Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4899/16 (Z. Č.)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4899/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4899/16, rješavajući apelaciju Zorana Čustića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Čustića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine i S1 2 K 018423 15 K od 18. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Čustić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine i S1 2 K 018423 15 K od 18. marta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 14. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su 18. decembra 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 018423 15 K od 18. marta 2016. godine apelant je, između ostalog, proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u tački 1. izreke presude zajedno sa saoptuženikom V. T. počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav

1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH. Sud BiH je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Sud BiH je istakao da zaključak da su V. T. i apelant počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka optužbe, i to ovlaštenih službenih osoba O. Z., M. R. i D. B., zaštićenog svjedoka ST1, svjedoka-stručne osobe J. K., iskaza vještaka hemijske struke V. M., zatim svjedoka odbrane N. B., S. Z., D. Đ. i M. Š., kao i iz materijalnih dokaza izvedenih na glavnom pretresu, a koji se odnose na dokaze pribavljene provođenjem posebnih istražnih radnji (što je detaljno obrazloženo u tačkama 43-86. prvostepene odluke). Prema tome, Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza van razumne sumnje zaključio da su V. T. i apelant u martu 2015. godine izvršili međunarodnu kupoprodaju, prijenos, prijevoz, držanje, nuđenje na prodaju, posredovanje u daljnjoj međunarodnoj prodaji, uvoz i izvoz, slanje i isporuku opojne droge kokain s područja Republike Slovenije na područje Bosne i Hercegovine, s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi.

7. Razmatrajući prigovore apelantove odbrane da u konkretnom slučaju nije bilo naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji u odnosu na njega, Sud BiH je istakao da iz naredbe toga suda od 3. marta 2015. godine jasno proizlazi da je određeno provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačke a), d), e) i f) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), u odnosu na osumnjičenog V. T., prikrivene istražitelje kodnih naziva PI111A, PI222A i informatora kodnog naziva Egipat. U stavu jedan naredbe navedeno je da se određuje izvođenje posebnih istražnih radnji nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH, i to presretanje i snimanje razgovora opremom za presretanje i snimanje, zatim snimanje svih razgovora na drugi način audioopremom koja podrazumijeva presretanje i snimanje, te svakodnevni ispis dolaznih i odlaznih poziva, dolaznih i odlaznih poruka, IMEI brojeva mobilnih telefonskih aparata i praćenje baznih stanica preko kojih mobilni aparati ostvaruju komunikaciju, a koje koriste navedene osobe i drugih korisničkih brojeva i telefonskih aparata, koji se tijekom provođenja posebne istražne radnje identificiraju da ih koristi osumnjičeni u kontaktima s drugim osumnjičenima i u kontaktu s drugim osobama, sve s ciljem otkrivanja osumnjičenih u pripremanju i izvršenju krivičnih djela. Sud BiH je dalje istakao da je u stavu dva naredbe navedeno da se određuje tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, što uključuje snimanje fotoaparatom i kamerom osoba, predmeta i vozila, ozvučenje vozila, snimanje audio-video opremom razgovora u vozilima, ozvučenje, snimanje i tajno praćenje osumnjičenog V. T. i svih drugih osoba koje budu uključene u dogovaranje oko ovih krivičnih djela, a sve s ciljem otkrivanja osumnjičenih u pripremanju i izvršenju navedenih krivičnih djela. Nadalje, u trećem stavu naredbe određeno je korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora na način da će prikriveni istražitelji i informator stupiti u kontakt s osumnjičenim i drugim osobama s kojima ih povežu osumnjičeni i prikupljati informacije i dokaze koji se odnose na dogovaranje osumnjičenog i drugih osoba s ciljem otkrivanja osumnjičenog u pripremanju i izvršenju krivičnih djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. KZBiH i dr. Najzad, Sud BiH je istakao da je u četvrtom stavu određeno provođenje i posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka f) – simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine radi otkrivanja osumnjičenog u pripremanju i izvršenju krivičnih djela te identificiranja drugih pripadnika ove grupe u pripremanju i izvršenju krivičnih djela, kao i prikupljanja materijalnih dokaza protiv osumnjičenog i drugih pripadnika ove grupe o pripremanju i izvršenju ovih krivičnih djela, a koji će izvršiti prikriveni istražitelji.

8. U vezi s navedenim, Sud BiH je naveo da iz sadržaja naredbe od 3. marta 2015. godina jasno proizlazi da su dokazi koji su korišteni protiv apelanta proizašli kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji po naredbi Suda. Međutim, Sud BiH je zaključio da činjenica da apelant nije obuhvaćen navedenom naredbom navedene dokaze ne čini nezakonitim, tim prije što su posebne istražne radnje prvi put određene navedenom naredbom, dakle radi se o najranijoj fazi istrage kada Tužiteljstvo ostvarenim kontaktima tada osumnjičenog V. T. i primjenom posebnih istražnih radnji dolazi do novih operativnih saznanja i dokaza o svim drugim eventualnim sapočiniteljima krivičnih djela za koja su u to vrijeme postojali osnovi sumnje da su počinjena.

9. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine, između ostalog, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

10. Apelaciono vijeće je u vezi s apelantovim prigovorima o nezakonitosti dokaza istaklo da je bezuspješno nastojanje apelantovog branitelja da nepostojanjem naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji u odnosu na njegovog branjenika za period od 3. do 12. marta 2015. godine učini nezakonitim dokaze koji su proizašli iz provođenja spornih radnji. Naime, jedan od aspekata svrhe određivanja posebnih istražnih radnji upravo i jeste da se dođe do informacija o mogućim sapočiniteljima u predmetnim krivičnim djelima zbog kojih su i određene, što se upravo i desilo u konkretnom slučaju gdje se provođenjem posebnih istražnih radnji saznalo za tada osumnjičenog apelanta. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da se zbog tog u spornoj naredbi upravo konstatira da se provođenje posebnih istražnih radnji određuje s ciljem otkrivanja osumnjičenih u pripremanju i izvršenju predmetnih krivičnih djela. Apelaciono vijeće je navelo da u prilog ovakvom stavu govori i zaključak Ustavnog suda BiH iz Odluke broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine. Slijedom navedenog, apelaciono vijeće je navelo da u potpunosti prihvata zaključak prvostepenog suda detaljno objašnjen u paragrafima 28-32. osporene presude, gdje je u konačnici ispravno zaključeno da u odnosu na apelanta nije počinjena povreda odredaba krivičnog postupka. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je Tužiteljstvo 6. marta 2015. godine zaprimilo informaciju od ovlaštenih službenih osoba da je preduzimanjem posebnih istražnih radnji identificiran apelant, za kojeg postoji osnov sumnje da je učestvovao kao sapočinitelj u krivičnom djelu, što je potvrdio i prikriveni istražitelj koji je 15. februara 2016. godine u svojstvu zaštićenog svjedoka saslušan na okolnosti preduzetih posebnih istražnih radnji na glavnom pretresu. Međutim, Tužiteljstvo ni nakon prijema informacije nije preduzelo zakonom propisane radnje, odnosno nije u zakonom propisanom roku zatražilo od Suda BiH da se naredba za preduzimanje posebnih istražnih radnji od 3. marta 2015. godine proširi i u odnosu na apelanta, već su sve do 13. marta 2015. godine nad apelantom provođene posebne istražne radnje bez naredbe suda, što je suprotno članu 118. ZKPBiH. S obzirom na to da Zakon o krivičnom postupku ne dopušta niti jedan izuzetak od pravila da se posebne istražne radnje mogu primijeniti isključivo po naredbi suda, a da su u predmetnoj stvari posebne istražne radnje u odnosu na apelanta provedene bez naredbe Suda, apelant smatra da je bio izložen nepravičnom krivičnom postupku i zadiranju u njegova osnovna prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, posebno jer dokazi koji su pribavljeni u toku preduzimanja posebnih istražnih radnji predstavljaju jedini dokaz na osnovu kojih je zasnovana osuđujuća presuda protiv njega.

II.Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio zakonitost svih dokaza uvrštenih u spis predmeta i u tom pogledu dao valjanu i dostatnu argumentaciju, kao i da je apelaciono vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojima se rukovodilo prilikom donošenja odluke, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Tužiteljstvo BiH je navelo da naredba Suda BiH od 3. marta 2015. godine za provođenje posebnih istražnih radnji obuhvata i osobe koje dođu u kontakt s osumnjičenim s ciljem pripremanja i izvršenja predmetnih krivičnih djela. Tužiteljstvo BiH je nakon utvrđivanja apelantovog identiteta predložilo određivanje posebnih istražnih radnji u odnosu na njega, što je učinjeno u najkraćem mogućem roku, te je 9. marta 2015. godine uputilo prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji i prema apelantu. Također, Tužiteljstvo je istaklo da ne postoji bilo kakav rok koji se u tom slučaju mora poštovati, već je to procjena postupajućeg tužitelja i agencije koja provodi posebne istražne radnje o tome da li će i kada uputiti prijedlog Sudu BiH. Imajući u vidu navedeno, Tužiteljstvo je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10 i 47/14) u relevantnom dijelu glasi: Saučiniteljstvo Član 29.

Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav (1) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

15. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

GLAVA IX – POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Član 116. st. (1) i (2) tačke a), d), e), f) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima,

e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora,

f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, Član 117. tačka d) Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

Član 118. stav (1) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Član 120.

„Slučajni nalazi“ Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. ovog zakona.

Član 121.

Postupanje bez sudske naredbe ili izvan njezinog okvira Ako su radnje iz člana 116. ovog zakona poduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, Sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu apelacionog vijeća broj S1 2 K 018423 16 Kž 2 od 19. septembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 25. oktobra 2016. godine, a da je podnio apelaciju 21. decembra 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

23. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da se osporene presude temelje na nezakonitim dokazima, odnosno na rezultatima posebnih istražnih radnji za koje nije postojala naredba suda.

25. Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, između ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

26. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostepeno vijeće u vezi s apelantovim prigovorima zakonitosti dokaza dobijenih na osnovu posebnih istražnih radnji zaključilo da jasno proizlazi da su dokazi proizašli kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji po naredbi Suda, ali činjenica da apelant nije obuhvaćen navedenom naredbom ne čini navedene dokaze nezakonitim, tim prije što su posebne istražne radnje prvi put određene navedenom naredbom. Odlučujući o apelantovim žalbenim prigovorima kojima je osporavao korištenje navedenih dokaza, apelaciono vijeće je, zaključujući da su ti apelantovi navodi neosnovani, istaklo da je u spornoj naredbi upravo navedeno da se provođenje posebnih istražnih radnji određuje s ciljem otkrivanja osumnjičenih u pripremanju i izvršenju predmetnih krivičnih djela, a što se desilo i u konkretnom slučaju gdje se provođenjem posebnih istražnih radnji i saznalo za apelanta.

27. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje zakonitosti korištenja dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji koje su određene prema drugoj osobi s kojom je taj apelant bio u kontaktu (vidjeti Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, st. 55- 61; i broj AP 4393/11 od 17. septembra 2014. godine, stav 40, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je tako u predmetu broj AP 2079/13, na koji se pozvalo i apelaciono vijeće, analizirajući relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, koje su identične odredbama ZKPBiH koje su citirane u ovoj odluci, zaključio da ne postoji prepreka da se dokaz pribavljen provođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug osoba prema kojim mogu biti određene iskoristi i u postupku prema osobi prema kojoj ovaka radnja nije određena naredbom suda, uz uvjet da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo iz člana 235. ZKPRS (član 238. ZKPRS), te da je posebna istražna radnja preduzeta po nalogu suda, odnosno u skladu s njom (član 239. ZKPRS), tj. da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (član 240. ZKPRS).

28. Dovodeći u vezu navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava s okolnostima predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nesporno proizlazi da je postojala naredba (od 3. marta 2015. godine) za provođenje istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačke a), d), e) i f) ZKPBiH prema V. T. i da je postupljeno u skladu s navedenom naredbom, na osnovu koje su pribavljeni dokazi koji su korišteni u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta i saoptuženog V. T. Ustavni sud dalje zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant slobodnom voljom i bez prinude nije stupio u kontakt sa saoptuženim V. T., odnosno da nije bio slobodan da odluči da li će s njim razgovarati ili ne, te da je apelant imao lični interes za to – dogovaranje i kupovina opojne droge. Pored navedenog, Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji ne ukazuje, niti to proizlazi iz sadržaja odluka, kako su navedene posebne istražne radnje provođene isključivo prema njemu, a ne da su dokazi pribavljeni kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji prema V. T. i drugim navedenim osobama. Najzad, Ustavni sud uočava da je apelant imao mogućnost da osporava autentičnost dokaza koji su pribavljeni prilikom vršenja posebnih istražnih radnji, ali da iz stanja u spisu ne proizlazi da je to činio, niti je u toku postupka dovodio u pitanje njihov sadržaj. Prema tome, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoju odluku o apelantovim prigovorima o nezakonitosti dokaza dali jasno i detaljno obrazloženje pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je postupano protivno odredbama procesnog zakona, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatan život

30. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant izuzev pozivanja na navedeno pravo u obrazloženju apelacije nije naveo razloge zbog kojih smatra da mu je u konkretnom slučaju navedeno pravo povrijeđeno, zbog čega ti apelantovi navodi ne mogu biti ni razmatrani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4899/16 (Z. Č.) | Sudska praksa | Aktio