Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3351/16 (H. M.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stečaj
- Naknada štete
- Radni spor
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3351/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3351/16, rješavajući apelaciju Hasana Motike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Motike podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 393222 15 Rsž od 13. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hasan Motika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, koga zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 8. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 393222 16 Rev od 7. jula 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 393222 15 Rsž od 13. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP 5142/15 podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 393222 15 Rsž od 13. oktobra 2015. godine s obzirom na to da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 393222 16 Rev od 7. jula 2016. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Granita d.d. Jablanica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Općinski i Kantonalni sud su 26. februara 2018. godine dostavili odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 23. februara 2018. godine, a tuženi 8. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Rs 393222 13 Rs od 24. marta 2015. godine prekinut je postupak kojim se nalaže tuženom da apelantu na ime naknade štete koju je apelant pretrpio po osnovu gubitka prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti isplati iznos od 988,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. novembra 2013. godine pa do konačne isplate. Istim rješenjem je utvrđeno da će se postupak nastaviti nakon pravomoćnog okončanja upravnog postupka koji se vodi u Službi za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP/I-05-3-05-1-1- 1304/3-2012 od 29. augusta 2012. godine.
7. U obrazloženju rješenja se navodi da je apelant 28. novembra 2013. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog, a radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. U tužbi se navodi da je apelant bio zaposlenik tuženog na poslovima i zadacima prema zaključenom ugovoru o radu. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 St 115069 10 St od 27. januara 2010. godine nad imovinom tuženog otvoren je stečajni postupak, ali je apelant i dalje ostao u radnom odnosu kod tuženog. U toku postupka je nesporno utvrđeno da je Služba donijela Zaključak broj UP/I- 05-3-05-1-1-1304/3- 012 od 29. augusta 2012. godine kojim je prekinut postupak pokrenut kod te Službe do okončanja stečajnog postupka nad imovinom tuženog, te da je u postupku povodom apelantove žalbe izjavljene na taj zaključak Federalni zavod za zapošljavanje od 2. novembra 2012. godine donio zaključak kojim se odbija apelantova žalba.
8. Općinski sud je iz izvedenih dokaza utvrdio da je 27. januara 2010. godine nad imovinom tuženog otvoren stečajni postupak. Nesporno je i da je apelant u periodu nakon otvaranja stečajnog postupka, dakle od 26. februara 2008. pa do 25. maja 2012. godine bio zaposlenik tuženog kada mu je na osnovu Rješenja stečajnog upravnika tuženog od 25. maja 2012. godine prestao radni odnos kod tuženog. Ovo rješenje tuženi je donio na osnovu Rješenja Općinskog suda broj 65 0 St 115069 09 St od 27. januara 2010. godine i odredbe člana 74. Zakona o stečajnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 33/04 i 47/06) jer je procijenjeno da nema potrebe za radom apelanta. Tuženi je osporio ovaj apelantov zahtjev pozivajući se na odredbu člana 74. Zakona o stečajnom postupku FBiH, te ističe kako je apelant svoj zahtjev trebao prijaviti u stečajnom postupku, a koji se vodi nad imovinom tuženog. Naime, u toku ovog postupka sud je učinio nespornim da je apelant nakon otvaranja stečajnog postupka ostao u radnom odnosu kod tuženog do 25. maja 2012. godine. Dakle, nakon više od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka tuženi je donio rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa pa se, prema ocjeni suda, na apelanta ne može primijeniti naprijed citirana odredba člana 74. Zakona o stečajnom postupku.
9. Odlučujući o zahtjevu za isplatu naknade materijalne štete koju je apelant pretrpio po osnovu gubitka prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza u toku postupka, a naročito iz zaključka Službe od 29. augusta 2012. godine, proizlazi da je postupak za ostvarivanje prava na novčanu naknadu nezaposlenog apelanta prekinut do okončanja stečajnog postupka nad imovinom tuženog. Odluka o prekidu upravnog postupka potvrđena je rješenjem Federalnog zavoda za zapošljavanje od 2. novembra 2012. godine. Dakle, o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti nadležni organ uprave još nije odlučio. Shodno iznesenom, sud je na osnovu odredbi člana 379. stav 1. tačka 1, te člana 381. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) prekinuo parnični postupak u odnosu na ovaj apelantov zahtjev, a kako je to i navedeno u izreci, cijeneći pri tome da se odluka o osnovanosti zahtjeva za ostvarivanje prava na novčanu naknadu nezaposlenog lica, koji je apelant podnio u upravnom postupku, pojavljuje kao prethodno pitanje u ovom parničnom postupku.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 393222 15 Rsž od 13. oktobra 2015. godine apelantova žalba je odbačena kao nepotpuna. Apelant je podnio žalbu i naslovio je kao žalba protiv presude (a ne rješenja) od 23. marta 2015. godine zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o troškovima parničnog postupka, s prijedlogom da drugostepeni sud uvaži žalbu kao osnovanu, te preinači pobijanu presudu tako što će u cijelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu ili ukinuti ožalbenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, kao i obavezati tuženog na naknadu troškova parničnog postupka, uvećano za troškove ove žalbe, u iznosu od 526,50 KM. U žalbi navodi da je prvostepena presuda produkt pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava jer iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka jasno proizlazi da se odmah po zaključenju radnog odnosa od 25. maja 2012. godine, tužilac uredno, u zakonskom roku od 30 dana, prijavio kod nadležne Službe.
11. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud donio Rješenje broj 65 0 Rs 393222 13 Rs od 24. marta 2015. godine kojim se prekida postupak po apelantovoj tužbi radi isplate naknade štete, koju je apelant pretrpio po osnovu gubitka prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, u iznosu od 988,98 KM, a koji će se nastaviti nakon pravomoćnog okončanja upravnog postupka koji se vodi u Službi. Kako se apelant žalbom ne žali na rješenje o prekidu postupka, već na presudu, koja još uvijek nije donesena u ovoj pravnoj stvari, to Kantonalni sud ocjenjuje da žalba nije potpuna, u smislu odredbe člana 205. ZPP, jer nije podnesena protiv donesene odluke, pa je žalbu, primjenom odredbe čl. 235. tačka 1. i 225. ZPP, odbacio.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 393222 16 Rev od 7. jula 2016. godine apelantova revizija je odbačena.
13. Prema odredbi iz člana 254. stav 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepenog rješenja kojim je postupak pravomoćno završen. Odredbom stava 2. tog člana je propisano da revizija protiv rješenja iz stava 1. nije dopuštena u sporovima u kojima ne bi bila dopuštena revizija protiv pravomoćne presude (član 237. ZPP). U ovoj pravnoj stvari tuženi revizijom pobija rješenje drugostepenog suda kojim je odbačena žalba na rješenje prvostepenog suda o prekidu postupka. Takvo rješenje drugostepenog suda ne predstavlja odluku koju imaju u vidu odredbe člana 254. st. 1. i 2. ZPP, pa kako je revizija podnesena protiv odluke protiv koje se po zakonu ne može podnijeti (član 247. stav 2. ZPP) to je reviziju tuženog valjalo odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci primjenom člana 247. stav 1. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant navodi da iz provedenih dokaza jasno i nedvosmisleno proizlazi da se odmah po zaključenju radnog odnosa 25. maja 2012. godine uredno u zakonskom roku od 30 dana prijavio kod nadležne Službe. Apelant je podnio zahtjev za novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti, o kojem je negativno odlučeno uz obrazloženje da se postupak prekida do okončanja stečajnog postupka nad tuženom firmom ,,Granit“ d.d. Jablanica u stečaju. Apelant je uložio žalbu drugostepenom organu, i to Federalnom zavodu za zapošljavanje u Sarajevu, koji je odlučio na potpuno isti način, odnosno odbio tužioca s istim obrazloženjem. Upravo ta činjenica otvaranja i postojanja stečajnog postupka nad tuženim bila je temeljni argument kojim je prvostepeni sud nastojao obrazložiti svoju negativnu odluku. Međutim, apelant zaključuje da sud uopće nije na potpun i ispravan način utvrdio činjenično stanje, niti je primijenio odgovarajući materijalni propis. To iz razloga što se iz odluka nadležnih službi za zapošljavanje da zaključiti kako je postupak isplate potraživane naknade prekinut, i to sve do okončanja stečajnog postupka nad tuženim. U konkretnom slučaju, apelant je bio u radnom odnosu više od dvije godine po otvaranju stečaja, te je i dužnost stečajnog upravnika bila osigurati ga, odnosno uplatiti mu pripadajuće poreze i doprinose, koji predstavljaju dugovanja stečajne mase, a ne potraživanja nastala prije otvaranja stečajnog postupka koja bi se morala prijaviti u opći isplatni red, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Naprotiv, stečajni upravnik to nije učinio nego je još i poslao službenu potvrdu o neizmirenim obavezama prema apelantu.
16. Apelant predlaže da se utvrdi povreda ustavnih prava, ukine presuda Kantonalnog suda i predmet vrati drugostepenom sudu da donese novu odluku.
b) Odgovor na apelaciju
17. Općinski sud smatra da prilikom donošenja prvostepene odluke nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
18. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima zbog kojih je apelantovu žalbu odbacio, smatrajući da nije došlo do povrede ustavnih prava, te se predlaže da se apelacija odbije.
19. Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, niti je primjena u revizionoj odluci u vezi s tim bila proizvoljna.
20. Tuženi smatra da se iz nižestepenih presuda jasno vidi da su ti sudovi veoma profesionalno i korektno preispitivali navode žalbe odnosno revizije i da su nakon toga donijeli na zakonu zasnovane odluke odnosno presude, pa su navodi o povredi prava na pravično suđenje samo paušalni i nisu zasnovani ni na jednom razlogu propisanom zakonom. Zbog prednjeg se predlaže da Ustavni sud u postupku odlučivanja apelaciju odbaci kao nedopustivu.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o stečajnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 33/04 i 47/06) relevantne odredbe glase:
Član 32.
Stečajni povjerioci općeg isplatnog reda Povjerioci koji u trenutku otvaranja stečajnog postupka imaju opravdan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci) su povjerioci općeg isplatnog reda, ukoliko ne spadaju u više ili niže isplatne redove prema odredbama čl. 33. ili 34. ovog zakona.
Član 74.
Ugovori o radu (1) Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni upravnik mora pisanim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa zaposlenikom stečajnog dužnika po osnovu procjene da nema potrebe za radom zaposlenika u toku odvijanja stečajnog postupka.
(2) Zahtjevi koji za zaposlenike mogu nastati na osnovu prestanka ugovora o radu, kao što je naknada štete zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu ili otpremninama, mogu se ostvarivati samo kao stečajna potraživanja općeg isplatnog reda u skladu sa članom 32. Zakona.
(3) Prednost pri novom zaposlenju imaju zaposlenici kojima je prestao radni odnos poslije otvaranja stečajnog postupka ako ispunjavaju uvjete za rad na poslovima za koje se ukazala potreba kod stečajnog dužnika
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 205.
Žalba mora sadržati: 1) označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba; 2) izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu; 3) razlog žalbe i 4) potpis podnositelja žalbe.
Član 225.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će drugostepeni sud rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.
Drugostepeni sud će rješenjem utvrditi da je podnosilac žalbe odustao od podnesene žalbe ako je to propustio učiniti prvostepeni sud.
Ako je podnosilac žalbe odustao od žalbe u postupku pred drugostepenim sudom, sud će rješenjem utvrditi odustanak od žalbe.
Član 235.
Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:
1)odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;
2)odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostepenog suda;
3)uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te prema potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.
Član 379. stav 1. tačka 1.
1)U rješenju o određivanju mjere osiguranja sud će odrediti vrstu mjere, sredstva kojima će se ona prinudno ostvariti i predmet mjere osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila sudskog izvršnog postupka. Sud će po službenoj dužnosti dostaviti rješenje o određivanju mjere osiguranja nadležnom izvršnom sudu radi njenog prinudnog provođenja i odgovarajućim javnim registrima radi upisa. (…) Člana 381. stav 2.
(....) U rješenju o određivanju mjere osiguranja sud će odrediti vrstu mjere, sredstva kojima će se ona prinudno ostvariti i predmet mjere osiguranja , uz odgovarajuću primjenu pravila sudskog izvršnog postupka. Sud će po službenoj dužnosti dostaviti rješenje o određivanju mjere osiguranja nadležnom izvršnom sudu radi njenog prinudnog provođenja i odgovarajućim javnim registrima radi upisa.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
26. Ustavni sud je odlukom od 12. januara 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 5142/15 koju je apelant podnio Ustavnom sudu 8. decembra 2015. godine jer je u toku bio postupak povodom njegove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 393222 16 Rev od 7. jula 2016. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 393222 15 Rsž od 13. oktobra 2015. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporeno rješenje apelant primio 13. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija osporeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[...]
31. Apelant prigovara da sud nije na potpun i ispravan način utvrdio činjenično stanje, niti je primijenio odgovarajući materijalni propis.
32. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prekinuo postupak kojim se nalaže tuženom da apelantu na ime naknade štete koju je apelant pretrpio po osnovu gubitka prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti isplati iznos od 988,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. novembra 2013. godine pa do konačne isplate. Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbacio kao nepotpunu jer se apelant nije žalio na rješenje o prekidu postupka, već na presudu, koja još uvijek nije donesena u ovoj pravnoj stvari, zbog čega Kantonalni sud cijeni da žalba nije potpuna, u smislu odredbe člana 205. ZPP, jer nije podnesena protiv donesene odluke, pa je žalbu, primjenom odredbe čl. 235. tačka 1. i 225. ZPP, sud odbacio. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi arbitrarnost u primjeni prava, te utvrđenom činjeničnom stanju jer je sud odlučivao prema standardima prava na pravičan postupak. Imajući u vidu navedeno, te kako, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je sud, čija je odluka osporena, proizvoljno primijenio materijalno pravo ili proizvoljno utvrdio relevantne činjenice s obzirom na to da presuda Kantonalnog suda sadrži argumentirana i jasna obrazloženja o razlozima primjene odredbi Zakona o stečajnom postupku i ZPP, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud, prekidajući parnični postupak u kojem je apelant tražio novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, za svoje odluke dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni prava na koju je apelant neosnovano ukazivao.
38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević