Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2742/16 („SIXT RENT A CAR“ Malmö, K. Š.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Krivični postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2742/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2742/16, rješavajući apelaciju „SIXT Rent a Car“ Malmö, Kraljevina Švedska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „SIXT Rent a Car“ Malmö, Kraljevina Švedska.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 019120 16 Kž 4 od 24. marta 2016. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „SIXT Rent a Car“ Malmö, Kraljevina Švedska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Suad Suljić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 019120 16 Kž 4 od 24. marta 2016. godine i S1 3 K 019120 15 K od 19. oktobra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 9. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužiteljstvo dostavili su 14. i 17. maja 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 019120 15 K od 19. oktobra 2015. godine, na osnovu zaključenog sporazuma o priznanju krivice, osuđenik O.A.S. (u daljnjem tekstu: osuđenik), pored ostalog, proglašen je krivim zato što se „…na području Vogošće sastao sa A.R i A.Š., te od njih preuzeo improviziranu eksplozivnu napravu, koja se sastoji od dvije bojeve ručne bombe, i to jedne oznake M75, a druga oznake M93, namijenjene za uništavanje žive sile neprijatelja, te je sakrio u tapecirung u unutrašnjosti ispod krova vozila „audi“ A6 (…), te su dolaskom pred Granični prelaz Bosanski Brod, od strane policijskih službenika Državne agencije za istrage i zaštitu zaustavljeni i lišeni slobode, kojom prilikom je u vozilu osuđenika pronađena i privremeno oduzeta improvizirana eksplozivna naprava (…) čime je počinio krivično djelo neovlašteni promet oružjem, vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH)….“. Za počinjenje navedenog krivičnog djela osuđeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Pored navedenog, na osnovu odredaba člana 193. stav 6. KZBiH, od osuđenika je oduzeto putničko motorno vozilo „audi“ A6 (koje je apelantovo vlasništvo) sa podacima kao u izreci presude, ključevi sa privjeskom apelanta, tri lista koja čine ugovor, podaci o vozilu i „zeleni karton“ kao sredstvo koje je korišteno za transport oružja i vojne opreme, koji su oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 16-04/1-04-1- 10/15 od 13. marta 2015. godine.

6. U odnosu na odluku o oduzimanju vozila, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je, shodno imperativnoj odredbi člana 193. stav 6. KZBiH, od osuđenika oduzeo putničko motorno vozilo sa podacima kao u izreci presude koje je apelantovo vlasništvo, tri lista koja čine ugovor, podatke o vozilu i „zeleni karton“, kao sredstvo koje je korišteno za transport oružja i vojne opreme a koji su oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 13. marta 2015. godine.

7. Presudom vijeća Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 3 K 019120 16 Kž 4 od 24. marta 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

8. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima, Apelacijsko vijeće je istaklo da ne nalazi spornom odluku prvostepenog suda da vozilo kojim je prevožena improvizirana eksplozivna naprava treba biti oduzeto. Naime, Tužiteljstvo je u odgovoru na izjavljenu žalbu pravilno navelo da iz dokaza koji su prezentirani jasno proizlazi da je predmetno vozilo osuđenik koristio upravo zbog toga što je pogodno transportno sredstvo s obzirom na to da je imalo takve gabaritske karakteristike koje su mu omogućile da eksplozivnu napravu sakrije u unutrašnjosti krova motornog vozila. S tim u vezi, Apelacijsko vijeće je istaklo da je ocijenilo imperativnu normu člana 193. stav 6. KZBiH, kao i utvrđeno činjenično stanje, te je zaključilo da je predmetno vozilo korišteno kao transportno sredstvo i da se zbog toga treba oduzeti. Također, Apelacijsko vijeće je ukazalo da se u konkretnom slučaju ne radi o oduzimanju predmeta na osnovu člana 74. st. 1. i 2. KZBiH, već da se radi o obaveznom oduzimanju predmeta na osnovu zakonske odredbe iz člana 193. stav 6. KZBiH i člana 74. stav 3. KZBiH kojom je propisano da se zakonom može propisati obavezno oduzimanje predmeta, što je u konkretnom predmetu slučaj. U vezi sa navedenim, Apelacijsko vijeće je istaklo da za raspravljanje o ovom pitanju nije odlučujuća činjenica ko je vlasnik vozila - transportnog sredstva kojim je prevožena eksplozivna naprava, jer to nije niti relevantno kada se ima u vidu odredba imperativnog karaktera koja je propisana uz krivično djelo neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe.

9. Apelacijsko vijeće je dalje zaključilo da su neosnovani i žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koje se odnose na pregovaranje o krivici (član 231. ZKPBiH), kao i one koje se odnose na sadržaj osuđujuće presude (član 290. u vezi sa članom 285. ZKPBiH). Naime, u postupak pregovaranja o krivici uključeni su optuženi, branitelj i tužitelj, pa vlasnik oduzetog vozila ne može biti osoba koja je uključena u taj postupak s obzirom na to da su norme o krivičnom postupku jasne u pogledu toga ko može biti stranka u postupku. Apelant je kao vlasnik stvari imao i koristio mogućnost da traži povrat stvari tokom postupka, a o čemu je već odlučivano tokom istrage. Također, apelant će u predviđenom postupku moći potraživati svoja prava s obzirom na to da se odlukom o oduzimanju predmeta ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinioca. Slijedom navedenog, prvostepeni sud nije propustio da odluči o imovinskopravnom zahtjevu s obzirom na to da u konkretnom slučaju to nije bio ni u obavezi, jer jedina relevantna odluka za apelanta jeste da se oduzima predmetno motorno vozilo, a sva ostala prava u vezi sa naknadom štete može potraživati u za to predviđenom parničnom postupku, bez uvjetovanosti da je sud u krivičnom postupku prethodno donio odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da se povreda njegovog prava ogleda u tome što je prvostepeni sud zanemario njegova prava kao oštećenog povodom raspravljanja u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno mogućnost postavljanja imovinskopravnog zahtjeva prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, čime mu je onemogućeno da zaštiti svoju imovinu koju je osuđenik zloupotrijebio. Također, apelant smatra da je drugostepeni sud donio odluku bez upuštanja u ocjenu opravdanosti razloga navedenih za izricanje mjere oduzimanja i uništavanja predmetnog vozila a u presudi nije ispitan niti jedan navod koji je iznesen u žalbi. Apelant dalje tvrdi da njegovo vozilo nije bilo namjensko vozilo, niti se prilikom vještačenja utvrdilo da je imalo posebne pregrade za skrivanje oružja ili vojne opreme, već da je osuđeni iznajmio vozilo u Kraljevini Švedskoj i da vlasnik vozila nije umiješan u krivično djelo koje se vodilo u predmetnoj pravnoj stvari, već je postupao kao savjestan preduzetnik prilikom iznajmljivanja spornog vozila. S tim u vezi, apelant je ukazao na odredbu člana 74. KZBiH, te istakao da je opasnost od ponovnog učinjenja krivičnog djela isključena, te smatra da je predmetno vozilo oduzeto bez zakonskog osnova, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu, naročito zbog činjenice da nije učesnik krivičnog djela koje je predmet postupka. II.Odgovor na apelaciju

11. Sud BiH je naveo da je apelant identične prigovore iznosio u žalbi protiv prvostepene presude i da se taj sud o tim prigovorima dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio u osporenim presudama. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je u drugostepenoj presudi jasno navedeno da je Apelacijsko vijeće, ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, kao i imperativnu normu člana 193. stav 6. KZBiH kojom je propisano obavezno oduzimanje predmeta, zaključilo da je predmetno motorno vozilo korišteno kao transportno sredstvo i da je zbog toga i oduzeto. Pored toga, Sud BiH je naveo da osoba koja je vlasnik oduzetog vozila ne može biti uključena u postupak pregovaranja o krivici s obzirom na to da su norme krivičnog postupka u tom pogledu jasne, a apelant je kao vlasnik imao i koristio mogućnost da traži povrat stvari tokom postupka, a o čemu je već odlučivano. Najzad, Sud BiH je istakao da će apelant u predviđenom postupku moći potraživati svoja prava, jer se odlukom o oduzimanju predmeta ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinioca. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tužiteljstvo je istaklo da iz provedenih dokaza proizlazi da je osuđeni oduzeto motorno vozilo koristio kao pogodno sredstvo za transport, jer je imalo takve unutrašnje karakteristike koje su mu omogućile da eksplozivnu napravu sakrije u unutrašnjost krova motornog vozila, što je osuđeni i učinio i na takvom skrivenom mjestu pokušao prevesti eksplozivnu napravu u Kraljevinu Švedsku. S obzirom na navedeno, Tužiteljstvo smatra da je Sud BiH ispravno postupio kada je odlučio da predmetno vozilo treba biti oduzeto, pri čemu je ocijenilo imperativnu odredbu člana 193. stav 6. KZBiH. Imajući u vidu navedeno, Tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14 ) koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela relevantne odredbe glase:

Svrha mjera sigurnosti Član 68.

Svrha mjera sigurnosti je da se otklone stanja ili uvjeti koji mogu utjecati da učinilac ubuduće učini krivična djela.

Vrste mjera sigurnosti Član 69. tačka d) Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere sigurnosti:

d) oduzimanje predmeta.

Oduzimanje predmeta Član 74.

(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela oduzet će se, kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili kada se u cilju zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje čini neophodno, ako su vlasništvo učinioca.

(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinioca ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali time se ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinioca.

(3) Zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.

Neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe Član 193. st. (1) i (6) (1) Ko uvozi, izvozi, prevozi ili posreduje u prometu oružja ili vojne opreme bez dozvole propisane zakonom Bosne i Hercegovine, ili u suprotnosti s međunarodnim pravom ili ko daje krive podatke ili propusti prikazati činjenice u postupku davanja dozvole u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine, ili ko propusti u skladu sa zakonom Bosne i Hercegovine registrirati ugovor u vezi sa oružjem ili vojnom opremom, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(6) Oružje, vojna oprema, proizvodi dvojne namjene, kao i sredstva za njihov transport ili rasturanje, bit će oduzeti.

14. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. tačka h) Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

h) “oštećeni” je osoba kojoj je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo… Član 246. st. (1) i (6) tač. a) i e) Pregovaranje o krivici (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branitelj mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred apelacijskim vijećem pregovarati s tužiteljem o uvjetima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, Sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i troškove krivičnog postupka,

e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiteljem izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.

Član 285. stav (1) tačka e) Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

e) odluku o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 74.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držaocu, VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Apelacijskog vijeća broj S1 3 K 019120 16 Kž 4 od 24. marta 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 25. aprila 2016. godine, a da je podnio apelaciju 24. juna 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda kojima se presude osporavaju u dijelu odluke o mjeri sigurnosti oduzimanja njegovog vozila, kao i da iz sadržaja osporenih presuda proizlazi da je odluka o oduzimanju vozila donesena na osnovu imperativne odredbe člana 193. stav 6. KZBiH, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantove navode neophodno prvenstveno razmotriti u kontekstu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(k) Pravo na imovinu.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Ustavni sud najprije podsjeća da se prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo mora utvrditi je li apelant titular prava koja se ubrajaju u član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju osporenim presudama od osuđenog je oduzeto predmetno vozilo koje je kao prijevozno sredstvo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela. Imajući u vidu da tokom postupka nije bilo sporno da je apelant vlasnik vozila, Ustavni sud konstatira da predmetno vozilo za apelanta predstavlja imovinu, odnosno da je apelant titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalog, Evropski sud, AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. oktobar 1986, stav 48, Serija A br. 108, te Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije [VV], br. 38433/09, stav 185., ESLJP 2012. godine).

25. Polazeći od navedenog, Ustavni sud treba utvrditi je li osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, je li to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i je li to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da osporene presude kojim je oduzeto apelantovo vozilo nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na neometano uživanje imovine i lišavanje apelanta imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud smatra da je primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine (vidi, Evropski sud, Andonoski protiv bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, br. 16225/08, stav 12., od 17. septembra 2015. godine).

27. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati da li je Sud BiH opravdano lišio apelanta njegove imovine. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti.

28. Razmatrajući pitanje jesu li osporene presude kojima je apelant lišen imovine utemeljene na zakonu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o mjeri sigurnosti oduzimanja predmetnog vozila utemeljili na odredbi člana 193. stav 6. KZBiH kojom je propisano obavezno oduzimanje oružja, vojne opreme, proizvoda dvojne namjene, kao i sredstava za njihov transport ili rasturanje. U vezi sa apelantovim navodima kojima se poziva na odredbu člana 74. KZBiH, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su tom odredbom propisani uvjeti za oduzimanje predmeta koji su, pored ostalog, upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela i kada nisu vlasništvo učinioca krivičnog djela. Ti predmeti mogu biti oduzeti ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala (član 74. stav 3. KZBiH). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 74. stav 3. KZBiH proizlazi da se zakonom može propisati obavezno oduzimanje predmeta što je učinjeno odredbom člana 193. stav 6. KZBiH koja u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis odredbu na osnovu koje su redovni sudovi donijeli osporene odluke. Prema tome, sadržaj navedenih odredaba ne potkrepljuju apelantove navode da je zapljena njegovog vozila posljedica proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Iz navedenog proizlazi da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka propisan u relevantnom navedenom zakonu koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZBiH dovoljno jasno formulirane). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

29. Ustavni sud dalje konstatira da nezakoniti promet oružjem ili vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe predstavlja opasnost za mir i sigurnost svake države i međunarodne zajednice u cjelini. Istovremeno, takav promet oružjem ili vojnom opremom omogućava njegovim nosiocima stjecanje značajnih prihoda, koji oni potom mogu usmjeravati u druge kriminalne aktivnosti, ali i u redovne finansijske i poslovne tokove i djelatnosti i na taj način vršiti destabilizaciju država i međunarodne zajednice. Prema tome, cilj odredbe člana 193. stav 6. KZBiH kojom je propisana mjera sigurnosti obaveznog oduzimanja oružja, vojne opreme, proizvoda dvojne namjene, kao i sredstava za njihov transport ili rasturanje sastoji se u otklanjanju stanja ili uvjeta koji mogu utjecati da učinilac ubuduće učini krivična djela iz čega proizlazi da ta mjera ima preventivnu funkciju kojom se ostvaruje zaštita mira i sigurnosti svake države i međunarodne zajednice u cjelini. Dakle, na osnovu izloženog slijedi da je apelant lišen svoje imovine u javnom interesu.

30. Naposljetku, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li zakonito lišavanje apelanta njegove imovine, koja je u javnom interesu, proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

31. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je pitanje postojanja pravične ravnoteže razmatrao Evropski sud u sličnom činjeničnom i pravnom predmetu B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije (vidi, B.K.M. Lojistik Tasimacilik Ticaret Limited Sirketi protiv Slovenije, br. 42079/12, od 17. januara 2017. godine, st. 43-53) koji se odnosio na zapljenu kamiona podnositelja predstavke kojeg je počinilac (zaposlenik podnositelja predstavke) koristio za počinjenje krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama i u kojemu je Evropski sud utvrdio da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, u tom predmetu Evropski sud je ukazao da postojanje pravične ravnoteže „…zavisi od mnogih činitelja, od kojih je ponašanje vlasnika imovine samo jedan element svih okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir (vidi, AGOSI, citiran gore, stav 54). Sud mora razmotriti da li su postupci vođeni u konkretnom predmetu omogućili razumno uzimanje u obzir stepena krivice ili brige koji se mogu pripisati podnositelju predstavke-kompaniji ili barem uzimanje u obzir odnosa između postupanja kompanije i kršenja zakona do kojega je, van svake sumnje, došlo, te isto tako, da li su postupci o kojima je riječ dali podnositelju predstavke-kompaniji razumnu mogućnost iznošenja svog slučaja pred odgovorne organe vlasti (ibid., stav 55). Potrebno je napraviti opsežan uvid u postupke koji su primijenjeni da bi se moglo utvrditi da li su ovi uvjeti ispunjeni….“. Evropski sud je dalje u vezi sa okolnostima konkretnog predmeta istakao: „…U vezi s tim, ne čini se da je kamion preinačen za potrebe krijumčarenja droge, niti da je bilo prethodnih incidenata koji bi bili prouzrokovani propustom podnositelja predstavke-kompanije da spriječi prijevoz nezakonitih pošiljki njihovim vozilom koji bi doveli do postavljanja pitanja u vezi sa odgovornošću podnositelja predstavke-kompanije za počinjeno krivično djelo (...). Navedeno, zajedno sa činjenicom da je vozaču kamiona suđeno za krijumčarenje drogom i da je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od devet godina (…), teško može dovesti do zaključka da bi kamion mogao ponovno biti korišten za prijevoz ilegalnih supstanci (...). U svjetlu navedenog, Sud ne vidi kakve negativne posljedice bi mogle proizaći iz vraćanja kamiona vlasniku (…). Štaviše, oslanjajući se na član 73(2) Krivičnog zakona, Vlada je ostala kod tvrdnje da domaći propisi daju podnositelju predstavke-kompaniji djelotvornu mogućnost dobivanja kompenzacije/naknade za novčani gubitak tako što će je tražiti od vozača koji je osuđen za krijumčarenje droge kao strane odgovorne za pretrpljenu štetu. Međutim, u sličnoj situaciji je Sud već utvrdio da zahtjev za naknadu štete takve prirode povlači za sobom dalju neizvjesnost povodom pitanja imovine bona fide vlasnika jer bi se moglo utvrditi da je počinitelj nesolventan. Nije smatrano da zahtjev za kompenzaciju omogućava bona fide vlasnicima zadovoljavajuću mogućnost iznošenja svojih predmeta pred nadležne domaće organe vlasti (vidi, Bowler International Unit protiv Francuske, br. 1946/06, st. 44. i 45, 23. jula 2009. godine, te mutatis mutandis, Vasilevski, citiran gore, stav 59)….“

32. Polazeći od navedenih stavova Evropskog suda, Ustavni sud najprije primjećuje da odredba člana 193. stav 6. KZBiH propisuje obaveznu konfiskaciju sredstva koje je korišteno za transport oružja. Iz sadržaja odredbe člana 193. stav 6. KZBiH proizlazi da za odluku suda u takvim predmetima nisu od značaja trud i dobra volja koje je vlasnik prijevoznog sredstva iskazao, odnosno okolnost da li je i na koji način vlasnik prijevoznog sredstva (koji nije počinitelj krivičnog djela) bio umiješan u počinjeno krivično djelo, odnosno da li je imao bilo kakva saznanja o nezakonitim aktivnostima vozača ili da li je propustio obavljati redovne kontrole vozila. Dakle, relevantni propisi uopće ne uzimaju u obzir odnos između postupanja vlasnika vozila i krivičnog djela iz čega proizlazi da odredbom člana 193. stav 6. KZBiH apelantu nije data razumna mogućnost iznošenja svog slučaja pred organe vlasti. U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da je nesporno da zaštita ljudskog zdravlja i života zahtijeva odlučnu akciju kako bi se smanjio broj krivičnih djela povezanih sa trgovinom naoružanjem i vojnom opremom. Međutim, konfiskacija predmeta koji su upotrijebljeni da bi se počinilo to krivično djelo može nametnuti prevelik teret na treću stranu kojoj pripada navedena imovina. U vezi sa time, Ustavni sud smatra da uspostavljanje ravnoteže između općeg interesa sprečavanja kriminala i zaštite prava pojedinaca u ovim okolnostima znači da nametanje takvog tereta vlasniku relevantne imovine može biti opravdano samo ako rizik povrata njegove imovine omogućava promet oružjem i vojnom opremom i podriva borbu protiv organiziranog kriminala, te tako preteže nad interesom vlasnika za povrat imovine. To, pored ostalog, proizlazi iz odredbe člana 68. KZBiH kojom je propisano da se svrha mjera sigurnosti (među kojima je i oduzimanje predmeta) sastoji u tome da se otklone stanja ili uvjeti koji mogu utjecati da učinilac ubuduće učini krivična djela.

33. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je predmetno vozilo preinačeno za potrebe prijenosa eksplozivne naprave, već da je eksplozivna naprava bila sakrivena u tapecirung u unutrašnjosti ispod krova vozila. Također, iz stanja u spisu ne proizlazi da je bilo prethodnih incidenata sa tim vozilom, ili koji bi bili prouzrokovani apelantovim propustom da se vozilima koja se daju u najam vrši prijevoz nezakonitih predmeta, koji bi doveli do postavljanja pitanja u vezi sa odgovornošću podnositelja predstavke-kompanije za počinjeno krivično djelo. Navedeno, zajedno sa činjenicom da je vozač koji je zakonito iznajmio sporno vozilo osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine teško može dovesti do zaključka da bi to isto vozilo ponovno moglo biti korišteno za prijevoz oružja i da je zbog toga nužno njegovo oduzimanje, te da potreba za oduzimanjem vozila nadilazi interes apelanta kao vlasnika za ponovnim vraćanjem vozila, što je očigledno bio njegov glavni cilj u predmetnom postupku. Nadalje, u vezi sa stavom redovnih sudova prema kojem je za apelanta jedina relevantna odluka da se oduzima predmetno motorno vozilo, te da sva ostala prava u vezi sa naknadom štete može potraživati u za to predviđenom parničnom postupku, Ustavni sud ponavlja stav Evropskog suda: „…Međutim, u sličnoj situaciji je Sud već utvrdio da je zahtjev za naknadu štete takve prirode da povlači za sobom dalju neizvjesnost povodom pitanja imovine bona fide vlasnika, jer bi se moglo utvrditi da je počinitelj nesolventan. Nije smatrano da zahtjev za kompenzaciju omogućava bona fide vlasnicima zadovoljavajuću mogućnost iznošenja svojih predmeta pred nadležne domaće organe vlasti…“

34. Prema tome, imajući u vidu da u konkretnom predmetu prilikom donošenja odluka nije uzet u obzir stepen krivice ili brige koja se mogla pripisati apelantu, niti je uzet u obzir odnos između postupanja apelanta i kršenja zakona do kojega je, van svake sumnje, došlo, niti je u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima apelantu data razumna mogućnost iznošenja svog slučaja, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje vlasništva.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Posljedično tome, Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti osporavanu odluku, te predmet vratiti Sudu Bosne i Hercegovine kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada prilikom donošenja osporenih odluka nije uzet u obzir stepen krivice ili brige koja se mogla pripisati apelantu, niti je uzet u obzir odnos između postupanja apelanta i kršenja zakona do kojega je, van svake sumnje, došlo, niti je u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima apelantu data razumna mogućnost iznošenja svog slučaja, zbog čega u konkretnom predmetu nije postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje vlasništva.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2742/16 („SIXT RENT A CAR“ Malmö, K. Š.) | Sudska praksa | Aktio