odlukom o otkazu ugovora o radu s istovremenom ponudom zaključenja ugovora s izmijenjenim uvjetima broj GD-571/11 od 26. oktobra 2011. godine apelantu otkazan ugovor o radu na mjestu direktora finansija, uz ponudu zaključenja novog ugovora za radno mjesto rukovodilac računovodstva i finansija, uz upozorenje na zakonske posljedice neprihvaćanja ponude. Dalje je utvrđeno da je apelant prihvatio ponudu, te je s tuženom zaključio novi ugovor o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine, kojim je raspoređen na poslove radnog mjesta rukovodilac računovodstva i finansija, te da je stečajni upravnik Odlukom o otkazu ugovora o radu broj O-Ug-29/12 od 6. novembra 2012. godine apelantu otkazao Ugovor o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine zbog nepostojanja potrebe za apelantovim radom u toku provođenja stečajnog postupka koji je otvoren nad tuženom.
13. Odlučujući o primarnom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je on neosnovan, između ostalog, i zbog činjenice što apelant u predmetnom postupku nije tražio da se preispita zakonitost Odluke broj GD-571/11 od 26. oktobra 2011. godine o otkazu ugovora o radu na radnom mjestu direktor finansija tužene s ponudom za zaključenje novog ugovora o radu na drugo radno mjesto jer je valjanost te odluke bilo moguće ispitati upravo u predmetnom postupku, a što apelant opredijeljenim tužbenim zahtjevom nije učinio, iako mu je ta mogućnost stajala na raspolaganju (o čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na str. 9. i 10. osporene presude).
14. U vezi s eventualnim tužbenim zahtjevom, Općinski sud je, ocjenjujući zakonitost donesene odluke o otkazu ugovora o radu od 6. novembra 2012. godine, pošao od odredbe člana 86. tada važećeg Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), te odredbe člana 74. Zakona o stečajnom postupku, koje je citirao, nalazeći da sporna odluka u formalnopravnom smislu zadovoljava propisane uvjete potrebne za njenu valjanost, zatim da je navedena odluka zasnovana na relevantnim odredbama ZOR-a koje reguliraju način prestanka ugovora o radu, te odredbama Zakona o stečajnom postupku koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, budući da je nad tuženom otvoren stečajni postupak. S obzirom na to da Općinski sud nije utvrdio da je sporna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, taj sud je odbio i ostali dio eventualnog tužbenog zahtjeva.
15. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 Rs 078858 15 Rsž 2 od 18. augusta 2015. godine odbio žalbu i potvrdio osporenu presudu. Nakon što je ispitao osporenu presudu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava odbio primarni tužbeni zahtjev. Pojašnjavajući takav stav, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, kojom je regulirano da poslije otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik mora pismenim putem u roku od 60 dana raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika, po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka. Potom se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana
51. Zakona o stečajnom postupku shodno kojoj su nakon otvaranja stečajnog postupka i imenovanja stečajnog upravitelja (rješenje o otvaranju stečaja je postalo pravosnažno 10. novembra 2011. godine) na stečajnog upravitelja prešla prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže stečajnom masom, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika. Zatim se Kantonalni sud pozvao na zapisnik s izvještajnog ročišta od 29. juna 2010. godine (materijalni dokaz koji je proveden na glavnoj raspravi) iz kojeg je proizašlo da je stečajni upravitelj od dana otvaranja stečajnog postupka nad tuženom preduzeo čitav niz potrebnih radnji koje su obavezne u toj fazi stečajnog postupka, uključujući i radnje „preuzimanja ugovora o radu sa zaposlenicima i potpisivanja novih ugovora na neodređeno vrijeme sa zaposlenicima za kojim trenutno postoji potreba“.
16. Potom je Kantonalni sud istakao da je sporna odluka o otkazu ugovora o radu s istovremenom ponudom zaključenja ugovora pod izmijenjenim okolnostima donesena 26. oktobra 2011. godine, dakle nakon otvaranja stečajnog postupka, ali je u vezi s tim taj sud ponovo podsjetio na dio zapisnika iz kojeg je proizašlo da je stečajni upravnik preuzeo određeni broj ugovora o radu, uključujući i sporni ugovor, pa činjenica što je spornu odluku donio v.d. direktora tužene nakon otvaranja stečajnog postupka ne čini je ništavom jer ju je stečajni upravitelj, u skladu sa svojim ovlaštenjima iz čl. 51. i 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, naknadno odobrio i preuzeo.
17. Zatim je Kantonalni sud pojasnio da iz odredbe člana 71. stav 1. Zakona o stečajnom postupku proizlazi da je za raskid ugovora o radu potrebno kumulativno ispunjenje više uvjeta, odnosno da se ugovor o radu raskida poslije otvaranja stečajnog postupka, da se radi o otkazu ugovora koji u ime stečajnog dužnika daje stečajni upravnik i da stečajni upravnik ocjenjuje, što je njegovo diskreciono pravo, da nema potrebe za daljnjim radnim angažmanom konkretnog zaposlenika dok traje stečajni postupak. Pri tome je Kantonalni sud naglasio da se ugovor može raskinuti tek poslije otvaranja stečajnog postupka, u roku od 60 dana, ali nije određeno od kada teče navedeni rok jer formulacija „poslije otvaranja stečajnog postupka“ je odrediva, što može biti istog dana kada je otvoren stečajni postupak, ali i kasnije. Slijedom navedenog, kako je pojasnio Kantonalni sud, i Odluka broj GD-571/11 od 26. oktobra 2011. godine kojom je apelantu otkazan ugovor o radu za radno mjesto direktor finansija nakon radnji koje je preduzeo stečajni upravnik može se smatrati da je donesena u skladu s odredbom člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, što žalbu usmjerenu na njeno poništenje čini neosnovanom. Kantonalni sud je još naveo da je navedena odluka i pravična jer je apelant istovremeno s otkazom dobio i prihvatio ponudu te zaključio ugovor o radu za radno mjesto rukovodilac računovodstva i finansija, i to sve do otkazivanja Ugovora o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2012. godine, odnosno do 6. novembra 2012. godine, i to preko godinu dana od otvaranja stečajnog postupka do donošenja odluke o otkazu, te u navedenom periodu kod tužene ostvarivao sva prava zaposlenika na poslovima radnog mjesta rukovodilac računovodstva i finansija, što apelantu ide u korist, a ne na štetu.
18. Nakon što je Kantonalni sud došao do zaključka da je Odluka broj GD-571/11 od 26. oktobra 2011. godine zakonita, a i pravična, što stavlja pod znak pitanja apelantov pravni interes za njeno osporavanje, prema ocjeni tog suda proizlazi da je i preostali dio primarnog tužbenog zahtjeva neosnovan, a kojim apelant zahtijeva utvrđivanje ništavosti Ugovora o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine i Odluke o otkazu ugovora o radu broj O-UG-29/12 od 6. novembra 2012. godine, vraćanje na poslove direktora finansija, uvezivanje staža i uplatu doprinosa.
19. Pored navedenog, kako je istakao Kantonalni sud, Odluka o otkazu ugovora o radu broj O- UG-29/12 od 6. novembra 2012. godine je zakonita jer su se za njeno donošenje stekli svi kumulativno propisani uvjeti koje propisuje član 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, pa je tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje te odluke neosnovan.
20. Odlučujući o apelantovim revizijama izjavljenim protiv presuda Kantonalnog suda br. 43 0 Rs 078858 14 Rsž od 9. septembra 2014. godine i 43 0 Rs 07858 15 Rsž 2 od 18. augusta 2015. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 Rs 078858 15 Rev od 3. marta 2016. godine reviziju izjavljenu na presudu od 9. septembra 2014. godine u potvrđujućem dijelu odbio, a u ukidajućem dijelu odbacio, a reviziju na presudu od 18. augusta 2015. godine je u cijelosti odbio.
21. U vezi s prigovorima kojima apelant ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni sud uvjerenje da je tužbeni zahtjev neosnovan opravdao razlozima iznesenim u obrazloženju presude, koje je kao pravilne prihvatio taj sud, jer dati razlozi nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, a imaju uporište i u odredbama materijalnog prava osnovom kojeg je razriješen predmetni pravni spor iz čega slijedi da pred drugostepenim sudom nisu počinjene povrede postupka iz člana 209. u vezi s odredbama čl. 8, 221. i 191. stav 4. ZPP.
22. Vrhovni sud se osvrnuo i na prigovor proizvoljne primjene prava utvrdivši da su ti prigovori neosnovani jer su osporene presude zakonite i zasnovane na relevantnim propisima ZOR-a i Zakona o stečajnom postupku. Vrhovni sud je u tom smislu, između ostalog, naveo da kod činjenice da je nad tuženom otvoren stečajni postupak, da apelant nije dokazao da je i nakon otvaranja stečaja za njegovim radnim mjestom postojala potreba, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su u cijelosti odbili apelantove zahtjeve primjenom odredaba člana 86. stav 1. tačka 5. ZOR-a i odredaba čl. 54. i 74. Zakona o stečajnom postupku. Citirani zakonski propisi su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, relevantni propisi materijalnog prava za pravilno i zakonito odlučivanje, pa su apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ocijenjeni neosnovanim.
23. Vrhovni sud je ostale revizione prigovore ocijenio nebitnim za odlučenje, te takve prigovore Vrhovni sud nije posebno ni obrazlagao.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant u iscrpnoj apelaciji osporava postupak u cijelosti ukazujući da su redovni sudovi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelacijom se, između ostalog, iscrpno ukazuje na propuste redovnih sudova, te prigovara da se Kantonalni odnosno Vrhovni sud nisu bavili svim istaknutim prigovorima koje je isticao u žalbama i revizijama, ukazujući da su presude nerazumljive i bez dovoljno jasnog obrazloženja. Apelant zapravo obrazlaže kako i na koji način su sudovi trebali postupati, šta su trebali uraditi, kako su trebali odlučiti, i to sve u postupku koji je prethodio i u ponovnom postupku iznoseći svoje neslaganje sa stavovima redovnih sudova jer tvrdi da je dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, i to odredbe člana 96. stav 2. tačka 1. ZOR-a i člana 55. stav 4. ZPP jer su redovni sudovi meritorno odlučili o eventualnom tužbenom zahtjevu. Potom tvrdi da nije bilo uvjeta za primjenu člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. U vezi s kršenjem principa jednakopravnosti strana u postupku, apelant je pojasnio da se ti prigovori odnose na nedostavljanje pošte, na što je ukazao i u reviziji, a da je takva praksa nastavljena i u ponovnom postupku, pri čemu mu nisu dostavljeni odgovori na izjavljene revizije. Zbog svega navedenog smatra da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je sve istaknute prigovore ocijenio neosnovanim, te naglasio da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer smatra da se apelant u apelaciji neosnovano poziva na kršenje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
26. Kantonalni sud je u iscrpnom odgovoru naveo da smatra da su apelacioni prigovori neosnovani predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Općinski sud se u iscrpnom odgovoru na apelaciju osvrnuo na neke apelacione prigovore ocijenivši ih neosnovanim. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant i ne obrazlaže kojim je to radnjama tog suda povrijeđeno apelantovo pravo tokom postupka (osim kratkotrajnog zastoja u dostavljanju pismena kao posljedica pogrešnog unosa apelantove adrese u CMS, a na taj pogrešan unos je sud reagirao). U prilog tome, Općinski sud je dostavio zapisnik s ročišta od 23. januara 2015. godine iz kojeg je vidljivo da je ročište odgođeno jer je dostava poziva za apelanta bila neuredna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji pozvao predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04 i 42/06) relevantne odredbe glase:
Član 51.
Prelazak prava upravljanja i raspolaganja Otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika.
Član 74.
Ugovori o radu (1) Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka. (2) Zahtjevi koji za zaposlenike mogu nastati na osnovu prestanka ugovora o radu, kao što su naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu ili otpremninama, mogu se ostvarivati samo kao stečajna potraživanja općeg isplatnog reda u skladu sa članom 32. Zakona.
(3) Prednost pri novom zaposlenju imaju zaposlenici kojima je prestao radni odnos poslije otvaranja stečajnog postupka ako ispunjavaju uvjete za rad na poslovima za koje se ukazala potreba kod stečajnog dužnika.
30. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1.ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.
Član 96. stav (2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
1. Vrati zaposlenika na posao (…)
2. Isplati zaposleniku:
-naknadu plaće(…) -naknadu štete za pretrpljenu štetu;
-otpremninu (…) -druge naknade na koje zaposlenik ima pravo (…).
Član 97.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.
Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.
31. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 55. stav (4) (4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.
Član 245.
(1) Primjerak blagovremene i potpune revizije prvostepeni sud će dostaviti protivnoj stranci.
(2) U roku od osam dana od dana dostave revizije protivna stranka može podnijeti sudu odgovor na reviziju.
(3) Nakon prijema odgovora na reviziju ili nakon proteka roka za odgovor, prvostepeni sud dostavit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim spisima, revizijskom sudu.
(4) Primjerak revizije i odgovora na reviziju dostavlja se i drugostepenom sudu. VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 078858 15 Rev od 3. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 31. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
39. U konkretnom slučaju apelant je u predmetnom postupku vodio radni spor s ciljem zaštite svojih prava pa se, dakle, radilo o postupku građanskopravne prirode, što upućuje na zaključak da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
42. Polazeći od navedenih standarda, a imajući vidu iznesene prigovore i obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Ustavni sud zapaža da su predmetni radni spor redovni sudovi sagledali prije svega u svjetlu Zakona o stečajnom postupku (čl. 51. i 174. stav 1) kao lex specialis u okolnostima kada je nad tuženom otvoren stečajni postupak, pri čemu su detaljno ispitani akti tužene odnosno stečajnog upravnika čije je poništenje odnosno ništavost apelant tražio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da su doneseni akti pravilni i zakoniti jer su doneseni u skladu sa članom 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, odnosno članom 86. stav 1. tačka 5. ZOR-a, a takav su stav redovni sudovi obrazložili na način koji ne ostavlja prostor za sumnju. Konačno, Ustavni sud se poziva na stav iznesen u Odluci broj AP 2075/16 (vidi odluku od 19. juna 2018. godine, st. 28. dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima (otkaz ugovora o radu u toku trajanja stečajnog postupka) podržan stav Vrhovnog suda koji je odredbu člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku „protumačio na način da njom nije utvrđen prekluzivni rok u kojem stečajni upravnik ꞌmoraꞌ donijeti otkaze ugovora o radu (već je isključivo obavezan da otkaz ꞌmoraꞌ biti u pisanom obliku), a da je rok od 60 dana omeđen cijelim tokom trajanja stečajnog postupka i da se veže za utvrđivanje prestanka potrebe za radom zaposlenika.“ U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ovom predmetu iznijeli gotovo identičan stav kada su ispitivali zakonitost odluke o otkazu ugovora od radu, koji je donio stečajni upravnik 6. novembra 2012. godine.
43. U vezi s apelantovim prigovorom kojim tvrdi da mu je u predmetnom postupku prekršeno pravo na jednakost strana u postupku, koji apelant zasniva na navodima da mu „sud nije dostavljao poštu“, uključujući i odgovore tužene na apelantove revizije, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju osvrnuo na taj prigovor. Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni sud u vezi s tim prigovorom naveo da je tokom postupka pred tim sudom došlo do „kratkotrajnog zastoja u dostavljanju pismena kao posljedica pogrešnog unosa apelantove adrese u CMS, ali da je ta greška brzo otklonjena“, a u prilogu odgovora taj sud je dostavio zapisnik s ročišta iz kojeg je proizašlo da to ročište nije održano zbog toga što je dostava poziva apelantu bila neuredna. Imajući u vidu pojašnjenje Općinskog suda, u kontekstu apelantovih navoda koje ničim nije potkrijepio, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi ovaj prigovor opravdalo, Ustavni sud ovaj paušalni prigovor smatra neosnovanim. Ustavni sud isto tako podsjeća apelanta na odredbu člana
245. ZPP, koja ne obavezuje sud da strankama dostavlja odgovor na reviziju. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantovo pozivanje na odredbu člana 96. stav 2. ZOR-a jer u okolnostima konkretnog slučaja nije utvrđena nezakonitost akata tužene odnosno stečajnog upravnika kako bi se mogla pokrenuti primjena citirane odredbe.
44. Konačno, u vezi s apelantovim prigovorom kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 55. stav (4) ZPP iz razloga što su redovni sudovi meritorno odlučili i o eventualnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud podsjeća da isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi dovodi do alternacije zahtjeva u jednoj tužbi, kako to propisuje citirana odredba ZPP. Ustavni sud podsjeća da se ovako istaknuti zahtjevi u jednoj tužbi nazivaju eventualnim ili supsidijarnim zahtjevima, gdje se prvoistaknuti zahtjev naziva primarnim, a eventualni sekundarnim zahtjevom. Ustavni sud nadalje zapaža da citirana odredba (vidi relevantne propise) izričito ne propisuje da će se o sljedećem zahtjevu, tj. eventualnom zahtjevu odlučivati kada se pravosnažno odbije primarno postavljeni zahtjev. Međutim, kako ovaj prigovor pokreće pitanje tumačenja citirane odredbe, a zadatak Ustavnog suda nije da tumači odredbe zakona, za što su u pravilu zaduženi redovni sudovi, pri čemu apelant ovaj prigovor nije pojasnio i doveo u vezu s eventualnim štetnim posljedicama po njegov položaj u ovoj parnici, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim.
45. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, odnosno primjenu prava, a kako je Ustavni sud utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je ovaj prigovor neosnovan.
Nediskriminacija
48. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim. Pravo na rad
49. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta, koji se u suštini odnosi na primjenu prava, odnosno na pravičnost postupka koji je okončan osporenim presudama, što je zaštićeno standardima prava na pravilno suđenje, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati ove navode apelacije, s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju već razmotrio u okviru prava na pravilno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu Zakona o stečajnom postupku, ZOR-a i ZPP, te kada su redovni sudovi svoj stav o neosnovanosti tužbenih zahtjeva obrazložili na način koji se ne čini proizvoljnim.
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio sve zakonom predviđene pravne lijekove (i redovne i vanredne), a činjenica da oni nisu ishodili apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku, zbog čega apelant izražava nezadovoljstvo, ne pokreće pitanje kršenja tog prava.
52. Nije bilo ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio argumentaciju da je u ovom postupku bio podvrgnut različitom tretmanu u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
53. Nema ni kršenja prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta kada apelant kršenje ovog prava dovodi u vezu s kršenjem prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo u ovom predmetu apelantu nije prekršeno.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević