Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-770/18 (Š. M.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-770/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 770/18, rješavajući apelaciju Šefika Mehidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Šefika Mehidića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se povodom podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U009858 14 U od 11. januara 2015. godine trenutno nalazi na odlučivanju pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Šefiku Mehidiću isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupka o zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U009858 14 U od 11. januara 2015. godine u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šefik Mehidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Mirsada Dizdarević, advokat iz Tuzle, podnio je 7. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka priznavanja prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja vojnih osiguranika.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) i od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje – Kantonalne administrativne služe za Hercegovačko-neretvanski kanton, Mostar (u daljnjem tekstu: Služba), zatraženo je 4. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalni zavod PIO su u periodu od 6. do 23. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 17. decembra 2004. godine Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba).

6. Rješenjem Službe od 30. decembra 2005. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju primjenom odredbi Uredbe.

7. Rješenjem Federalnog zavoda PIO od 10. oktobra 2006. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe od 30. decembra 2005. godine.

8. Presudom Kantonalnog suda od 27. februara 2007. godine u upravnom sporu uvažena je apelantova tužba, poništena navedena rješenja Federalnog zavoda PIO i Službe i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

9. Rješenjem Službe od 24. jula 2009. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju.

10. Rješenjem Federalnog zavoda PIO od 8. decembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe od 24. jula 2009. godine.

11. Presudom Kantonalnog suda od 11. aprila 2011. godine u upravnom sporu uvažena je apelantova tužba, poništena navedena rješenja Federalnog zavoda PIO i Službe i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

12. Rješenjem Službe od 17. februara 2012. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju.

13. Rješenjem Federalnog zavoda PIO od 3. oktobra 2012. godine odbijena je apelantova žalba.

14. Presudom Kantonalnog suda od 7. marta 2013. godine u upravnom sporu uvažena je apelantova tužba, poništeno rješenje Federalnog zavoda PIO i predmet vraćen tom organu na ponovno rješavanje.

15. Rješenjem Federalnog zavoda PIO od 29. marta 2013. godine uvažena je apelantova žalba, poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

16. Rješenjem Službe od 9. aprila 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju kao neosnovan.

17. Rješenjem Federalnog zavoda PIO od 27. januara 2014. godine odbijena je apelantova žalba.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U009858 14 U od 11. januara 2015. godine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana.

19. Apelant je 21. februara 2015. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. januara 2015. godine. Ustavni sud zapaža da je, prema stanju spisa, postupak pred Vrhovnim sudom u toku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, istakao da predmetni postupak traje od 17. decembra 2004. godine. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka, kao i naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 981,43 KM.

b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da mu je predmet dostavljen 25. marta 2015. godine radi rješavanja po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. januara 2015. godine i da predmet još nije dodijeljen u rad postupajućem sudiji zato što se još uvijek prioritetno rješavaju predmeti iz prethodne 2014. godine zbog nedostajućeg broja sudija, a postojeće sudije maksimalno prebacuju sudsku normu.

22. Kantonalni sud je naveo da presudom od 11. januara 2015. godine nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

23. Federalni zavod PIO je ukratko opisao hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, te predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena jer je preuranjena, imajući u vidu da postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. januara 2015. godine nije okončan pred Vrhovnim sudom.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

25. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 8/00 i 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Član 57.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.

Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za upravljanje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...]

28. Zakon o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 32/01 i 18/05) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

1. Za poslove penzijskog i invalidskog osiguranja osniva se Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljem tekstu: Federalni zavod).

2. Obavljanje pravnih, ekonomskih, administrativnih i drugih poslova Federalnog zavoda organizira se u Središnjoj administrativnoj službi penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Središnja služba) i kantonalnim administrativnim službama penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: kantonalna služba).

Član 5. st. 1. i 2.

1. Federalnim zavodom upravlja Upravni odbor.

2. Upravni odbor se sastoji od jedanaest članova koje imenuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije). Od toga, deset članova se imenuje na prijedlog vlada kantona, a jedan član na prijedlog Udruženja penzionera u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Član 6. stav 1. tačke e. i g.

1. Upravni odbor vrši sljedeće poslove:

e) imenuje i razrješava direktora i zamjenika direktora Središnje i kantonalnih službi;

g) uređuje organizaciju Središnje i kantonalnih službi, sistematizaciju poslova i broj izvršilaca poslova u tim službama;

29. Statut Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje („Službene novine Federacije BiH“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 2.

Federalni zavod osigurava pružanje svojih usluga osiguranicima i korisnicima prava u Federaciji Bosne i Hercegovine, putem svojih organizacionih jedinica.

Član 22. stav 2.

Direktor kantonalne službe i zamjenik direktora kantonalne službe za svoj rad odgovorni su Upravnom odboru i direktoru Federalnog zavoda.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni postupak nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Relevantna načela

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b)Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 17. decembra 2004. godine kada je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe pa do donošenja odluke Ustavnog suda, iz čega proizlazi da predmetni postupak traje više od 13 i po godina i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

c)Analiza razumnosti trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju se radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju prema Uredbi, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o posebno složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer od ishoda tog postupka zavisi njegovo pravo na starosnu penziju.

42. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku Služba donijela odluke u četiri navrata (30. decembra 2005. godine, 24. jula 2009. godine, 17. februara 2012. godine i 9. aprila 2013. godine), te da je drugostepeni upravni organ u pet navrata odlučivao o apelantovim žalbama (10. oktobra 2006. godine, 8. decembra 2009. godine, 3. oktobra 2012. godine, 29. marta 2013. godine i 27. januara 2014. godine). Ustavni sud, također, primjećuje da je Kantonalni sud u četiri navrata (27. februara 2007. godine, 11. aprila 2011. godine, 7. marta 2013. godine i 11. januara 2015. godine), u relativno razumnim rokovima, odlučivao o apelantovim tužbama kojima je pokretao upravni spor protiv rješenja drugostepenog upravnog organa, te da je u tri navrata poništavao akte koje su donijeli organi uprave i predmet vraćao na ponovni postupak, dok je jednom odlukom od 11. januara 2015. godine odbio apelantovu tužba kao neosnovanu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant 21. februara 2015. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 11. januara 2015. godine koji, prema stanju spisa, još uvijek nije donio odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se u ovoj pravnoj stvari radi o postupku koji nije naročito složen, a koji je od velikog značaja za apelanta koji svojim ponašanjem nije utjecao na dužinu trajanja postupka, a Kantonalni sud i Federalni zavod PIO u odgovoru na apelaciju nisu ponudili bilo kakva opravdanja za tako dugo trajanje predmetnog postupka, dok Služba uopće nije dostavila odgovor na apelaciju, odnosno nije ponudila razumno i objektivno opravdanje za dugo trajanje postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao opravdanje za nepostupanje po apelantovom zahtjevu naveo svoju obavezu da postupa po Planu rješavanja starih predmeta. Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koje je donio VSTVBiH za period od 1. januara 2016. do 31. marta 2016. godine“ (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba). Isto opravdanje se vidi i u odgovoru Vrhovnog suda na predmetnu apelaciju, koji zbog primjene Plana rješavanja starih predmeta ni nakon tri godine nije donio odluku o apelantovom zahtjevu.

43. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 2341/15 od 10. maja 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

44. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetni postupak, posmatrano u cjelini, traje više od 13 i po godina i još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da nema valjanog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje toliko dugo, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave koji nisu poštovali upute Kantonalnog suda, pa su im odluke kao nepravilne ukidane i tri puta vraćane na ponovni postupak, odnosno nisu vodili postupak na način kako je propisano odredbama ZUP-a (čl. 6. i 14).

45. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina postupka u konkretnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

46. Iako nije utvrdio odlučujuću odgovornost Vrhovnog suda pred kojim se postupak trenutno vodi, Ustavni sud smatra da je svrsishodno naložiti Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u konkretnom predmetu. Naime, u postupku je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.950,00 KM.

49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom na način organizacije organa koji provode poslove iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2181/17 od 20. decembra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Vlada Federacije Bosne i Hercegovine dužna je apelantu platiti navedenu naknadu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

50. Apelant je zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji troškovi padaju na teret apelanata.

Ostali navodi

51. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak ostvarivanja prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe traje više od 13 i po godina i još uvijek nije okončan, a od velikog je značaja za apelanta, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave, koji nisu poštovali upute Kantonalnog suda, pa im je predmet u tri navrata vraćan na ponovni postupak, odnosno nisu vodili postupak na način kako je propisano odredbama ZUP-a (čl. 6. i 14).

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-770/18 (Š. M.) | Sudska praksa | Aktio