Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-904/16 (S. Ć.)

Odluka donesena 27. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Disciplinski postupak
  • Član I/2. Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-904/16

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 904/16, rješavajući apelaciju Smaje Ćemana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 27. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Smaje Ćemana podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-3-2056-13/2015 od 22. decembra 2015.

godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-3-2056- 10/2015 od 29. oktobra 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-3-2056-6/2015 od 9. septembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Smajo Ćeman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha podnio je 26. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-07-3- 2056-13/2015 od 22. decembra 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj 04-07-3-2056-10/2015 od 29. oktobra 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj 04-07-3-2056-6/2015 od 9. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od VSTV-a, Drugostepene disciplinske komisije i Prvostepene disciplinske komisije zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju VSTV je dostavio 12. februara 2018. godine, Drugostepena disciplinska komisija 12. februara 2018. godine, a Prvostepena disciplinska komisija 14. februara 2018. godine.

4. Na prijedlog potpredsjednika Mirsada Ćemana, Ustavni sud je donio odluku da potpredsjednik ne učestvuje u odlučivanju zbog postojanja razloga iz člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj 04-07-3-2056-6/2015 od 9. septembra 2015. godine apelant je kao stručni saradnik Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) proglašen odgovornim zato što je u svojstvu postupajućeg stručnog saradnika propustio da traži svoje izuzeće od postupanja u određenom vanparničnom predmetu Općinskog suda zbog bliskog srodstva s punomoćnikom protivnika predlagača. On je time izazvao opravdanu sumnju u svoju nepristrasnost kod suprotne strane – predlagača iz navedenog predmeta, te je ujedno takvim postupanjem narušio povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. Odlukom je također utvrđeno da je apelant time počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 7. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV-u) „propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja sa predmetima kada postoji sukob interesa“, te mu je izrečena disciplinska mjera javna opomena.

7. U obrazloženju odluke Prvostepena disciplinska komisija je navela da među strankama nije sporno da je apelant postupao i donio odluku u određenom predmetu Općinskog suda, iako je bio svjestan činjenice da je u tom postupku protivnika predlagača zastupao advokat Arif Mularifović, njegov nećak i bivši zaposlenik tog suda. Tumačenjem odredbi čl. 357. i 360. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbi Zakona o VSTV-u, principa i pravila Kodeksa sudijske etike, te relevantne teorije i prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prakse disciplinskih komisija VSTV-a, Prvostepena disciplinska komisija je zaključila da sudija, pa tako i postupajući stručni saradnik, za kojeg postoji bilo koji legitiman razlog za sumnju u njegovu nepristrasnost, odnosno strah ili bojazan od njegove pristrasnosti, zbog čega može postojati sukob interesa, mora o tome obavijestiti predsjednika suda, te tako postaviti pitanje svoje podobnosti i legitimnosti svog daljnjeg postupanja. U vezi s tim, obrazloženo je da u konkretnom slučaju kao jedan od takvih legitimnih razloga za izuzeće jeste svakako i postojanje činjenice bliskog tazbinskog srodstva koje bi uključivalo i tazbinsko srodstvo trećeg stepena, odnosno nesporna činjenica da je apelant kao postupajuće službeno lice tetak punomoćniku jedne od stranaka.

8. Nadalje, činjenica da je stranka u svojoj pritužbi istakla da je apelant tetak punomoćniku protivnika predlagača, prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, dokaz je u prilog tvrdnji da je navedena okolnost kod suprotne stranke odnosno kod podnosioca pritužbe izazvala sumnju u nepristrasnost apelanta kao postupajućeg stručnog saradnika, odnosno strah ili bojazan od njegove pristrasnosti i postojanja sukoba interesa kod službenog lica. Kako je upravo na ovu činjenicu ukazala stranka u postupku (protivnik predlagača u svojoj pritužbi), Prvostepena disciplinska komisija je ocijenila da su time ostvarena obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 7. Zakona o VSTV-u „propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja sa predmetima kada postoji sukob interesa“. Nadalje, navedena komisija je navela razloge na koje se apelant pozivao tokom disciplinskog postupka kojim je pokušao opravdati svoje postupanje u konkretnom slučaju (nije se radilo o razlogu za apsolutno izuzeće, stranke tokom postupka nisu podnijele zahtjev za njegovo izuzeće iako su bile upoznate sa činjenicom srodstva s punomoćnikom protivnika predlagača, pritužba podnesena Uredu disciplinskog tužioca proizašla je iz nezadovoljstva stranke dužinom trajanja postupka pred drugostepenim sudom, niti u jednom dijelu ne spominje se apelantovo profesionalno i nepristrasno postupanje, kao i drugi navedeni razlozi). Međutim, prema mišljenju Prvostepene disciplinske komisije, navedeni razlozi nisu mogli biti argumenti koji bi opravdavali apelantov propust da u konkretnom predmetu o činjenici srodstva s punomoćnikom jedne od stranaka ne obavijesti predsjednika suda i tako ne zatraži svoje izuzeće od postupanja u konkretnom postupku, pa da bi se time dovela u pitanje i sumnja u apelantovu disciplinsku odgovornost. Prilikom izbora vrste i mjere disciplinske sankcije, Prvostepena disciplinska komisija je imala u vidu preventivni i generalni karakter disciplinskih mjera, pa se opredijelila za izrečenu mjeru smatrajući da je adekvatna prirodi i težini počinjenog disciplinskog prekršaja i stepenu apelantove prekršajne odgovornosti, ocjenjujući pri tome i sve olakšavajuće okolnosti kod apelanta.

9. Odlukom Drugostepene disciplinske komisije broj 04-07-3-2056-10/2015 od 29. oktobra 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta kao tuženog i potvrđena odluka Prvostepene disciplinske komisije.

10. U obrazloženju odluke Drugostepena disciplinska komisija je navela da su tačni apelantovi žalbeni navodi da navedeno tazbinsko srodstvo ne predstavlja apsolutan razlog za izuzeće od postupanja, shodno odredbama „člana 357. stav 1.-4.“ ZPP [očigledna greška, zapravo se radi o članu 357. tačke od 1) do 4) navedenog člana]. Međutim, prema mišljenju Komisije, apelant je postupanjem u konkretnom predmetu zanemario odredbu „člana 357. stav 5.“ ZPP [očigledna greška, u pitanju je tačka 5) navedenog člana], koja propisuje da sudija ne može suditi ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. Kako se radilo o zakonskoj odredbi koja taksativno ne navodi sve okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristrasnost u postupanju sudija u konkretnom slučaju, Drugostepena disciplinska komisija je navela da je neophodno uzeti u obzir standard subjektivnog odnosno objektivnog testa, prihvaćen od Evropskog suda i Ustavnog suda. Prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, u konkretnom slučaju postojanje bliskog tazbinskog srodstva svakako je predstavljalo objektivnu okolnost koja je kod jedne od stranaka u postupku ostavila dojam apelantove pristrasnosti u postupanju, što je proizlazilo iz spomenute pritužbe. Nadalje, ocijenjeno je da činjenica da punomoćnik predlagača izvršenja nije tražio apelantovo izuzeće od postupanja u predmetnom postupku nije ekskulpiralo apelanta za nepostupanje po odredbi člana 360. ZPP. U vezi s tim, obrazloženo je kako stranke u postupku često uopće nisu svjesne postojanja razloga za izuzeće i nisu u mogućnosti podnijeti takav zahtjev, tako da su postupajući sudija, odnosno stručni saradnik u obavezi voditi računa o postojanju okolnosti iz člana 357. ZPP. Stoga je Drugostepena disciplinska komisija zaključila da je apelant bio dužan obavijestiti predsjednika suda o postojanju tazbinskog srodstva s jednom od stranaka u postupku, što predstavlja okolnost koja može dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost u postupanju. Drugostepena disciplinska komisija je ocijenila irelevantnim apelantove navode u pogledu ispravnosti i zakonitosti donesenih odluka u konkretnom postupku jer to nije ni bilo predmet disciplinske tužbe. Nadalje, zaključila je da nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u smislu povrede člana 59. st. 1. i 2. Zakona o VSTV-u. Također, Drugostepena disciplinska komisija je ocijenila da je Prvostepena disciplinska komisija za apelantov disciplinski prekršaj odabrala vrstu i mjeru disciplinske sankcije u granicama koje su zakonom propisane za disciplinske prekršaje, imajući u vidu sve potrebne okolnosti.

11. Odlukom VSTV-a broj 04-07-3-2056-13/2015 od 22. decembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena odluka Drugostepene disciplinske komisije od 29. oktobra 2015. godine, te određeno da je ta odluka konačna.

12. U obrazloženju odluke VSTV je naveo da je osporenu odluku Drugostepene disciplinske komisije ispitao samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru, u skladu s odredbom člana 60. stav 6. Zakona o VSTV-u, odnosno odredbom člana 103. stav 2. Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Navedeno je da je apelant u žalbi naveo da iz odredbe člana 360. ZPP proizlazi sudijino diskreciono pravo da ukoliko stranka nije podnijela zahtjev za izuzeće ocijeni da li postoji neki od relativnih razloga za izuzeće od postupanja. U vezi s tim, apelant je u tužbi također naveo da je u konkretnom predmetu punomoćnica podnosioca pritužbe tokom cijelog postupka znala za njegovu tazbinsku vezu s punomoćnikom protivnika predlagača, te da nije podnijela zahtjev za izuzeće upravo iz razloga što nije stvorena sumnja u njegovu pristrasnost tokom cijelog postupka, a da u prilog tome govori činjenica da u ovom predmetu nije nastupila šteta niti bilo kakva posljedica za stranke. Dalje je apelant naveo da je postupao po svojoj „svijesti“ (kako je navedeno u odluci VSTV-a), u skladu s vlastitom procjenom činjenica i tumačenjem prava, da je osigurano pravično suđenje tokom cijelog postupka, te da je odluka pravilna i donesena na osnovu zakona.

13. Razmatrajući apelantove žalbene navode, VSTV je ukazao da je odredbom člana 60. stav (6) Zakona o VSTV-u regulirano da se protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, ono može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Odredbom člana 103. stav (2) Poslovnika VSTV-a propisano je da se odluka Drugostepene disciplinske komisije može osporavati samo zbog izrečene disciplinske mjere, dok je u stavu (5) istog člana propisano da je odluka Vijeća konačna. Imajući u vidu navedene odredbe Zakona o VSTV-u, odnosno Poslovnika VSTV-a, Vijeće je osporavanu odluku Drugostepene disciplinske komisije ispitalo samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru. Dalje, VSTV je naveo da je u cijelosti prihvatio razloge koje je navela Drugostepena disciplinska komisija u svojoj odluci, smatrajući da je izrečena disciplinska mjera javna opomena proporcionalna težini počinjenog disciplinskog prekršaja i stepenu apelantove disciplinske odgovornosti, te je VSTV u cijelosti prihvatio dato mjerodavno obrazloženje Drugostepene disciplinske komisije. U odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke Prvostepene disciplinske komisije, VSTV je istakao da ostaje pri stavu Drugostepene disciplinske komisije da takve povrede nisu počinjene u postupku donošenja i pismene izrade prvostepene odluke.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povrede iz člana 1-2 Ustava Bosne i Hercegovine – povrede prava na pravnu sigurnost. U vezi s tim, apelant je prvenstveno naveo hronologiju predmetnog postupka okončanog osporenim odlukama te istakao da smatra da disciplinski postupak u cjelini nije bio pravičan i da je Prvostepena disciplinska komisija proizvoljno primijenila materijalno pravo, a što je potvrđeno odlukom Drugostepene disciplinske komisije te odlukom VSTV-a. Apelant navodi da je u toku postupka isticao da je sama tužba kontradiktorna jer je blisko srodstvo u kategoriji apsolutnih razloga za izuzeće shodno članu 357. tačke 1-4. ZPP, a apelantu su stavljene na teret povrede iz člana 357. tačka 5. ZPP. Nadalje, apelant smatra da pravilnim tumačenjem odredbi Zakona o sudijama i člana 1. Kodeksa sudijske etike slijedi da je sudija taj koji ocjenjuje da li postoje kakve okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost, ukoliko nema zahtjeva stranaka za njegovo izuzeće. Ističe da je u konkretnom predmetu postupao po svojoj savjesti i vlastitoj procjeni činjenica, te smatra da nije trebao tražiti svoje izuzeće od predsjednika suda jer nije bilo niti jednog apsolutnog niti relativnog razloga za izuzeće, pogotovo jer apelant nije donio meritornu odluku, nego je prekinuo postupak da stranke sporna pitanja riješe u parničnom postupku, a da je pravilno postupio potvrdio je i drugostepeni sud koji je potvrdio njegovu odluku. Osim toga, apelant navodi da je donošenjem odluka u predmetnom postupku i zanemarivanjem odredbe člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava i apelantu je uskraćeno „pravo na pravnu sigurnost, kao elementu principa vladavini prava iz člana 1/2 Ustava BiH u disciplinskom postupku, koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije“. II.Odgovori na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju VSTV ukazuje da apelantove navode smatra neosnovanim, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dalje je navedeno da su tačni apelantovi navodi da tazbinsko srodstvo ne predstavlja apsolutni razlog za izuzeće od postupanja shodno odredbama člana 357. „stav 1-4. ZPP“, međutim, iako se radi o zakonskoj odredbi koja taksativno ne navodi sve okolnosti koje mogu dovesti u sumnju nepristrasnost u postupanju sudije u konkretnom slučaju, postojanje bliskog tazbinskog srodstva predstavlja okolnost koja je kod jedne od stranaka u postupku izazvala opravdanu sumnju u apelantovu nepristrasnost, te je apelant kao postupajući stručni saradnik svojim postupanjem narušio povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva.

16. Drugostepena disciplinska komisija u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant morao biti svjestan da postupanjem u predmetu u kojem je u bliskom tazbinskom srodstvu s jednim od punomoćnika stranke objektivno može potkrijepiti sumnju stranke u njegovu nepristrasnost. Prema tome, suština prekršaja i disciplinske odgovornosti u konkretnom slučaju sastoji se u činjenici da apelant, iako je bio svjestan da postoje okolnosti koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost prema strankama u konkretnom slučaju, dakle, postojao je tazbinski odnos s punomoćnikom jedne od stranaka u postupku, nije postupio shodno odredbi člana 360. stav 1. ZPP, odnosno nije o tome obavijestio predsjednika suda i zatražio svoje izuzeće. Dalje ta komisija ističe da u okolnostima konkretnog slučaja postojanje bliskog tazbinskog srodstva predstavlja objektivnu okolnost koja je kod jedne od stranaka u postupku ostavila dojam apelantove pristrasnosti u postupku. Stoga smatra da su postupajući sudija odnosno stručni saradnik u obavezi voditi računa o postojanju okolnosti iz člana 357. citiranog zakona, dakle, apelant je bio dužan obavijestiti predsjednika suda o postojanju tazbinskog srodstva s jednom od stranaka u postupku kao o okolnosti koja može dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost u postupanju. Komisija je predložila da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana. U odnosu na apelantove navode da je zanemarena odredba člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u, Drugostepena disciplinska komisija je ukazala na to da apelant u toku postupka nije isticao prigovor zastare pokretanja disciplinskog postupka, međutim, nezavisno od navedenog, istakla je da iz provedenog disciplinskog postupka proizlazi da je apelantov nećak, advokat Arif Mularifović, u predmetu Općinskog suda u Tešnju, kojim je zadužen apelant, dostavio punomoć za zastupanje protivnika predlagača 9. juna 2010. godine, dok je disciplinska tužba u konkretnom predmetu podnesena 1. juna 2015. godina, dakle u roku od pet godina od dana kada je prekršaj učinjen.

17. Prvostepena disciplinska komisija je u odgovoru na apelaciju navela da je predsjedavajućem te komisije ranije istekao mandat člana Vijeća, pa samim tim i člana komisije, te da stoga nisu u mogućnosti dati odgovor na apelaciju, kao i da će izjašnjenje na apelantove navode u pogledu postupanja te komisije biti obuhvaćeno odgovorom Drugostepene disciplinske komisije. V.Relevantni propisi

18. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.

Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:

(…);

7. propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa;

(…) Član 58. stav (1.) tačka b) (1.) Vijeće može izreći jednu ili više slijedećih disciplinskih mjera:

(…) (b) javnu opomenu;

(…) Član 59. stav (1.)

Princip za određivanje mjere (1.)Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir slijedeće činjenice:

(a)broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice;

(b)stepen odgovornosti;

(c)okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;

(d)dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja;

(e)sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.

Član 72. stav (1.)

Zastarijevanje pokretanja disciplinskog postupka (1) Disciplinski postupak se ne može pokrenuti protiv sudije ili tužioca po isteku više od pet (5) godina od dana na koji je navodni prekršaj učinjen, ili u slučaju krivične stvari, po isteku više od dvije (2) godine od dana kada je sud donio konačnu i obavezujuću odluku u krivičnom postupku. Zastarijevanje iz ovog stava se ne primjenjuje na navodne prekršaje iz člana 56. tačka 19. ili člana 57. tačka 19. ovog zakona.

19. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/03, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15 i 46/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

(Obim primjene) Odredbe ovog poslovnika koje se odnose na sudije i tužioce shodno će se primjenjivati i na predsjednike sudova, glavne tužioce, zamjenike glavnih tužilaca i stručne saradnike koje imenuje Vijeće, ukoliko ovim poslovnikom nije drugačije propisano. Član 75.

Disciplinski organi su: Prvostepena disciplinska komisija, Drugostepena Disciplinska komisija i Vijeće.

Član 93.

Teret dokazivanja je na uredu disciplinskog tužioca.

20. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10, 7/13 i 5/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

Stručni saradnici (…) Stručni saradnik može postupati i odlučivati u vanparničnim i izvršnim stvarima i sporovima male vrijednosti kada je to predviđeno zakonom u predmetima koje mu dodijeli predsjednik suda.

Stručni saradnik pomaže sudiji u njegovom radu, vrši analizu pravnih pitanja, priprema predmete za suđenje, te obavlja, samostalno ili pod nadzorom i po uputstvima sudije, druge stručne poslove predviđene zakonom ili pravilnikom.

21. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi: Član 357.

Sudija ne može suditi:

1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik druga, do drugog stepena, bez obzira na to jesu li brak odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne;

3) ako je staralac, usvojitelj ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;

4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Član 360.

Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. ovog zakona, dužan je odmah o tome obavijestiti predsjednika suda, a postupak nastaviti bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupiće po članu 49. ovog zakona.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U kontekstu navedenog, a budući da je osporena odluka VSTV-a, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati.“ (tačka 20).

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV-a broj 04-07-3- 2056-13/2015 od 22. decembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 30. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te pravo na pravnu sigurnost garantirano članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelanta kao stručnog saradnika Općinskog suda u Tešnju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelanti u ovom slučaju uživaju garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36-39; i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih prava“, koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer smatra da je „blisko srodstvo“ u kategoriji apsolutnih razloga za izuzeće sudije shodno odredbi člana 357. tačke od 1. do 4. ZPP, a da je njemu stavljena na teret povreda iz člana 357. tačka 5. ZPP kojom je propisano da sudija ne može suditi ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost, te jer je u konkretnom predmetu došlo do zanemarivanja odredbe člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u kojom su propisani rokovi zastarijevanja pokretanja disciplinskog postupka. Iz navedenog proizlazi da se apelantovi navodi odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava.

32. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud zapaža da je Prvostepena disciplinska komisija utvrdila apelantovu odgovornost za počinjeni prekršaj iz odredbe člana 56. stav 7. Zakona o VSTV-u (propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja po predmetima kada postoji sukob interesa), zbog čega mu je primjenom odredbe člana 58. stav 1. tačka b) i člana 59. stav 1. Zakona o VSTV-u izrekla disciplinsku mjeru javna opomena. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je u disciplinskom postupku utvrđeno da je apelant u bliskom srodstvu s punomoćnikom protivnika predlagača u preciziranom predmetu Općinskog suda, advokatom Arifom Mularifovićem, čime je, imajući u vidu tazbinsko srodstvo, izazvao opravdanu sumnju u svoju nepristrasnost kod suprotne stranke-predlagača iz navedenog predmeta. Ustavni sud zapaža da je Drugostepena disciplinska komisija apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu i potvrdila odluku Prvostepene disciplinske komisije, pri čemu je ocijenila da su tačni apelantovi žalbeni navodi da tazbinsko srodstvo ne predstavlja apsolutan razlog za izuzeće u smislu člana 357. tačke 1-4. ZPP, ali da je apelant zanemario odredbu tačke 5. navedenog člana koja propisuje da sudija, pa time ni stručni saradnik, a taj status je imao apelant u predmetnom postupku Općinskog suda, ne može suditi „ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost“. Predmetni postupak je okončan osporenom odlukom VSTV-a, koji je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio odluku Drugostepene disciplinske komisije, pri čemu je osporenu odluku, imajući u vidu da se ona u smislu člana 103. stav 2. Zakona o VSTV-u može osporavati samo zbog izrečene disciplinske mjere, ispitao samo u tom dijelu, na način što je potvrdio osnovanost izrečene disciplinske mjere zaključivši da je izrečena disciplinska mjera javna opomena proporcionalna težini počinjenog disciplinskog prekršaja i stepenu apelantove disciplinske odgovornosti.

35. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije i VSTV (potvrđujući izrečenu mjeru), imajući u vidu činjenično utvrđenje o apelantovom odnosu s punomoćnikom protivnika predlagača, koji zapravo ni apelant ne osporava, suprotno apelantovim navodima, dali jasne i argumentirane razloge za zaključak da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli elementi disciplinskog prekršaja iz člana 56. stav 7. Zakona o VSTV-u, dakle „propuštanje da traži svoje izuzeće od postupanja sa predmetima kada postoji sukob interesa“. Pri tome Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama disciplinski organi utvrđene činjenice doveli u vezu s relevantnom odredbom člana 357. stav 1. tačka 5. ZPP kojom je propisano „da sudija ne može suditi ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost“ i članom 360. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da je Prvostepena disciplinska komisija, čija je odluka potvrđena odlukom Drugostepene disciplinske komisije, pitanje pristrasnosti razmotrila i u kontekstu standarda pristrasnosti koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, pozivajući se na odluku u predmetu Thorgeirson protiv Islanda iz 1992. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 2473/06 od 17. marta 2009. godine. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih odluka ukazano na test objektivne pristrasnosti prema kojem se mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije i odluke koju je donio, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu pristrasnost, te je obrazloženo da je u konkretnom slučaju okolnost da je apelant tetak punomoćnika protivnika predlagača „svakako mogla kod suprotne strane odnosno kod podnosioca pritužbe izazvati opravdanu sumnju u [apelantovu] nepristrasnost“. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja u vezi s odnosom apelanta kao postupajućeg stručnog saradnika u navedenom predmetu Općinskog suda s punomoćnikom protivnika predlagača (tetak i nećak), zatim okolnost da je predlagač podnio pritužbu protiv apelanta, kao i okolnost da apelant nesporno nije, u smislu navedene odredbe Zakona o VSTV-u (član 56. stav 7), tražio svoje izuzeće, Ustavni sud u datom obrazloženju osporenih odluka ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni navedenih odredbi Zakona o VSTV-u u vezi s odredbama ZPP. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se, imajući u vidu navedeno, pokazuju u cijelosti irelevantnim apelantovi navodi da nije donio meritornu odluku, nego je prekinuo postupak kako bi stranke sporna pitanja riješila u parničnom postupku.

36. Ustavni sud zapaža i da apelant smatra da je u postupku donošenja osporenih odluka u predmetnom postupku došlo do proizvoljne primjene odredbe člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u. Tom odredbom je propisano: „Disciplinski postupak se ne može pokrenuti protiv sudije ili tužioca po isteku više od pet (5) godina od dana na koji je navodni prekršaj učinjen, ili u slučaju krivične stvari, po isteku više od dvije (2) godine od dana kada je sud donio konačnu i obavezujuću odluku u krivičnom postupku te da zastarijevanje iz ovog stava se ne primjenjuje na navodne prekršaje iz člana 56. tačka 19. ili člana 57. tačka 19. ovog zakona“. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, kao i iz odgovora Drugostepene disciplinske komisije, proizlazi da apelant u toku postupka nije isticao prigovor zastare pokretanja disciplinskog postupka primjenom citirane odredbe Zakona o VSTV-u, pa u vezi s tim ukazuje na svoj stav (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 3326/08 od 9. marta 2011. godine, tačka 65) da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te prigovore morao, bar u svojoj suštinskoj formi, istaći u prethodnim fazama postupka, što, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, očigledno nije učinio, pa se disciplinske komisije i VSTV i nisu mogli baviti tim pitanjem. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, odnosno da je proizvoljno primijenjena navedena odredba.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima apelantovog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno „pravo na pravnu sigurnost, kao elementu principa vladavine prava iz člana 1/2 Ustava BiH u disciplinskom postupku, koji uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije“. Iz navoda apelacije proizlazi da je apelant povredu navedenog prava također doveo u vezu s primjenom odredbe člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u, a te navode je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim apelacione navode o kršenju prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka donesenih u disciplinskom postupku vođenom protiv apelanta nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava na apelantovu štetu, te kada su dati jasni i argumentirani razlozi u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o VSTV-u u vezi s odredbama ZPP.

40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine kada je apelant kršenje tog principa doveo u vezu s primjenom odredbe člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević