Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3419/16 („INTERKERAMIKA“ d.o.o. Bihać)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3419/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3419/16, rješavajući apelaciju „Interkeramike“ d.o.o. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Interkeramike“ d.o.o.

Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 012491 14 Rev od 31. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 012491 14 Gž od 7. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 012491 09 P 2 od 29. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Interkeramika“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 10. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 012491 14 Rev od 31. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 012491 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 012491 09 P 2 od 29. novembra 2013. godine. Apelantica je 14. novembra 2017. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu prodaju apelanticinog zaplijenjenog vlasničkog udjela u pravnom licu „Interkeramika-euro“ d.o.o. Bihać do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3419/16 od 30. novembra 2017. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Hajre Nakića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 18. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. maja 2018. godine, Kantonalni sud 25. maja 2018. godine, Općinski sud 31. maja 2018. godine i tužitelj 4. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 012491 09 P 2 od 29. novembra 2013. godine obavezana je apelantica da isplati tužitelju Hajri Nakiću na ime prometne vrijednosti tužiteljevog osnivačkog udjela u apelantici kao društvu, a koji se sastoji od 49% dijela nekretnina bliže označenih u izreci presude – iznos od 357.506,92 KM, na ime 49% vrijednosti robe na apelanticinoj zalihi – iznos od 511.969,64 KM, te na ime 49% vrijednosti vozila u apelanticinom vlasništvu – iznos od 40.448,22 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Presudom je dalje odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu prometne vrijednosti osnivačkog udjela u tužiteljevom društvu preko dosuđenog iznosa, kao i preostali zahtjev za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, te tužiteljev zahtjev da se zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos obračunavaju od 1. septembra 2009. godine. Presudom je odbijen i apelanticin zahtjev da joj tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je taj sud donio Presudu broj 17 0 P 012491 12 P od 20. aprila 2012. godine koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 P 012491 12 Gž od 6. augusta 2012. godine ukinuta u stavu 2. izreke i predmet u tom dijelu vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje uz nalog da taj sud izvrši vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke. U ponovljenom postupku je utvrđeno da među strankama nije bilo sporno da su tužitelj i apelanticin zakonski zastupnik apelanticini vlasnici, i to tužitelj sa 49%, a apelanticin zakonski zastupnik sa 51%. Dalje je naveo da se apelantica nije protivila istupanju tužitelja iz društva, pa je u predmetnoj pravnoj stvari između parničnih stranaka bila sporna visina apelanticine tržišne vrijednosti. Općinski sud je citirao odredbu člana 340. Zakona o privrednim društvima FBiH, kojom je propisano da član društva ima pravo tužbom tražiti istupanje iz društva, ako su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili mu društvo nameće nerazmjerne obaveze. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da je iz dokaza koje je izveo tužitelj proizlazilo da je apelantica onemogućila tužitelja kao osnivača da pristupi društvu. Istaknuto je da se i apelantica u odgovoru na tužbu nije protivila da tužitelj istupi iz društva, pa je prvostepena presuda, koja je donesena u prethodnom postupku po istoj tužbi, bila pravosnažna u dijelu gdje je utvrđeno da je tužitelj istupio iz apelanticinog članstva sa danom 1. septembar 2009. godine. Nadalje, citirana je i odredba člana 342. Zakona o privrednim društvima FBiH, prema kojoj član koji je istupio iz društva ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je visina apelanticine tržišne vrijednosti utvrđena na osnovu vještačenja koja su obavili vještaci građevinske, mašinske i finansijske struke, koji su u toku postupka utvrdili i identificirali koje nekretnine pripadaju apelantici do momenta prestanka tužiteljevog članstva u društvu, te zatim utvrdili tržišnu vrijednost apelanticinih vozila, vrijednost nekretnina i tržišnu vrijednost roba na dan 1. septembar 2009. i 8. septembar 2009. godine, a prema popisnim listama. Istaknuto je da je u suštini između parničnih stranaka bila sporna samo tržišna vrijednost apelanticine robe u momentu kada je tužitelj obavijestio apelanticu da istupa iz društva (1. septembar 2009. godine), odnosno da je apelantica smatrala da je stvarna tržišna vrijednost vrijednost utvrđena prema popisnim listama od 8. septembra 2009. godine, i to u visini koju je, prema dopunskom nalazu, utvrdila vještakinja finansijske struke Esma Kovačević.

8. Međutim, Općinski sud nije prihvatio apelanticine navode da je stvarna tržišna vrijednost roba ona koja je navedena u popisnim listama od 8. septembra 2009 godine iz razloga što je smatrao da je stvarna vrijednost roba konstatirana u popisu od 1. septembra 2009. godine kada je tužitelj istupio iz društva. Istaknuto je da su navedenog dana prilikom popisa bili prisutni tužitelj, članovi komisijeradnici i apelanticin sadašnji zakonski zastupnik, a u to vrijeme osnivač sa 51% vlasničkog udjela, dok je popis roba od 8. septembra 2009. godine sačinjen po odluci apelanticinog sadašnjeg zakonskog zastupnika bez prisustva tužitelja. Stoga je Općinski sud ocijenio da naknadni popis od 8. septembra 2009. godine, bez prisustva tužitelja, nije odgovarao popisu od 1. septembra 2009. godine kada su sva ovlaštena lica bila prisutna, te nije mogao prihvatiti popis i vrijednost roba od 8. septembra 2009. godine kao relevantan. Istaknuto je da je navedeni popis sačinjen po apelanticinoj internoj odluci i nije se mogao prihvatiti kao dokaz o stvarnoj vrijednosti roba u vrijeme kada je tužitelj istupio iz društva. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su svi apelanticini prigovori na način popisa roba na dan 1. septembar 2009. godine bili neosnovani, te da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje u vezi s bilo kakvom zloupotrebom od tužitelja, odnosno da popisne liste od 1. septembra 2009. godine nisu odgovarale stvarnom stanju roba na zalihama.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 012491 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine odbijena je apelanticina žalba kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troška za sastavljanje žalbe. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno smatrao relevantnim popisne liste i utvrđenu vrijednost roba na zalihama u skladištu sa danom 31. august 2009. godine, što je utvrdio ekonomski vještak Almir Lipovača, na osnovu popisnih lista od 13. i 14. jula 2009. godine i na osnovu apelanticinog bilansnog stanja sa danom 31. august 2009. godine, u vrijeme prije istupanja tužitelja iz apelanticinog društva. U vezi s tim, obrazloženo je da je prema odlukama apelanticinih nadležnih organa tužitelj razriješen dužnosti direktora 22. jula 2009. godine, da mu je odlukom zabranjeno raspolaganje apelanticinom imovinom, te je tužitelj istupio iz društva 1. septembra 2009. godine. Dalje je obrazloženo da su prije navedenog dana tužitelj i apelantica u prisustvu imenovane popisne komisije sačinili redovni popis roba na zalihama u skladištu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, popis roba na zalihama sačinjen u julu 2009. godine (13. i 14. jula) i vrijednost roba prema bilansu stanja sa danom 31. august 2009. godine bili su relevantni dokumenti o vrijednosti roba zaključno sa danom 31. august 2009. godine. Naime, obrazloženo je da je popis sačinjen na propisan način u prisustvu oba osnivača i sačinila ga je imenovana popisna komisija, pa je stoga prvostepeni sud pravilno uzeo u obzir te isprave kao dokaze o vrijednosti roba na zalihama. Kantonalni sud je zaključio da vanredni popis roba na zalihama sačinjen 8. septembra 2009. godine koji je sačinila apelantica bez prisustva tužitelja nije bio relevantan jer je sačinjen nakon što je tužitelj kao osnivač istupio iz društva 1. septembra 2009. godine. Istaknuto je da navedenom popisu i nije prisustvovao tužitelj upravo zato što je prije toga već istupio iz društva i što je prije istupanja već sačinjen redovni popis robe na zalihama u prisustvu oba osnivača. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije bila bitna apelanticina tvrdnja da je tužitelj bio pozvan na vanredni popis ali da nije htio učestvovati u popisu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 012491 14 Rev od 31. maja 2016. godine odbijena je apelanticina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije bio osnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, obrazložio je da su u predmetnoj činjeničnopravnoj situaciji, iz koje je proizlazilo da je tužitelj apelanticin osnivač, koliki su njegovi osnivački udjeli, odnosno sredstva koja je unio i koliki je obim štete, pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, odredbe čl. 340. i 342. Zakona o privrednim društvima FBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao sastavni dio prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da je redovni popis, izvršen u prisutnosti apelanticinog osnivača, jedino mjerodavan za utvrđenje vrijednosti robe na zalihi, te u vezi s tim citira odredbe čl. 25. i 26. Zakona o računovodstvu i reviziji u FBiH. Ističe da je prvostepeni sud morao izvršiti uvid u apelanticin Statut kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku o tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Apelantica je citirala određeni član Statuta i istakla da je navedenom odredbom propisano da se naknada-otpremnina isplaćuje u tri rate, dok je prvostepeni sud odlučio da se isplata po tužbenom zahtjevu izvrši u roku 30 dana od dana donošenja presude. Smatra da je prvostepeni sud kao jedini mjerodavan datum za istupanje iz društva mogao utvrditi datum kada je podnesena tužba, te u tom slučaju bi morao uzeti u obzir i rezultate vanrednog popisa zaliha robe od 8. septembra 2009. godine. Imajući u vidu da je postupak neopravdano dugo trajao (nepunih šest godina), apelantica traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM u odnosu na utvrđenu povredu prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinom stanovištu, nije bilo kršenja prava na koja se apelantica pozvala te da apelaciju treba odbiti.

13. Kantonalni sud je naveo da nisu prekršena apelanticina prava na koja se poziva.

14. Općinski sud je naveo da uvidom u spis nisu uočena nikakva kršenja prava na koja se apelantica poziva te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Tužitelj je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba u cijelosti odbiti.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 63/10 i 75/13), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

Član 340.

Ugovorom ili statutom utvrđuju se uslovi, postupak i posljedice istupanja iz društva. Član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva, ako su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze, ili mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze.

Član 342.

Istupanjem i isključenjem iz članstva u društvu prestaju prava koja iz tog članstva proizlaze.

Član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva.

Ako je ulog člana bio u obliku prava korištenja određene stvari, ona će se vratiti članu po proteku roka određenog ugovorom ili statutom, koji ne može biti duži od tri mjeseca. Po isteku roka iz stava 3. ovog člana, društvo ima pravo koristiti stvar dok bivši član ne ispuni obaveze prema društvu.

17. U Zakonu o računovodstvu i reviziji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 83/09) relevantne odredbe glase:

Član 25.

Pravno lice je dužno da na početku poslovanja kao i najmanje jednom godišnje sa stanjem na dan kada se završava poslovna godina ili neki drugi obračunski period, određen u skladu sa ovim zakonom, izvrši popis imovine i obaveza sa ciljem da se utvrdi njihovo stvarno stanje, te da se u poslovnim knjigama izvrši usklađivanje stvarnog stanja sa knjigovodstvenim stanjem.

Pravna lica iz člana 3. ovog zakona, kao i pravna lica i dijelovi tih pravnih lica koja obavljaju poslove u inostranstvu, ako stranim propisima za pravna lica i njihove dijelove nije propisana obaveza posebnog vođenja knjigovodstva, kao i podnošenja i revizije godišnjih finansijskih izvještaja, su dužna popisati imovinu i obaveze najmanje jednom u toku godine, a najkasnije do kraja tekuće poslovne godine.

Pravno lice kod kojeg se nalaze tuđa sredstva, dužno je ta sredstva popisati posebno za svako pravno lice kojemu ta imovina pripada i dostaviti im po jedan primjerak popisnih lista na kojima su ta sredstva popisana. Kod pravnih lica čija su ta sredstva, ove se popisne liste uključuju u njihovu dokumentaciju o popisu.

Popis imovine i obaveza tokom poslovne godine obavlja se i u slučajevima: promjene cijena proizvoda i robe, statusnih promjena u skladu sa Zakonom o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH", br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08 i 7/09) - spajanje, pripajanje ili dijeljenje - otvaranja stečajnog postupka ili pokretanja postupka likvidacije.

U navedenim slučajevima popis se provodi pod datumom nastanka statusne ili druge promjene. Pravna lica koja su predmet statusnih ili drugih promjena izrađuju finansijske izvještaje za period od 1. januara do datuma statusne ili druge promjene. Popis se obavlja tokom godine i zbog primopredaje dužnosti i ne oslobađa pravno lice od popisa sredstava i obaveza sa stanjem na dan 31. decembra tekuće godine.

Pravna lica u stečaju i likvidaciji nisu obveznici popisa sa stanjem na dan 31.

decembra. Ova pravna lica provode popis imovine i obaveza na dan otvaranja stečajnog postupka, odnosno pokretanja postupka likvidacije.

Izuzetno, pravno lice može svojim aktom predvidjeti duže periode za vršenje popisa materijala u knjižnicama, kao što su: knjige, fotografije, filmovi, arhivska građa i sl., s tim dati periodi ne mogu biti duži od pet godina.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 012491 14 Rev od 31. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju..

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

25. U odnosu na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja visine tužiteljevog udjela u apelanticinom društvu i isplate njegove vrijednosti, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova koji su utvrdili vrijednost tuženog na osnovu popisa izvršenog 31. augusta 2009. godine, a ne na osnovu popisa od 8. septembra 2009. godine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Dovodeći u kontekst citirane činjenice predmeta i relevantne propise, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbama čl. 340. i 342. Zakona o privrednim društvima, između ostalog, propisano da se ugovorom ili statutom utvrđuju uvjeti, postupak i posljedice istupanja iz društva, kao i da član koji je istupio i član koji je isključen ima pravo na nadoknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva. S obzirom na to da su redovni sudovi utvrdili da je tužitelj 1. septembra 2009. godine istupio iz apelanticinog privrednog društva, a da je novčana vrijednost njegovog udjela utvrđena na osnovu popisa robe (kojem je prisustvovao i tužitelj) te nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke izvršenog 31. augusta 2009. godine, a ne na osnovu popisa robe koji je izvršen nakon istupanja tužitelja iz društva, tačnije 8. septembra 2009. godine, to Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da je vrijednost robe trebalo utvrditi na osnovu popisa od 8. septembra 2009. godine. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica navodi i da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su je obavezali da navedeni novčani iznos isplati tužitelju odjednom, i to u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, jer je odredbama apelanticinog Statuta propisana isplata u ratama. Međutim, Ustavni sud zapaža i da iz osporenih presuda i dokumentacije nije vidljivo da se apelantica u toku postupka pred redovnim sudovima pozivala na navedene (navodne) odredbe Statuta, čime je onemogućila redovne sudove da te navode ocijene tako da se apelantica ne može na njih s uspjehom pozivati u postupku pred Ustavnim sudom. Pri tom, Ustavni sud ističe i da iz stanja spisa, suprotno apelanticinim navodima, nije vidljivo ništa što bi ukazivalo da je apelantici uskraćeno pravo na pristup sudu jer je apelantica u jednakoj mjeri kao i tužitelj imala mogućnost, i koristila je, da predlaže i provodi dokaze i koristi pravne lijekove predviđene ZPP pa su i ti navodi neosnovani.

29. Apelantica se također poziva i na odredbe čl. 25. i 26. Zakona o računovodstvu i reviziji u FBiH kojim je propisana obaveza popisa robe, odnosno sredstava, te postupak provođenja popisa, a koji, kako apelantica tvrdi, ne predviđa obavezu prisustva osnivača privrednog društva, zbog čega je, prema njegovom mišljenju, trebalo prihvatiti popis koji je izvršen 8. septembra 2009. godine i prema kojem je vrijednost robe znatno manja od one utvrđene popisom od 31. augusta 2009. godine. S obzirom na to da je odredbama člana 25. navedenog zakona propisana, između ostalog, i obaveza popisa robe u slučaju statusnih promjena društva, i to u skladu s odredbama Zakona o privrednim društvima, a da se taj popis vrši s danom nastanka statusne promjene, to su neosnovani apelanticini navodi da su sudovi trebali uzeti u obzir popis od 8. septembra 2009. godine iz razloga što je, kako je već rečeno, tužitelj iz društva istupio 1. septembra 2009. godine. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

31. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka od preko šest godina prekršeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku pa traži da mu zbog toga Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u visini od 5.000,00 KM.

Relevantna načela

32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

33. U konkretnom slučaju predmetni postupak je počeo podnošenjem tužbe Općinskom sudu 6. oktobra 2009. godine, a okončan je presudom Vrhovnog suda od 31. maja 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i sedam mjeseci i to je period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje.

Analiza razumnosti trajanja postupka

34. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo utvrđivanje visine tržišne vrijednosti robe kod apelantice iz koje je trebalo isplatiti naknadu tužitelju za njegov udio u apelanticinom društvu jer je tužitelj istupio iz privrednog društva. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti, te da se ne radi o predmetu koji je po zakonskim odredbama hitne prirode.

35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu prvostepenu presudu donio 20. aprila 2012. godine, dakle u roku od dvije i po godine, ali da je predmetna presuda u jednom dijelu ukinuta rješenjem Kantonalnog suda i predmet u tom dijelu vraćen Općinskom sudu koji je postupio po nalogu Kantonalnog suda iz navedenog rješenja i donio novu presudu 29. novembra 2013. godine (pri čemu je taj sud zakazao i održao 13 ročišta, od kojih tri za glavnu raspravu), dakle nakon godinu i pet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je daljnji postupak, žalbeni pred Kantonalnim sudom i revizioni pred Vrhovnim sudom, trajao ukupno dvije godine i šest mjeseci. Ustavni sud iz stanja spisa zapaža da su, i pored činjenice da je predmet u jednom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje radi vršenja finansijskog vještačenja, redovni sudovi aktivno radili na konkretnom predmetu. Dakle, ukupan postupak na tri sudske instance je trajao nešto preko šest godina, a što ne ukazuje da je dužina trajanja predmetnog postupka bila prekomjerna u smislu značenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da, iako je predmetni postupak trajao više od šest godina, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s nekršenjem prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelanticinog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja postupka. Ostali navodi

38. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelantica vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi zaključili da tužitelju pripada pravo na isplatu udjela u apelantici kao privrednom društvu na osnovu popisa vrijednosti robe na dan istupanja iz društva, a ne na osnovu popisa koji je učinjen nakon što je tužitelj istupio iz apelanticinog društva, a što je u skladu s relevantnim odredbama člana 342. Zakona o privrednim društvima i odredbama člana 25. Zakona o računovodstvu i reviziji i kada je apelantica imala pristup sudu u istoj mjeri kao i tužitelj.

40. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji nije bio naročito složen, niti je po zakonskoj odrednici hitne prirode, na tri sudske instance trajao šest godina i sedam mjeseci i kada su redovni sudovi aktivno radili na predmetu shodno relevantnim zakonskim odredbama ZPP.

41. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević