Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3646/18 (A. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3646/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 07. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine, u predmetu broj AP 3646/18, rješavajući zahtjev Adija Karića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Adija Karića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Adi Karić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 367874 17 Kž od 14. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se obustavlja izvršenje presude Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine i „KPZ Sarajevo naloži da apelanta odmah pusti na slobodu“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine, apelant i saoptuženi M.K. su proglašeni krivim što su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2 u vezi stava 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. KZ F BIH, a sve u vezi članom 28. istog Zakona, za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj broj 65 0 K 367874 17 Kž od 14. marta 2018. godine, odbijene su, kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i saoptuženog M.K., te je Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 191787 15 K 2 od 5. januara 2016. godine potvrđena.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Istaknute povrede se ogledaju u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava u postupku donošenja osporenih presuda.
5. Apelant je u apelaciji postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se „obustavilo izvršenje presude Općinskog suda broj 65 0 K 367874 14 K od 20. septembra 2016. godine, te naložilo KPZ Sarajevo da apelanta odmah pusti na slobodu.“ Istakao je da je upućen na izdržavanje kazne koja mu je izrečena u predmetnom postupku. Smatra da bi mu izvršenjem te presude, imajući u vidu „nedvojbeno proizvoljnu i arbitrarnu primjenu procesnog i materijalnog prava u postupku donošenja osporenih presuda, bila nanesena nenadoknadiva šteta i povreda njegovih prava iz člana 5. Evropske konvencije, koja u slučaju usvajanja njegove apelacije, ne bi mogla biti otklonjena plaćanjem naknade nematerijalne štete, te bi bez nje i sam postupak po apelaciji izgubio svoj smisao.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja ili prekida izvršenja kazne..
9. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je iscrpio zakonske mogućnosti koje ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
10. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelanti nisu dostavio argumente i dokaze da su koristili mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević