Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2868/16 (E. M. iz Zenice)
Odluka donesena 11. 09. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Minimalna prava optuženog - obavještenje na jeziku koji razumije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2868/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 09. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2868/16, rješavajući apelaciju Edina Mehića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. rujna 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Edina Mehića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 126516 16 Pžp od 6. lipnja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pr 126526 15 od 13. travnja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Edin Mehić iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 4. srpnja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 126516 16 Pžp od 6. lipnja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 126526 15 od 13. travnja 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: JPVIK) zatraženo je 16. veljače 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 21. a Općinski sud 22. veljače 2018. godine. JPVIK, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 19. veljače 2018. godine, nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 Pr 126526 15 od 13. travnja 2016. godine, postupajući po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka JPVIK, apelanta proglasio odgovornim da je počinio prekršaje iz čl. 35, 23. i 63. Odluke o vodovodu i kanalizaciji, za svaki od počinjenih prekršaja mu je izrečena novčana kazna u iznosu od po 1.000 KM, te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 3.000 KM.
6. Na temelju predočenih materijalnih dokaza od JPVIK: naloga za isključenje sa vodovodne mreže od 12. kolovoza 2015. godine, zapisnika o kontroli korisnika usluga od 20. kolovoza 2015. godine, zapisnika o nemogućnosti izvršenja naloga za isključenje od 16. rujna 2015. godine sačinjenog 22. rujna 2015. godine, apelantovog zahtjeva i urgencije od 9. i 17. rujna 2015. godine, prijave JPVIK o uočenim nepravilnostima prilikom redovnog očitavanja vodomjera od 11. rujna 2015. godine, te dokaza koje je predočio apelant: prijave i odjave osiguranja od 10. veljače 2015. godine i ugovora o zakupu poslovnog prostora od 30. ožujka 2015. godine, Općinski sud je zaključio da je apelant odgovoran za prekršaje iz čl. 35, 23. i 63. Odluke o vodovodu i kanalizaciji. Sadržaj pobrojanih dokaza detaljno je interpretiran u obrazloženju rješenja.
7. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je apelant kao vlasnik poslovnog prostora 20. kolovoza 2015. godine ovlaštenim osobama JPVIK, koje su postupale po nalogu za isključenje iz vodovodne mreže od 12. kolovoza 2015. godine zbog neizmirenog duga od 2.221.52 KM, onemogućio nesmetan pristup vodomjeru koji se nalazi u šahtu u podrumu zgrade, tako što je zaključao šaht u kom se vodomjer nalazi. Općinski sud je zaključio da se u opisanim radnjama apelanta stječu obilježja prekršaja iz članka 35. Odluke o vodovodu i kanalizaciji kojim je propisano da je potrošač dužan omogućiti nesmetan pristup vodomjeru bez obzira gdje se vodomjer nalazi a što apelant nije učinio.
8. Nadalje, Općinski sud je zaključio da je apelant kao vlasnik poslovnog prostora 9. rujna 2015. godine samoinicijativno i bez odobrenja ovlaštenog tijela izvršio rekonstrukciju vodovodne mreže na način što je izmjestio brojilo iz šahta u podrumu zgrade u poslovni prostor u prizemlju zgrade iako, sukladno članku 31. Odluke o vodovodu i kanalizaciji, poslovni prostori moraju imati pojedinačne interne vodomjere koji moraju biti smješteni u oknima na javnim površinama i moraju biti povezani u jedan od sustava daljinskog očitanja, što bi bio uvjet za izmještanje brojila da je apelant postupio sukladno navedenom i podnio zahtjev za izmještanje JPVIK, a što nije učinio. Nadalje, ukazano je da je apelant nakon izmještanja vodomjera vodomjer i pokvario, pa je zahtjevom i urgencijom od 9. i 17. rujna 2015. godine zatražio od JPVIK da otkloni kvar i zamijeni brojilo. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da se u apelantovim radnjama stječu obilježja prekršaja iz članka 23. Odluke o vodovodu i kanalizaciji kojim je propisano da je zabranjeno samovoljno priključenje na vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, te ukoliko se to dogodi, da će JPVIK priključak isključiti na trošak samovoljnog priključioca i protiv njega pokrenuti postupak pred sudom, te će postupiti na isti način i u slučaju kad potrošač i korisnik bez odobrenja JPVIK na svom objektu ili zemljištu izvede nove interne vodovodne i kanalizacijske instalacije ili ih rekonstruira.
9. Nadalje, Općinski sud je zaključio da je apelant kao vlasnik poslovnog prostora onemogućio nesmetan pristup na dio nekretnine unutar poslovnog prostora na koji je bez suglasnosti ovlaštenog tijela samovoljno izmjestio vodomjer koji je po nalogu za isključenje od 16. rujna 2015. godine trebalo isključiti 22. rujna 2015. godine, tako što je na nalogu za isključenje napisao da mu je uručen 17. rujna 2015. godine i da ne dozvoljava isključenje a što je konstatirano zapisnikom od 23. rujna 2015. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da se u opisanim apelantovim radnjama stječu obilježja prekršaja iz članka 63. Odluke o vodovodu i kanalizaciji kojim je određeno da se, radi omogućavanja kontrole vodovodne i kanalizacijske mreže, mora omogućiti nesmetan pristup na sve dijelove nekretnine i u sve objekte u kojim su postavljene vodovodne i kanalizacijske instalacije.
10. Općinski sud je pri odmjeravanju kazne kao otežavajuće okolnosti ocijenio težinu počinjenih prekršaja, te činjenicu da je apelant prekršajno kažnjavan prema podacima iz prekršajne evidencije od 31. ožujka 2016. godine, dok olakšavajuće okolnosti nije našao.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 Pr 126516 16 Pžp od 6. lipnja 2016. godine, odlučujući po sucu pojedincu, odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda.
12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na obranu, te da su provedeni dokazi nezakoniti.
13. Kantonalni sud je neutemeljenim ocijenio apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na obranu, da nije upoznat sa svojim pravima u postupku, da mu je onemogućeno pravo na branitelja, te pravo predlaganja i provođenja dokaza i ispitivanje svjedoka. S tim u svezi je ukazano da je uvidom u zapisnik o usmenom pretresu od 31. ožujka 2016. godine utvrđeno da je apelantu omogućen pristup sudu, da je upoznat sa pravima iz članka 7. Zakona o prekršajima da može da se brani osobno ili uz pomoć branitelja, da je zaprimio fotokopiju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, da može predlagati dokaze i ispitivati svjedoke optužbe pod istim uvjetima kao i svjedoke obrane, da je dužan pomno pratiti usmeni pretres, da nije dužan da se brani i da odgovara na postavljena pitanja, a nakon čega se izjasnio da razumije što mu se stavlja na teret, da ne prihvaća odgovornost, te je iznio svoju obranu i u spis predmeta predao predložene dokaze koji su u dokaznom postupku i provedeni, te mu nije uskraćena ni mogućnost da iznese primjedbe na provedene dokaze predstavnika ovlaštenog tijela. Nadalje je navedeno da je apelant zapisnik svojeručno potpisao i time potvrdio točnost njegovog sadržaja, što znači da mu nije uskraćeno pravo na pristup sudu, iznošenje obrane i predlaganje dokaza, kako je to navedeno u žalbi. Kantonalni sud je zaključio da ne postoji povreda prava na obranu a time ni bitna povreda prekršajnog postupka uslijed utvrđenja apelantove odgovornosti zasnovane na nezakonitim dokazima. Kantonalni sud je, uvažavajući članak 11. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), zaključio da apelant neosnovano ukazuje da se materijalni dokazi na kojima je zasnovano prvostupanjsko rješenje imaju smatrati nezakonitim dokazom a zbog toga što se okolnosti koje su navedene u prilog tim tvrdnjama ne mogu podvesti pod povrede ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratificirala BiH, niti predstavljaju bitnu povredu ZKPFBiH.
14. U svezi sa apelantovim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je podsjetio da, sukladno članku 84. Zakona o prekršajima, ovo nije jedna od osnova zbog koih žalba može biti izjavljena.
15. Najzad, Kantonalni sud je istaknuo da nadležnost ovog suda proizlazi iz članka 88. stavak 2. Zakona o prekršajima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.(e) i (h) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6, članka 7. stavak 1. i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
17. Apelantovi opširni apelacioni navodi o povredi prava iz članka 6. Europske konvencije svode se na tvrdnju: da o njegovoj žalbi nije odlučio zakonom ustanovljeni sud, kao i da je drugostupanjski sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima koje je tumačio na način da mu je prekršio pravo iz članka 10. Europske konvencije, da se osporena rješenja zasnivaju na dokazima koji su nezakoniti i, s tim u svezi, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je prekršena pretpostavka nevinosti i da je teret dokazivanja prebačen na njega, da mu je uskraćeno pravo na branitelja, da mu je uskraćeno pravo da ispituje svjedoke suprotne strane i da predlaže svoje svjedoke, da je sud propustio da ga pita kojim jezikom želi da se koristi, da je pogrešno primijenjeno relevantno pravo.
18. U prilog tvrdnji o povredi prava iz članka 7. Europske konvencije apelant je istakao da nije poštivan „princip da se koristi blaži zakon“. Apelant ističe da nije izdan prekršajni nalog, sukladno čl. 53. i 54. Zakona o prekršajima kojim je regulirano kako, kada i na koji način se može izdati prekršajni nalog, odnosno prekršajni postupak pokrenuti podnošenjem zahtjeva, pa da mu je tako uskraćena i mogućnost da prihvati odgovornost uz predviđeno oslobađanje od plaćanja kazne u iznosu od 50%.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u prekršajnom postupku protiv apelanta nije došlo do kršenja prava na koja se pozvao u apelaciji, te zaključio da je apelacija neutemeljena.
20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u prekršajnom postupku protiv apelanta nije došlo do kršenja prava na koja se pozvao u apelaciji.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 5.
Svatko tko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takve osobe imaju pravo da:
1)smatraju se nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost sukladno zakonu;
2)u najkraćem roku biti obaviještene detaljno i na jeziku koji razumiju o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;
3)da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu njihove obrane;
4)brani se osobno, ili putem branitelja prema vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde; 5)ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete;
6)dobiju besplatnu pomoć prevoditelja ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.
Članak 16.
Izricanje prekršajne sankcije (1)Prekršajnu sankciju može izreći sud u prekršajnom postupku koji je pokrenut i proveden sukladno ovom zakonu.
(2)Ovlašteno tijelo može izreći prekršajnu sankciju putem izdavanja prekršajnog naloga sukladno postupku koji je propisan ovim zakonom.
Članak 18.
Primjena odredaba Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (…) (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona, sljedeće odredbe Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom "Osnovna načela";
(…) Glava VII. pod nazivom "Branitelj"; (…) Članak 19.
Odmjeravanje kazni Ako se prilikom odmjeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzročene teže posljedice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna može se ublažiti tako što će se izreći kazna ispod najmanje mjere kazne propisane za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske mjere te vrste kazne.
Članak 23.
Rok plaćanja novčane kazne (1) Rješenjem o prekršaju odredit će se rok u kojem novčana kazna treba biti plaćena, koji ne može biti kraći od osam dana niti dulji od tri mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o prekršaju.
(2) U slučaju plaćanja novčane kazne u roku određenom na temelju članka 57. ovog zakona kažnjenik se oslobađa plaćanja 50% iznosa izrečene novčane kazne.
Članak 24.
Stjecaj (1) Ukoliko okrivljenik jednom ili sa više radnji počini više prekršaja, novčana kazna utvrdit će se za svaki pojedini prekršaj, a onda će biti izrečena jedinstvena novčana kazna na temelju tako utvrđenih novčanih kazni.
(2) Izrečena jedinstvena novčana kazna iz stavka (1) ovog članka mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene novčane kazne, ali ne smije preći zbir utvrđenih novčanih kazni.
Članak 53.
Prekršajni postupak (1)Prekršajni postupak pokreće se na sljedeći način:
1) izdavanjem prekršajnog naloga ili 2)podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sudu koji je nadležan prema članku 15. stavak (2) ovog zakona.
(2)Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka podnijet će se samo u slučajevima kada ne postoje uvjeti za izdavanje prekršajnog naloga određeni u članku 54. ovog zakona.
Članak 54.
Izdavanje prekršajnog naloga (1)Ovlašteno tijelo izdat će prekršajni nalog ukoliko ustanovi da je prekršaj iz njegove nadležnosti utvrđen na jedan od sljedećih načina:
1) neposrednim opažanjem od ovlaštene službene osobe prilikom inspekcije, nadzora i pregleda, kao i uvida u službenu evidenciju nadležnog tijela, kao i druge službene dokumentacije koje je pravna ili fizička osoba koja obavlja samostalnu poslovnu djelatnost - obrt dužna voditi, odnosno imati sukladno zakonu ili službene zabilješke ili pisane prijave drugih ovlaštenih tijela;
2) na temelju podataka dobivenih upotrebom uređaja za nadzor ili mjerenje;
3) prilikom provođenja inspekcijskog ili drugog nadzora, pregledom dokumentacije, prostorija i robe, ili na drugi zakonit način ili na drugi posredan način na temelju izvršenog nadzora ili izvješća drugog ovlaštenog tijela ili 4) na temelju priznanja okrivljenog o izvršenju prekršaja pred ovlaštenim tijelom na licu mjesta počinjenja prekršaja ili u nekom drugom sudskom ili drugom postupku. (2) Prekršajni nalog može se izdati samo u slučajevima kada odgovarajući zakon ili drugi propis određuje fiksnu novčanu kaznu, kada novčana kazna može biti izračunata korištenjem matematičke formule, ili kada ovlašteno tijelo odluči izreći minimalnu novčanu kaznu, odnosno zaštitnu mjeru u najkraćem trajanju ili zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta određenu takvim zakonom ili drugim propisom.
(3)Ako okrivljeni izvrši više prekršaja u stjecaju, tada ovlašteno tijelo može prekršajnim nalogom izreći jedinstvenu novčanu kaznu primjenom članka 24. ovog zakona, a ako je za samo jedan od izvršenih prekršaja predviđena zaštitna mjera, može izreći i tu zaštitnu mjeru u najkraćem predviđenom trajanju.
(…) Članak 57.
Prihvaćanje odgovornosti Okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj tako što će platiti novčanu kaznu i sve druge obveze utvrđene prekršajnim nalogom u određenom roku, ili obavijestiti ovlašteno tijelo o prihvaćanju sankcije određene u prekršajnom nalogu, ukoliko je prekršajnim nalogom specificirano da je takvo obavještenje prihvatljiva alternativa. Svaka osoba koja prihvati odgovornost sukladno ovom članku ne može kasnije odbijati odgovornost, ili se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova.
Članak 69.
Postupak na usmenom pretresu (1)Usmeni pretres počet će objavljivanjem glavnog sadržaja prekršajnog naloga ili zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Sud će tražiti od okrivljenog da se izjasni o tome da li prihvaća odgovornost. Ako prihvati odgovornost, sud će razmatrati samo vrstu i visinu sankcije. U tom slučaju rješenje ne treba sadržavati obrazloženje, a u pouci će se navesti da se okrivljeni može žaliti samo u pogledu sankcije i zaštitne mjere. Ako okrivljeni odbija odgovornost, sud će pozvati predstavnika ovlaštenog tijela da izloži što se stavlja na teret okrivljenom.
(2) Teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj je na ovlaštenom tijelu. (3) Okrivljeni ima pravo iznijeti svoju obranu, ali nije obvezan govoriti ili iznositi dokaze.
(4) Svaka strana ima pravo biti saslušana i ispitati svjedoke koje je pozvala protivna strana.
(5) Svaka strana ima pravo prezentirati dokaze i podnositi prijedloge tijekom usmenog pretresa.
(6) Svaka strana ima pravo na zastupanje ili pomoć od odvjetnika.
(…) Članak 70.
Dokazi (1)Pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(2)Sud ne može svoju odluku zasnovati na dokazima do kojih se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda na način utvrđen u članku 11. Zakona o kaznenom postupku.
Članak 71.
Prethodno pitanje Ako primjena propisa o prekršaju ovisi o prethodnom rješenju kakvog pravnog pitanja za čije je rješenje nadležan sud u kojem drugom postupku ili koje drugo državno tijelo, sud može sam riješiti i to pitanje prema odredbama koje važe za dokazivanje u prekršajnom postupku. Rješenje tog pravnog pitanja ima učinak samo za prekršajni predmet o kojem se raspravlja.
Članak 84.
Osnovi za žalbu Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:
1)bitnih povreda prekršajnog postupka, 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.
Članak 85.
Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:
(…) 2)okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u čl. 4. i 5. ovog zakona;
(…) 6) rješenje o prekršaju zasniva se na dokazu koji se nije mogao koristiti, osim ako je očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista odluka ili (…) Članak 86.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:
1) radnja opisana u prekršajnom nalogu ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka predstavlja prekršaj;
(…) 5) odlukom o sankciji ili drugoj mjeri sud je prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu. Članak 88.
Razmatranje žalbe (…) (2)Po žalbama na rješenja prvostupanjskog suda kojim je izrečena novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda. Po žalbama na rješenja prvostupanjskog suda kojim je izrečena novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM drugostupanjski sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudaca od kojih je jedan predsjednik vijeća.
(…)
22. Odluka o vodovodu i kanalizaciji („Službene novine Općine Zenica“ br. 5/11 i 2/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Zabranjeno je samovoljno priključenje na vodovodnu i kanalizacionu mrežu. Ako se takav priključak izvede, JP “ViK” d.o.o. Zenica će priključak isključiti na trošak samovoljnog priključioca i protiv istog pokrenuti postupak pred sudom.
Član 25.
Svaki kvar ili štetu na vodovodnom i kanalizacionom priključku i na vodomjeru, potrošač je dužan prijaviti JP “ViK” d.o.o. Zenica u roku od 24 sata, a JP “ViK” d.o.o. Zenica je dužno najkasnije u roku od 48 sati od prijave nastalog kvara isti otkloniti.
(…) Član 35.
Potrošač je dužan uvijek omogućiti nesmetan pristup vodomjeru, bez obzira na mjesto na kojem se vodomjer nalazi.
Član 63.
U cilju omogućavanja kontrole vodovodne i kanalizacione mreže i instalacija uposlenicima JP “ViK” d.o.o. Zenica, koji imaju pismeno ovlaštenje, mora se omogućiti slobodan pristup na sve dijelove nekretnina i u sve objekte u kojima su postavljene vodovodne i kanalizacione instalacije preko kojih se vrši snabdijevanje vodom, odnosno odvodnja otpadne vode.
Ako se uposlenicima JP “ViK” d.o.o. Zenica ometa izvršavanje u vezi s radnjama navedenim u stavu 1., uposlenici su ovlašteni da zatraže pomoć nadležnih inspekcijskih organa i nadležnog organa unutrašnjih poslova, odnosno Policijske uprave Zenica, a ovi su obavezni da se u tim slučajevima odazovu i postupe u skladu sa svojim nadležnostima i propisima ove odluke Član 77.
Novčanom kaznom od 300 do 1.500 konvertibilnih maraka kazniće se za prekršaj vlasnik objekta odnosno potrošač:
(…)
2. Koji samovoljno izvrši priključenje na vodovodnu odnosno kanalizacionu mrežu, kao i koji bez odobrenja na svom zemljištu ili objektu izvede nove interne vodovodne ili kanalizacione instalacije ili ih rekonstruiše i bez odobrenja ih priključi (član 23.) (…)
5. Koji okno za smještaj vodomjera ne održava uredno, ne omogućuje nesmetan pristup (član 35. i član 36. ).
(…)
13. Koji onemogućava slobodan pristup ovlaštenim uposlenicima JP “ViK” d.o.o.
Zenica (član 63.)
(…)
VI. Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 Pr 126516 16 Pžp od 6. lipnja 2016. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelant je osporeno rješenje primio 11. lipnja 2016. godine a apelacija je podnesena 4. srpnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.(e) i (h) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 7. i 10. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže.
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da odmah na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
(…)
b) da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;
(…)
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
e) da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi u sudu.
30. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u svezi, postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „kaznenoj“ optužbi protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije. Ocjena je li neka optužba „kaznena“ u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „kaznenoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „kaznenoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. siječnja 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, toč. 21. i 22).
31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da o njegovoj žalbi nije odlučio zakonom ustanovljeni sud, kao i da je drugostupanjski sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima koje je tumačio na način da mu je prekršio pravo iz članka 10. Europske konvencije, da se osporena rješenja zasnivaju na dokazima koji su nezakoniti i, s tim u svezi, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je prekršena pretpostavka nevinosti i da je teret dokazivanja prebačen na njega, da mu je uskraćeno pravo na branitelja, da mu je uskraćeno pravo da ispituje svjedoke suprotne strane i da predlaže svoje svjedoke, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
32. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. članka 6. (vidi, Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. članka 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. (vidi, Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. (vidi, Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
33. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih člankom 6. st. 2. i 3. Europske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tj. općih garancija „pravičnog suđenja“.
34. Apelant najprije tvrdi da o njegovoj žalbi nije odlučio zakonom ustanovljeni sud, jer je, prema njegovom tumačenju članka 88. stavak 2. Zakona o prekršajima, o žalbi trebalo odlučivati vijeće, a ne sudac pojedinac, jer mu je izrečena novčana kazna 3.000 KM.
35. Ustavni sud zapaža da izraz „uspostavljen zakonom” u članku 6. stavak 1. Europske konvencije pokriva ne samo zakonski temelj za samo postojanje „suda” već i povinovanje suda konkretnim pravilima koja ga rukovode (vidi, Europski sud, Sokurenko i Strygun protiv Ukrajine, aplikacije br. 29458/04 i 29465/04, stavak 24, 20. srpanj 2006. godine) i sastavu vijeća u svakom slučaju (vidi, Europski sud, Buscarini protiv San Marina (dec.), aplikacija broj 31657/96, 4. svibanj 2000. godine).
36. Ustavni sud zapaža da članak 88. stavak 2. Zakona o prekršajima regulira da po žalbama na rješenja prvostupanjskog suda kojim je izrečena novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskog suda. Po žalbama na rješenja prvostupanjskog suda kojim je izrečena novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM drugostupanjski sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudaca od kojih je jedan predsjednik vijeća. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da „do 3.000,00 KM“ obuhvaća i novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM a u kom slučaju o žalbi na prvostupanjsko rješenje odlučuje sudija pojedinac, imajući u vidu da je za nadležnost vijeća potrebno da je novčana kazna „u iznosu većem od 3.000,00 KM“. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode da o njegovoj žalbi nije odlučio zakonom ustanovljeni sud.
37. Nadalje, apelant tvrdi da je drugostupanjski sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima, kao i da je njegove navode o povredi materijalnog prava, a što je osnova za podnošenje žalbe, tumačio na način da mu je povrijedio pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije.
38. U svezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da način na koji će se članak 6. primjenjivati u postupku pred žalbenim sudom ovisi o posebnim karakteristikama postupka koji je u pitanju, mora se imati u vidu postupak u cjelini u domaćem pravnom sustavu i uloga žalbenog suda u njemu (vidi, već citiranu, Monell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Najzad, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja sa odlukom nižestupanjskog suda, neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi, Europski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi, Europski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunjske, HUDOC (2002).
39. Dovodeći navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog drugostupanjskog rješenja proizlazi da je apelant izjavio žalbu: zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog propisa o prekršaju i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovi apelantovi navodi detaljno su ispitani, te je zaključeno da su neutemeljeni s čim u svezi je drugostupanjski sud dao valjane razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Stoga, apelantove tvrdnja da su njegovi navodi o povredi prava na obranu, zakonitosti dokaza, prava na branitelja i prava na upotrebu jezika trebali biti ispitani kao povrede materijalnog prava, a imajući u vidu članak 85. Zakona o prekršajima (kojim su regulirane bitne povrede odredba kaznenog postupka, kao osnova za izjavljivanje žalbe), te članak 86. Zakona o prekršajima (povrede materijalnog propisa o prekršajima, kao osnova za izjavljivanje žalbe) ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
40. Nadalje, apelant tvrdi da se osporena rješenja zasnivaju na nezakonitim dokazima, te da mu je uskraćeno pravo da sasluša svjedoke suprotne strane, te da predlaže i pozove svjedoke. S tim u svezi je istakao da je JPVIK propustilo da mu, sukladno odredbama Zakona o upravnom postupku, dostavi naloge za isključenje, zapisnik o nemogućnosti izvršenja naloga, te zapisnik o kontroli korisnika prije pokretanja prekršajnog postupka, kao i da su redovni sudovi ovo, kao i činjenicu da li je izmirio dug trebali raspraviti kao prethodno pitanje.
41. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza –primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujak 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpanj 2009. godine).
42. Ustavni sud zapaža da je postupak protiv apelanta pokrenut na temelju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka uz koji su mu, kako je i sam naveo u apelaciji, dostavljeni i pobrojani materijalni dokazi. Nadalje, apelant ne dovodi u pitanje pouzdanost utvrđenja do kojih su redovni sudovi došli provođenjem pobrojanih dokaza, tj. da je onemogućio nesmetan pristup vodomjeru tako što je zaključao šaht u kom se vodomjer nalazio, čime je počinio prekršaj iz članka
35. Odluke o vodovodu i kanalizaciji, da je neovlašteno izmjestio vodomjer, čime je počinio prekršaj iz članka 23. navedene odluke, da je onemogućio nesmetan pristup mjestu na kojem se nalazi vodovodna i kanalizaciona mreža, čime je počinio prekršaj iz članka 63. navedene odluke. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz obrazloženja osporenih odluka, da mu je bila uskraćena mogućnost da se o predočenim materijalnim dokazima izjašnjava i da ih osporava, kao i da predlaže i provodi svoje dokaze, što je i učinio. Stoga, činjenica da JPVIK nije predlagalo kao dokaze i saslušanje svjedoka ne može biti od značaja i ne rezultira povredom apelantovog prava da ispituje svjedoke suprotne strane. Najzad, apelant je uz apelaciju predočio i poziv za usmeni pretres u kom je, pored ostalog, jasno naznačeno da je dužan da osigura pojavljivanje svjedoka obrane, kao i da ima pravo da sasluša svjedoke u svoju korist. Stoga, apelantova tvrdnja „da nije znao da može pozvati svjedoke koji su ustvari svjedoci JPVIK“ ne može biti prihvaćena kao utemeljena.
43. Ustavni sud nadalje zapaža da iz predočenog poziva za usmeni pretres, a u svezi sa apelantovom tvrdnjom da je sud propustio da ga pita kojim jezikom će se koristiti u postupku, da je apelant imao mogućnost da dobije besplatnu pomoć prevoditelja za slučaj da ne razumije jezik koji se upotrebljava u sudu, a za koju ne tvrdi da ju je tražio i da mu je uskraćena. Također, apelant ne tvrdi da mu je bilo uskraćeno da se u postupku pred redovnim sudovima koristi i srpskohrvatskim, odnosno hrvatskosrpskim jezikom koji je učio u vrijeme kad je pohađao školu. Slijedom navedenog, a imajući u vidu apelantov izričit navod da mu je dostavljen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i dokazi koji su uz njega predočeni, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da mu je bilo ukraćeno pravo da odmah na jeziku koji razumije bude upoznat sa prirodom i razlozima optužbe protiv njega.
44. Nadalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na obranu, jer je prvostupanjski sud propustio da ga pita da li sebi može priuštiti branitelja. Ustavni sud zapaža da je u pozivu za usmeni pretres navedeno i da apelant ima pravo da se brani uz pomoć branitelja, kao i da, ukoliko nema dovoljno sredstava, branitelj će mu se osigurati besplatno ukoliko to zahtijevaju interesi pravde. Nadalje, iz zapisnika o usmenom pretresu koji je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da je apelant najprije poučen o svojim pravima, te da može da se brani osobno ili uz pomoć branitelja, kao i da je potvrdio da je pouku o pravima razumio i da će se braniti osobno. Stoga, apelantove tvrdnje ni u ovom dijelu ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
45. Najzad, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni razloge i obrazloženja kojim se prvostupanjski sud rukovodio prilikom odmjeravanja kazne apelantu, ocjenjujući kao otežavajuće okolnosti težinu prekršaja koje je apelant počinio, te činjenicu da je ranije prekršajno kažnjavan. Naime, suprotno apelantovim tvrdnjama ne može se zaključiti da je redovni sud pri odmjeravanju kazne prekršio članak 19. Zakona o prekršajima.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da prekršajni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, ne zadovoljava standard pravičnog postupka.
47. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Kažnjavanje samo na temelju zakona
48. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije jer nije izdan prekršajni nalog što bi mu omogućilo da prihvati odgovornost i plati samo polovicu izrečene kazne, a što je, po njegovom mišljenju „blaži zakon“.
49. Članak 7. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela (…)
50. Ustavni sud zapaža da je člankom 53. Zakona o prekršajima određeno da se prekršajni postupak pokreće izdavanjem prekršajnog naloga ili podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Sukladno članku 54. stavak 2. istog zakona, prekršajni nalog može biti izdan samo u slučajevima kada odgovarajući zakon ili drugi propis određuje fiksnu novčanu kaznu, kada novčana kazna može biti izračunata korištenjem matematičke formule, ili kada ovlašteno tijelo odluči izreći minimalnu novčanu kaznu, odnosno zaštitnu mjeru u najkraćem trajanju, ili zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta određenu takvim zakonom ili drugim propisom.
51. U konkretnom slučaju apelantu su stavljeni na teret prekršaji koji su određeni Odlukom o vodovodu i kanalizaciji za koje je propisana novčana kazna u rasponu od 300 do 1.500 KM, a ne fiksna novčana kazna, pa proizlazi da nisu postojali uvjeti za izdavanje prekršajnog naloga iz članka 54. stavak 2. Zakona o prekršajima.
52. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno pravo iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije. Sloboda izražavanja
53. Apelant tvrdi i da je drugostupanjski sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima i da ih je tumačio na način da mu je prekršio pravo iz članka 10. Europske konvencije. U svezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud najprije zapaža da su apelantovi navodi da je drugostupanjski sud propustio da ispita njegove žalbene navode detaljno ispitani i da je zaključeno da su neutemeljeni. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da članak 10. Europske konvencije u stavku 1. štiti slobodu izražavanja, a u stavku 2. regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, a iz apelantovih navoda, kao i osporenih odluka nesporno proizlazi da prekršajni postupak protiv apelanta nije pokrenut i vođen zbog nekog njegovog izražavanja. Slijedom navedenog, budući da se, dakle, predmetni prekršajni postupak, okončan osporenim odlukama, ni na koji način nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka 10. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da prekršajni postupak koji je vođen protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
55. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije kada se u okolnostima konkretnog slučaja ne pokreće pitanje „blažeg zakona“ zbog činjenice da u prekršajnom postupku nije izdan prekršajni nalog.
56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka 10. Europske konvencije kada se predmetni prekršajni postupak, okončan osporenim odlukama, ni na koji način nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja.
57. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević