Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1533/16 (S. D.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1533/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1533/16, rješavajući apelaciju Seada Džamalije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Džamalije podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013017 15 Kžž od 8. februara 2016. godine i S1 2 K 013017 15 Kžk od 1. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Džamalija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Dupovac, advokat iz Hadžića, podnio je 4. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013017 15 Kžž od 8. februara 2016. godine i S1 2 K 013017 15 Kžk od 1. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. aprila 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 28. aprila 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 2 K 013017 13 K od 26. novembra 2014. godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH.

6. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 013017 15 Kž 8 od 15. maja 2015. godine uvažena je žalba Tužilaštva BiH, pa je prvostepena presuda Suda BiH u njenom oslobađajućem dijelu ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred apelacionim vijećem.

7. Nakon održanog pretresa apelaciono vijeće je donijelo Presudu broj S1 2 K 013017 15 Kžk od 1. septembra 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, pa ga je sud primjenom navedenog zakonskog propisa i odredbi čl. 39, 42, 48. i 49. tačka b) KZBiH za počinjeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 74. KZBiH apelantu je izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, i to dva mobilna telefona s pripadajućim SIM karticama.

8. Na temelju ocjene izvedenih dokaza apelaciono vijeće je našlo nesumnjivo dokazanim da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, tačnije da je svojim radnjama kao pripadnik organizovane grupe učestvovao u krijumčarenju migranata, četvorice turskih državljana preko državne granice, i to na način što je na zahtjev osuđenog S. E. organizovao njihovo krijumčarenje, a sve to s ciljem pribavljanja imovinske koristi.

9. U obrazloženju presude je navedeno da apelant nije osporavao da je preduzeo radnje činjenično opisane u izreci presude, tačnije da ga je u julu 2012. godine kontaktirao S. E. koji je od njega tražio da „nađe vezu“ kako bi četvoricu turskih državljana prebacili iz Sarajeva u Split, a za izvršenje tog prevoza apelant je angažovao N. M. kojeg je poznavao od ranije. Međutim, apelant se branio navodeći da je osuđenog S. E. poznavao kao dobrog ugostitelja, vlasnika hotela, te da je u želji da pomogne njemu, ali i svom prijatelju iz djetinjstva N. M. za kojeg je znao da se zbog loše finansijske situacije bavi taksi prevozom „na crno“ i koji je i ranije vršio za njega određene poslove prevoza, angažovao N. M. kao „vezu“ za prevoz četiri turska državljanina od Sarajeva do Splita, kako je to sada osuđeni S. E. od njega i tražio. Apelant je isticao da se radilo o „jeku“ turističke sezone, mjesecu julu, te da je stoga bio u uvjerenju da se radi o turistima, a nikako da su to bili turski migranti.

10. Dalje je navedeno da je ovakva apelantova odbrana, prema ocjeni apelacionog vijeća, u potpunosti opovrgnuta izvedenim dokazima Tužilaštva BiH, posebno snimcima i transkriptima presretnutih telefonskih razgovora, i to kako razgovora između apelanta i S. E., apelanta i N. M. tako i navedenih razgovora dovedenih u vezu s ostalim razgovorima osuđenog S. E. s drugim članovima grupe, iskazom svjedoka N. M., kao i ostalim izvedenim dokazima. Upravo transkripti presretnutih razgovora, prema ocjeni apelacionog vijeća, na nesumnjiv način dokazuju da je apelant predmetne radnje preduzeo kao pripadnik grupe za organizovani kriminal S. E., odnosno da je znao da turski državljani, čiji prevoz je organizovao od Sarajeva do Splita, za šta je angažovao N. M., i to na zahtjev S. E., koji je, kako je to sam apelant u svom iskazu istakao, od njega tražio da nađe „vezu“ za prevoz tih lica do Splita, nisu turisti, nego da je riječ o turskim migrantima koji nisu ispunjavali uslove za zakonit ulazak i boravak u zemljama Evropske unije.

11. Apelaciono vijeće je, imajući u vidu i prigovore branilaca iznesene u završnoj riječi, istaklo da za postojanje grupe za organizovani kriminal nije neophodno da se svi optuženi poznaju (to najčešće nije ni moguće), nego je dovoljno da optuženi poznaje onu osobu koja se u kriminalnom lancu nalazi iznad ili ispod nje, a optuženi apelant je, što je nesporno utvrđeno, poznavao organizatora osuđenog S. E. s kojim je komunicirao i po čijim uputama je djelovao, a koji je održavao kontakt s ostalim članovima grupe kako bi postupak krijumčarenja turskih migranata realizovao do kraja.

12. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a koje mu je izmijenjenom optužnicom Tužilaštva BiH stavljeno na teret.

13. Pri odmjeravanju kazne apelantu apelaciono vijeće je istaklo da je imalo u vidu visinu zakonom zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo, svrhu kažnjavanja, te sve okolnosti propisane članom 48. KZBiH koje mogu biti od uticaja da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen apelantove krivice, značaj samog djela, stepen društvene opasnosti i jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, a što proizlazi iz činjenice da se radi o složenoj i učestaloj vrsti kriminaliteta, te ujedno predstavlja i jedan od ključnih faktora koji negativno utiče na pristup Bosne i Hercegovine zemljama Evropske unije. Nadalje, istaknuto je da je apelaciono vijeće imalo u vidu i da je riječ o krivičnom djelu čije je izvršenje u stalnom porastu, kao i da su u konkretnom slučaju radnje krijumčarenja migranata počinjene u okviru grupe za organizovani kriminal čije djelovanje se proteže na širem području, što posebno pokazuje intenzitet društvene opasnosti počinjenih radnji. Kao olakšavajuće okolnosti kod apelanta apelaciono vijeće je ocijenilo njegove porodične prilike, da je oženjen i otac dvoje malodobne djece, činjenicu da nije ranije osuđivan niti krivično gonjen, kao i činjenicu da je preduzeo i proglašen krivim za samo jednu radnju izvršenja. Osim toga, apelaciono vijeće je ocijenilo njegovo držanje nakon izvršenja krivičnog djela iz kojeg je vidljivo da mu je teško pao položaj optuženog i da kao sin policajca osjeća sram zbog takvog položaja. Apelaciono vijeće nije našlo postojanje otežavajućih okolnosti. Uzimajući sve navedeno u obzir, apelaciono vijeće je smatralo da sve olakšavajuće okolnosti u svojoj ukupnosti imaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma, te je zaključilo da će se i maksimalno ublaženom kaznom, dakle kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, postići svrha kažnjavanja kako s aspekta specijalne tako i generalne prevencije.

14. Trećestepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: trećestepeno vijeće) Presudom broj S1 2 K 013017 15 Kžž od 8. februara 2016. godine odbilo je apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo Presudu apelacionog vijeća broj S1 2 K 013017 15 Kžk od 1. septembra 2015. godine.

15. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantova odbrana drugostepenu presudu osporavala smatrajući da je učinjena povreda iz člana 299. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu. ZKPBiH), budući da po stavu odbrane nije dokazano postojanje apelantove svijesti u pogledu njegovih radnji izvršenja. Pored navedenog, odbrana je, ukazujući na presretnute razgovore apelanta i svjedoka N. M., gdje pojedini datiraju izvan vremenskog određenja optužnice, osporila i zaključak drugostepene presude u smislu da je apelant učestvovao u dogovaranju bilo kakve cijene-naknade za izvršenje konkretnih krivičnopravnih radnji ili pak da je imao bilo kakav udio u njoj. Prema stavu odbrane, jedno od obilježja bića ovog krivičnog djela jeste i koristoljublje, ali tu navodnu korist koju je stekao apelant drugostepeni sud uopšte nije utvrdio, a što je bilo i nemoguće upravo iz razloga što iz materijalnih dokaza optužbe (šematski prikaz novčanih transakcija između optuženih) proizlazi da apelant nije tražio, niti je ostvario bilo kakvu imovinsku korist.

16. Navedene žalbene prigovore trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim. U pogledu žalbenih navoda koji se tiču subjektivnog odnosa apelanta prema učinjenom krivičnom djelu, trećestepeno vijeće je smatralo da je drugostepena presuda na str. 12, 13, 14. i 15. dala jasne i razumljive razloge za zaključak da je apelant predmetno krivično djelo preduzeo s umišljajem, svjestan djela i posljedica preduzetih radnji, odnosno da je bio svjestan da je svoje radnje preduzeo kao član organizovane grupe S. E., i to radi sticanja imovinske koristi, odnosno da je bio svjestan da se radilo o migrantima koji za ulazak i boravak u zemljama Evropske unije nisu ispunjavali uslove. Trećestepeno vijeće je istaklo da se izneseni žalbeni prigovori apelantovog branioca na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja svode na navode da sadržaji pojedinih presretnutih razgovora i sadržaji iskaza saslušanih svjedoka N. M. i samog apelanta upućuju na zaključak da je apelant radnje preduzeo nesvjestan činjenice da se radilo o migrantima koje on „prebacuje“ u zemlje Evropske unije, a pogotovo ne radi sticanja imovinske koristi, kako je to nastojala prikazati optužba. Razmatrajući navedeni prigovor, trećestepeno vijeće je istaklo da žalba u tom pogledu potpuno neopravdano zanemaruje ostatak apelantovih presretnutih razgovora, kako s osuđenim S. E. tako i sa svjedokom N. M., ne dajući im bilo kakav značaj. Apelaciono vijeće je navelo da, ako se pravilno i u cijelosti analiziraju presretnuti razgovori, na koje se pravilno pozvalo i drugostepeno vijeće, i to apelantov razgovor sa svjedokom N. M. od 29. juna 2012. godine,kojom prilikom apelant obavještava svjedoka o njegovom dogovoru sa S. E. o tome da će uslijediti realizacija „posla“, razgovor od 9. jula 2012. godine kada osuđeni S. E. obavještava apelanta da vidi šta može organizovati taj dan upoznajući ga da ima četiri lica i da ta lica treba da idu za Split, o čemu apelant istog dana informiše svjedoka N. M. sa kojim se i nalazi na Otoci ispred Konzuma, kojom prilikom svjedok N. M. odvozi migrante po apelantovim uputama, sve navedeno upućuje na jedini mogući zaključak da je „mozak“ čitave operacije bio sada osuđeni S. E., dok je apelant bio zadužen za pojedine radnje (prihvatanje migranata u Sarajevu i organizacija njihovog prevoza u Republiku Hrvatsku).

17. Trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor apelantove odbrane da je apelaciono vijeće svoju odluku zasnovalo na sadržajima presretnutih razgovora od 29. juna 2012. godine koji su van vremenskog okvira optužnog akta. Istaknuto je da je žalba pravilno ukazala da presretnuti razgovor datira van vremenskog određenja optužnice, međutim, trećestepeno vijeće je našlo da je apelaciono vijeće s pravom uzelo i razmotrilo sadržaje presretnutih razgovora koji su prethodili konkretnoj krivičnopravnoj radnji, odnosno vremenskom okviru optužnog akta, a koji su realno bili neophodni za pravilno sagledavanje kompletnog stanja stvari, pa prema tome i za donošenje pravilnije odluke u pogledu postojanja odnosno nepostojanja odlučnih činjenica, tj. utvrđivanja apelantove tačne uloge u ovom krijumčarskom lancu. Apelaciono vijeće je istaklo da, kada se uzme u obzir činjenica da je apelantovoj konkretnoj krivičnopravnoj radnji preduzetoj 9. jula 2012. godine prethodio njegov razgovor sa svjedokom N. M. kojem je nagovijestio u skoroj budućnosti realizaciju konkretne krivičnopravne radnje, te se ta činjenica dovede u vezu sa sadržajem presretnutih razgovora, koji ne izlaze iz vremenskog okvira optužnice, nesumnjivo se da zaključiti kako je realizacija konkretne radnje izvršenja zahtijevala duži vremenski period i pripremu.

18. U vezi s prigovorom apelantove odbrane da drugostepena presuda ne utvrđuje koliku je navodnu korist-zaradu ostvario apelant izvršenjem djela, što predstavlja jedno od obilježja bića ovog krivičnog djela, trećestepeno vijeće je primijetilo da je tačno da se konkretni iznos apelantove ostvarene protivpravne imovinske koristi u drugostepenoj presudi ne konstatuje, ali je istaklo da, bez obzira na tu činjenicu, za postojanje ovog djela nije nužno da učinilac i ostvari neku imovinsku korist. Nužno je samo da je kod njega postojao koristoljubivi motiv, odnosno da je radnja izvršenja preduzeta iz koristoljublja. U svakom slučaju, apelant je znao da je E. S. to činio radi sticanja imovinske korist, a ne iz drugih motiva, te je sasvim logično da je i apelant očekivao određenu korist za ono što je on učinio (transkript razgovora između apelanta i S. E. od 3. jula 2012. godine), pri čemu je irelevantno da li ju je odmah i ostvario ili je ona očekivana u budućnosti.

19. Imajući u vidu sve navedeno, trećestepeno vijeće je našlo da je apelaciono vijeće, kada je riječ o ocjeni dokaza u odnosu na inkriminaciju koja se stavlja apelantu na teret, dalo sasvim valjane i iscrpne razloge zbog čega je određene činjenice uzelo kao dokazane, te je na zadovoljavajući način pojasnilo i obrazložilo na koji način je ocijenilo iskaze svjedoka, konkretno N. M. i apelanta, dovodeći ih prvenstveno u vezu sa sadržajima presretnutih razgovora, koji su bili od ključne važnosti za utvrđivanje apelantove krivice.

20. Ispitujući odluku o kazni, trećestepeno vijeće je ocijenilo da su sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne pravilno vrednovane i u cijelosti opravdavaju krivičnopravnu sankciju koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

22. U tom kontekstu apelant tvrdi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima – rezultatima nezakonitih posebnih istražnih radnji (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija), konkretno sadržaju presretnutih razgovora od 29. juna 2012. godine za koje nije postojala naredba, te koji datiraju van vremenskog okvira optužnice, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjenično stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Takođe, navodi da sud prilikom odmjeravanja kazne nije pravilno ocijenio sve olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani.

23. Zbog svega navedenog smatra da u postupku donošenja osporenih presuda nije poštovano načelo in dubio pro reo, pa mu je na taj način prekršeno i pravo na presumpciju nevinosti.

24. Konačno, navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na akuzatoran postupak, ali ove navode nije posebno obrazlagao.

b) Odgovor na apelaciju

25. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su u odgovoru na apelaciju istakli da su apelantovi navodi neosnovani pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. U odgovorima je posebno napomenuto, a vezano za navode o nezakonitim dokazima, da je prva naredba za provođenje posebnih istražnih radnji – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH donesena naredbom Suda BiH broj S1 2 K 010330 12 Km od 26. juna 2012. godine protiv apelanta i drugih lica, a što je konstatovano i u prvostepenoj presudi od 26. novembra 2014. godine.

V.Relevantni propisi

26. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Krijumčarenje ljudi Član 189.

(1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počinjeno u sastavu organizirane grupe ili grupe za organizirani kriminal, zloupotrebom službenog položaja ili na način kojim se ugrožava život, zdravlje ili sigurnost krijumčarenih lica ili je prema njima postupano u svrhu iskorištavanja ili na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(4) Kaznom iz stava (3) ovog člana kaznit će se i onaj ko djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počini prema licu koje nije navršilo 18 godina života.

(5) Ako je zbog djela iz stavova (1) i (2) ovog člana nastupila smrt jednog ili više krijumčarenih lica, počinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(6) Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti.

27. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 013017 15 Kžž od 8. februara 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 4. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

35. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

37. Ustavni sud zapaža da apelant ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat korištenja nezakonitih dokaza, odnosno dokaza na kojima se nije mogla zasnovati presuda, te proizvoljne ocjene dokaza, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant, takođe, ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njegovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu, te da nije poštovano načelo in dubio pro reo.

38. U vezi s apelantovim navodima da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja telekomunikacija nezakoniti dokazi i da se na takvim dokazima nisu mogle zasnivati osporene odluke, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tokom prvostepenog i drugostepenog postupka pred Sudom BiH isticao navedeni prigovor zakonitosti dokaza, odnosno u žalbenom postupku pred trećestepenim vijećem ukazivao da je prvostepeni sud presudu zasnovao na dokazima koji su pribavljeni na protivzakonit način, pa se o tom prigovoru prvostepeno i apelaciono vijeće Suda BiH nisu ni mogli ni izjasniti. Naime, iz obrazloženja osporene presude trećestepenog vijeća proizlazi da su se apelantovi navodi istaknuti u žalbi protiv presude apelacionog vijeća odnosili na način na koji je apelaciono vijeće kao dokaz izvodilo presretnute telefonske razgovore, odnosno njihovu relevantnost za odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta, a ne na zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji koje su rezultirale navedenim presretnutim telefonskim razgovorima. Zbog toga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05, tačka 65), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.

39. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

40. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

41. Zatim, Ustavni sud u pogledu navoda apelanta koji problematizuje ocjenu dokaza prije svega podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).

42. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred apelacionim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je van razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasilo krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Takođe, trećestepeno vijeće je dalo jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim zbog čega je potvrdilo presudu apelacionog vijeća.

43. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 281. ZKPBiH koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude apelacionog vijeća Suda BiH iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Apelaciono i trećestepeno vijeće su detaljno obrazložili zbog čega su u postupku odlučivanja o krivičnopravnoj optužbi protiv apelanta uzeli u obzir i razmotrili sadržaj presretnutih razgovora od 29. juna 2012. godine koji datiraju van vremenskog određenja optužnice, navodeći da je bilo potrebno uzeti u obzir i razmotriti i sadržaje presretnutih razgovora koji su prethodili konkretnoj krivičnopravnoj radnji, odnosno vremenskom okviru optužnog akta, jer su bili neophodni za pravilno sagledavanje kompletnog stanja stvari, tj. utvrđivanja apelantove tačne uloge u ovom krijumčarskom lancu.

44. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je prvostepeno vijeće Suda BiH prekoračilo načelo slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i načelo „jednakosti oružja“ koje je važan element pravičnog suđenja i koje podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza apelacionog vijeća Suda BiH, a koje je potvrdilo i trećestepeno vijeće, nije bila očigledno proizvoljna. Ustavni sud, takođe, smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

45. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz kojih je van razumne sumnje proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1533/16 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio