Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3966/16 (S. Đ.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3966/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3966/16, rješavajući apelaciju Sanela Đuzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sanela Đuzića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 005755 16 Pžp od 20. septembra 2016. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanel Đuzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca podnio je 12. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Pr 005755 16 Pžp od 20. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i ovlaštenog organa Policijske stanice Olovo (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je 31. maja i 1. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i ovlašteni organ su odgovor na apelaciju dostavili 1. i 16. juna 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 1 Pr 005755 15 Pr od 27. januara 2016. godine protiv apelanta je obustavljen prekršajni postupak da je „…18. januara 2015. godine, upravljajući PMV „Mercedes“ (…), na magistralnom putu M-18, u mjestu Dolovi, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tako što je vršio preticanje sa lijeve strane PMV VW koje je vršilo radnju skretanja u lijevu stranu, te u jednom trenutku, desnom stranom svog vozila ostvario kontakt s lijevom bočnom stranom vozila koje je preticao, čime bi počinio prekršaj iz člana 58. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti saobraćaja)…“

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je istakao da su policijski službenici prilikom vršenja uviđaja na licu mjesta, polazeći od toga da nisu evidentirani tragovi kočenja i zanošenja, kao kontakt tačku uzeli oštećenje na vozilu VW Transporter, kojim je upravljao vozač M. J., te su utvrdili da je vozač M. J. prvi započeo radnju skretanja ulijevo. S druge stane, vještak saobraćajne struke A. J. je u nalazu i mišljenju, koji je izložio na glavnom pretresu, koji je sačinjen na osnovu zapisnika o izvršenom uviđaju, naveo da je kao kontakt tačku sudara uzeo pneumatike. Općinski sud je naveo da je vještak utvrdio da je na preglednom i dozvoljenom mjestu apelant vozilom Mercedes otpočeo radnju preticanja vozila VW Transporter i da je, pri tome, cijelim svojim gabaritima prešao na lijevu saobraćajnu traku kada je vozač M. J. vozilom VW Transporter započeo radnju skretanja ulijevo, te je tada došlo do kontakta prednje desne bočne strane apelantovog vozila s bočnom lijevom stranom vozila VW Transporter kada su bili u paralelnom položaju. Nakon toga došlo je i do glavnog udara prednjim desnim dijelom vozila Mercedes s prednjim lijevim bočnim dijelom vozila VW Transporter, te gubljenja kontrole, pa je vozilo Mercedes ostvarilo kontakt s parkiranim automobilom marke Audi. U vezi s tim, vještak je konstatirao da je prema pravilima saobraćaja vozač VW Transportera bio dužan odgoditi radnju skretanja ulijevo jer je prethodno imao mogućnost i bio dužan uočiti vozilo Mercedes koje ga je preticalo, što je elementarni uzrok nezgode.

7. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da se radilo o različitim kontaktima kojima su se vodili policijski službenici i vještak saobraćajne struke i da nije mogao sa sigurnošću utvrditi način nastanka saobraćajne nezgode koji je pobliže opisan u izreci rješenja. U tom pogledu, Općinski sud je ukazao da je članom 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine propisano da sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog dijela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Imajući u vidu da se nalazom vještaka saobraćajne struke apelant oslobađa prekršajne odgovornosti, Općinski sud je zaključio da apelant nije počinio prekršaj iz člana 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja, zbog čega je donio odluku kojom se prekršajni postupak protiv apelanta obustavlja.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 1 Pr 005755 16 Pžp od 20. septembra 2016. godine uvažena je žalba ovlaštenog organa i preinačeno rješenje Općinskog suda, te je apelant proglašen odgovornim da je radnjama opisanim u izreci počinio prekršaj iz člana 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja. Za počinjenje navedenog prekršaja, Kantonalni sud je apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM i istovremeno izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jednog mjeseca, te mu izrekao jedan kazneni bod.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da žalba osnovano ukazuje na nepravilnost odluke kojom je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta jer je u konkretnom slučaju jasno da je apelant počinio prekršaj iz člana 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja. Naime, članom 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja propisano je da se preticanje mora vršiti sa desne strane ako se vozilo na kolovozu nalazi u takvom položaju i njegov vozač daje takav znak da se sa sigurnošću može zaključiti da to vozilo skreće ulijevo. U konkretnom slučaju u prekršajnom nalogu od 19. januara 2016. godine navedeno je da je apelant, upravljajući vozilom Mercedes, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tako što je sa lijeve strane vršio preticanje vozila VW Transporter koje je vršilo radnju skretanja u lijevu stranu, te u jednom trenutku, desnom stranom svog vozila ostvario kontakt sa lijevom bočnom stranom vozila koje je preticao, čime su ostvarena obilježja prekršaja iz člana 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je apelant svojim nedozvoljenim radnjama izazvao saobraćajnu nezgodu, zbog čega je uvažena žalba ovlaštenog organa i rješenje o prekršaju preinačeno kao u izreci rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je, između ostalog, naveo da u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda nije naveden nijedan dokaz koji je apelant dostavio, odnosno navedeni su samo navodi podnosioca žalbe, odnosno nije cijenjen nalaz vještačenja po vještaku saobraćajne struke. Apelant, također, smatra da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud trebao zakazati pretres i tražiti dodatno vještačenje ili rekonstrukciju saobraćajne nezgode radi razjašnjavanja okolnosti nastanka saobraćajne nezgode. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak. b)Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrdio da postoje dva različita mišljenja u pogledu uzroka saobraćajne nezgode, te da je više vjere poklonio mišljenju i dokazima predstavnika ovlaštenog organa s obzirom na način i metodu kojom su utvrdili uzroke nastanka saobraćajne nezgode u odnosu na nalaz vještaka saobraćajne struke koji u svom nalazu nije evidentirao da je došlo do kontakta prednjeg desnog dijela vozila Mercedes sa zadnjim lijevim dijelom, kao i lijevim bočnim dijelom i prednjim lijevim dijelom vozila VW Transporter, što je pred sudom vještak i priznao da nije vidio. Kantonalni sud je također istakao da je s obzirom na način vršenja uviđaja, kao i na način utvrđivanja krivice za saobraćajnu nezgodu odlučio da preinači odluku prvostepenog suda na način da apelanta proglasi odgovornim za počinjenje navedenog prekršaja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Ovlašteni organ je istakao da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i da je Kantonalni sud donio zakonito i pravično rješenje zasnovano na zakonito pribavljenim dokazima, te na pravilnoj primjeni odredbi Zakona o sigurnosti saobraćaja, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13) relevantne odredbe glase: Član 58. stav (1) i (2) (1) Preticanje i obilaženje vrši se s lijeve strane.

(2) Preticanje se mora vršiti s desne strane ako se vozilo na kolovozu nalazi u takvom položaju i njegov vozač daje takav znak da se sa sigurnošću može zaključiti da to vozilo skreće ulijevo.

Član 235. stav 1. tačka 7) i st. (3) i (4) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM do 300,00 KM kaznit će se za prekršaj:

7) vozač koji s lijeve strane pretiče vozilo koje je na kolovozu zauzelo takav položaj i čiji vozač daje takav znak da se sa sigurnošću može zaključiti da to vozilo skreće ulijevo (član 58. stav (2));

(3) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana kojim je izazvana saobraćajna nezgoda, učinilac će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM do 1.000,00 KM, a vozaču izuzev vozača iz stava (1) tačke 27) ovog člana će se uz kaznu izreći i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od jednog mjeseca do šest mjeseci.

(4) Osim novčane kazne za prekršaje iz stava (2) ovog člana, vozaču ili vozaču-instruktoru izuzev vozača iz stava (1) tačke 27) ovog člana određuju se i dva kaznena boda, a za ostale prekršaje iz stava (1) ovog člana vozaču ili vozaču-instruktoru, osim novčane kazne, određuje se i jedan kazneni bod.

14. U Zakonu o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 18. st. (2) i (3) Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom "Osnovna načela";

(…) Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostepenu presudu"; (…).

Član 74. tačka 4) Rješenje o prekršaju Rješenje o prekršaju sadržavat će sljedeće podatke:

4) kratku ocjenu činjeničnog stanja i navođenje propisa kojim je propisan prekršaj;

Član 76. tačka 11.

Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:

11) nije dokazano da je okrivljeni počinio prekršaj Član 88. stav (3) Razmatranje žalbe (3) Drugostepeni sud razmotrit će žalbu na osnovu spisa predmeta, žalbe i odgovora, bez održavanja usmenog pretresa.

15. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 329. stav 1.

Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 312. stava 1. tačke f), g) i j) ovog zakona.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 41 1 Pr 005755 16 Pžp od 20. septembra 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 20. septembra 2016. godine, a da je apelant podnio apelaciju 12. oktobra 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se u vezi s tim postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana

6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i od navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

24. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda nije naveden nijedan dokaz koji je apelant dostavio, odnosno nije cijenjen nalaz vještačenja po vještaku saobraćajne struke. Apelant, također, smatra da je u konkretnom slučaju bilo neophodno provesti dodatno vještačenje.

25. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda koja odražava načelo vezano za pravilno administriranje pravde, presude sudova i tribunala trebaju adekvatno iznijeti razloge na kojim su zasnovane (vidi Evropski sud, Papon protiv Francuske, aplikacija broj 64666/01, odluka o dopustivosti od 15. januara 2001. godine). Mjera u kojoj će se primjenjivati obaveza davanja razloga može varirati u zavisnosti od prirode odluke i zbog toga pitanje je li sud propustio ispuniti obavezu davanja razloga mora biti utvrđeno u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994, stav 29, serija A, broj 303- A; Higgins i drugi protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvještaj 1998-I, p. 60, stav 42). Domaći sudovi s dovoljno jasnoće trebaju ukazati na osnove na kojim su zasnovali svoju odluku tako da licu u pitanju omoguće efikasno korištenje dostupnih pravnih lijekova (vidi Evropski sud, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Boldea protiv Rumunije, presuda od 15. maja 2007. godine). Osim toga, obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i tako doprinosi da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da zaštićuje pravo na odbranu.

27. Dalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, p. 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30). Odbijajući žalbu, žalbeni sud može, u načelu, jednostavno potvrditi razloge iz presude nižestepenog suda (vidi, mutatis mutandis, Helle protiv Finske, presuda od 19. decembra 1997. godine, Izvještaji 1997-VIII, p. 2930, st. 59˗60; García Ruiz protiv Španije [GC], aplikacija broj 30544/96, stav 26, ECHR 1999-I). Međutim, pojam pravičnog postupka zahtijeva da se domaći sud, koji je dao oskudna obrazloženja svojih odluka, bilo unoseći obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način, zapravo bavi suštinskim pitanjima koja su mu podnesena na presuđivanje, te da samo ne potvrđuje, bez daljnjih napora, zaključke do kojih je došao nižestepeni sud (vidi Helle protiv Finske, st. 59˗60). Najzad, kada se žalbeni navodi suštinski odnose na nedostatak razloga i obrazloženje u odluci nižestepenog suda, još je važnije da žalbeni sud da svoje razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 32).

28. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da je neophodno prvenstveno analizirati da li je Kantonalni sud dao jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku. U vezi s time Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je naveo sadržaj provedenih dokaza, prilikom odlučivanja o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti istakao da su se policijski službenici i vještak saobraćajne struke rukovodili različitim kontaktima apelantovog vozila Mercedes i vozila VW Transporter, zbog čega nije mogao sa sigurnošću utvrditi način nastanka saobraćajne nezgode, pa je primjenom načela in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPFBiH poklonio vjeru nalazu vještaka saobraćajne struke i utvrdio da apelant nije počinio prekršaj iz člana 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi ovlaštenog organa, utvrdio da je prvostepena odluka nepravilna jer je u konkretnom slučaju jasno da je okrivljeni počinio prekršaj iz člana 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u prekršajnom nalogu navedeno da je okrivljeni prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tako što je sa lijeve strane vršio preticanje vozila VW Transporter koje je vršilo radnju skretanja u lijevu stranu, te u jednom trenutku, desnom stranom svog vozila ostvario kontakt sa lijevom bočnom stranom vozila koje je preticao, čime su ostvarena obilježja prekršaja iz člana 58. stav 2. Zakona o sigurnosti saobraćaja. Međutim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, izuzev navođenja sadržaja navedenog prekršajnog naloga, u obrazloženju osporenog rješenja uopće nije dao obrazloženje drugih provedenih dokaza, a naročito nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke koji je odgovornost za nastupanje saobraćajne nezgode nalazio u radnjama koje je preduzeo vozač vozila VW Transporter. Naime, Kantonalni sud se uopće nije osvrnuo na apelantove tvrdnje koje je isticao u prvostepenom postupku, a koje su bile potkrijepljene odgovarajućim dokazima i kojima je osporavana vjerodostojnost utvrđenja policijskih službenika. U obrazloženju drugostepenog rješenja Kantonalni sud, također, nije naveo zbog kojih razloga je u konkretnom slučaju poklonio vjeru sadržaju prekršajnog naloga, a nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka, iz čega proizlazi da Kantonalni sud nije dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza koji su prema zaključcima prvostepenog suda bili protivrječni. Dakle, Kantonalni sud je kod preinačavanja prvostepene odluke dao samo jedan općenit zaključak o tome da je prvostepeno rješenje nepravilno, pa je u drugostepenom rješenju izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo jasno zaključiti na osnovu čega je u konkretnom slučaju utvrđena apelantova odgovornost za predmetni prekršaj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja ne zadovoljava kriterije „obrazložene odluke“ koji su inherentni načelu pravičnog suđenja.

29. U vezi s navodima Kantonalnog suda koji je u odgovoru na apelaciju istakao da je poklonio vjeru mišljenju i dokazima predstavnika ovlaštenog organa s obzirom na način i metodu kojom su utvrdili uzroke nastanka saobraćajne nezgode u odnosu na nalaz vještaka saobraćajne struke (koji u svom nalazu nije evidentirao da je došlo do kontakta prednjeg desnog dijela vozila Mercedes sa zadnjim lijevim dijelom, kao i lijevim bočnim dijelom i prednjim lijevim dijelom vozila Transporter, što je pred sudom vještak i priznao da nije vidio), Ustavni sud zapaža da ti razlozi nisu navedeni, niti proizlaze iz obrazloženja drugostepenog rješenja, zbog čega ne mogu biti uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o osporenom rješenju.

30. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti predmetno rješenje Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

b) Pravo na djelotvoran pravni lijek

31. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je drugostepeni sud prilikom preinačavanja prvostepene odluke dao općenit zaključak da je prvostepeno rješenje nepravilno, pri čemu je propustio navesti ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, te kada nije naveo jasne razloge iz kojih bi se moglo zaključiti na osnovu čega je u konkretnom slučaju utvrđena apelantova odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3966/16 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio