Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3236/18 (M. M., Z. L., M. H., M. K. i B. T.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u privatni život
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3236/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3236/18, rješavajući apelaciju Mensura Mašetića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mensura Mašetića, Zorana Lončara, Muhameda Hanjalića, Maida Keča i Branke Tešić podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 020026 17 Kžk od 9. marta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mensur Mašetić, Zoran Lončar, Muhamed Hanjalić, Maid Keč i Branka Tešić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. juna 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 020026 17 Kžk od 9. marta 2018. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom se odgađa izvršenje izrečenih kazni zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njihovoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3236/18 od 5. jula 2018. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 14. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore 27. juna 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Granična policija je u periodu od 29. aprila do 4. novembra 2013. godine sačinila devet krimobavještajnih izvještaja u odnosu na krivično djelo događaj koji se sumnja: šverc robom iz Turske, tj. šoping-ture, davanje mita radnicima Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO) na aerodromu, nesavjestan rad radnika UIO, korupcija. Krim-obavještajni izvještaji su se odnosili na označena lica koja su uočena kao česti putnici na relaciji Sarajevo-Istanbul-Sarajevo, te koja nisu detaljno kontrolirali carinici UIO prilikom povratka iz Istanbula iako su poznati kao lica koja su direktni učesnici šverc-tura. U pojedinim izvještajima pod nadimkom ili samo imenom označeni su šef carinske ispostave V., carinik Zoka, carinski službenik Maid, carinski službenici E. i Z., te carinski službenik Memso, koji se dovode u vezu sa načinom na koji se obavlja ili uopće ne obavlja kontrola označenih lica prilikom ulaska u BiH.

7. U periodu od 13. januara 2014. godine do 15. juna 2014. godine po naredbama Suda BiH, izdatim na obrazložene prijedloge Tužilaštva BiH, protiv apelanata su provođene posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka c) ZKPBiH – nadzor i tehničko snimanje prostorija, odnosno od 27. februara 2014. godine do 15. juna 2014. godine iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. Iz prijedloga Tužilaštva i naredbi Suda BiH, koje su predočene Ustavnom sudu, proizlazi da su posebne istražne radnje određene i produžavane zbog postojanja osnova sumnje da su apelanti počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH. Nadalje, iz predočenih naredbi proizlazi da su one bile određene na period od jedan mjesec, da su svaki put produžavane za po jedan mjesec, te da njihovo trajanje ne prelazi maksimum od šest mjeseci određen zakonom. Naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji sadržavale su razloge i obrazloženja zbog čega se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, ili bi to bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama. Naredbe o produženju posebnih istražnih radnji sadržavale su zakonsku formulaciju da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, ili da bi to bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama. Iz naredbi o produženju posebnih istražnih radnji proizlazi da su u pojedinim slučajevima uz prijedlog Tužilaštva BiH za njihovo produženje prezentirani i izvještaji Granične policije o njihovom provođenju dostavljeni Tužilaštvu BiH, da su dostavljeni dokazi koji su prikupljeni provođenjem istražne radnje u prethodnom periodu (DVD ili CD sa zabilježenim audio i videozapisima, transkripti zabilježenih telefonskih razgovora), odnosno naznačeno je da je u prethodnom periodu „zadokumentirano nekoliko događaja“, da su u pojedinim prijedlozima za produženje posebnih istražnih radnji interpretirani konkretni događaji zabilježeni u prethodnom periodu provođenja navedenih radnji. U svim slučajevima Tužilaštvo BiH je uz svoj prijedlog za određivanje, odnosno produženje posebnih istražnih radnji dostavljalo i prijedlog Granične policije.

Prvostepena presuda

8. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 020026 15 K od 4. maja 2017. godine apelante proglasio krivim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude počinili produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH u vezi sa čl. 29. i 54. istog zakona, te ih osudio na kazne zatvora i novčane kazne. Istom presudom apelanti su, na osnovu člana 284. tačka

c) ZKPBiH, oslobođeni optužbi da su radnjama, bliže označenim u izreci presude, počinili, i to apelanti Lončar, Mašetić i Tešić, krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, a apelanti Keč i Hanjalić krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH i krivičnim djelom zloupotreba položaja i ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH.

9. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su kao neosnovane ocijenjene tvrdnje apelanata da su dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nadzor i tehničko snimanje prostorija iz člana 116. tačka c) ZKPBiH, te nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija iz člana 116. tačka a) ZKPBiH nezakoniti dokazi. Apelanti su, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, osporavali naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji, navodeći da prijedlozi Tužilaštva BiH i naredbe Suda BiH ne sadrže dokaze o postojanju osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo, kao ni obrazloženje zašto se istraga ne može provesti na drugi način, da je Sud BiH u navedenim naredbama Tužilaštvu BiH dao ovlaštenje da izda nalog OSA-i za izvršenje naredbi umjesto da sâm izda naredbu operateru telekomunikacija, da je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da nije bilo obavještenja o provođenju istražnih radnji.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH izvršio uvid u naredbe suda, te utvrdio da su posebne istražne radnje trajale u periodu od 14. januara 2014. godine do 15. juna 2014. godine, da su provođene radnje iz člana 116. stav 2. tač. a) i c) ZKPBiH, da su sve izdate zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH. Na okolnost provođenja posebnih istražnih radnji saslušan je svjedok M.Č., ovlašteno službeno lice, koji je direktno bio uključen u rad predmeta označenoga naziva. Nadalje, Sud BiH je, citirajući relevantne dijelove iz presude Dragojević, istakao da je nesporno da je Evropski sud utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije, jer nalozi za trajni nadzor izdati od istražnog sudije nisu sadržavali nikakve stvarne detalje koji se temelje na specifičnim okolnostima predmeta, posebnim okolnostima koje ukazuju na sumnju da su počinjena krivična djela. Nadalje, Sud BiH je analizirao relevantne odredbe ZKP Hrvatske, koje je ocijenio i Evropski sud, te ih doveo u vezu sa relevantnim odredbama ZKPBiH. S tim u vezi je ukazano da, prema ZKP Hrvatske, mjere nadzora određuje istražni sudija pisanim obrazloženim nalogom, a prema ZKPBiH, mjere određuje sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Nadalje, ukazano je da se, prema domaćem pravu, naredba suda vezuje za obrazloženi prijedlog tužioca, odnosno da čine jednu cjelinu u smislu osnova za preduzimanje posebnih istražnih radnji, pa zbog toga moraju biti razmotreni i prijedlog i naredba da bi se mogao ocijeniti njihov kvalitet. Pri tome interes tužioca je da sudiji za prethodni postupak ponudi sve relevantne podatke i činjenice, što je očekivano sadržano u prijedlozima za određivanje, odnosno produženje primjene posebnih istražnih radnji, te prilozima uz njih u koje je u konkretnom slučaju izvršen uvid i na koje okolnosti je i saslušan svjedok M.Č. Nadalje, ukazano je da su posebne istražne radnje ograničene samo na one postupke u kojim postoji samo činjenična osnova sumnje da je neko lice samo ili zajedno s drugim učestvovalo u počinjenju određenih krivičnih djela. Stoga, pozivajući se na stav Evropskog suda u predmetu Klass i drugi protiv Njemačke, Ekimdzhiev protiv Bugarske i već citiranu Dragojević, Sud BiH je istakao da ovo ograničenje predstavlja jamstvo da mjere nisu određene nemarno, neregularno ili bez potrebnog razmatranja. Nadalje, ukazano je da jasno obrazloženi prijedlozi za povođenje posebne istražne radnje upućuju na postojanje osnova sumnje kao nužne pretpostavke za njihovo provođenje, pa da se kao suštinsko postavilo pitanje da li je obrazloženje logično, zakonito i dovoljno jasno da bi se na osnovu njega mogla izdati naredba. U vezi s tim je dalje ukazano da su u svakom prijedlogu na osnovu kog je izdata naredba navedene sve relevantne okolnosti, operativna saznanja, rezultati do tada provedenih dokaznih radnji za konkretno označena lica, kao i razlozi zbog kojih je neophodno upravo određivanje posebnih istražnih radnji, da je naznačeno da se izdaju na prijedlog tužioca, što implicira da su razmotreni razlozi u prijedlozima i da imaju uporište u predočenoj dokumentaciji uz prijedlog, da su sve naredbe sadržavale detaljno označen osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo, dokaze na osnovu kojih to proizlazi, te obrazloženje da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način (kao primjer, navedeno je da je u obrazloženjima naredbi navedeno da otkrivanje umiješanosti službenika UIO u navedeni vid kriminala nije moguće zbog nemogućnosti fizičkog prilaza objektu, nemogućnosti snimanja, s obzirom na spuštene roletne i dr.). Slijedom navedenog, zaključeno je da je provođenje posebnih istražnih radnji bilo zakonito, odnosno da su dokazi pribavljeni na ovaj način zakoniti. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da su naredbe suda nezakonite zbog toga što Tužilaštvo BiH nije ovlašteno da izdaje naredbe policijskim agencijama o izvršenju naredbi suda. U vezi s tim je ukazano da je Sud BiH realizaciju naredbi povjerio Tužilaštvu BiH, koje je svojom naredbom određivalo agenciju koja će provesti naložene posebne istražne radnje, kao i da su ovlaštena službena lica, u skladu sa naredbama Suda BiH, odnosno Tužilaštva, redovno dostavljala izvještaje o njihovom provođenju.

11. Slijedom navedenog, a rukovodeći se i praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji u svojim odlukama navodi da je „mjera nadzora i tehničkog snimanja preduzeta u skladu sa zakonom u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja – u konkretnom slučaju otkrivanja i kažnjavanja krivičnih djela navedenih u naredbama suda, što predstavlja javni interes koji preteže nad apelantovim interesom za zaštitu privatnog života (vidi, Evropski sud, Prada protiv Njemačke, presuda od 3. marta 2016. godine)“, zaključeno je da su neosnovane tvrdnje o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije.

12. Najzad, pozivajući se na stav Evropskog suda iz predmeta Klass i drugi protiv Njemačke, prema kom, u suštini, naknadno obavještavanje pojedinca pogođenog ukinutom mjerom može bitno ugroziti dugoročnu svrhu koja je prvobitno iziskivala nadzor, te da činjenica da se pojedinac ne obavještava nakon što je ukinut nadzor ne može biti suprotna članu 8. pošto je to važna činjenica koja osigurava „uspješnost“ miješanja, kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da neobavještavanje osumnjičenih o preduzetim istražnim radnjama samo po sebi implicira i nezakonitost dokaza koji su na ovaj način pribavljeni.

13. Sud BiH je Presudom broj S 1 2 K 020026 17 Kž od 27. oktobra 2017. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva BiH i potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na oslobađajući dio u odnosu na apelanticu Tešić, te DD i D.B. Istom presudom usvojene su žalbe apelanata i prvostepena presuda je ukinuta u osuđujućem dijelu i određeno je održavanje pretresa pred tim sudom. Osporena presuda

14. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 020026 17 Kžk od 9. marta 2018. godine apelante proglasio krivim da su radnjama, bliže opisanim u izreci presude, počinili: apelant Mašetić radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, te radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH, te ga osudio na kaznu zatvora od dvije godine i novčanu kaznu od 2.000 KM, apelant Lončar radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH i osudio ga na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 4.000 KM, apelant Hanjalić radnjama opisanim u pobrojanim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi sa članom 54. KZBiH a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 2.000 KM, apelant Keč radnjama opisanim u pobrojanim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi sa članom 54. KZBiH a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 2.000 KM, apelantica Tešić radnjama opisanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi sa članom 54. KZBiH a radnjama pobrojanim u označenim tačkama krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH i osudio je na kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu od 2.000 KM. Istom presudom, na osnovu člana 284. tačka c) ZKPBiH, apelanti Keč i Tošić oslobođeni su optužbe da su označenim radnjama počinili krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH. Najzad, na osnovu člana 284. tačka a) ZKPBiH, apelanti Lončar, Keč, Tešić i Hanjalić oslobođeni su optužbe da su bliže označenim radnjama počinili krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. u vezi sa čl. 29. i

54. KZBiH.

15. Iz obrazloženja presude proizlazi da su apelanti predložili da Tužilaštvo BiH dostavi dokaze

- cjelokupni audio-videomaterijal, a ne samo isječke iz njega, tehničke specifikacije uređaja kojim je vršeno snimanje audio-video materijala, kao i specifikacije uređaja. Nadalje, predloženo je saslušanje svjedoka - stručnog lica E.H., zaposlenika CI Aerodrom Sarajevo, na okolnost postupanja carinika prema uputstvu o carinskom postupku, način carinske kontrole i ovlaštenja carinika, način utvrđivanja propusta u vršenju kontrole. Apelanti su predlagali i vještačenje vještaka elektrotehničke struke S.M. na okolnost specifikacije karakteristika opreme kojom je vršeno snimanje, kao i softwera, a naročito u vezi sa vremenom i datumom snimljenog materijala. Također, apelanti su predložili i saslušanje svjedoka Š.T., Z.H. i D.B., te saslušanje apelanata Hanjalić i Tešić u svojstvu svjedoka. Najzad, predloženo je i da sud službenim putem pribavi dokumentaciju od Carinske ispostave Aerodroma Sarajevo, te JP Međunarodni aerodrom Sarajevo.

16. Sud BiH je prihvatio prijedlog da se saslušaju svjedoci Š.T., Z.H. i D.B., te apelanti Hanjalić i Tešić u svojstvu svjedoka. S tim u vezi je ukazano da su Š.T., Z.H. i D.B. u toku prvostepenog postupka, također, bili optuženi u ovom predmetu, pa nije postojala obaveza da oni svjedoče, zbog čega ih drugi optuženi i nisu mogli saslušati. Nadalje, prihvaćen je i prijedlog za saslušanje apelanata Hanjalića i Tešića, pri čemu je sud imao u vidu njihovo pravo, ali ne i obavezu da svjedoče, koja mogućnost im stoji na raspolaganju u toku glavnog pretresa, što je posmatrano i u vezi sa njihovim pravom na odbranu. Sud BiH je prihvatio i prijedlog apelanta Keča, te je od JP Međunarodni aerodrom Sarajevo, te od UIO po službenoj dužnosti pribavljena dokumentacija, i to od JP Međunarodni aerodrom dopis od 12. januara 2018. godine koji se odnosi na raspored letova aviokompanije Turkish Airlines za 4. mart 2014. godine, te od UIO dopis od 23. januara 2018. godine sa prilogom evidencije o radnom vremenu za apelanta Keča.

17. U vezi sa ostalim prijedlozima apelanata, ukazano je da se nije radilo o novim činjenicama i dokazima s obzirom na to da je odbrana imala mogućnost predlagati iste dokaze i u toku prvostepenog postupka. U vezi sa zahtjevom za saslušanje svjedoka T.K., ukazano je da je ovaj svjedok na prijedlog odbrane saslušan u prvostepenom postupku i da su apelanti imali mogućnost da ga ispitaju unakrsno na okolnosti zbog kojih je svjedočenje i predloženo, kao i da je izvršen uvid u iskaz ovog svjedoka. Također, osim okolnosti da se radilo o prijedlogu dokaza koje su apelanti mogli predlagati i provoditi i u prvostepenom postupku, Sud BiH je zaključio da činjenice i okolnosti u vezi s kojim je predloženo njihovo izvođenje proizlaze i iz drugih dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka.

18. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizlazi da je Tužilaštvo BiH 30. januara 2018. godine dostavilo izmijenjenu optužnicu koja je apelantima proslijeđena na izjašnjenje. Nakon izvršenog uvida u izmijenjenu optužnicu i imajući u vidu izjašnjenje apelanata, Sud BiH je istakao da je polazište Tužilaštva BiH da izmijeni optužnicu pravosnažnost prvostepene presude od 4. maja 2017. godine u osuđujućem i oslobađajućem dijelu na način da su u izmijenjenoj optužnici izostavljeni oni dijelovi za koje su apelanti (kao i druga lica protiv kojih je vođen postupak) pravosnažno oslobođeni, ili je donesena odbijajuća presuda, tj. izbačene su one tačke za koje Tužilaštvo više ne tereti apelante i ostale optužene. Također, ukazano je da je izostala i kvalifikacija krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. KZBiH s obzirom na to da prvostepena presuda nije utvrdila da su apelanti i ostali optuženi djelovali u okviru grupe za organizirani kriminal u kom dijelu je prvostepena presuda, također, postala pravosnažna.

19. Nadalje, uvidom u izmijenjenu optužnicu Sud BiH je utvrdio da je došlo do promjene (u odnosu na ranije optužnice) u pogledu vremena izvršenja krivičnog djela, te su pobrojane konkretne tačke optužnice i promjene datuma i sata. Sud BiH je, s tim u vezi, zaključio da se u konkretnom slučaju nije radilo o značajnim izmjenama optužnice, čime bi bio povrijeđen subjektivni i objektivni identitet optužnice na štetu apelanata. U prilog navedenom ukazano je da se radilo o uređenju optužnice u skladu sa rezultatima dokaznog postupka, kako je propisano članom 275. ZKPBiH, tj. da nije došlo do značajnog odustajanja u odnosu na uređenu optužnicu, niti se izašlo iz činjeničnog okvira postavljenog potvrđenom optužnicom s obzirom na to da je suština događaja za koji se sudi apelantima ostala nepromijenjena.

20. Iz obrazloženja presude, dalje, proizlazi da su kao neosnovane ocijenjene tvrdnje apelanata u pogledu provedenih posebnih istražnih radnji. U vezi sa tvrdnjom apelanata o nedostatku sadržaja naredbi, tj. obrazloženosti postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo, odnosno zašto se na drugi način nisu mogli pribaviti dokazi, ukazano je da je na temelju uvida u naredbe suda i prijedloge Tužilaštva BiH utvrđeno da su u inicijalnom prijedlogu Tužilaštva BiH, na osnovu kog je izdata naredba za određivanje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 1. tačka c) ZKPBiH, detaljno navedene sve relevantne okolnosti, operativna saznanja o konkretno označenim licima iz kojih proizlazi postojanje osnova sumnje, kao i razlozi zbog kojih je neophodno upravo određivanje posebnih istražnih radnji, odnosno zašto se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način. Nadalje, ukazano je da je u uvodu ove, kao i svih ostalih naredbi naznačeno da se izdaju na prijedlog Tužilaštva BiH, što upućuje da su razlozi navedeni u prijedlogu razmotreni i da, prema procjeni sudije, imaju uporište u dokumentaciji predočenoj uz prijedlog. Nadalje, ukazano je da je naveden osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo, dokazi iz kojih to proizlazi, obrazloženje da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, odnosno da bi njihovo pribavljanje bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama (nemogućnost fizičkog pristupa objektu, nemogućnost snimanja zbog spuštenih roletni i dr.). Nadalje, ukazano je da su se svi ostali prijedlozi i naredbe odnosili na produženje postojećih istražnih radnji, njihovo proširenje na posebne istražne radnje - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija a na osnovu rezultata posebnih istražnih radnji prethodno provedenih na osnovu naredbi o njihovom provođenju, tj. svaka nova naredba bila je utemeljena na rezultatima ranije donesenih naredbi i prijedloga. Slijedom navedenog, zaključeno je da je obrazloženje osnova sumnje, kao i razloga zašto se na drugi način dokazi ne mogu pribaviti, kako su opisani u inicijalnoj naredbi, dodatno osnaženo rezultatima posebnih istražnih radnji provedenih na osnovu te naredbe, te da svaka nova naredba o produženju/proširenju posebnih istražnih radnji nije tražila i posebno obrazloženje tih navoda s obzirom na to da su rezultatima posebnih istražnih radnji osnaženi razlozi za određivanje prethodne naredbe, tj. navodi iz prvobitne naredbe nisu dovedeni u pitanje, niti je došlo do promjene okolnosti koje bi opravdale da svaka naredba sadrži i posebno obrazloženje posebnih istražnih radnji.

21. Nadalje, ukazano je i da je u prvostepenom postupku saslušan svjedok M.Č., koji je kao ovlašteno službeno lice bio direktno uključen u rad na označenom predmetu, a koji je pojasnio kako se došlo do saznanja o nezakonitim aktivnostima, da je po njihovom prikupljanju obaviješteno Tužilaštvo BiH i zatraženo provođenje posebnih istražnih radnji, da je tužilac zatražio dopunu zahtjeva, nakon čega je uključen i Centralni istražni biro, poslije čega je zahtjev i dopunjen. Nadalje, ovaj svjedok je pojasnio da se prva naredba odnosila na posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka c) ZKPBiH, da je pod nadzorom bila prostorija koju koriste carinici, da su pri nadzoru zabilježena određena krivična djela carinika. Također, pojasnio je i da su provođene istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH, jer su došli do saznanja da se carinici u telefonskim kontaktima dogovaraju o načinu prelaska granice. Najzad, istakao je da su imali redovne kontakte sa istražiteljima i tužiocem, da su redovno dostavljali izvještaje (dokazi Tužilaštva: br. T-63 zahtjev za produženje naredbe od 10. februara 2014. godine, T-75 zahtjev za produženje naredbe od 13. januara 2014. godine), te konačni izvještaj (dokaz broj T-115, izvještaj o preduzetim istražnim radnjama koji je sačinilo Tužilaštvo BiH od 2. jula 2014. godine) sa tvrdim hard-diskom snimljenog materijala čiju analizu je uradio Odsjek za analizu i obradu podataka.

22. Sud BiH je ocijenio kao neosnovanu i tvrdnju apelanata da Tužilaštvo BiH nije ovlašteno da izdaje naredbe policijskim agencijama o izvršenju naredbi Suda BiH, već da to može učiniti samo Sud BiH. S tim u vezi je ukazao da je u svakoj od 11 naredbi Sud BiH naveo da se realizacija naredbi povjerava Tužilaštvu BiH, koje će svojom naredbom odrediti agenciju koja će provesti naložene posebne istražne radnje, kao i poslove koje će pojedine agencije obavljati po naredbama i uputstvima Tužilaštva BiH.

23. Slijedom navedenog, Sud BiH je odbio kao neosnovanu i tvrdnju apelanata da je provođenjem posebnih istražnih radnji prekršen član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano na praksu Ustavnog suda koji, kako je navedeno, u svojim odlukama navodi da je „mjera nadzora i tehničkog snimanja preduzeta u skladu sa zakonom u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja – u konkretnom slučaju otkrivanja i kažnjavanja počinilaca krivičnih djela navedenih u naredbama suda, što predstavlja javni interes koji preteže nad apelantovim interesom za zaštitu privatnog života (vidi, Evropski sud, Prada protiv Njemačke, presuda od 3. marta 2016. godine)“.

24. Nadalje, kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja apelanata da se dovodi u pitanje zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji, jer nisu bili obaviješteni o njihovom preduzimanju i, s tim u vezi, pozivanje na stav Suda BiH u predmetu Čago i dr. Sud BiH je istakao da u predmetu Čago i dr. nije navedeno, niti je eksplicitno zaključeno da neobavještavanje osumnjičenih lica o preduzetim posebnim istražnim radnjama samo po sebi dovodi u pitanje zakonitost dokaza, a takvu posljedicu ne propisuje ni ZKPBiH. Također, Sud BiH se pozvao na stav Evropskog suda prema kojem, u suštini, naknadno obavještavanje pojedinca pogođenog ukinutom mjerom može bitno ugroziti dugoročnu svrhu koja je prvobitno iziskivala nadzor, te da činjenica da se pojedinac ne obavještava nakon što je ukinut nadzor ne može biti suprotna članu 8. pošto je to važna činjenica koja osigurava „uspješnost“ miješanja.

25. Sud BiH je kao neosnovane ocijenio tvrdnje apelanata da prezentirani videosnimci ne sadrže datum i vrijeme zbog čega nije moguće sa sigurnošću utvrditi činjenične navode iz optužnice, odnosno da se neki događaj baš tad desio, kao i da, zbog lošeg tonskog zapisa i kvaliteta slike, na snimcima nije moguće utvrditi davanje novca, niti se naslutiti šta se nalazi u rukama svjedoka i optuženih. S tim u vezi je ukazano da ove činjenice i nisu utvrđivane isključivo putem prezentiranih videosnimaka, već i drugim provedenim dokazima. Nadalje, ukazano je da datumi inkriminacije, kao i približno vrijeme proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka, koji su na pitanja tužioca na glavnom pretresu potvrdno odgovarali da su određenog dana/datuma (navedenog u optužnici) doputovali avionom iz Istanbula na Aerodrom Sarajevo, kao i uloženih materijalnih dokaza koji su detaljno pobrojani (transkripti presretnutih razgovora, analize prelaska državne granice, potvrde o naplati indirektnih poreza za robu prijavljenu usmenim putem - CPD blok, izvodi evidencija o prelasku državne granice, analiza rasporeda rada službenika UIO na Aerodromu, a na osnovu zvanične evidencije Knjiga evidencije radnog vremena u koju svaki radnik vlastoručno upisuje vrijeme dolaska i vrijeme odlaska uz potpis). Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je uvidom u iskaz svjedoka M.Č., ovlaštenog službenog lica, utvrđeno na koji način je došlo do provođenja posebnih istražnih radnji, da je pod nadzorom kamera bila označena prostorija, da je kamera snimala konstantno, da su sa danom unazad dobijali snimke i radili analize, jer fizički nisu imali mogućnost da ih gledaju u datom vremenu. Također, ovaj svjedok je potvrdio i da je izvršena analiza svih pojedinačno pobrojanih dokaza (među kojim i snimaka zadokumentiranih provođenjem posebnih istražnih radnji). Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je svjedok V.S., također ovlašteno službeno lice, koji je postupao u predmetu protiv apelanata, pojasnio na koji način je sačinjena analiza i dopuna analize prikupljenih dokaza po naredbi Tužilaštva BiH. Ovaj svjedok je u svom iskazu naveo da je izvršena analiza sedam vrsta dokaznog materijala, i to audio i videomaterijala, podataka o prelasku državne granice, izdatih CPD blokova, uz napomenu da je videozapise dobio na eksternom hard-disku zbog obimnosti materijala. Nadalje, ovaj svjedok je pojasnio da je analiza dokaza podijeljena u tri dijela, koju je i prezentirao u sudnici uz objašnjenje na šta se odnosi svaki od njih.

26. Kao neosnovane su ocijenjene i tvrdnje apelanata da pojedinim danima, kada se desio neki inkriminirani događaj, nisu bili na poslu, odnosno da pojedini apelanti nisu mogli biti zajedno. S tim u vezi je ukazano da iz provedenih dokaza, prije svega videosnimaka prikupljenih posebnim istražnim radnjama na kojim nije sporan identitet apelanata, proizlazi da vođenje evidencije o radnom vremenu apelanata ponekad nije odgovaralo njihovom stvarnom radnom vremenu. U vezi s tim je ukazano i da je apelant Mašetić na glavnom pretresu potvrdio i da su svi mijenjali smjene. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

27. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

28. Apelanti su u opširnim navodima interpretirali sadržaj naredbi o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tač. a) i c) ZKPBiH, kao i prijedloga Granične policije i Tužilaštva BiH koji su im prethodili. Opširne prigovore iznesene u pogledu svake od naredbi sumirali su na sljedeći način: Iz uvida u sve naredbe Suda BiH lako je ustanoviti da se radi o konceptu prepisivanja razloga - Granična policija - Tužilaštvo BiH - naredba Suda BiH. Nadalje su istakli da su posebne istražne radnje određene suprotno članu 116. stav 1. ZKPBiH, tj. da su određene protiv njih bez postojanja osnova sumnje da su izvršili bilo koje krivično djelo. U vezi s tim, ukazuju da se iz krim-obavještajnih izvještaja Granične policije (uz apelaciju predočeno devet navedenih izvještaja) kao inicijalna saznanja ne spominju njihova imena, niti se daje bilo kakav opis protivpravnih radnji koje su, navodno, oni preduzimali. Nadalje, ukazuju da se prvi put spominju u dopuni prijedloga Granične policije od 10. januara 2014. godine, kada je prvi put i određeno provođenje istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka c) ZKPBiH. Prema njihovom mišljenju, navedena istražna radnja je određena kako bi se ustanovilo postojanje osnova sumnje, što je suprotno članu 116. stav 1. ZKPBiH. U vezi s tim, ističu da iz citirane odredbe proizlazi da je uvjet za određivanje posebnih istražnih radnji da osnovi sumnje već postoje. Nadalje, tvrde i da nijedna naredba suda nema obrazloženje zašto se na drugi način nisu mogli pribaviti dokazi. Također, ističu i da se u svim naredbama radi o pukom citiranju razloga, odnosno o tome da je i u posljednjoj naredbi od 15. maja 2014. godine ponovljeno identično obrazloženje o krijumčarenju nakita, zlata i srebra, koje ni kombinacijom istražnih radnji koje su provođene nikad nije pronađeno. Također, ističu i da nijedna naredba Suda BiH kojom se produžilo, odnosno proširilo provođenje istražne radnje ne sadrži obaveznu naznaku i obrazloženje posebno važnih razloga zbog kojih je daljnja primjena istražne radnje bitna, što je suprotno članu 118. stav 3. ZKPBiH, kao i da ne sadrže izvještaje za prethodni period od mjesec dana u kojem je radnja provođena. Prema njihovom mišljenju, Sud BiH nije vodio računa ni o intenzitetu i dužini trajanja posebnih istražnih radnji, odnosno u naredbama Suda BiH nema ništa zbog čega je bilo potrebno kombiniranje istražnih radnji u trajanju od šest mjeseci.

29. Apelanti su, dalje, istakli da je neophodnost obrazloženja osnova sumnje, kao i obrazloženja razloga zbog kojih se drugim sredstvima nisu mogli prikupiti dokazi, odnosno zbog čega bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama, utvrđeno i nizom odluka u predmetima Evropskog suda (Dragojević protiv Hrvatska, Huvig protiv Francuske broj 11105/84, Ioradhi i dr. protiv Moldavije), te da je ista praksa usvojena i u pojedinačno pobrojanim odlukama Suda BiH na koje su, kako tvrde, izričito i ukazali, a o čemu nema ništa u osporenoj odluci od 9. marta 2018. godine. Oni smatraju da su nedostaci u naredbama za određivanje i produženje posebnih istražnih radnji kao rezultat imali i nezakonitost svih dokaza koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji. Najzad, apelanti su ukazali i na Odluku Ustavnog suda BiH broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine u kojoj je utvrđeno da su neustavne odredbe ZKPBiH na temelju kojih je Sud BiH u njihovom slučaju određivao i produžavao posebne istražne radnje.

30. Nadalje, apelanti tvrde da je drugostepeni sud, uputivši im poziv da dostave prijedlog dokaza po kojem su i postupili, obrnuo obavezu dokazivanja i prije nego što je zatražio od Tužilaštva BiH da se izjasni o optužbi i dokazima, naložio njima da dostave prijedlog dokaza i tako prebacio teret dokazivanja na njih. Apelanti tvrde da je, slijedom dokaza koje su predložili, Tužilaštvo BiH izmijenilo optužnicu, tj. iskoristilo njihove dokaze svjesno da ne može održati konstrukciju iz optužnice, odnosno izmijenilo optužnicu na njihovu štetu. S tim u vezi su istakli da su prijedlog dokaza dostavili 24. novembra 2017. godine, da su nakon toga održana tri ročišta za glavni pretres, da bi Tužilaštvo BiH tek na ročištu od 16. januara 2018. godine navelo da će izmijeniti optužnicu. Prema njihovom mišljenju, tako im je prekršeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Također, apelanti smatraju i da je neosnovano odbijen njihov prijedlog da se pribavi cjelokupan audio i videomaterijal, a ne samo isječci, kao i dostavljanje specifikacije tehničkih uređaja kojim je vršeno snimanje audio-videomaterijala, odnosno softwera kojim je vršena obrada snimljenog materijala, i, s tim u vezi, vještačenje vještaka elektrotehničke struke. U vezi s tim, ukazuju da je optužnica mijenjana upravo u pogledu datuma i vremena navodnih dešavanja koja su im stavljana na teret, a da na korištenim snimcima nije bilo oznake datuma i vremena, zbog čega nije moguće ni utvrditi da li i potječu od označenog dana i vremena, kako je Tužilaštvo BiH tvrdilo, kao i da su predložene specifikacije i vještačenje trebale otkloniti sumnju da li korišteni softweri omogućavaju manipulaciju snimcima, montiranje i slično. Također, tvrde i da je neosnovano odbijen dokaz - knjiga Evidencija radnog vremena na osnovu uvida u koju bi se utvrdilo da apelant Keč nije bio prisutan na dan obuhvaćen optužnicom. Apelanti tvrde i da je neosnovano odbijen prijedlog o saslušanju svjedoka F.H., kao stručnog lica, dugogodišnjeg zaposlenika CI Aerodrom Sarajevo, kao neutralnog i stručnog lica iz oblasti carina koje bi stručno opisalo postupak carinjenja, diskrecionu ocjenu prilikom utvrđivanja karaktera robe, procjene da li se radi o komercijalnoj robi ili ne i sl. Ovo posebno imajući u vidu da činjenični supstrat svih tačaka optužnice sadrži postupanje suprotno čl. 13, 14. i 16. Uputstva o carinskom postupku. II.Odgovor na apelaciju

31. Sud BiH je istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz drugostepene odluke, te da nisu povrijeđena prava apelanata na koja u apelaciji ukazuju.

32. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju kao neosnovane ocijenilo tvrdnje apelanata o navodnim nedostacima kriminalističkih izvještaja na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH zatražilo, a Sud BiH prvi put odredio provođenje posebnih istražnih radnji. Prema stavu Tužilaštva BiH, Sud BiH je iz navedenih izvještaja pravilno izveo zaključak o postojanju osnova sumnje da apelanti čine koruptivna krivična djela, pri čemu nije od značaja da li su navedene radnje u toj fazi postupka bile pravno ocijenjene i u sklopu krivičnog djela koje podrazumijeva viši stepen organiziranosti u njegovom činjenju. Nadalje, ukazano je da ZKPBiH ne definira potrebni stepen sumnje za određivanje ove radnje dokazivanja (osnovi sumnje) i zaključak o njenom postojanju ne dovodi nužno u vezu sa prikupljenim dokazima, pa da je prihvatljivo da Sud može izvesti zaključak o postojanju ovog stepena sumnje i iz izvještaja koji u naravi predstavljaju određeni stepen vjerovatnoće o postojanju nekog kriminalnog ponašanja. ZKPBiH propisuje samo definiciju osnovane sumnje kao višeg stepena sumnje koji se temelji na prikupljenim dokazima, navedeni stepen sumnje je potreban za podizanje i potvrđivanje optužnice, ali ne i za provođenje radnji dokazivanja, uključujući i određivanje i provođenje posebnih istražnih radnji. Stoga, prema stavu Tužilaštva BiH, tvrdnje apelanata da nije bilo potrebnog stepena sumnje, niti obrazloženja tog stepena sumnje za prvo i svako sljedeće određivanje i provođenje posebnih istražnih radnji nisu osnovane.

33. Tužilaštvo BiH je kao neosnovane ocijenilo i tvrdnje apelanata da su naredbe izdavane po automatizmu (nije jasno na šta se odnosi taj prigovor, a vjerovatno podrazumijeva izvjesnost da će Sud BiH udovoljiti prijedlogu Tužilaštva BiH, što u potpunosti ne odgovara istini, jer sami podnosioci apelacije na početku opisuju da je Sud BiH prvi prijedlog Tužilaštva BiH vratio na uređenje), da su obrazloženja naredbi rađena po principu copy/paste (što samo po sebi nije sporno ukoliko je obrazloženje predmetnih prijedloga GP i Tužilaštva BiH dovoljno za izdavanje naredbe, pa ga je Sud BiH prihvatao kao takvog). Međutim, ovi navodi su u suprotnosti sa navodima apelanata da naredbe nemaju obrazloženja, da se dokazi ne čitaju (što je pretpostavka podnosilaca apelacije da sudija za prethodni postupak Suda BiH nije čitao priložene dokaze uz prijedloge i sl.). Nadalje, prema stavu Tužilaštva BiH, predmet Dragojević protiv Hrvatske, kao i neki drugi predmeti tog suda koje podnosilac apelacije nije citirao, a u kojima je utvrđena povreda člana 8. EKLJP, činjenično nisu slični ovom predmetu.

34. Tužilaštvo BiH je kao neosnovane ocijenilo i tvrdnje da je drugostepeni sud obrnuo teret dokazivanja kada je od stranaka u postupku, nakon ukidanja prvostepene presude, zatražio dostavljanje dokaza koje stranke namjeravaju izvesti na glavnom pretresu pred drugostepenim vijećem. Kao neosnovane su ocijenjene i tvrdnje da je drugostepeni sud odbijanjem da se izvedu pojedini dokazi na prijedlog odbrane povrijedio pravo na pravično suđenje apelanata. S tim u vezi je ukazano da se nije radilo o novim dokazima, odnosno da se radilo o dokazima koji su bili poznati odbrani i u postupku pred prvostepenim sudom, te da nije bilo nijednog razloga da se, ukoliko je po ocjeni odbrane postojao bilo kakav razlog za izvođenje tih dokaza, ne predloži njihovo izvođenje u toj fazi postupka. U vezi sa navodom apelanata da je odbijeno saslušanje svjedoka – stručnog lica koje je predloženo u vezi sa primjenom Uputstva o postupanju sa robom u putničkom prometu, ukazano je da sud poznaje pravo i zaključak o zakonitom postupanju je izveo bez potrebe da bilo ko interpretira zakonski i podzakonski tekst. Najzad, ukazano je da je optužnica izmijenjena u skladu sa izvedenim dokazima odbrane, a sve u skladu sa odredbom ZKPBiH na osnovu koje se optužnica ponovno ne potvrđuje, ali se odbrana ima pravo izjasniti o optužnici, što je i učinila. Navedenom izmjenom, u skladu sa izvedenim dokazima, ni na koji način nije povrijeđeno nijedno ljudsko pravo ili sloboda podnosilaca apelacije, jer su mogli da se izjašnjavaju o ovoj izmjeni optužnice u skladu sa pozitivnim zakonskim odredbama.

V.Relevantni propisi

35. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15) u relevantnom dijelu glasi: XXII - GLAVA DVADESET I DRUGA - DOGOVOR, PRIPREMANJE,

UDRUŽIVANJE I ORGANIZIRANI KRIMINAL

Udruživanje radi činjenja krivičnih djela Član 249.

(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(...)

XIX - GLAVA DEVETNAESTA - KRIVIČNA DJELA KORUPCIJE I KRIVIČNA

DJELA PROTIV SLUŽBENE I DRUGE ODGOVORNE DUŽNOSTI

Primanje dara i drugih oblika koristi Član 217.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist "za sebe ili za drugo lice" ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina (...)

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja Član 220.

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…)

36. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(...)

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 20.

Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:

a) "Osumnjičeni" je osoba za koju postoje osnovi sumnje da je počinila krivično djelo, (...)

m) „Osnovana sumnja” je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo, (…) Član 35.

Prava i dužnosti (...)

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza, (...)

Član 116.

Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)

c) nadzor i tehničko snimanje prostorija, (...)

(3) Istražne radnje iz stava 2. tačke a. ovog člana mogu se odrediti i prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da učinitelju, odnosno od učinitelja krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije.

Član 117.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

a) protiv integriteta Bosne i Hercegovine,

b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,

c) terorizma,

d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Član 118.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(...)

(3) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. tač. a. do d. i g. ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog Tužitelja, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz tačke a. do c. mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz tač. d. i g. ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona se može odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv iste osobe mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.

(4) Naredba sudije za prethodni postupak kao i prijedlog Tužitelja iz stava 1.

ovog člana čuvaju se u posebnom omotu. Tužitelj i sudija za prethodni postupak će sastavljanjem ili prijepisom zapisnika bez navođenja osobnih podataka prikrivenog istražitelja i informatora ili na drugi odgovarajući način, spriječiti da neovlaštene osobe, osumnjičeni i njegov branitelj otkriju identitet prikrivenog istražitelja i informatora.

(5) Sudija za prethodni postupak mora pismenom naredbom, bez odlaganja, obustaviti izvršenje poduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje određene.

(6) Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. Preduzeća koja vrše prenos informacija dužna su Tužitelju i policijskim organima omogućiti provođenje mjera iz člana 116. stava 2. tačke a. ovog zakona.

Član 119.

Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (1) Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.

(2) Ako Tužitelj odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni naređenim radnjama nisu potrebni za krivični postupak, uništit će se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobiveni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pismeno se obavještava osoba protiv koje je neka od radnji iz člana 116. stava 2. ovog zakona bila poduzeta.

(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.

(...)

Član 122.

Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stava 2. tačke e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.

Član 233.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

(...)

d) osporava zakonitost dokaza, (2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava (1) tačka d) ovog člana, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu.

(3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dozvoljena.

Član 239.

Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (…) (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(3) Ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branitelja odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(4) Odluke sudije, odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i, s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnom pretresu.

Član 263.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 275.

Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 276.

Dopuna dokaznog postupka (1) Nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branitelja da li imaju još neki dokazni prijedlog.

(2) Ukoliko stranke i branitelj nemaju nove dokazne prijedloge, sudija odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 295.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (…) (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze - dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (...)

37. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o dopustivosti i meritumu broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 49/17) u relevantnom dijelu glasi: (…) Utvrđuje se da odredbe člana 117. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu u skladu sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se da odredbe člana 118. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) nisu u skladu sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

(…) Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke uskladi odredbe (…) člana 117. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine;

člana 118. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sa odredbama člana I/2. u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine;

(…) Utvrđuje se da su odredbe člana 119. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u skladu sa odredbama čl. I/2. i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

(…)

38. Rješenje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/16 od 31. maja 2018. godine („Službeni glasnik BH“ broj 42/16) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nije izvršila Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine.

Određuje se način izvršenja Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine tako što će se, dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne izvrši ovu odluku, odredbe člana 84. st. 2, 3. i 4., člana 117.

tačka d), člana 118. stav 3., člana 225. stav 2. i člana 226. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) primjenjivati u skladu sa navedenom odlukom, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava.

(…) VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 020026 17 Kž od 9. marta 2018. godine. Nadalje, apelanti su osporenu presudu primili 26, 27. i 28. aprila 2018. godine a apelacija je podnesena 11. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

A)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku;

45. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

46. Apelanti tvrde da im je prekršeno pravo iz člana 8. Evropske konvencije, jer su posebne istražne radnje određene suprotno članu 116. stav 1. ZKPBiH, tj. bez postojanja osnova sumnje da su izvršili bilo koje krivično djelo, da naredbe ne sadrže obrazloženja osnova sumnje, kao i razloga zbog kojih na drugi način nije moguće osigurati dokaze, ili bi to bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama, odnosno da se sastoje od pukog prepisivanja razloga iz prijedloga Granične policije i Tužilaštva BiH, da su posebne istražne radnje produžavane po automatizmu i da je izostalo obrazloženje posebno važnih razloga zbog kojih se dozvoljava produženje istražnih radnji, te da su izostali izvještaji o provođenju istražnih radnji po okončanju perioda od mjesec dana na koliko su bile određene, odnosno produžavane.

Primjenjivost člana 8. Evropske konvencije

47. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelantima određene i provođene radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) - tajno praćenje i tehničko snimanje telekomunikacija, tj. brojeva telefona koje su koristili apelanti, te iz tačka c) - nadzor i tehničko snimanje prostorija, tj. kancelarije carinske ispostave koju su apelanti koristili kao mjesto rada.

U odnosu na tajno praćenje i tehničko snimanje telekomunikacija

48. Ustavni sud podsjeća da telefonski razgovori, iako izričito nisu navedeni, potpadaju pod pojam privatnog života i korespondencije u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da presretanje telefonskih razgovora predstavlja miješanje javnih vlasti u pravo na poštivanje privatnog života (vidi, Evropski sud, inter alia, Klass i drugi protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, p. 21, stav 41, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A broj 82, pp. 30-31, stav 64, Lambert protiv Francuske, presuda od 24. augusta 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V, pp. 2238-39, stav 21).

U odnosu na nadzor i tehničko snimanje prostorija

49. Ustavni sud podsjeća da je „privatni život” širok pojam koji nije podložan iscrpnoj definiciji i da bi bilo suviše restriktivno ograničavati pojam „privatni život” na „unutrašnji krug” u kom pojedinac može da živi svoj lični život onako kako sâm izabere i iz njega isključi cijeli vanjski svijet koji nije obuhvaćen tim krugom (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 29). Tako je članom 8. zagarantirano pravo na „privatni život” u širem smislu, uključujući pravo na vođenje „privatnog društvenog života”, odnosno mogućnost pojedinca da razvije svoj društveni identitet. U tom smislu ovo pravo garantira mogućnost pristupa drugima kako bi se uspostavile i razvile veze sa njima (vidi, Evropski sud, Bărbulescu protiv Rumunije [VV] br. 61496/08, 5. septembar 2017. godine, stav 70. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).

50. Nadalje, pojam „privatni život” može uključivati profesionalne aktivnosti ili aktivnosti koje se vrše u javnom kontekstu (vidi, naprijed citiranu, Bărbulescu, stav 71. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). U svakom slučaju, za većinu ljudi značajna je, ako ne i najveća, mogućnost da odnose sa vanjskim svijetom razviju tokom radnog vijeka i nije uvijek moguće jasno razlikovati koja od aktivnosti pojedinca predstavlja dio njegovog profesionalnog života, a koja ne (vidi, već citiranu, Niemietz, stav 29). Stoga, postoji zona interakcije lica sa drugima čak i u javnom kontekstu, koji se može svrstati pod „privatni život” (vidi, Evropski sud, Peck protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 44647/98, st. 57-58, ECHR, 2003-I), a profesionalni život je njegov dio (vidi, Evropski sud, Fernàndez Martinez protiv Španije, [VV], br. 56030/07, stav 110 in fine, ECHR 2014 (izvodi)).

51. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da je u predmetu koji se ticao tajnog videonadzora aplikantice na njenom radnom mjestu po instrukciji njenog poslodavca, a nakon što su utvrđeni manjak i gubitak u odjeljenju prodavnice u kojoj je radila (sumnja da je u obavljanju radnih zadatka počinila krađu), Evropski sud zaključio da tajni videonadzor koji je trajao tokom 40 sati, bilježenje ličnih podataka, pregledanje snimaka od trećih lica bez njenog znanja i pristanka, korištenje videozapisa kao dokaza u postupku pred sudom za radne sporove i odbijanje domaćeg suda da uništi videozapise rezultiraju ozbiljnim miješanjem u njeno pravo na privatni život (vidi, Evropski sud, Köpke protiv Njemačke, aplikacija broj 420/07, 5. oktobar 2010. godine).

52. U konkretnom slučaju iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da se mjera nadzor i tehničko snimanje prostorija odnosila na kancelariju Carinske ispostave na Aerodromu, koju su apelanti kao zaposlenici UIO koristili za obavljanje povjerenih poslova i zadataka carinika, odnosno koja predstavlja mjesto njihovog rada. Navedena radnja imala se provesti snimanjem kamerom unutrašnjosti prostorije, ozvučenjem prostorije i snimanjem razgovora audio-videoopremom. Nadalje, kako proizlazi iz predočenog Ustavnom sudu, u navedenom prostoru primani su putnici koji su nosili robu koja je podlijegala carinjenju kako bi im bile izdate odgovarajuće isprave za njen uvoz u BiH, te od putnika naplaćivani novčani iznosi. Također, proizlazi da su u pauzama, kada nije bilo putnika, ovaj prostor koristili svi apelanti i kao prostor za predah od posla. Nadalje, radilo se o tajnom nadzoru koji je trajao oko šest mjeseci a tokom kojeg su na videozapisima sistematično bilježene aktivnosti i postupci apelanata u odnosu na putnike koji su prolazili carinu, kao i njihovi međusobni odnosi, te odnosi sa drugim osumnjičenim. Najzad, videozapisi osigurani provođenjem navedene radnje poslužili su kao dokaz u krivičnom postupku protiv apelanata.

53. Ustavni sud podsjeća da se, prema stavu Evropskog suda, videonadzor zaposlenog na mjestu gdje radi, bilo da je tajni ili ne, mora smatrati značajnim upadom u privatni život zaposlenog (vidi, Evropski sud, Antović i Mirković protiv Crne Gore, presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 55).

Zaključak o primjenjivosti člana 8. Evropske konvencije

54. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da provođenje posebnih istražnih radnji tajno praćenje i tehničko snimanje telekomunikacija, tj. brojeva telefona koje su koristili apelanti, te nadzor i tehničko snimanje prostorija, tj. kancelarije Carinske ispostave koja je za apelante predstavljala mjesto na kojem su radili, rezultira miješanjem u njihovo pravo na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije.

Meritorni navodi u odnosu na član 8. Evropske konvencije

55. Slijedom navedenog, potrebno je, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, ispitati da li je miješanje koje je u pitanju u skladu sa zakonom, da li teži jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2, te da li je nužno u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj ili ciljevi (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Kvasnica protiv Slovačke, aplikacija broj 72094/01, stav 77, 9. juni 2009. godine).

Osnovni principi

56. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (presuda od 15. januara 2015. godine), razmatrajući aplikantove navode u vezi sa povredom člana 8. Evropske konvencije u povodu provođenja mjera tajnog nadzora u kontekstu krivičnog postupka, definirao osnovne principe na sljedeći način:

„80. Izraz 'u skladu sa zakonom' na osnovu člana 8. stav 2. u načelu zahtijeva, prvo, da sporna mjera ima određeni osnov u domaćem propisu; također se odnosi i na kvalitet predmetnog propisa koji treba biti u skladu s vladavinom prava, te dostupan licu na koje se odnosi koje mora, štaviše, moći predvidjeti posljedice za sebe, te da mjera mora biti u skladu s vladavinom prava (vidi, naprimjer, Kruslin protiv Francuske, 24. aprila 1990, stav 27., Serija A br. 176-A).

81. Posebno u kontekstu tajnih mjera nadzora poput presretanja komunikacije uvjet pravne 'predvidivosti' ne može značiti da bi pojedinac trebalo da bude u stanju predvidjeti kad će vlasti vjerovatno presresti njegovu komunikaciju kako bi u skladu s time mogao prilagoditi svoje ponašanje. Međutim, kad se ova ovlaštenja izvršavaju u tajnosti, opasnost od proizvoljnosti je očita. Prema tome, domaći zakon mora biti dovoljno jasan u svom iskazu kako bi se pojedincu jasno ukazalo na to u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima organi javne vlasti imaju ovlaštenja da posegnu za takvim mjerama (vidi, naprimjer, Malone, citirano gore, stav 67, Huvig protiv Francuske, 24. aprila 1990, stav 29, Serija A br. 176-B, Valenzuela Contreras protiv Španije, 30. jula 1998, stav 46, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V, Weber i Saravia protiv Njemačke (odluka), br.

54934/00, stav 93, ECHR 2006 XI, i Bykov protiv Rusije [VV], br. 4378/02, stav 76, 10. marta 2009. godine).

82. U tom pogledu Sud je, također, naglasio potrebu za zaštitnim mjerama (vidi, Kvasnica, citirano gore, stav 79). Konkretno, budući da provođenje mjera tajnog nadzora komunikacije u praksi nije podložno preispitivanju od lica na koja se ono odnosi ili šire javnosti, bilo bi suprotno vladavini prava da se zakonska diskrecija dodijeljena izvršnoj vlasti ili sudiji očituje u obliku neograničenih ovlaštenja. Posljedično, zakon mora dovoljno jasno da propisuje opseg takve diskrecije dodijeljene nadležnim organima, te način njena ostvarivanja koji pojedincu jamči odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi, Bykov, citirano gore, stav 78, i Blaj, citirano gore, stav 128).

83. Nadalje, s obzirom na opasnost toga da sistem tajnog nadzora za zaštitu državne sigurnosti ugrozi ili čak uništi demokratiju pod krinkom njenog branjenja, Sud mora biti uvjeren da postoje jamstva protiv zloupotrebe koja su primjerena i djelotvorna. Ta procjena zavisi od svih okolnosti predmeta, poput prirode, opsega i trajanja mogućih mjera, osnova potrebnog za njihovo nalaganje, organa vlasti nadležnih za dozvoljavanje, provođenje i nadziranje tih mjera, te vrste pravnih lijekova koje nacionalno pravo predviđa (vidi, Klass i drugi protiv Njemačke, 6. septembra 1978, stav 50, Serija A br. 28, Weber i Saravia, citirano gore, stav 106, Udruženje za evropsku integraciju i ljudska prava, i Ekimdzhiev protiv Bugarske, br. 62540/00, stav 77, 28. juna 2007, i Kennedy protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 26839/05, stav 153, 18. maja 2010. godine).

84. To je posebno značajno za pitanje da li je miješanje bilo 'nužno u demokratskom društvu' za ostvarivanje legitimnog cilja, s obzirom na to da je Sud presudio da su ovlaštenja da se naloži tajni nadzor nad građanima dozvoljena prema članu 8. samo u onoj mjeri u kojoj su strogo nužna za očuvanje demokratskih institucija (vidi, Kennedy, citirano gore, stav 153). Pri procjenjivanju postojanja i opsega takve nužnosti države ugovornice imaju određenu slobodu procjene, no ta sloboda podliježe evropskom nadzoru. Sud mora utvrditi da li su postupci za nadziranje nalaganja i provođenja restriktivnih mjera takvi da „miješanje“ ograničavaju na ono 'nužno u demokratskom društvu'.

Uz to, vrijednosti demokratskog društva treba poštivati što je vjernije moguće u nadzornim postupcima kako se ne bi prekoračile granice nužnosti, u smislu člana 8. stav 2. (vidi, Kvasnica, citirano gore, stav 80, i Kennedy, citirano gore, stav 154).

Primjena ovih principa na konkretni predmet

57. Ustavni sud zapaža da su apelantima određene posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tač. a) i c) ZKPBiH, tj. mjere su utemeljene u domaćem pravu čija dostupnost ne uzrokuje nikakav problem u ovom predmetu (vidi, Dragojević, stav 87).

58. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata, u suštini, tiču načina na koji su posebne istražne radnje primijenjene u njihovom slučaju. Naime, apelanti su u prilog tvrdnji da posebne istražne radnje ne predstavljaju zakonito miješanje u njihovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije, u suštini, istakli: da je i u prijedlozima Granične policije i Tužilaštva BiH, kao i u naredbama Suda BiH izostala procjena osnova sumnje da su apelanti počinili krivično djelo, odnosno da su mjere tajnog nadzora, suprotno zakonu, određene kako bi se uopće utvrdilo postojanje osnova sumnje, da su izostali valjani razlozi i obrazloženja zbog čega dokazi nisu mogli biti osigurani na drugi način, ili bi to bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama, da su mjere tajnog nadzora produžavane po automatizmu bez obrazloženja valjanih razloga koji opravdavaju njihovo produžavanje, kao i izvještaja o njihovom provođenju po okončanju jednomjesečnog perioda na koliko su bile određene.

59. U prilog svojim tvrdnjama apelanti su se, pored ostalog, pozvali na već citiranu presudu Dragojević, te Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 5/16 od 31. maja 2018. godine (dostupnu na www.ustavnisud.ba), ističući da su mjere tajnog nadzora određivane i produžavane i na osnovu odredaba ZKPBiH koje je Ustavni sud proglasio neustavnim, odnosno u suprotnosti sa članom 8. Evropske konvencije.

Odluke Ustavnog suda i primjena odredaba ZKPBiH

60. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine (dostupnoj na www.ustavnisud.ba), pored ostalog, utvrdio da član 117. tačka d) ZKPBiH (kojim je određeno da se posebne istražne radnje mogu odrediti i za krivična djela za koja se, prema zakonu, može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna), član 118. stav 3. ZKPBiH (kojim je određeno da se posebne istražne radnje zbog posebno važnih razloga mogu na obrazloženi prijedlog tužioca produžiti) nisu u skladu sa članom I/2. u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u vezi sa članom 117. stav 1. tačka d) i članom 118. stav 3, pored ostalog, ukazao (vidi, tač. 50. i 59) „(...) da se zakonodavac mora ograničiti samo na ono što je nužno u demokratskom društvu, odnosno omogućiti razmjer između prava na privatnost i legitimnog cilja koji se želi postići primjenom posebnih istražnih radnji“, odnosno u vezi sa članom 118. stav 3. ZKPBiH (vidi tačku 53) „(...) da zakon mora dovoljno jasno propisivati obim takve diskrecije dodijeljene nadležnim organima, te način njezinog ostvarivanja koji pojedincu jamči odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja“ i (vidi tačku 54) „(...) bilo bi suprotno vladavini prava da se zakonska diskrecija dodijeljena izvršnoj vlasti ili sudiji očituje u obliku neograničenih ovlaštenja, tako da zakon mora dovoljno jasno propisivati obim takve diskrecije dodijeljene nadležnim organima, te način njenog ostvarivanja koji pojedincu jamči odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja“.

61. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Rješenju broj U 5/16 od 31. maja 2018. godine (dostupnom na www.ustavnisud.ba) odredio način izvršenja Odluke broj U 5/16 na način da će se, pored ostalog, član 117. tačka d) i član 118. stav 3. ZKPBiH primjenjivati u skladu sa Odlukom broj U 5/16, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava.

62. Ustavni sud ističe da citirane odredbe, i nakon donošenja navedenih odluka Ustavnog suda, nisu uklonjene iz domaćeg pravnog sistema, te da je Ustavni sud usvojio stav da će se primjenjivati na način kako ih je tumačio i primjenjivao u svojoj praksi i prije donošenja navedenih odluka, tj. u skladu sa standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava.

63. Stoga, Ustavni sud smatra da se u ispitivanju konkretnih navoda apelanata treba rukovoditi stavom Evropskog suda u predmetu Dragojević (vidi stav 76): „S obzirom na to da Sud mora prvo utvrditi da li je sporno miješanje bilo 'u skladu sa zakonom', neizbježno mora ocijeniti nadležno domaće pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme u odnosu na pretpostavke osnovnog načela vladavine prava. Takav pregled nužno podrazumijeva određeni stepen apstrakcije (vidi, Kruslin, citirano gore, stav 32). Ipak, u slučajevima koji proizlaze iz pojedinačnih zahtjeva Sud se, u pravilu, mora usredsrijediti ne na zakon kao takav, već na način na koji je primijenjen na podnosioca u određenim okolnostima (vidi, Goranova-Karaeneva protiv Bugarske, br. 12739/05, stav 48, 8. marta 2011. godine).“

64. Nadalje, Ustavni sud smatra, imajući u vidu već citirane stavove iz Odluke broj U 5/16, da u ispitivanju apelantovih konkretnih navoda može slijediti i stav Evropskog suda također iz predmeta Dragojević (vidi stav 89): „Stoga je centralno pitanje o kojem Sud odlučuje da li je nadležno domaće pravo, uključujući način na koji su ga tumačili domaći sudovi, dovoljno jasno navelo opseg i način ostvarivanja diskrecije dodijeljene organima javne vlasti, te posebno da li je domaći sistem tajnog nadzora, na način na koji ga primjenjuju domaće vlasti, omogućio odgovarajuće mjere zaštite od mogućih različitih načina zloupotrebe (uporedi Malone, citirano gore, stav 70, Kruslin, citirano gore, st. 35-36, Huvig, citirano gore, st. 34-35, i Kopp protiv Švajcarske, 25. marta 1998, st. 66-75, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-II). Budući da je postojanje odgovarajućih mjera zaštite protiv zloupotrebe pitanje koje je usko vezano s pitanjem da li je u ovom predmetu poštivan test 'nužnosti', Sud će ispitati i uvjet da miješanje mora biti 'u skladu sa zakonom' i uvjet da mora biti 'nužno' (vidi, Kvasnica, citirano gore, st. 83-84).“

65. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju, u pravilu, ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Krivično djelo u odnosu na koje su radnje određene

66. Ustavni sud zapaža da mjere tajnog nadzora, u skladu sa članom 116. stav 1. ZKPBiH, mogu biti određene prema licu za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela određenog članom 117. ZKPBiH, te kad se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, ili je njihovo pribavljanje bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama. U članu 117. ZKPBiH određeno je da se mjere tajnog nadzora mogu odrediti: za krivična djela protiv integriteta BiH, protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, krivična djela terorizma, te za krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

67. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je u Odluci broj U 5/16, u vezi sa članom 117. tačka d) ZKPBiH, istakao (vidi tačku 50): „(...) Ustavni sud nalazi da je legitimni cilj primjene posebnih istražnih radnji suprotstavljanje najtežim oblicima kriminaliteta. Propisivanjem da se posebne istražne radnje mogu odrediti za veliku većinu krivičnih djela propisanih Krivičnim zakonom, u okviru kojih su i djela koja nemaju obilježja teških krivičnih djela, zakonodavac nije osigurao da će miješanje u pravo iz člana 8. (Evropske konvencije) biti u onoj mjeri u kojoj je strogo nužno za očuvanje demokratskih institucija, odnosno nije osigurao razmjer između težine zadiranja u pravo privatnosti i legitimnog cilja koji se želi postići primjenom te posebne mjere... Na koji će način zakonodavac urediti ovo pitanje, hoće li podići opću granicu kazne za koju se mogu određivati posebne istražne radnje kombinirajući sa određenim krivičnim djelima ili grupama krivičnih djela koja, zbog svoje specifičnosti, bez obzira na propisanu kaznu, zahtijevaju da budu obuhvaćena zakonskom odredbom krivičnih djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje nije u nadležnosti Ustavnog suda. Međutim, zakonodavac se kod određivanja krivičnih djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje mora ograničiti samo na ono što je nužno u demokratskom društvu, odnosno omogućiti razmjer između prava na privatnost i legitimnog cilja koji se želi postići primjenom te posebne istražne radnje.“

68. U konkretnom slučaju mjere nadzora apelantima određene su i produžavane zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH. Stoga, imajući u vidu član 116. stav 1. ZKPBiH, te, s tim u vezi, citirani stav iz Odluke broj U 5/16, najprije je potrebno odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima u odnosu na koja mogu biti određene posebne istražne radnje, jer se postojanje osnova sumnje mora vezivati za tačno određena, a ne i za sva krivična djela, kako to proizlazi iz člana 116. stav 1. ZKPBiH.

69. Ustavni sud zapaža da je krivično djelo iz člana 249. stav 1. KZBiH svrstano u grupu krivičnih djela dogovor, pripremanje, udruživanje i organizirani kriminal, te da je za ovo djelo propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Nadalje, krivično djelo iz člana 220. stav 1. KZBiH svrstano je u grupu krivičnih djela korupcija i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti, te je za ovo djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o krivičnim djelima u smislu člana 117. stav 1. tačka d) ZKPBiH, tj. krivičnim djelima za koja može biti izrečena kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Kao što je već ukazano u ovoj odluci, Ustavni sud je u Odluci broj U 5/16 utvrdio da član 117. tačka d) ZKPBiH nije u skladu sa članom I/2. i članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.

70. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je dio domaćeg pravnog sistema Krivičnopravna konvencija o borbi protiv korupcije od 27. januara 1999. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 36/01), koja u Preambuli, pored ostalog, ističe da korupcija ugrožava vladavinu prava, demokratiju i ljudska prava, podriva dobro upravljanje, pravičnost i socijalnu pravdu, iskrivljava konkurenciju, ometa ekonomski razvoj i ugrožava stabilnost demokratskih institucija i moralnih temelja društva. Nadalje, članom 23. ove konvencije određeno je da svaka država potpisnica mora usvojiti zakonske i druge mjere, uključujući one koje dopuštaju upotrebu posebnih istražnih tehnika, koje su nužne kako bi se olakšalo prikupljanje dokaza u ovom području. Članom 35. Konvencije je određeno da ona ne utječe na prava i obaveze koji proizlaze iz međunarodnih multilateralnih konvencija o posebnim pitanjima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je dio domaćeg pravnog sistema i Konvencija UN o borbi protiv transnacionalnog organiziranog kriminala („Službeni glasnik BiH“ broj 3/02) koja u članu 2. propisuje da „teško krivično djelo“ za svrhu ove konvencije „znači ponašanje koje predstavlja prekršaj kažnjiv maksimalnim lišavanjem slobode od najmanje četiri godine ili težu kaznu. Član 20. ove konvencije, također, predviđa korištenje posebnih istražnih metoda, uključujući elektronske i druge oblike nadzora i tajnih operacija.

71. Stoga, Ustavni sud smatra da se određivanje i provođenje posebnih istražnih radnji u konkretnom slučaju odnosilo na krivična djela koja imaju obilježja teških krivičnih djela, bez obzira na kazne propisane zakonom za navedena krivična djela. Naime, sprečavanje i otkrivanje korupcije i organiziranog kriminala, kao pojave koje na najozbiljniji način ugrožavaju i urušavaju osnovne vrijednosti kojim teži svako društvo koje želi biti demokratsko, nesporno predstavljaju važan javni interes, pa određivanje posebnih istražnih radnji radi sprečavanja i otkrivanja ovih krivičnih djela potpada pod zahtjev „nužno u demokratskom društvu“ i ne dovodi u pitanje pravičnu ravnotežu između prava na privatnost i legitimnog cilja koji se želi postići primjenom posebnih istražnih radnji.

72. U prilog navedenom Ustavni sud podsjeća i da, prema stavu Evropskog suda kada je u pitanju priroda krivičnog djela zbog kojeg mogu biti određene mjere tajnog nadzora, uvjet „predvidivosti“ ne zahtijeva da javne vlasti iscrpno navedu konkretna krivična djela koja mogu biti povod za određivanje mjera tajnog nadzora. Međutim, mora biti osigurano dovoljno detalja o prirodi kažnjivog djela koje je u pitanju (vidi, Evropski sud, Kennedy protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. maja 2010. godine, stav 159). Nadalje, koncept zakonitosti i u ovom smislu odgovara onom iz člana 7. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud konstantno ističe da je zahtjev da krivično djelo bude jasno definirano u zakonu zadovoljen kada lice koje je u pitanju može znati na osnovu sadržaja relevantne odredbe – ako je potrebno, uz pomoć njegovog sudskog tumačenja, koji akti i propusti će ga učiniti krivično odgovornim. Član 7. ne zabranjuje postepeno razjašnjavanje pravila o krivičnoj odgovornosti kroz sudsko tumačenje od slučaja do slučaja, kada je je ono u skladu sa suštinom djela i kada se može razumno predvidjeti (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Perinçek protiv Švajcarske, presuda od 15. oktobra 2015. godine, stav 134. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).

73. U konkretnom slučaju apelanti su u vrijeme određivanja posebnih istražnih radnji bili carinici zaposleni u UIO. Ustavni sud podsjeća da je UIO, pored ostalog, nadležna da sprečava, otkriva i istražuje carinske, porezne i druge prekršaje, te, u skladu s uputstvima nadležnog tužioca, vodi aktivnosti u vezi s istragom krivičnih djela vezanih za indirektno oporezivanje i nadležnim organima podnosi prijave za povredu propisa o indirektnom oporezivanju. Dakle, apelanti su u vrijeme kad su posebne istražne radnje određene i provođene postupali kao službena lica od koji se očekuje da pri obavljanju profesionalne dužnosti moraju postupati s visokim stepenom opreza kada obavljaju svoje zanimanje i od njih se očekuje da postupaju s posebnom pažnjom prilikom procjene rizika koje takve aktivnosti povlače za sobom (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 51552/10, 10. april 2012. godine, stav 24). Stoga, a kod nesporne činjenice da su krivična djela, u odnosu na koja su posebne istražne radnje u konkretnom slučaju određene, propisana zakonom (KZBiH) u odnosu na koji se ne pokreće pitanje dostupnosti, ne pokreće se ni pitanje da li su apelanti u okolnostima konkretnog slučaja mogli „predvidjeti“ prirodu krivičnih djela u odnosu na koja posebne istražne radnje mogu biti određene.

74. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su istražne radnje određene za krivična djela koja imaju obilježja teških krivičnih djela, bez obzira na kazne propisane zakonom za navedena krivična djela, te da su apelanti mogli predvidjeti da, s obzirom na prirodu krivičnih djela, u njihovom istraživanju mogu biti određene i posebne istražne radnje.

Osnovi sumnje i nemogućnost pribavljanja dokaza na drugi način, ili je to skopčano s nerazmjernim teškoćama

75. Apelanti tvrde da je i u prijedlozima Granične policije i Tužilaštva BiH, kao i u naredbama Suda BiH o određivanju posebnih istražnih radnji izostala procjena osnova sumnje da su počinili krivično djelo, odnosno da su posebne istražne radnje, suprotno zakonu, određene kako bi se uopće utvrdilo postojanje osnova sumnje, da su izostali valjani razlozi i obrazloženja zbog čega dokazi nisu mogli biti osigurani na drugi način, ili bi to bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama.

76. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 116. stav 1. ZKPBiH, posebne istražne radnje mogu biti određene kada se kumulativno ispune dva uvjeta: postojanje osnova sumnje u odnosu na krivično djelo određeno zakonom i nemogućnost pribavljanja dokaza na drugi način, ili kad bi to bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama. Nadalje, u skladu sa članom 118. stav 1. ZKPBiH, posebne istražne radnje određuju se naredbom sudije za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca. Prema citiranom članu, prijedlog tužioca sadrži: podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stav 1. ZKPBiH, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnji koje se zahtijevaju i način njihovog izvođenja, obim i trajanje radnje. Citiranom odredbom je određeno da naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te utvrđivanje trajanja naređene radnje.

77. Shodno navedenom, proizlazi da domaći pravni sistem zahtijeva da mjere tajnog nadzora odobri sud. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Dragojević ukazano (vidi stav 94): „(…) [Evropski] Sud je, također, naglasio da provjera od organa ovlaštenih za odobravanje provođenja tajnog nadzora, inter alia, da je upotreba takvih mjera ograničena na predmete u kojima postoji činjenična osnova za sumnju da lice planira, čini ili je počinilo određena teška krivična djela i da je mjere moguće naložiti samo ako nema izgleda da se činjenice uspješno ustanove drugim metodama, ili bi to bilo izrazito teško, predstavlja jamstvo odgovarajućeg postupka osmišljenog kako bi se osiguralo da mjere nisu naložene nemarno, neregularno ili bez potrebnog razmatranja (vidi, Klass i drugi, citirano gore, stav 51). Stoga je važno da odgovorne vlasti - u ovom predmetu istražni sudija – odrede da li postoje opravdani razlozi za odobravanje mjera tajnog nadzora (uporedi Iordachi i drugi protiv Moldavije, br. 25198/02, stav 51, 10. februara 2009. godine).“

78. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju prvostepeni sud referirao na presudu Dragojević (konkretno i na navedene stavove iz ove odluke). Prvostepeni sud je najprije istakao da, za razliku od ZKP Hrvatske koji propisuje da mjere nadzora određuje istražni sudija pismenim obrazloženim nalogom, prema ZKPBiH mjere određuje sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Nadalje, prvostepeni sud je, tumačeći član 118. stav 1. ZKPBiH, istakao (presuda od 4. maja 2017. godine): „Analizirajući predmetnu zakonsku odredbu, jasno je da se naredba Suda veže za obrazloženi prijedlog Tužilaštva, odnosno da čine jednu cjelinu u smislu osnova za preduzimanje posebne istražne radnje, te je zbog toga potrebno pomno razmotriti i prijedlog i naredbu, kako bi se mogao utemeljeno ocijeniti njihov kvalitet. Ta ocjena je važna zbog zaključka da li je sudija za prethodni postupak temeljito razmotrio postojanje pretpostavki propisanih zakonom za određivanje posebnih istražnih radnji (tačka 45)… Jasno obrazloženje prijedloga za posebne istražne radnje, na temelju kojeg se donose naredbe kojim se određuju posebne istražne radnje, ukazuje na postojanje osnova sumnje, kao nužne pretpostavke za provođenje tih radnji.“ Prema prvostepenoj presudi, kao centralno postavlja se pitanje: „Da li je obrazloženje (prijedloga tužilaštva) logično, zakonito i dovoljno jasno da bi se na osnovu njega mogla izdati naredba?“

79. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da se obrazloženje naredbe ne može sastojati od pukog prepisivanja razloga i obrazloženja koje su u svojim prijedlozima iznijeli Granična policija i Tužilaštvo BiH u pogledu osnova sumnje, te zbog čega se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, ili bi to bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama. Na drugoj strani, prema već citiranom stavu Suda BiH, prijedlog i naredba se moraju posmatrati kao jedna cjelina i centralno pitanje jeste da li je prijedlog za određivanje istražne radnje logičan, zakonit i dovoljno jasan da bi se na osnovu njega mogla izdati naredba.

80. Ustavni sud, najprije, podsjeća da je u predmetu Dragojević Evropski sud zaključio (vidi stav 95) „(…) da četiri naloga za tajni nadzor koja je izdao istražni sudija Županijskog suda u Zagrebu u pogledu podnosioca u načelu su se temeljila samo na tvrdnji da postoji zahtjev USKOK-a za korištenje tajnog nadzora i zakonskom izrazu da se 'istraga ne može provesti na drugačiji način ili da bi to bilo izrazito teško' (vidi, st. 9, 11, 13. i 17. gore). Nisu navedeni nikakvi stvarni detalji koji se zasnivaju na specifičnim činjenicama predmeta i naročitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su krivična djela počinjena, te da istragu nije moguće provesti na drugačiji manje intruzivan način“.

81. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz predočenih naredbi o određivanju posebnih istražnih radnji proizlazi da su određene zbog postojanja osnova sumnje da su apelanti postali pripadnici organizirane kriminalne grupe ljudi sa ciljem vršenja neovlaštenog prometa nakita od zlata i srebra, tehničke robe i odjevnih predmeta iz Turske u BiH na način da pobrojana osumnjičena lica odlaze pojedinačno letom iz Sarajeva do Istanbula, da istim letom organizirano odlaze i pojedinačno pobrojana lica iz BiH, te iz Hrvatske, te pored robe koju kupuju na veće količine i upućuju kamionima u BiH, jedan dio nose i sa sobom, da zaposlenicima UIO na Međunarodnom aerodromu u Sarajevu plaćaju određenu novčanu naknadu i tako unose i distribuiraju robu bez plaćanja PDV i drugih carinskih taksi.

82. Ustavni sud zapaža da je u naredbi Suda BiH od 13. januara 2014. godine kojom je određena posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje prostorija (kancelarije Carinske ispostave na Aerodromu) Sud BiH zaključak o postojanju osnova sumnje zasnovao na iscrpnom pozivanju na razloge i obrazloženja iz prijedloga Granične policije i Tužilaštva BiH, koji su bili potkrijepljeni dokazima koji su sudiji predočeni uz prijedloge: devet krim-obavještajnih izvještaja, izvodi iz baze podataka o prelasku granice za označena lica, te videozapisi osigurani putem kamera OBA na Aerodromu (s posebnim ukazivanjem na događaje na konkretne datume). Nadalje, naveden je i konkretni razlog zbog kojeg se dokazi ne mogu osigurati na drugi način: nemogućnost fizičkog prilaza objektu, nemogućnost snimanja s obzirom na spuštene roletne na šalteru, osim u rijetkim slučajevima, kako je već zabilježeno postojećim videonazorom OSA-e (u prilog čemu su predočeni i videosnimci OSA-e, te posebno ukazano na događaje snimljene konkretnih datuma iz kojih se vidi i način rada zaposlenika UIO).

83. Nadalje, u naredbi Suda BiH od 27. februara 2014. godine, kojom je prvi put određena posebna istražna radnja tajni nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija apelanata, ukazano je da je bilo nekoliko slučajeva da se određena lica koja unose konkretnu robu u relativno kratkom roku pojavljuju više puta kod istih carinskih službenika, najvjerovatnije po prethodnom telefonskom dogovoru, a da je provođenjem nadzora službenih prostorija zabilježena neformalna konverzacija između carinika, među kojim su i neki od apelanata, u kojoj se spominju lica za koja su postojala saznanja da se bave švercom robe, te da se s njima sreću i van mjesta svog rada.

84. Slijedom navedenog, a suprotno tvrdnjama apelanata, ne može se zaključiti da je konkretna situacija kod izdavanja naredbi o određivanju posebnih istražnih radnji identična onoj koja je bila predmet razmatranja u predmetu Dragojević, tj. da su izostali „stvarni detalji koji se temelje na specifičnim činjenicama predmeta i naročitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su krivična djela počinjena, te da istragu nije moguće provesti na drugačiji manje intruzivan način“.

85. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da koncept „osnova sumnje“ i u ovom kontekstu, prema stavu Evropskog suda, podrazumijeva postojanje činjenica i okolnosti koje bi objektivnog posmatrača mogle navesti na zaključak da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo (vidi, Evropski sud, Moskalev protiv Rusije, presuda od 7. novembra 2017. godine, stav 42). To dalje znači da nadležni organi vlasti ne moraju biti i uvjereni da je krivično djelo i počinjeno, jer je svrha određivanja posebnih istražnih radnji daljnje napredovanje u istrazi koje bi trebalo potvrditi, ili negirati konkretne sumnje da je krivično djelo počinjeno (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. oktobra 1994. godine, stav 55). Također, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama slijedio stav Evropskog suda da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili zakon izuzev u slučaju flagrantnog nepoštivanja i proizvoljnosti (vidi, među brojnim, odluke Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, Evropski sud, naprijed citiranu, Goranova-Karaeneva protiv Bugarske, stav 46).

86. U konkretnom slučaju sudija za prethodni postupak se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prijedloga Tužilaštva BiH o postojanju osnova sumnje, koji su, prema predočenom Ustavnom sudu, sadržali činjenice i okolnosti koje bi objektivnog posmatrača mogle navesti na zaključak da su apelanti počinili krivično djelo za koje se sumnjiče, kao i zbog čega dokaze nije moguće pribaviti na drugi način, ili bi to bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama, te ih je inkorporirao i u same naredbe. Imajući u vidu da će sudija za prethodni postupak odbiti izdavanje naredbe u slučaju da ona nije sačinjena u skladu sa članom 118. stav 1. ZKPBiH (da, pored ostalog, ne sadrži razloge i obrazloženja kako u pogledu osnova sumnje, tako i zbog nemogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način), ovakav pristup u okolnostima konkretnog slučaja ne upućuje na zaključak da je Sud BiH proizvoljno tumačio i primijenio citiranu odredbu kada je zaključio da se prijedlog i naredba moraju posmatrati kao jedna cjelina. Najzad, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak, a suprotno tvrdnjama apelanata, da već i u trenutku određivanja posebnih istražnih radnji nije postojala činjenična osnova na kojoj su se zasnivali osnovi sumnje, te da je određivanje posebnih istražnih radnji bilo nemarno, neregularno ili bez potrebnog razmatranja, odnosno da u ovom kontekstu nije ispunjen zahtjev sudske kontrole njihove opravdanosti i razmjernosti.

Produženje posebnih istražnih radnji

87. Apelanti dalje tvrde i da su posebne istražne radnje produžavane po automatizmu do maksimuma njihovog trajanja određenog zakonom, bez obrazloženja valjanih razloga koji opravdavaju njihovo produžavanje, te bez podnošenja izvještaja nakon okončanja jednomjesečnog provođenja.

88. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Roman Zakharov protiv Rusije (vidi presudu od 4. decembra 2015. godine), razmatrajući trajanje mjera tajnog nadzora, istakao (vidi, stav 250): „Sud je smatrao da nije nerazumno prepustiti ukupno trajanje presretanja diskreciji nadležnih domaćih organa koji su nadležni za izdavanje i obnavljanje naloga za presretanje pod uvjetom da postoje adekvatne mjere zaštite, kao što je jasna naznaka, u domaćem pravu, perioda nakon kojeg nalog ističe, uvjeta za obnovu naloga i okolnosti u kojima se nalog mora poništiti (v. Kennedy, citiran ranije, stav 161, v. također Klass i ostali, citiran ranije, 52, i Weber i Saravia, citiran ranije, stav 98).“

89. Ustavni sud zapaža da je članom 118. stav 3. ZKPBiH određeno da posebne istražne radnje (u konkretnom slučaju nadzor i tehničko snimanje komunikacija i nadzor i tehničko snimanje prostorija) mogu trajati najduže jedan mjesec. Istim članom je određeno da navedene mjere mogu biti produžene „zbog posebno važnih razloga“, na obrazloženi prijedlog tužioca, za još mjesec dana, odnosno da ukupno mogu trajati najviše šest mjeseci.

90. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 5/16, u vezi sa članom 118. stav 3. ZKPBiH, istakao (vidi tačku 58): (...) „da je zakonodavac kao uvjet za produženje posebnih istražnih radnji upotrijebio sintagmu 'posebno važni razlozi', što predstavlja neodređen pojam koji niti u jednoj drugoj odredbi Zakona nije korišten. Naime, iz citirane odredbe ne proizlazi na šta se posebno važni razlozi odnose, tj. odnose li se na nemogućnost daljeg pribavljanja dokaza uslijed toga što posebne istražne radnje ne daju očekivane rezultate, ili se odnose na samu prirodu i okolnosti izvršenja krivičnog djela, te moraju li i u kojoj mjeri rezultati do tada prikupljenih informacija primjenom posebnih istražnih radnji biti poznati sudiji za prethodni postupak. Dakle, proizlazi da sudija za prethodni postupak nema precizna mjerila u zakonu prema kojima bi mogao razmotriti prijedlog tužioca za produženje posebnih istražnih radnji i, u skladu s tim, prijedlog odbiti, odnosno usvojiti i odrediti produženje. Zbog toga, hoće li obrazloženje tužioca kojim predlaže produženje posebnih istražnih radnji biti dovoljno u smislu 'posebno važnih razloga' zavisi isključivo od diskrecione ocjene sudije za prethodni postupak“ (...) da su osporene odredbe, same po sebi, u njihovoj implementaciji suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine, jer osporene odredbe nisu dovoljno jasno propisale obim diskrecije dodijeljene sudiji za prethodni postupak s obzirom na to da se njegova diskrecija očituje u obliku neograničenih ovlaštenja kada tumači te neodređene pravne termine, tj. pretpostavku 'iz posebno važnih razloga', tako da ne jamče pojedincu odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja.“

91. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj U 5/16 (vidi tačku 59), imajući u vidu da se posebne istražne radnje mogu odrediti za krivična djela: a) protiv integriteta Bosne i Hercegovine, b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, c) terorizma, te d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, istakao da uočava da je zakonodavac na isti način i u istim rokovima predvidio produženje posebnih istražnih radnji bez obzira o kojim krivičnim djelima se radi, te istakao (tačka 59): „(...) polazeći od legitimnog cilja provođenja posebnih istražnih radnji (suprotstavljanje najtežim oblicima kriminaliteta), Ustavni sud smatra da, iako se određivanje posebnih istražnih radnji u trajanju od mjesec dana može opravdati za sva krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, nejasno je zbog čega priroda i težina krivičnih djela za koja je naprimjer propisana maksimalna kazna zatvora do tri godine ili do pet godina objektivno opravdava mogućnost određivanja tih mjera u najdužem trajanju jednako kao krivična djela s propisanom kaznom zatvora do dvadeset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Stoga, Ustavni sud nalazi da zakonodavac prilikom propisivanja trajanja posebnih istražnih radnji nije vodio računa o razmjeru između ograničavanja ljudskih prava i težine krivičnih djela, odnosno pitanje trajanja posebnih istražnih radnji nije uskladio s prirodom pojedinih krivičnih djela na koja se produžavanje objektivno ne treba odnositi.“

92. Ustavni sud zapaža da iz citiranog stava Evropskog suda iz predmeta Roman Zakharov protiv Rusije proizlazi da je, pored ostalog, propisivanje uvjeta za obnovu naloga jedna od adekvatnih mjera zaštite u ostvarivanju diskrecije koja je dodijeljena javnim vlastima u procjeni trajanja mjera trajnog nadzora. Iz citiranog stava Ustavnog suda proizlazi da uvjet za obnovu naloga „iz naročito važnih razloga“ ne predstavlja precizno mjerilo kojim bi se sudija mogao rukovoditi u diskreciji koja mu je dodijeljena pri odlučivanju o produženju posebnih istražnih radnji. Također, prema citiranom stavu Ustavnog suda, nejasno je zbog čega priroda i težina krivičnih djela za koja je naprimjer propisana maksimalna kazna zatvora do tri godine ili do pet godina objektivno opravdava mogućnost određivanja tih mjera u najdužem trajanju jednako kao za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do dvadeset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

a)Ukupno trajanje posebnih istražnih radnji u konkretnom slučaju

93. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju posebne istražne radnje nisu premašile maksimalni period trajanja od šest mjeseci određen zakonom, odnosno da su produžavane po proteku roka od jednog mjeseca na koliko, u skladu sa zakonom mogu biti određene. Nadalje, posebne istražne radnje su bile određene u vezi sa krivičnim djelima za koja je u ovoj odluci već zaključeno da su teška. Također, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi (iako ovu okolnost nije ocijenio ni Sud BiH pri odlučivanju o prijedlozima za produženje posebnih istražnih radnji) da su posebne istražne radnje preduzimane prema većem broju osumnjičenih, pa nije nerazumno zaključiti i da su bile uvjetovane i složenošću i trajanjem istrage (vidi, naprijed citiranu Kennedy, stav 161). Stoga, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja samo po sebi ne pokreće pitanje objektivnog opravdanja samog trajanja posebnih istražnih radnji (vidi, U 5/16, tačka 59).

b)Uvjeti za obnovljanje naloga

94. Ustavni sud zapaža da su posebne istražne radnje produžavane za jedan mjesec na obrazloženi prijedlog tužioca koji je razmatrao Sud. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su i prijedlozi i naredbe sadržavali zaključke o postojanju osnova sumnje, što predstavlja valjan razlog za produženje posebnih istražnih radnji, ali on se, sam po sebi, ne može smatrati i dovoljnim da opravda dugoročne i intenzivne mjere nadzora (vidi, naprijed citiranu, Moskalev, stav 43). Naime, u konkretnom slučaju apelantima su određene dvije vrste mjera, ukupno su trajale oko šest mjeseci, a Sud BiH je svaki put prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH o produženju posebnih istražnih radnji (izdato je 11 naredbi).

95. Nadalje, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u naredbama o produženju posebnih istražnih radnji samo ponovljena zakonska formulacija da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, ili bi to bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama. S tim u vezi, Ustavni sud najprije zapaža da je u ovoj odluci već ukazano da su i prijedlozi i naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji u ovom dijelu sadržavali relevantne i dovoljne razloge. Stoga, očigledni propust sudije za prethodi postupak da se na ove razloge referira i u naredbama o produženju posebnih istražnih radnji, u nedostatku bilo čega što bi uputilo na zaključak da su one prestale postojati, u okolnostima konkretnog slučaja nije od odlučujućeg značaja za procjenu zakonitosti posebnih istražnih radnji i njihove razmjernosti.

96. Ustavni sud podsjeća da je svrha provođenja posebnih istražnih radnji otkrivanje istine, tj. daljnje napredovanje u istrazi koje bi trebalo potvrditi, ili negirati konkretne sumnje da je krivično djelo počinjeno. U tom smislu važan razlog za nastavak posebne istražne radnje jeste i da se njenim provođenjem došlo do određenih rezultata koji su u službi potvrde ili negiranja konkretne sumnje da je krivično djelo počinjeno.

97. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su i prijedlozi i naredbe o produženju posebnih istražnih radnji u većini slučajeva, u većoj ili manjoj mjeri, sadržavale i stvarne detalje koji se temelje na specifičnim činjenicama predmeta i konkretnim okolnostima do kojih se došlo kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji (u pojedinim slučajevima interpretirani su konkretni događaji u kojim se akteri apelanti i ostali osumnjičeni prema kojim su radnje provođene, u pojedinim slučajevima ukazano je da je „zadokumentirano nekoliko događaja“).

98. Međutim, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata da je za nastavak provođenja posebne istražne radnje isključivi i jedini uvjet da je u periodu koji prethodi njenom produženju ostvaren i konkretni rezultat i da samo konkretni rezultat opravdava nastavak provođenja istražne radnje. Naime, u konkretnom slučaju provođenje posebnih istražnih radnji trebalo je da potvrdi, ili otkloni sumnje da apelanti kao carinski službenici ne provode carinsku kontrolu, pored ostalog, i konkretno označenih lica koja se učestalo pojavljuju kao putnici na letovima Sarajevo-Istanbul-Sarajevo s čim u vezi je predočen i dokaz (izvodi iz evidencije o prelasku državne granice za konkretno pobrojana lica), te od kojih, kao protivuslugu, uzimaju novac (također, predočen dokaz – snimak kamere OBA). Stoga, ukoliko niko od ovih lica u periodu kada je posebna istražna radnja provođena nije putovao (na koju okolnost ni Tužilaštvo, a ni Granična policija nisu mogli utjecati) a isto postupanje nije zabilježeno eventualno prema nekom drugom putniku, tj. provođenje konkretne radnje nije dalo i konkretan rezultat, samo po sebi ne bi moglo biti razlog da se produženje neke od posebnih istražnih radnji i u takvoj situaciji na obrazloženi prijedlog tužioca odbije.

99. Također, Ustavni sud ukazuje da se ne može prihvatiti ni stav iz osporene drugostepene presude iz kojeg, u suštini, proizlazi da je produženje posebnih istražnih radnji opravdano rezultatima koji su ostvareni njihovim provođenjem, da navodi iz prvobitne naredbe nisu dovedeni u pitanje, niti je došlo do promjene okolnosti koje bi opravdale da i svaka naredba (o produženju posebnih istražnih radnji) sadrži i posebno obrazloženje posebnih istražnih radnji. Ovakav stav može dovesti u pitanje zahtjev da se u provođenju posebnih istražnih radnji „miješanje“ ograniči na „nužno u demokratskom društvu“. Ovo posebno imajući u vidu da su posebne istražne radnje samo jedna od mjera koje su tužiocu na raspolaganju u istraživanju i otkrivanju krivičnih djela, odnosno i da njihovim neodobravanjem neće nužno doći i do okončanja ili odustanka od istrage. U prilog navedenom Ustavni sud ističe da je u Odluci broj U 5/16 istakao (vidi tačku 64): „(...) sudija za prethodni postupak ima mogućnost da ne odobri produženje istražnih radnji ako smatra da su stvorene okolnosti koje omogućavaju primjenu drugih načina pribavljanja dokaza kojima se ne zadire, ili se manje zadire u osnovna ljudska prava.“

100. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su naredbe sadržavale relevantne i dovoljne razloge na kojim je temeljen zaključak o njihovom produženju, odnosno da opravdavaju „miješanje“ u pravo na privatnost apelanata koje ne izlazi iz okvira „nužno u demokratskom društvu“.

c)Postupak nadziranja provođenja posebnih istražnih radnji

101. Ustavni sud zapaža da je članom 118. stav 5. ZKPBiH propisano da sudija za prethodni postupak mora pismenom naredbom, bez odgađanja, obustaviti izvršenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje određene. Stavom 6. istog člana je određeno da naredbe o provođenju istražnih radnji izvršava policijski organ. Nadalje, članom 119. stav 1. ZKPBiH je propisano da po prestanku posebnih istražnih radnji policijski organ sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome mora predati tužiocu. Istim stavom je određeno da je tužilac dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o preduzetim radnjama, te da sudija na osnovu pismenog izvještaja provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.

102. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 5/16 zaključio da je član 119. stav 1. ZKPBiH u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao (vidi tačku 63): „(…) Proizlazi da su nakon prestanka posebnih istražnih radnji policijski organi dužni predati tužiocu sve materijale koji su rezultat preduzimanja posebnih istražnih radnji i izvještaj o preduzetim radnjama i da tužilac ima obavezu da dostavi pisani izvještaj o preduzetim radnjama sudiji za prethodni postupak kako bi se sudija za prethodni postupak upoznao s provođenjem radnje, odnosno kako bi provjerio da li je postupljeno po njegovoj naredbi. Ustavni sud nalazi da je navedeno jedan vid nadzora, odnosno zaštite lica od nezakonitog zadiranja u njihova prava i slobode.“

103. Pri tome Ustavni sud je, pored ostalog, ocijenio (vidi tačku 64) da je ZKPBiH propisano da istražne radnje isključivo može odrediti sudija za prethodni postupak, da mogu trajati najduže mjesec dana, da se mogu produžiti za još mjesec dana s tim što mogu trajati ukupno šest, odnosno tri mjeseca, da je ZKPBiH određeno da sudija za prethodni postupak mora pismenom naredbom, bez odgađanja, obustaviti izvršenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje određene, da sudija za prethodni postupak ima mogućnost da ne odobri produženje istražnih radnji ako smatra da su stvorene okolnosti koje omogućavaju primjenu drugih načina pribavljanja dokaza kojima se ne zadire, ili se manje zadire u osnovna ljudska prava, pa da sve navedeno, također, predstavlja jedan vid nadzora, odnosno zaštite lica od nezakonitog zadiranja u njihova prava i slobode. Također, Ustavni sud je imao u vidu (vidi tačku 65) „da zakon propisuje da će sudija za prethodni postupak bez odgađanja obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta, a to lice može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je radnja provedena“. Ustavni sud nalazi da je na taj način zakonodavac osigurao da lice, ako smatra da su primjenom posebne istražne radnje povrijeđena njegova prava i slobode, može od suda tražiti ispitivanje zakonitosti, načina njene primjene, kao i naredbe suda koja je predstavljala osnov za njenu primjenu. Ustavni sud nalazi da je navedeno jedan vid nadzora, odnosno zaštite lica od nezakonitog zadiranja u njihova prava i slobode.

104. Ustavni sud, u vezi sa navedenim, najprije zapaža da su u konkretnom slučaju sve naredbe Suda BiH sadržavale i izričit nalog Tužilaštvu BiH da „nakon okončanja preduzetih radnji u obimu i vremenu“, kako je to bilo određeno svakom od izdatih naredbi, dostavi sudiji za prethodni postupak izvještaj o preduzetim radnjama u svrhu provjere postupanja po naredbi. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da li je tužilac ovu obavezu i ispoštovao. Naime, u pojedinim naredbama (ali ne i svim) izričito je ukazano da je tužilac uz prijedlog za produženje posebne istražne radnje predočio prijedlog Granične policije, kao i izvještaj o provođenju posebne istražne radnje koji je sačinila Granična policija. Nadalje, u pojedinim naredbama (ali ne i u svim) navedeno je da su uz prijedlog dostavljeni i dokazi (CD/DVD audio i videozapisi događaja zabilježenih u prethodnom periodu). Ipak, u najvećem broju slučajeva u naredbama je konstatirano da je Tužilaštvo BiH uz prijedlog za produženje posebne istražne radnje dostavilo isti takav prijedlog Granične policije u kojem je, prema predočenom Ustavnom sudu, Granična policija povremeno interpretirala konkretne događaje zabilježene u proteklom periodu provođenja posebne istražne radnje, ili je konstatirano da je „zadokumentirala nekoliko događaja“.

105. Ustavni sud nadalje zapaža da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je Sud BiH, na osnovu ostvarenog uvida u naredbe o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji, zaključio da su sve naredbe izdate na prijedlog Tužilaštva BiH a što upućuje da su razlozi navedeni u prijedlogu razmotreni i da, prema procjeni sudije, imaju uporište u predočenoj dokumentaciji uz prijedlog. Nadalje, ukazano je da je naveden osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo, dokazi iz kojih to proizlazi, obrazloženje da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, odnosno da bi njihovo pribavljanje bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama (nemogućnost fizičkog pristupa objektu, nemogućnost snimanja zbog spuštenih roletni i dr.). Nadalje, ukazano je da su se svi ostali prijedlozi i naredbe odnosili na produženje postojećih istražnih radnji, njihovo proširenje na posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija a na osnovu rezultata posebnih istražnih radnji prethodno provedenih na osnovu naredbi o njihovom provođenju, tj. svaka nova naredba bila je utemeljena na rezultatima ranije donesenih naredbi i prijedloga. Slijedom navedenog, zaključeno je da je obrazloženje osnova sumnje, kao i razloga zašto se na drugi način dokazi ne mogu pribaviti, kako su opisani u inicijalnoj naredbi, dodatno osnaženi rezultatima posebnih istražnih radnji provedenih na osnovu te naredbe.

106. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporene drugostepene presude, te da je Ustavni sud u Odluci broj U 5/16 zaključio da postojeća zakonska rješenja o nadzoru nad provođenjem posebnih istražnih radnji (vidi već citirane tač. 63, 64. i 65) osiguravaju nadzor i zaštitu lica od nezakonitog zadiranja u njihova prava i slobode (koje garancije se u konkretnom slučaju ne dovode u pitanje), propust Tužilaštva BiH da, nakon okončanja preduzetih radnji, dostavi izvještaj o njihovom provođenju nakon jednomjesečnog perioda, u okolnostima konkretnog slučaja, ne rezultira miješanjem u pravo apelanata koje bi se moglo smatrati nezakonitim, niti to miješanje izlazi iz okvira nužnog u demokratskom društvu.

d)Zaključak u odnosu na navode u vezi sa pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom iz člana 8. Evropske konvencije

107. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja posebne istražne radnje prema apelantima određene i produžavane u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja – istraživanja teškog krivičnog djela na način koji zadovoljava zahtjev „zakonitosti“ i „neophodnosti u demokratskom društvu“.

B)Pravo na pravično suđenje

108. Apelanti tvrde i da im je osporenom presudom Suda BiH prekršeno pravo na pravično suđenje.

109. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

110. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

(…)

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

(…)

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe; (…)

111. Navodi apelanata, u suštini, svode se na tvrdnju da u postupku pred drugostepenim sudom nisu uživali garancije pravičnog postupka, jer nije poštivano njihovo pravo na odbranu. Oni smatraju da im je uskraćena mogućnost da osporavaju vjerodostojnost dokaza i da se usprotive njihovoj primjeni, kao i da dovode u pitanje kvalitet dokaza s obzirom na okolnosti u kojim su pribavljeni. U prilog ovim tvrdnjama pobrojali su dokaze koje su predlagali i okolnosti koje su željeli utvrditi njihovim provođenjem, a koje je, prema njihovom mišljenju, Sud BiH neosnovano odbio. Također, smatraju i da nisu uživali garancije pravičnog postupka, jer su po zahtjevu Suda BiH dostavili prijedlog dokaza prije Tužilaštva BiH koje je na temelju njih i mijenjalo optužnicu, pa da su tako lišeni mogućnosti da se brane i da to kao učinak ima i kršenje prava iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

112. Iz navoda apelanata najprije proizlazi da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi, te da im je drugostepeni sud uskratio mogućnost da ih ospore i dovedu u pitanje njihov kvalitet. U prilog navedenom apelanti su istakli da je drugostepeni sud odbio njihov prijedlog da se pribavi kompletan audio i videomaterijal, a ne samo isječci koji su korišteni na glavnom pretresu, dostavljanje specifikacije tehničkih uređaja kojim je vršeno snimanje audio-videomaterijala, odnosno softwera kojim je vršena obrada snimljenog materijala i, s tim u vezi, vještačenje vještaka elektrotehničke struke. Apelanti su istakli da je optužnica mijenjana upravo u pogledu datuma i vremena navodnih dešavanja koja su im stavljana na teret, a da na korištenim snimcima nije bilo oznake datuma i vremena zbog čega nije moguće ni utvrditi da li i potječu od označenog dana i vremena, kako je Tužilaštvo BiH tvrdilo. Također, istakli su i da su predložene specifikacije i vještačenje trebale otkloniti sumnju da li korišteni softweri omogućavaju manipulaciju snimcima, montiranje i slično.

113. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Dragojević formulirao opća načela za ocjenu da li je upotreba dokaza pribavljenih mjerama tajnog nadzora u suprotnosti sa zahtjevom pravičnog suđenja:

„127. Sud ponavlja da je njegova dužnost, u skladu sa članom 19. Konvencije, da osigura poštivanje obaveza koje države ugovornice imaju prema Konvenciji. To posebno znači da njegov zadatak nije da ispravlja činjenične i zakonske pogreške koje je nacionalni sud navodno počinio osim ako i u onoj mjeri u kojoj su izazvale povredu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom. Iako član 6. jamči pravo na pošteno suđenje, on ne određuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih, što je stoga prvenstveno stvar koju reguliraju nacionalni zakoni (vidi, među nizom predmeta, Schenk protiv Švajcarske, 12. jula 1988, st. 45-46, Serija A br. 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juna 1998. god., stav 34, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-IV).

128. Uloga Suda nije da odredi, u načelu, jesu li određene vrste dokaza – na primjer, dokazi dobiveni nezakonito – dopuštene, niti da li je podnosilac zahtjeva kriv ili ne. Pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući način na koji su pribavljeni dokazi, bio pošten. To uključuje ispitivanje navodne 'nezakonitosti', te, kad je u pitanju povreda nekog drugog konvencijskog prava, prirode utvrđene povrede (vidi, Allan protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).

129. Pri utvrđivanju da li je postupak u cjelini bio pošten, u obzir treba uzeti i to da li su prava odbrane poštovana. Posebno je potrebno ispitati da li je podnosiocu data prilika da ospori autentičnost dokaza, te da se protiviti njihovoj upotrebi. Uz to, u obzir treba uzeti i kvalitet dokaza, kao i to stvaraju li okolnosti u kojima su oni pribavljeni sumnju u pouzdanost i tačnost dokaza. Iako se problemi poštenog postupka ne javljaju nužno u slučaju kad dobivene dokaze ne podržavaju drugi materijali, treba primijetiti da, kada su dokazi čvrsti i kada ne postoji opasnost da su nepouzdani, potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće slabi (vidi, između ostalog, Bykov, citirano gore, stav 90).“

114. U svojoj dosadašnjoj praksi Ustavni sud se, također, rukovodio navedenim principima kada je ispitivao navode apelanata o nezakonitosti dokaza u vezi sa zahtjevom pravičnog suđenja (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5703/14 od 18. jula 2017. godine, tač. 55- 62).

115. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bašić protiv Hrvatske (presuda od 22. oktobra 2016. godine) istakao (vidi stav 43): „ (...) korištenje kao dokaza saznanja pribavljenih povredom člana 8, kao što se dogodilo u ovom predmetu, neće biti u sukobu sa zahtjevima poštenosti iz člana 6. stav 1. ako je njihova upotreba u postupku bila praćena odgovarajućim procesnim jamstvima koja zahtijeva sudska praksa Suda (vidi, naprimjer, Bykov protiv Rusije [VV], br. 4378/02, odlomci 94-105, 10. marta 2009, vidi, također, Khan protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 35394/97, odlomci 25-28, ECHR 2000-V, P.G. i J.H. protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 44787/98, odlomci 37-38, ECHR 2001-IX, Nižulescu protiv Rumunije, br. 16184/06, odlomci 43-57, 22. septembra 2015, i u kontekstu nezakonite pretrage, Prade protiv Njemačke, br. 7215/10, odlomci 36-43, 3. marta 2016). Štaviše, nivo javnog interesa za istraživanje i kažnjavanje za predmetno krivično djelo [u konkretnom slučaju radilo se o organiziranoj trgovini drogom, izbjegavanju carinskog nadzora i zloupotrebi položaja i ovlaštenja] koje se može uzeti u obzir i razmotriti protiv pojedinačnog interesa da se dokazi protiv podnosioca zahtjeva prikupe na zakonit način (vidi, Prade, prethodno citirano, odlomak 35. s daljnjim upućivanjem).“

116. Slijedom navedenog, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je apelantima bila pružena mogućnost da se usprotive korištenju dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama i osporavaju njihovu vjerodostojnost. Ustavni sud zapaža da su apelanti i u prvostepenom i drugostepenom postupku imali takvu mogućnost i da su je koristili, te da su redovni sudovi meritorno ispitali njihove navode koje su uz valjane razloge i obrazloženja odbili. Činjenica da su apelanti bili u tome neuspješni ne utječe na zaključak da su imali priliku da ospore dokaze i da se suprotstave njihovoj upotrebi (vidi, mutatis mutandis, već citiranu, Bašić, stav 44).

117. Nadalje, sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovorit jeste kvalitet dokaza. Apelanti tvrde da je drugostepeni sud odbio da pribavi kompletan audio i videomaterijal, a ne samo isječke koji su korišteni na glavnom pretresu, dostavljanje specifikacije tehničkih uređaja kojim je vršeno snimanje audio-videomaterijala, odnosno softwera kojim je vršena obrada snimljenog materijala i, s tim u vezi, vještačenje vještaka elektrotehničke struke. Apelanti su istakli da je optužnica mijenjana upravo u pogledu datuma i vremena navodnih dešavanja koja su im stavljana na teret, a da na korištenim snimcima nije bilo oznake datuma i vremena zbog čega nije moguće ni utvrditi da li i potječu od označenog dana i vremena, kako je Tužilaštvo BiH tvrdilo. Također, istakli su i da su predložene specifikacije i vještačenje trebale otkloniti sumnju da li korišteni softweri omogućavaju manipulaciju snimcima, montiranje i slično. Ustavni sud zapaža da predložene dokaze apelanata u ovom dijelu drugostepeni sud nije prihvatio zbog toga što se nije radilo o novim dokazima koje apelanti nisu mogli predložiti i u prvostepenom postupku, odnosno da apelanti ničim nisu dokazali da se radilo o dokazima koji, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, odnosno nisu naveli razloge zašto ih ranije nisu iznijeli. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi saslušali u svojstvu svjedoka policijske službenike koji su bili zaduženi za provođenje posebnih istražnih radnji i koji su detaljno pojasnili kako i na koji način je došlo do provođenja posebnih istražnih radnji, te na koji način su sačinjene analiza i dopuna analize dokaza koji su prikupljeni po naredbi Tužilaštva BiH, odnosno da je urađena analiza sedam vrsta dokaznog materijala, pored ostalog i prikupljenih audio i videomaterijala (vidi, mutatis mutandis, Bašić, st. 45. i 46).

118. Najzad, kada je u pitanju važnost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji za koje apelanti tvrde da su nezakoniti, Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostepene presude proizlazi da nisu prihvaćene tvrdnje apelanata da prezentirani videosnimci ne sadrže datum i vrijeme zbog čega nije moguće zaključiti da se neki događaj za koji se trete baš tad desio, odnosno da zbog lošeg kvaliteta audio i videozapisa nije moguće utvrditi davanje novca, šta se nalazi u rukama svjedoka i apelanata. S tim u vezi, drugostepeni sud je istakao da su ove činjenice utvrđene ne samo na temelju audio i videosnimaka već i konkretno pobrojanih materijalnih dokaza (vidi, tač. 25. i 26. ove odluke). Stoga, osim što se u konkretnom slučaju ne dovodi u pitanje kvalitet ovih dokaza, očigledno je i da oni nisu bili ni jedini dokazi na kojim je zasnovana osuda apelanata (vidi, mutatis mutandis, Bašić, stav 48, i Dragojević, stav 133).

119. Nadalje, apelanti tvrde i da je drugostepeni sud neosnovano odbio dokaz - knjigu Evidencija radnog vremena na osnovu uvida u koju bi se utvrdilo da apelant Keč nije bio prisutan na dan obuhvaćen optužnicom, te da je drugostepeni sud neosnovano odbio prijedlog za saslušanje svjedoka E.H., dugogodišnjeg zaposlenika CI Aerodrom Sarajevo, kao neutralnog i stručnog lica iz oblasti carina koji bi stručno opisao postupak carinjenja, diskrecionu ocjenu prilikom utvrđivanja karaktera robe, procjene da li se radi o komercijalnoj robi ili ne i sl., s obzirom na to da činjenični supstrat optužnice sadrži postupanje suprotno čl. 13, 14. i 16. Uputstva o carinskom postupku.

120. Ustavni sud zapaža, suprotno tvrdnjama apelanata, da iz osporene drugostepene presude proizlazi da su prihvaćeni i uvršteni u dokaznu građu prijedlozi apelanta Keča – dopis JP Međunarodni aerodrom Sarajevo od 12. januara 2018. godine (raspored letova aviokompanije „Turkish Airlines“ za 4. mart 2014. godine, te dopis UIO od 23. januara 2018. godine sa prilogom Evidencija o radnom vremenu za apelanta Keča, a koje je drugostepeni sud ocijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima. Pri tome Ustavni sud zapaža i da je u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazano i da iz videosnimaka prikupljenih provođenjem posebnih istražnih radnji, a na kojim nije sporan apelantov identitet, proizlazi da vođene evidencije o radnom vremenu optuženih ponekad nisu odgovarale njihovom stvarnom radnom vremenu, kao i da je apelant Mašetić potvrdio da su svi mijenjali smjene. Kada je u pitanju saslušanje svjedoka E.H., iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je ovaj dokaz odbijen, jer je zaključeno da su apelanti imali mogućnost da ga predlože i u prvostepenom postupku, a što nisu učinili, kao i da činjenice i okolnosti u vezi s kojim je predloženo njihovo izvođenje proizlaze i iz drugih dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni u apelaciji, kao ni pred drugostepenim sudom apelanti ničim nisu dokazali da se radilo o dokazu koji, i pored dužne pažnje i opreza, nije mogao biti predstavljen na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, odnosno nisu naveli razloge zašto ga ranije nisu iznijeli.

121. Nadalje, apelanti tvrde da je drugostepeni sud prebacio teret dokazivanja na njih, jer su prije Tužilaštva BiH dostavili dokaze, pa da je zbog toga Tužilaštvo BiH bilo u prilici da mijenja optužnicu upravo u dijelu koji su oni svojim dokazima osporili. Zbog toga, smatraju i da im je prekršeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) ZKPBiH.

122. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud zapaža da i sami apelanti navode, a to proizlazi i iz osporene drugostepene presude, da Tužilaštvo BiH nije predlagalo nove dokaze u drugostepenom postupku. Nadalje, apelanti su i sami u apelaciji istakli da je, nakon održana tri ročišta, Tužilaštvo BiH najavilo da će izmijeniti optužnicu, da je to i učinilo, te da im je izmijenjana optužnica i dostavljena na izjašnjenje. Nadalje, u osporenoj drugostepenoj presudi je ukazano da je polazište za izmjene optužnice bila prvostepena presuda od 4. maja 2017. godine s obzirom na osuđujući i oslobađajući dio u kojem je postala pravosnažna, nadalje, pobrojane su konkretne tačke optužnice koje su izmijenjane i u čemu se izmjene sastoje, te je zaključeno da se radi o uređenju optužnice u skladu sa rezultatima dokaznog postupka, kako je i propisano članom 275. ZKPBiH. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je citiranom odredbom propisano da, ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu, da se u tom slučaju radi pripremanja odbrane glavni pretres može odgoditi, a da apelanti ne tvrde da im je ova mogućnost bila uskraćena, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata ni u ovom dijelu da im je prekršeno pravo na odbranu, te pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

123. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da pravo na odbranu apelanata u odnosu na izvedene dokaze nije poštivano i da je redovni sud postupao proizvoljno pri ocjeni dokaza, pa da je, zbog toga, dovedena u pitanje pravičnost krivičnog postupka, kako apelanti tvrde.

124. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi

125. Apelanti tvrde i da im je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

126. Član 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi: 1. Svi su pred sudovima jednaki. Svako ima pravo na pravično i javno suđenje od strane nadležnog, nezavisnog i nepristrasnog suda, ustanovljenog zakonom, koji će odlučivati bilo o osnovanosti ma kakve optužbe krivičnopravne prirode uperene protiv njega, bilo u sporovima o njegovim pravima i obavezama građanske prirode.

(…) 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima potpuno jednako pravo bar na sljedeća jamstva:

(…)

e) da ispituje ili postigne da se ispitaju svjedoci optužnice i da postigne da pristupe sudu i budu saslušani svjedoci u njegovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoci optužbe;

(…)

127. Apelanti nisu posebno obrazlagali zbog čega smatraju da im je prekršeno i pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. S obzirom na to da se, u suštini, radi o pravu koje je identično pravu iz člana 6. stav 1. i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na koje su navodi apelanata detaljno ispitani, te da je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i tvrdnje apelanata da im je prekršeno pravo iz člana 14. stav 1. i stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

VIII.Zaključak

128. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja posebne istražne radnje apelantima određene u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja - istraživanja teškog krivičnog djela na način koji zadovoljava zahtjev „zakonitosti“ i „neophodnosti u demokratskom društvu“.

129. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da pravo na odbranu apelanata u odnosu na izvedene dokaze nije poštivano i da je redovni sud pri ocjeni dokaza postupao proizvoljno, pa da je zbog toga dovedena u pitanje pravičnost krivičnog postupka protiv apelanata.

130. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 14. stav 1. i stav 3. tačka d) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kada su navodi apelanata detaljno ispitani u vezi sa, u suštini, istim pravom iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije i za koje je zaključeno da su neosnovani, a apelanti nisu iznijeli niti jedan drugi navod ili argument u prilog tvrdnji o povredi prava iz člana 14. stav 1. i stav 3. tačka d) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

131. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

132. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3236/18 (M. M., Z. L., M. H., M. K. i B. T.) | Sudska praksa | Aktio