Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2892/16 (M.B.)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2892/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2892/16, rješavajući apelaciju M.B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. rujna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M.B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 006306 16 Pž od 15. Travnja 2016. godine u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Ip 006306 16 Pž od 15. travnja 2016. godine u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Anela Musa, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 4. srpnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Ip 006306 16 Pž od 15. travnja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) i RM & Company d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 18. travnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tražitelj izvršenja („Bora“ d.o.o. Banjaluka) su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. travnja do 9. svibnja 2018. godine. Izvršenik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Općinskog suda broj 63 0 Ip 006306 10 Ip od 24. studenog 2015. godine određeno je izvršenje u korist novog tražitelja izvršenja „Bora“ d.o.o. Banjaluka umjesto ranije označenog tražitelja izvršenja (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) dok je u ostalom dijelu rješenje o izvršenju koje je doneseno 2007. godine ostalo na snazi.
6. Iz obrazloženja proizlazi da je „Bora“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: novi tražitelj izvršenja) podneskom od 20. siječnja 2015. godine obavijestio sud o zaključenju ugovora o ustupu potraživanja između tražitelja izvršenja i novog tražitelja izvršenja 10. studenog 2014. godine na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu broj 6037304793 od 4. srpnja 2007. godine, pri čemu je dogovoreno da na novog tražitelja izvršenja zajedno sa potraživanjem pređu i postojeća i sporedna prava, odnosno založno pravo - hipoteka u zk. ulošcima koji su detaljno pobrojani, sve k.o. Ljubuški, po osnovu kojeg je preneseno potraživanje tražitelja izvršenja u odnosu na izvršenika (RM & Company d.o.o. Ljubuški).
7. Općinski sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbu članka 30. stavak (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koja propisuje da se izvršenje određuje na prijedlog i u korist osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao tražitelj izvršenja ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na nju preneseno, ili da je na nju na drugi način prešlo potraživanje, te ako se prijenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prijenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.
8. Općinski sud je uvidom u ugovor o ustupu potraživanja od 10. studenog 2014. godine koji su zaključili stari i novi tražitelji izvršenja utvrdio da je predmetno potraživanje preneseno na novog tražitelja izvršenja, te da su stoga ispunjeni uvjeti iz članka 30. stavak (1) ZIP-a.
9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, kao treće osobe, podnesenoj protiv prvostupanjskog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 63 0 Ip 006306 16 Pž od 15. travnja 2016. godine kojim je žalbu odbio.
10. Nakon ispitivanja žalbe Kantonalni sud je obrazložio da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja. Kantonalni sud je u svezi s takvim stavom najprije pojasnio da je iz spisa vidljivo da je radi naplate novčanog potraživanja tražitelja izvršenja iz ugovora o dugoročnom kreditu na iznos od 400.000,00 KM prema korisniku kredita, odnosno izvršeniku i založnom izvršeniku (RM & Company d.o.o. Ljubuški) na temelju sporazuma stranaka, u smislu članka 251c. Zakona o izvršnom postupku („Službeni list RBiH“ br. 2/92-3/94), zasnovano založno pravo (hipoteka) u korist tražitelja izvršenja na nekretninama izvršenika. Uknjižba založnog prava na nekretninama založnog dužnika u korist vjerovnika već je provedena.
11. Budući da potraživanje nije izmireno, Rješenjem prvostupanjskog suda broj 063-0-Ip-07- 000 043 od 23. travnja 2007. godine određeno je izvršenje na nekretninama založnog dužnika radi namirenja osiguranog novčanog potraživanja vjerovnika prema odredbama o izvršenju na nekretninama. Kantonalni sud je naglasio da je založno pravo na nekretnini na temelju sporazuma stranaka uneseno u sastav založnog prava Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 27/90), čime je postignuto da se radi naplate novčane tražbine vjerovnika izbjegne vođenje parničnog postupka, jer sporazum ima snagu sudske nagodbe. Kako je pojasnio Kantonalni sud, na temelju tog sporazuma sud rješenjem određuje upis hipoteke, a ako tražbina ne bude namirena, pristupa se na prijedlog vjerovnika prodaji stvari – rješenjem suda koje ima važnost rješenja o izvršenju. Potom je pojašnjeno da je sudska nagodba, odnosno u konkretnom slučaju sporazum stranaka izvršna ako je dospjela tražbina koju prema toj nagodbi treba ispuniti (članak 26. stavak 1. sada važećeg ZIP-a), pri čemu se dospjelost tražbine dokazuje zapisnikom o nagodbi (članak 26. stavak 2. ZIP-a). Sukladno članku 1. sporazuma stranaka od 23. travnja 2007. godine, potraživanja iz ugovora o dugoročnom kreditu u iznosu do 400.000,00 KM dospijevaju u slučaju zakašnjenja sa ispunjenjem bilo koje preuzete obveze od dužnika, tj. izvršenika, kao u predmetnom slučaju, pa su stoga u tom smislu neutemeljena sva suprotna razlaganja u žalbi.
12. Potom je Kantonalni sud pojasnio da je notarska isprava izvršna isprava ukoliko je sastavljena u propisanoj formi i ako je sastavljana o nekom pravu potraživanja, koje ima kao predmet plaćanje neke određene sume novca, u konkretnom slučaju 950.000,00 KM s pripadajućom kamatom po ugovoru o dugoročnom kreditu od 4. srpnja 2007. godine, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odgađanja (članak 90. stavak 1. Zakona o notarima). Još je pojašnjeno da za izvršnost isprava iz st. 1. i 2. članka 90. Zakona o notarima nije potrebna nikakva daljnja aktivnost izvršnog suda (članak 90. stavak 3. Zakona o notarima). Na koncu se Kantonalni sud pozvao na odredbu članka 30. stavak (1) ZIP-a koju je citirao naglasivši da do promjene na strani tražitelja izvršenja može doći prilikom podnošenja prijedloga za izvršenje, ali i u tijeku izvršnog postupka, sve do njegovog okončanja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europski sud) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U apelaciji se navodi da je izvršni postupak pokrenuo tražitelj izvršenja (Hypo Alpe Adria Bank d.o.o. Mostar) protiv izvršenika (RM & Co. za graditeljstvo, trgovinu i usluge Ljubuški), i to ne temelju Rješenja o izvršenju broj 063-Ip-07-000 043 od 23. travnja 2007. godine na osnovi ugovora o dugoročnom kreditu od 19. travnja 2007. godine u iznosu od 400.000,00 KM koji su zaključili tražitelj izvršenja i izvršenik i notarski obrađenog ugovora o zasnivanju hipoteke od 11. srpnja 2007. godine na osnovi ugovora o dugoročnom kreditu od 4. srpnja 2007. godine u iznosu od 950.000,00 KM koji su zaključile iste ugovorne strane. U apelaciji se tvrdi da je navedeno rješenje o izvršenju nezakonito i nepodobno za izvršenje.
14. Apelantica nadalje napominje da se među nekretninama koje su predmet izvršenja nalazi i stan zajedno sa podrumom u njezinom vlasništvu, odnosno sa suvlasničkim dijelom od 44/1000 pri čemu je naglasila da je vlasništvo na stanu stekla temeljem ugovora o prodaji stana koji je zaključila sa izvršenikom 27. studenog 2009. godine, te ugovora o izmjenama i dopunama tog ugovora o prodaji stana od 5. travnja 2013. godine (apelantica nije priložila navedene ugovore, ali je priložila zk. izvadak kao dokaz o suvlasništvu na stanu i podrumskom prostoru iz kojeg je vidljivo da je upis izvršen 20. svibnja 2013. godine, te da je u tom ulošku već bila upisana hipoteka u korist tražitelja izvršenja) uz pribavljenu suglasnost tražitelja izvršenja, koju je priložila uz apelaciju. Prema apelantičinoj ocjeni, navedeno jasno ukazuje da je tražitelju izvršenja bilo poznato da je apelantica stvarni vlasnik stana i da ona nema nikakvih dospjelih, niti nedospjelih obveza prema tražitelju izvršenja po bilo kojoj osnovi. Zatim ističe da ne postoji validna isprava za upis hipoteke, niti dozvola za upis hipoteke, niti postoji zakonska osnova za zaključenje ugovora o ustupanju potraživanja na novog tražitelja izvršenja („Bora“ d.o.o. Banjaluka). Za apelanticu ostaje nejasno na temelju čega su sudovi dozvolili i odredili izvršenje u korist novog tražitelja izvršenja zbog čega smatra da je osporeno rješenje nezakonito i proizvoljno.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantičinih prava na koja se u apelaciji neutemeljeno pozvala. Još je pojašnjeno da se temeljem notarske isprave na osnovi koje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na određenoj nekretnine može u svrhu plaćanja potraživanja neposredno nakon dospijeća zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao (članak 90. stavak (2) Zakona o notarima), a što je slučaj u konkretnom predmetu.
16. Općinski sud je sve prigovore ocijenio neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Novi tražitelj izvršenja u iscrpnom odgovoru na apelaciju potkrijepljenom relevantnim dokumentima navodi da je na predmetnim nekretninama na koje se apelantica poziva sada upisana hipoteka u njegovu korist. Smatra da su redovni sudovi proveli zakonit postupak uz pravilnu primjenu prava ocijenivši sve apelantičine prigovore neutemeljenim. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03-ispravka, 33/06-ispravka, 39/09, 74/11-O.U.S. i 35/12 ), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Članak 26. st. (1) i (2) Izvršnost poravnanja (1) Sudsko odnosno upravno poravnanje izvršno je ako je potraživanje koje se prema njemu treba ispuniti dospjelo.
(2) Dospjelost potraživanja dokazuje se zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom ispravom.
Članak 30. stavak (1) Prijelaz potraživanja ili obveze (1)Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao tražitelj izvršenja ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na nju preneseno ili da je na nju na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prijenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku.
19. U Zakonu o notarima („Službene novine FBiH“ broj 45/02) relevantne odredbe glase: Izvršne isprave notara Članak 90.
Izvršna isprava Isprave notara su izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene o nekom pravu potraživanja, koje ima za predmet plaćanje neke određene sume novca ili davanje određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja.
Na temelju notarske isprave na osnovi koje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini, može se u svrhu plaćanja osiguranog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao.
Za izvršnost isprava iz st. 1. i 2. ovog članka nije potrebna nikakva dalja aktivnost izvršnog suda.
VI.Dopustivost
20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije
22. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetnom apelacijom osporava rješenja koja su donesena u okviru izvršnog postupka koji je pokrenuo tražitelj izvršenja u kojima se apelantica pojavljuje u svojstvu treće osobe. Potom, Ustavni sud podsjeća da su se redovni sudovi u osporenim rješenjima bavili pitanjem ispunjenosti uvjeta za primjenu članka 30. stavak 1. ZIP-a. Naime, redovni sudovi su osporenim rješenjima uvažili prijedlog novog tražitelja izvršenja („Bora“ d.o.o. Banjaluka) da stupi u izvršni postupak koji je pokrenut 2007. godine na mjesto ranijeg tražitelja izvršenja (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar). Budući da apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu osporenih rješenja, potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak koji apelantica osporava u okviru izvršnog postupka pokreće pitanje apelantičinih građanskih prava i obveza, u smislu članka 6. Europske konvencije.
23. U svezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje: Da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza? (vidi odluke Europskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. srpnja 1989. godine, stavak 41, kao i H. protiv Francuske od 24. listopada 1989. godine, stavak 47). Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod predmetnog postupka bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza apelanta.
24. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena njezina žalba koju je podnijela u svojstvu treće osobe protiv rješenja kojim je, u smislu članka 30. stavak (1) ZIP-a, novom tražitelju izvršenja dozvoljeno da stupi u izvršni postupak na mjesto ranijeg tražitelja izvršenja. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku isključivo raspravljalo o procesnom pitanju ispunjenosti uvjeta iz članka 30. stavak (1) ZIP-a u odnosu na starog i novog tražitelja izvršenja, a ne o građanskim pravima i obvezama apelantice, niti joj je osporenim rješenjem nametnuta bilo kakva obveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj je doneseno osporeno rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantičinih građanskih prava i obveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti u domenu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
25. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 63 0 Ip 006306 16 Pž od 15. travnja 2016. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 5. svibnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. srpnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica pobija rješenje Kantonalnog suda jer smatra da je tim rješenjem povrijeđeno njezino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na imovinu
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
k) Pravo na imovinu;
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. Ustavni sud podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. istog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine sukladno javnom interesu. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se promatrati u svjetlu prvog pravila (vidi, Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 301-A, stavak 51).
31. U svezi s apelantičinim navodima kojima tvrdi da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda došlo do kršenja njezinog prava na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li apelantica ima imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
32. Sukladno navedenom, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i neovisno je o formalnoj klasifikaciji u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi, Europski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stavak 54).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelantica u predmetnom postupku pojavila u svojstvu treće osobe kao zainteresirana stranka u izvršnom predmetu koji je pokrenut Rješenjem o izvršenju broj 063-0 Ip-07-000 043 od 23. travnja 2007. godine na prijedlog tražitelja izvršenja (Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) protiv izvršenika (RM & Co. d.o.o. Ljubuški) kao korisnika dugoročnih kredita (400.000,00 KM i 950.000,00 KM) čija naplata je osigurana zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretninama izvršenika u korist tražitelja izvršenja. Iz raspoloživih dokumenata je vidljivo da je hipotekarno pravo tražitelja izvršenja na nekretninama izvršenika upisano tijekom travnja i srpnja 2007. godine, između ostalih, u zk. ulošku broj 3722 k.o. Ljubuški. Uvidom u navedeni zk. uložak koji je apelantica dostavila na uvid vidljivo je da je ona u tom ulošku na određenim parcelama upisana kao suvlasnica trosobnog stana i podrumskog prostora, sve na zajedničkoj nekretnini, i da je upis tog njezinog prava u zemljišnu knjigu izvršen 20. svibnja 2013. godine. Pošto se sporno izvršenje radi naplate duga po osnovi dugoročnih kredita jednim dijelom odnosi i na stan i podrum koji se u javnim evidencijama vode na apelantici, proizlazi da apelantica posjeduje „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
34. Sukladno navedenom, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim rješenjima kojima je dozvoljena promjena na strani tražitelja izvršenja, u smislu članka 30. stavak (1) ZIP-a, došlo do miješanja u apelantičino pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sporno izvršenje na nekretninama izvršenika (sa kojim je apelantica 27. studenog 2009. godine sklopila ugovor o prodaji stana i podruma, odnosno 20. svibnja 2013. godine ugovor o izmjenama i dopunama ugovora o prodaji) pokrenuto u travnju 2007. godine (dakle, prije nego što je apelantica od izvršenika kupila predmetne nekretnine), koje je osporenim rješenjem u svemu ostalo na snazi, osim u dijelu označavanja tražitelja izvršenja. Sukladno činjenici da je osporenim rješenjem kojim je dozvoljena promjena na strani tražitelja izvršenja odlučeno da rješenje o izvršenju koje je pokrenuto 2007. godine ostaje na pravnoj snazi i da se izvršenje jednim dijelom odnosi i na nekretnine apelantice (vlasništvo na stanu i podrumu), Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjem, obzirom na tu okolnost, došlo do miješanja u apelantičino pravo na imovinu.
35. Obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantičinu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) sukladno principu proporcionalnosti.
36. Ispitujući zakonitost miješanja Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe ZIP-a (između ostalih, čl. 26. st. (1) i (2) i 30. stavak (1) i Zakona o notarima (članak 90). Ustavni sud zapaža da odredba članka 30. stavak (1) ZIP-a omogućava promjenu na strani tražitelja izvršenja ako osoba koja nije označena u izvršnoj ispravi javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na nju preneseno ili da je na nju na drugi način prešlo, a ispunjenost tih uvjeta u okolnostima konkretnog slučaja pojasnio je Kantonalni sud u osporenom rješenju. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je uknjižba založnog prava na nekretninama založnog dužnika (izvršenika) bila već uknjižena u korist vjerovnika (tražitelja izvršenja), a da je novi tražitelj izvršenja uz prijedlog dostavio relevantne dokumente kojim je dokazao prijenos potraživanja (ugovor o ustupanju potraživanja od 10. studenog 2014. godine i notarsku izjavu (suglasnost) o prijenosu založnog prava). Prema ocjeni Ustavnog suda, Kantonalni sud je dovoljno jasno i precizno obrazložio iz kog razloga je prihvatio stav prvostupanjskog suda, odnosno zašto je neutemeljena apelantičina žalba. Stoga, imajući u vidu dano obrazloženje Kantonalnog suda u svjetlu relevantnih odredaba ZIP-a i Zakona o notarima, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo predviđeno zakonom.
37. Ustavni sud smatra da je osporeno rješenje doneseno u javnom interesu koji se zasniva na pravu tražitelja izvršenja da u svrhu nekih svojih interesa raspolaže svojim nespornim potraživanjem i da ga pod određenim uvjetima ustupi drugoj osobi.
38. Za Ustavni sud ostaje još da odgovori na pitanje da li osporeno rješenje narušava princip proporcionalnosti između javnog i apelantičinog interesa. U svezi s tim, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je založno pravo na nekretninama izvršenika po osnovi dva dugoročna kredita u javnim evidencijama upisano još 2007. godine, kada je pokrenut izvršni postupak na zahtjev prijašnjeg tražitelja izvršenja protiv izvršenika. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelantica kuporodajni ugovor sa izvršenikom zaključila u studenom 2009. godine, odnosno da je u travnju 2013. godine zaključila ugovor o izmjenama i dopunama navedenog ugovora, te da je svoje pravo na navedenim nekretninama u zemljišnu knjigu upisala u svibnju 2013. godne. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da se apelantica na stanu i podrumu vodi sa suvlasničkim dijelom 44/1000 na zajedničkom dijelu nekretnine. Ustavni sud, također, zapaža da je apelatnica uknjižbu svog prava u zemljišnu knjigu ishodila uz suglasnost tražitelja izvršenja (Hipo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) koji je u svibnju 2013. godine apelantici izdao suglasnost za uknjižbu prava vlasništva na etažnom dijelu založene zgrade uz napomenu da svi upisani tereti i zabilježbe u korist Banke ostaju nepromijenjeni uključujući i etažni dio koji je apelanica kupila od izvršenika. Stoga, imajući u vidu sve navedene okolnosti, posebno činjenicu da je apelantica kupila stan u etažnom vlasništvu koji je već bio opterećen hipotekom i da se uknjižila na etažnom dijelu već založene zgrade, čega je svakako morala biti svjesna prije nego što se odlučila na kupnju nekretnine na što ju je notar koji je sačinio ugovor morao upozoriti, prema ocjeni Ustavnog suda, na apelanticu nije stavljen pretjeran teret koji narušava pravičan balans između javnog i apelantičinog interesa, što je sukladno standardima zaštite prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.
41. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević