Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4005/16 (D. V.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Opća zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4005/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4005/16, rješavajući apelaciju Drage Vukovića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Vukovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 018492 15 Gž od 12. jula 2016. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH broj 04-02-324-4/2015 od 12. februara 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj 04-02-324-1/2015 od 23. januara 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-18806-9/2014 od 26. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koga zastupa Jadranko Stupar, advokat iz Gradiške, podnio je 15. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 018492 15 Gž od 12. jula 2016. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (u daljnjem tekstu: VSTS) broj 04-02-324- 4/2015 od 12. februara 2015. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-02-324-1/2015 od 23. januara 2015. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-02-18806-9/2014 od 26. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, VSTS, te od Prvostepene i Drugostepene komisije zatraženo je 23. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Drugostepena komisija su odgovor na apelaciju dostavili 14. marta 2018. godine, Prvostepena komisija 15. marta 2018. godine, a VSTS 16. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je optužen kako slijedi: a) u predmetu Opštinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 17 0 P 027433 10 P „nije preduzimao radnje na okončanju predmeta, koji je ranije iskazao riješenim bez donesene odluke kojom bi se završio prvostepeni postupak pred Opštinskim sudom u Bihaću“; b) u periodu od 30. decembra 2008. do 22. decembra 2011. godine, postupajući u sedam predmeta pred Opštinskim sudom, „svjesno donio presude bez održavanja glavne rasprave, nakon čega je Kantonalni sud u Bihaću u žalbenom postupku ukinuo sve donesene presude i odredio da se glavna rasprava u ponovljenom postupku ima održati pred drugim sudijom“; c) u periodu od 1. februara 2013. do 29. oktobra 2013. godine radi „rješavanja sukoba nadležnosti“ između Opštinskog i Kantonalnog suda u Bihaću, suprotno čl. 20 stav 1 i 21 ZPP, iako u navedenim predmetima nije donio rješenja kojim se proglasio nenadležnim, niti je u ovim predmetima Kantonalni sud u Bihaću izazvao sukob nadležnost, čega je tuženi bio svjestan, pa je Vrhovni sud sve navedene predmete, bez donošenja odluke o „sukobu nadležnosti“, vratio tuženom na dalje postupanje; d) u 2012. i 2013. godini u devet predmeta „bez opravdanog razloga, propustio da preduzme ijednu radnju usmjerenu na okončanje ovih predmeta, pa i nakon što mu je predsjednik suda 23. avgusta 2013. godine izdao naredbu broj 017-0-SU-13- 000125 da odmah uzme u rad navedene predmete i uputio mu 23. oktobra 2013. godine upozorenje broj 017-0-SU- 13-000125; e) u 2013. godini u 11 predmeta „bez opravdanog razloga, propustio da preduzme ijednu radnju usmjerenu na okončanje ovih predmeta, pa i nakon što mu je predsjednik suda 23. avgusta 2013. godine izdao naredbu broj 017-0-SU-13- 000125 da odmah uzme u rad navedene predmete i uputio mu 23. oktobra 2013. godine upozorenje broj 017-0-SU- 13-000125; f) u periodu od 11. septembra 2013. do 18. marta 2014. godine „nije izdao naredbu za dostavu pismenog otpravka odluke strankama u postupku, a zatim, nakon što mu je Vrhovni sud vratio sve predmete na dalje postupanje, bez donošenja odluke o „sukobu nadležnosti“, nije promijenio status ovih predmeta, pa su oni, zaključno s 18. martom 2014. godine i dalje prikazani kao riješeni“; i g) suprotno članu 2 stav 1 Pravilnika o kućnom redu kasnio najmanje jedan sat prilikom dolaska na posao u dane koji su naznačeni u ovoj tački odluke.
6. Odlukom Prvostepene komisije broj 04-02-18806-9/2014 od 26. septembra 2014. godine apelantu je na osnovu odredaba člana 58 stav 1 tačka f) i 59 Zakona o VSTSBiH izrečena disciplinska mjera razrješenje od dužnosti. U obrazloženju odluke se navodi da je apelant, radnjama opisanim u dispozitivu odluke Prvostepene komisije, počinio disciplinske prekršaje iz člana 56 tačka 8 („nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“); tačka 9 („donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“), tačka 17 („propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Savjeta“), tačka 19 („namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Savjeta“) Zakona o VSTSBiH.
7. Nakon sprovedenog postupka, Prvostepena komisija nalazi da je apelant u vrijeme kada je učinio opisane radnje (disciplinske prekršaje) bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje, a što proizlazi iz apelantovog postupanja. Prilikom rješavanja pojedinih pravnih pitanja koja su se postavila pred Prvostepenu komisiju, a posebno rješavanja pitanja pravnog kvalifikovanja opisanih apelantovih radnji i njihovih posljedica, Prvostepena komisija je konstatovala da su standardi stručnog i odgovornog odnosa prema poslu definisani Etičkim pravilima koja imaju dopunjujući karakter za osnovnu normu disciplinskog prekršaja. Stručnost i odgovornost prema poslu predstavlja jedan od osnovnih principa i zahtjeva definisanih Kodeksom sudijske etike („Službeni glasnik BiH“ broj 13/06), Poglavlje 5 Kodeksa kojim je utvrđeno da „sudija obavlja svoju funkciju na efikasan i zakonit način, u razumnom roku“ (5.5). Kako je dalje obrazloženo, navedeno predstavlja minimalni standard koji se ne primjenjuje samo na nosioce pravosudnih funkcija, već i na svakog pojedinačnog zaposlenika u državnim organima i institucijama, na sve nosioce javnih funkcija, odnosno na sva lica koja su u povjerenom mandatu u službi javnog interesa, u mandatu javne funkcije radi dobrobiti građana i društvene zajednice koja im daje mandat, te s tim očekuje odgovorno ponašanje.
8. Prvostepena komisija je apelantu za počinjene disciplinske prekršaje, koje je okvalifikovala kao ozbiljne, izvršila odabir vrste i mjere disciplinske sankcije u granicama koje su zakonom propisane za disciplinske prekršaje, imajući u vidu svrhu sankcionisanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da disciplinska mjera bude lakša ili teža (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, njegovo držanje nakon učinjenog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca i počinjeno djelo. Nakon što je nepobitno utvrđeno da je apelant počinio navedene disciplinske prekršaje, Prvostepena komisija se opredijelila za izricanje najteže disciplinske mjere razrješenje od dužnosti iz člana 58 stav 1 tačka (f) Zakona o VSTSBiH. Opredjeljujući se za najtežu disciplinsku mjeru razrješenje od dužnosti, prethodno cijeneći sve principe i pravila iz člana 59 Zakona o VSTSBiH, Komisija je imala u vidu činjenice da je u pogledu tačke a) ovog stava „broj i težina učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice“ kao otežavajuću okolnost uzela broj počinjenih disciplinskih prekršaja - četiri, pri čemu se apelantu disciplinskom tužbom na teret stavljaju po dvije tačke prekršaja iz člana 56 tač. 8, 9 i 17 Zakona o
VSTSBiH.
9. Odlukom Drugostepene komisije broj 04-02-324-1/2015 od 23. januara 2015. godine apelantova žalba protiv prvostepene odluke je odbijena.
10. Prema ocjeni Drugostepene komisije, pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima se zasniva zaključak pobijane odluke o apelantovoj odgovornosti za navedene disciplinske prekršaje nije dovedena u pitanje, kao ni vrijednosni značaj razloga datih u obrazloženju za takvo utvrđenje, koje razloge kao mjerodavno obrazloženje prihvata i Drugostepena komisija u cijelosti. Sprovođenjem sveobuhvatnog dokaznog postupka nesumnjivo je, prema ocjeni Drugostepene komisije, utvrđena apelantova odgovornost za počinjene disciplinske prekršaje navedene u izreci odluke Prvostepene komisije. Kako zaključuje Drugostepena komisija, apelantovi navodi dati u žalbi koji se tiču tač. a), b), c) i f) izreke odluke su paušalni i ne sadrže konkretne činjenice i okolnosti koje bi ukazivale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku.
11. Nadalje, Drugostepena komisija je kao neosnovan ocijenila apelantov prigovor zasnovan na tvrdnji da je prilikom donošenja prvostepene odluke učinjena povreda odredbi člana 191 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, iz obrazloženja prvostepene odluke (strana 5 odluke) proizlazi da je u odluci dat sažetak apelantovih navoda iznesenih u podnesku od 3. septembra 2014. godine, koji je Prvostepena komisija primila 5. septembra 2014. godine, da je Prvostepena disciplinska komisija ocijenila apelantove činjenične navode u podnesku, kao i njegove zahtjeve u pogledu dokaza čije je izvođenje apelant predložio u ovom podnesku, te da je u obrazloženju data ocjena osnovanosti apelantovih tvrdnji i razlozi neprihvatanja njegovih dokaznih prijedloga. Činjenica je da je shodno svojim ovlašćenjima Prvostepena komisija odbila zahtjev za dostavljanje pojedinih informacija tuženom, te izvođenje određenih dokaza kao irelevantnih za ovaj postupak na pripremnom ročištu, ali je za ovakvu odluku Prvostepena komisija dala valjano obrazloženje koje kao mjerodavno prihvatila i Drugostepena komisija. Suprotno prigovoru apelantove žalbe, Prvostepena komisija je, prema ocjeni Drugostepene komisije, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenila zakon kada je apelantove radnje navedene u izreci prvostepene odluke pravilno kvalifikovala kao disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 8, tač. 9, 17 i Zakona o VSTSBiH, za koje je i proglašen odgovornim.
12. Odlukom VSTS broj 04-02-324-4/2015 od 12. februara 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i odluka Drugostepene disciplinske komisije potvrđena.
13. Imajući u vidu odredbe člana 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH, kao i odredbe člana 103 stav (2) Poslovnika VSTSBiH, VSTS navodi da je pobijanu odluku Drugostepene komisije ispitalo samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru. U pogledu žalbenih navoda o postojanju povrede postupka, VSTS ostaje pri stavu Drugostepene komisije da ovakve povrede nisu počinjene u postupku donošenja i pismene izrade prvostepene odluke. Naime, žalba na odluku Drugostepene komisije, jednako kao i žalba na odluku Prvostepene komisije, ponavlja prigovor u pogledu nezakonitog pribavljanja dokaza od strane disciplinskog tužioca, iznoseći iste tvrdnje da odluka disciplinskih komisija nije mogla biti zasnovana na takvim dokazima. Ovaj prigovor, prema ocjeni VSTS, nije osnovan zato što je Drugostepena komisija dala pravilno obrazloženje povodom ovog prigovora. Kako je dalje navedeno, apelant u žalbi VSTS ne daje valjane razloge za nepostupanje po pojedinim predmetima obuhvaćenim Planom za rješavanje predmeta, niti argumentovano obrazlaže razloge za dostavljanje predmeta Vrhovnom sudu Federacije BiH radi rješavanje sukoba nadležnosti, suprotno odredbama ZPP. Neosnovana je apelantova žalba i u dijelu kojim se pobija odluka o disciplinskoj mjeri, Savjet u potpunosti prihvata stav Drugostepene komisije koja je razmatrajući isti prigovor ispitala odluku o disciplinskoj mjeri i ocijenila da je izrečena disciplinska mjera u srazmjeri s težinom disciplinskih prekršaja i stepenom disciplinske odgovornosti tuženog, te dala mjerodavno obrazloženje za ovakav stav u svojoj odluci. S obzirom na to da je apelant u dva navrata već disciplinski odgovarao za počinjene prekršaje, VSTS je potvrdio stav Drugostepene komisije da se je jedino donošenjem mjere razrješenja od dužnosti sudije može postići svrha disciplinskog kažnjavanja prema apelantu, te u vezi s tim, preventivno djelovati na druge sudije da svoju dužnost obavljaju u skladu s primjenjivim pravnim pravilima i etičkim kodeksom sudija, koji propisuje da sudija održava visok nivo profesionalne sposobnosti i obavlja svoju funkciju stručno, savjesno, marljivo i efikasno, odnosno da svoju funkciju obavlja na efikasan i zakonit način u razumnom roku.
14. I konačno, Presudom Suda BiH broj S1 3 P 018492 15 Gž od 12. jula 2016. godine apelantova žalba protiv odluke VSTS je odbijena.
15. Kako navodi Sud BiH, iz apelantovih navoda proizlazi da njegova žalba nije ni razmatrana na Savjetu, niti se može prihvatiti činjenica da su u pitanju dvije različite odluke, koje i vijeće Suda BiH cijeni s aspekta pobijanja jedne odluke. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na sastav Savjeta, tačno je da u pobijanoj odluci u uvodnom dijelu nije naveden sastav VSTSBiH. Međutim, Odluka VSTS donesena je u skladu s odredbom člana 4 stav 1 i člana 60 stav 6 Zakona o VSTS kojim je propisano da Savjet čini 15 članova, a da se protiv odluke Drugostepene komisije može uložiti žalba VSTS kao cjelini.
16. Prema ocjeni Suda BiH, žalbom se neosnovano ukazuje na uskraćivanje prava da prisustvuje sjednici VSTS s obzirom na to da je to pravo u skladu sa članom 68 stav 1 tačka
b) citiranog zakona dato strankama u disciplinskom postupku, koji se odnosi na zagarantovano pravo strankama na javnu raspravu. Međutim, odredbom člana 103 stav 4 navedenog zakona, VSTS o žalbi na odluku Drugostepene komisije odlučuje na sjednici, bez otvaranja rasprave, na kojoj ne prisustvuju stranke, niti je VSTS u obavezi da strankama uputi poziv za sjednicu. U situaciji kada se odluka donosi na sjednici VSTS, bez održane rasprave i izvođenja novih dokaza, ne može se prihvatiti tvrdnja da je apelantu uskraćeno pravo da prisustvuje raspravi o njegovoj odgovornosti, niti je to povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, predmet ocjene Odluke VSTS-a kojom je po okončanju disciplinskog postupka razriješen sudija ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu žalba insistira.
17. Naprotiv, Sud BiH smatra da je apelantu omogućeno pravo na pravično suđenje. Dokazi koje je predložio apelant nisu se mogli provesti pred Prvostepenom komisijom zbog njegovog izostanka s glavne rasprave. Pravilnom primjenom člana 97 stav 4 ZPP pravilno je primijenjena i odredba člana 191 stav 4 ZPP jer su u odluci Prvostepene komisije, na strani 5, sažeto izloženi apelantovi navodi iz podneska, koji je primljen 5. septembra 2014. godine, a elaborirani na strani 12, pa se žalbom neosnovano ukazuje da pismeni podnesak koji je apelant uputio Disciplinskoj komisiji 3. septembra 2014. godine (koji je primljen 5. septembra 2014. godine) nije razmatran, niti naveden u odluci Prvostepene komisije. Prema mišljenju Suda BiH, posljedice prekršaja za izradu predmeta prema Planu i programu rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta za koju Prvostepena komisija nalazi da su propusti apelanta da postupi u skladu s odlukama, naredbama i zahtjevima VSTS je u direktnoj vezi s pravom stranaka na suđenje u razumnom roku. Iz navedenih razloga, VSTS ni u tom pogledu ne može prihvatiti apelantov stav da nema disciplinskog prekršaja i da je izrečena sankcija nakon nezakonito vođenog postupka s obzirom na činjenicu da je već dva puta odgovarao za počinjene prekršaje i da je izrečena disciplinska mjera u srazmjeri s težinom disciplinskih prekršaja i stepenom disciplinske odgovornosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo da ne bude podvrgnut neljudskom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
19. Prema apelantovoj ocjeni, povreda prava na pravično suđenje se ogleda u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog zakona, što je rezultiralo povredama procesnih i materijalnih apelantovih prava. Precizirajući navedene povrede, apelant ističe prigovor da su apelantu navodno dostavljene dvije odluke VSTS, zatim apelant posebno prigovara na sastav vijeća i odlučivanje pred Savjetom koji je suprotan članu 4 stav 1 i članu 60 stav (6) Zakona o VSTS, apelant smatra da obrazloženje tačke b) odluke Prvostepene komisije nije pravilno. Apelant posebno prigovara i primjeni odredaba člana 191 stav (4) i člana 231 ZPP FBiH, smatrajući da je Prvostepena komisija proizvoljno primijenila procesni i materijalni zakon, što je dovelo do povrede apelantovog prava na jednakost pred zakonom i prava na nediskriminaciju. Zatim, apelant smatra da izrečena disciplinska mjera nije adekvatno odmjerena prema kriterijumima iz člana 59 stav (1) Zakona o VSTS, a da Drugostepena komisija nije cijenila sve žalbene navode koji su od ključnog značaja. Nadalje, apelant navodi da su disciplinski organi proizvoljno davali kvalifikacije o navodnim disciplinskim prekršajima, bez utvrđivanja činjenica koje bi poslužile kao osnov za izvođenje zaključka o postojanju prekršaja. Kao na primjer, kada kao nedisciplinu kvalifikuju apelantove aktivnosti preduzete s ciljem saznanja na koji način bi trebao postupiti da u ponovnom postupku otkloni povredu postupka koju Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), bez izuzetka, kvalifikuje kao onemogućavanje stranaka da raspravljaju pred sudom ili kada kao disciplinski prekršaj kvalifikuju neodržavanje ponovnih ročišta na kojima se nema preduzeti nijedna parnična radnja. Nadležne komisije kao disciplinski prekršaj kvalifikuju apelantov postupak da nije promijenio status 20 predmeta iako je apelant dostavio dokaze da je nastojao promijeniti status tih predmeta, ali u Opštinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) to nisu dopustili.
20. Dakle, apelant smatra da se u disciplinskom postupku postupalo na drugačiji način od pravila izraženog u članu 93 Poslovnika i smatrajući da je apelant dužan da dokaže da nema prekršaja i da nije kriv za prekršaje koji mu se stavljaju na teret, pa je Prvostepena komisija na pripremnom ročištu usvojila određene apelantove dokaze kojima je apelant ukazivao da nema njegove krivice za navodne prekršaje. U vezi s tim, u naznačenom stavu, na strani 14 odluke Prvostepene Komisije, sadržana su dva stava koja se međusobno isključuju: usvajanjem dokaza koje je predložio apelant Komisija je izrazila stav da je teret dokazivanja da nije kriv na apelantu, a nakon što je Komisija odlučila da opozove rješenje o izvođenju dokaza koje je predložio apelant iznosi stav da apelantovi navodi i razlozi ne umanjuju njegovu odgovornost čak i u slučaju da su „potvrđeni“. Ova dva stava Komisije su međusobno protivrječna, što je, prema apelantovoj ocjeni, očit primjer proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava – povreda odredbe člana 93 Poslovnika i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Princip jednakopravnosti ili zabrane diskriminacije traži da se propisi primjenjuju na jednak način u sličnim situacijama i prema svim pravnim subjektima (prema svim sudijama ili nekom drugom), a ne samo pravilna primjena propisa u konkretnom postupku. Apelant je svoju odbranu pokušao zasnovati na tvrdnjama da disciplinski tužilac i disciplinski organi krše pravo na nediskriminaciju, predlagao je da se o tome prikupe podaci odnosno dokazi. Povredu prava lica da ne bude podvrgnuto nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu apelant vidi u tome što je disciplinski postupak iskorišćen da bi se apelant prinudio da da prednost u primjeni prava da nezakonitim uputstvima Kantonalnog suda u odnosu na imperativne zakonske odredbe, što drugim riječima znači da se disciplinskim progonom od apelanta traži da se pridruži Kantonalnom sudu u kršenju zakona. Apelant navodi da je sud osnovanost žalbe ispitivao nakon isteka roka zastarjelosti, a da u pobijanoj odluci nije naveo opravdan razlog za produženje roka vođenja disciplinskog postupka u trajanju od više od 14 mjeseci, što predstavlja povredu člana 73 Zakona o VSTS.
21. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu ustavnih prava, ukine presudu Suda BiH, odluku VSTS i odluke disciplinskih komisija, s uputom da disciplinski sudovi donesu novu odluku imajući u vidu utvrđenje Ustavnog suda o povredi ljudskih prava, te da apelantu dosudi iznos od 900,00 KM na ime troškova ovog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije se navodi da nisu osnovani apelantovi navodi o postojanju dvije različite odluke VSTS o žalbi na odluku Drugostepene komisije. Sastav VSTS i način odlučivanja pred Savjetom u cjelini, u postupku odlučivanja o žalbi na odluku Drugostepene komisije, zakonom je određen, i to članom 4 stav (1) Zakona o VSTSBiH koji definiše ko su članovi VSTSBiH i članom 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH koji propisuje da članovi Prvostepene i Drugostepene komisije imaju pravo da učestvuju u odlučivanju VSTS kao cjeline. Odredbe čl. 4 stav (1) i 60 stav (6) su obavezujuće za VSTS, te se ovom organu ne može stavljati na teret činjenica da je postupao u skladu s izričitom zakonskom normom, odnosno u sastavu koji je zakonom propisan. Zatim, iako je članom 227 stav 1 tačka 3 ZPP propisano da će se presuda ukinuti ako ju je sud donio bez održavanja glavne rasprave, apelant je u sedam navedenih predmeta, u ponovnom postupku, donio presude bez održavanja glavne rasprave, čime je uporno kršio odredbe ZPP, zbog čega je drugostepeni sud, donoseći odluke u žalbenom postupku, naredio da se u ovim prvostepenim predmetima u ponovnom postupku glavna rasprava održi pred drugim sudijom, na koji način je počinio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 9 Zakona o VSTS: „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“. U odnosu na navodne povrede pravila postupka koje se odnose na povrede čl. 191 stav (4) i 231 ZPPFBiH, kao i na navodni propust disciplinskih organa da pribave i izvedu dokaze koje je apelant predložio, Drugostepena komisija ostaje u potpunosti pri stavu iznesenom u svojoj odluci. Neosnovani su apelantovi navodi da je Drugostepena komisija proizvoljno primijenila procesni i materijalni zakon. Postupak je u potpunosti vođen shodno odredbama Zakona o VSTSBiH, Poslovnika VSTSBiH i ZPP, te suprotno tome apelant nije pružio relevantne argumente kojim bi ukazao na drugačije postupanje Disciplinske komisije. Činjenica da je konkretan disciplinski postupak pokrenut i vođen protiv apelanta za utvrđene disciplinske prekršaje, dok zbog eventualno istih propusta nije pokrenut ili još uvijek nije pokrenut disciplinski postupak protiv drugih nosilaca pravosudnih funkcija ne može biti osnov za odsustvo odgovornosti tuženog, odnosno diskriminatorski odnos prema apelantu. U pogledu izrečene disciplinske mjere potrebno je istaći da principi za određivanje disciplinskih mjera ne propisuju klasifikaciju prekršaja, te odabir mjere za bilo koji propisani prekršaj zavisi isključivo od činjenica sadržanih u članu 59 stav (1) Zakona o VSTS, primijenjenih na okolnosti konkretnog predmeta. Imajući u vidu navedeno, predlaže se da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. U odgovoru VSTS se navodi da postupanje ovog organa nije suprotno članu 73 Zakona o VSTSBiH jer je disciplinski postupak protiv apelanta okončan pred VSTS u roku koji je propisan navedenom odredbom, donošenjem konačne odluke kojom je utvrđena apelantova disciplinska odgovornost i izrečena mu mjera razrješenja. Imajući u vidu navedeno, predlaže se da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
24. Sud BiH navodi da ostaje pri svim navodima koje je dao u svojoj odluci, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. U Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:
Član 4. stav 1.
Vijeće čini petnaest (15) članova: (…) Član 17.
Vijeće ima sljedeće nadležnosti: (4) prima pritužbe protiv sudija i tužilaca, vodi disciplinske postupke, utvrđuje disciplinsku odgovornost i izriče disciplinske mjere sudijama, sudijama porotnicima, dodatnim sudijama i tužiocima;
Član 54.
Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.
Član 56.
Disciplinski prekršaji sudija su: (...)
8. nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti;
9. donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka; (....)
17. propuštanje, iz neopravdanih razloga, da postupi u skladu s odlukama, naredbama ili zahtjevima Vijeća; (....)
19. namjerno davanje lažne, obmanjive ili nedovoljne informacije u vezi s prijavama za radno mjesto, disciplinskim stvarima, pitanjima unapređenja i napredovanja u službi ili bilo kojim drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vijeća; (....)
Član 58.
Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
(…) (f) razrješenje od dužnosti. (…) Član 59.
Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice: (a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti; (c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen; (d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
Član 60. stav (6) (...) 6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini. Ako Vijeće ne potvrdi mjeru razrješenja, Vijeće može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo da učestvuju, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća u donošenju odluke o istoj stvari. ( ....)
Član 68 stav 1. tačka b) Disciplinski postupak se vodi na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima slijedeća prava koja moraju biti garantovana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja donosi Vijeće: (....)
(b) pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom.; (....)
Član 73.
Zastarjevanje vođenja disciplinskog postupka Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.
26. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14 i 61/14), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 75.
Disciplinski organi su: Prvostepena disciplinska komisija, Drugostepena Disciplinska komisija i Vijeće.
Član 79.
(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
Član 93.
Teret dokazivanja je na uredu disciplinskog tužioca.
Član 103. stav (2) (....) Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere. (…)
27. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine“ br. 53/03, 73/05, 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 191. stav 4.
(....)
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka. (....) Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 018492 15 Gž od 12. jula 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 23. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo da ne bude podvrgnut neljudskom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke donijete u disciplinskom postupku protiv apelanta koji obavlja dužnost sudije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovom slučaju uživa garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanskiˮ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, stav 59; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, st. 36-39, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud ispitati slučaj u svjetlu zaštite apelantovih „građanskih prava“ koju pružaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je proizvoljnim postupanjem disciplinskih komisija, te VSTS i Suda BiH pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno relevantno pravo. U vezi s tim, apelantovi navodi u ovom dijelu se, u suštini, odnose na procesna apelantova prava jer disciplinski organi i VSTS navodno nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke; da nisu savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno; da odluka Prvostepene komisije u svom obrazloženju ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i u vezi s tim dokaze i ocjenu dokaza; te da Drugostepena komisija u obrazloženju svoje odluke, nije cijenila žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja.
38. Nadalje, u vezi s apelantovim prigovorom u pogledu dostavljanja dvije odluke VSTSBiH, Ustavni sud zapaža da su nadležni disciplinski organi utvrdili da nisu osnovani apelantovi navodi o postojanju dvije različite odluke VSTS o žalbi na odluku Drugostepene komisije. Naime, odluka VSTS kao cjeline donesena na sjednici 12. februara 2015. godine, kojom se odbija apelantova žalba i potvrđuje odluka Drugostepene komisije, pismeno je izrađena i u istovjetnom tekstu dostavljena strankama na propisan način. Apelantu je odluka dostavljena preporučenom poštom i primio ju je 18. februara 2015. godine. Pored stranaka, VSTS je predmetnu odluku elektronskom poštom dostavio i predsjedniku Opštinskog suda radi informisanja u skladu sa članom 105 Poslovnika VSTSBiH. U obrazloženju ove odluke, koju predsjednik suda nije bio u obavezi proslijediti apelantu, uočena je greška tehničke prirode, koja je ispravljena, pa je odluka ponovo dostavljena predsjedniku suda u istom tekstu u kojem je dostavljena i strankama u postupku. Iz kopije dostavnice koju je apelant priložio uz žalbu proizlazi da mu je odluku u kojoj je uočena tehnička greška dostavio predsjednik suda, a ne VSTS koje je odluku donijelo, pa se ova dostava u smislu Poslovnika VSTSBiH i pravila parničnog postupka ne može smatrati relevantnom. Iz odluke VSTS kao cjeline, koja je uredno dostavljena strankama u disciplinskom postupku, nesporno proizlazi da je VSTS na sjednici 12. decembra 2015. godine razmotrio apelantovu žalbu na odluku Drugostepene komisije.
39. Nadalje, u pogledu sastava VSTS, apelant osporava sastav VSTS prilikom odlučivanja o žalbi na odluku Drugostepene komisije, na sjednici održanoj 12. februara 2015. godine, smatrajući da nisu zadovoljeni standardi nepristrasnog suda u smislu člana 6 Evropske konvencije budući da su u donošenju pobijane odluke VSTS učestvovali članovi Savjeta koji su prethodno, u istom disciplinskom predmetu, učestvovali u radu Prvostepene i Drugostepene komisije. Ustavni sud ukazuje da je odlučivanje VSTS kao cjeline, u skladu sa članom 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH, predstavlja treći dodatni stepen preispitivanja odluka u disciplinskom postupku i mogućnost da žalba, o kojoj je već odlučeno u drugostepenom postupku, bude ponovo razmatrana od strane ovog tijela u punom sastavu, što je neuobičajeno u redovnim sudskim postupcima i što, samo po sebi, predstavlja dodatni mehanizam zaštite prava nosilaca pravosudnih funkcija prema kojima se postupak vodi. Stoga postupanje VSTS u sastavu koji je određen članom 4 stav (1) Zakona o VSTSBiH i u skladu sa članom 60 stav (6) nije suprotno principima prava na pravično suđenje, odnosno pravu na nepristrasan sud te, prema ocjeni Ustavnog suda, ne pokreće pitanje objektivne nepristranosti suda. U odnosu na član 60 stav (6) Zakona o VSTSBiH, Ustavni sud je zauzeo stav da formulacija navedene odredbe isključuje zakonski pretpostavljenu objektivnu pristrasnost sudija u situacijama kada u odlučivanju Savjeta kao cjeline učestvuju i članovi prvostepene i drugostepene komisije (Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP 3080/09, stav 61).
40. Apelantovim navodima u pogledu obrazloženja tačke b) izreke odluke Prvostepene komisije ukazuje se na koji način je Kantonalni sud prekršio imperativne odredbe važećeg ZPP, naročito u pogledu vraćanja predmeta na ponovno suđenje, uz apelantovu analizu tih odluka. Iako je članom 227 stav 1 tačka 3 ZPP propisano da će se presuda ukinuti ako ju je sud donio bez održavanja glavne rasprave, apelant je u sedam navedenih predmeta, u ponovnom postupku, donio presude bez održavanja glavne rasprave, čime je uporno kršio odredbe ZPP, zbog čega je drugostepeni sud, donoseći odluke u žalbenom postupku, naredio da se u ovim prvostepenim predmetima u ponovnom postupku glavna rasprava održi pred drugim sudijom, na koji način je počinio disciplinski prekršaj iz člana 56 tačka 9 Zakona o VSTS „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“.
41. U odnosu na navodne povrede pravila postupka koje se odnose na povrede čl. 191 stav (4) i 231 ZPPFBiH, kao i na navodni propust disciplinskih organa da pribave i izvedu dokaze koje je apelant predložio, Prvostepena komisija je navela da ostaje pri stavu iznesenom u svojoj odluci. Prvostepena komisija ponavlja svoje mišljenje da usvojeni dokazi koje je predložio apelant nisu mogli biti provedeni pred Komisijom zbog izostanka apelanta s glavne rasprave, shodno članu 97 stav 4 ZPP, zbog čega Ustavni sud smatra da ti postupci nisu doveli do povrede prava na pravično suđenje. Iz tih razloga, Ustavni sud je mišljenja da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je Prvostepena komisija proizvoljno primijenila procesno i materijalno pravo. Postupak je vođen shodno odredbama Zakona o VSTSBiH, Poslovnika VSTSBiH i ZPP, te apelant nije pružio relevantne argumente kojim bi ukazao na povrede iz Ustava BiH i Evropske konvencije.
42. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da se pred Sudom BiH preispituje Odluka VSTS u skladu sa ZPP pred Sudom Bosne i Hercegovine, a ne Federacije BiH, a zatim označavanje stranaka u parničnom postupku sa tužilac i tuženi je samo kada je sproveden parnični postupak pred sudom. U konkretnom slučaju apelant nije podnio tužbu pred Sudom BiH, nego žalbu, pa je u skladu s postupkom odlučeno o apelantovoj žalbi protiv Odluke VSTS od 12. decembra 2015. godine, pa se ne može prihvatiti da postoji povreda koju apelant navodi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoji samo jedna odluka VSTS od 12. februara 2015. godine i u pobijanoj odluci je tačno navedeno koja odluka VSTSBiH je u pitanju, a u obrazloženju je decidirano navedeno da je apelant dobio odluku VSTS 17. 2. 2015. godine i da je razmatrana odluka koju je Savjet dostavio apelantu, a da je Savjet na sjednici od 12. februara 2015. godine donio odluku kojom je odbilo apelantovu žalbu i potvrdio odluku Drugostepene disciplinske komisije. Zato se ne može govoriti o dvije odluke Savjeta jer nisu u pitanju dvije odluke koje bi bile preispitivane pred Sudom BiH. Nadalje, Sud BiH navodi da se apelant neosnovano poziva na odredbu člana 68 tačka c) Zakona o VSTS da je trebao biti obaviješten, odnosno pozvan na sjednicu sudskog vijeća jer se stranke pozivaju na raspravu samo prilikom otvaranja rasprave pred drugostepenim vijećem, što ovdje nije slučaj. Osim toga, odredbom člana 60 stav 7 Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH je propisano da sudija koji je razriješen dužnosti odlukom Savjeta može uložiti žalbu Sudu BiH iz dva razloga: da je Savjet prilikom vođenja disciplinskog postupka nakon koje je uslijedila odluka o razrješenju učinio povredu pravila postupka predviđenu tim zakonom, i da je pogrešno primijenio zakon, što prema odredbama ZPPBiH predstavlja sudsku zaštitu za podnošenje revizije iz člana 207 citiranog zakona.
43. Sud BiH nadalje zaključuje da je apelantu omogućeno pravo na pravično suđenje jer se usvojeni dokazi, koje je predložio apelant, nisu mogli provesti pred Prvostepenom komisijom zbog njegovog izostanka s glavne rasprave, pravilnom primjenom člana 97 stav 4 ZPPFBiH. Nadalje, Sud BiH je primijenio i odredbu člana 191 stav 4 ZPPFBiH jer su u prvostepenoj odluci Disciplinske komisije na strani 5 sažeto izloženi apelantovi navodi iz podneska od 5. septembra 2014. godine kada je primljen, a elaborirani na strani 12, pa se žalbom neosnovano ukazuje da pismeni podnesak koji je uputio Disciplinskoj komisiji 3. septembra 2014. godine nije razmatran, niti naveden u odluci Prvostepene komisije, s obzirom na to da je apelant uložio samo jedan podnesak, koji je u VSTS primio 5. septembra 2014. godine.
44. Žalbom se posebno ukazuje na koji način Kantonalni sud u Bihaću krši imperativne odredbe važećeg ZPP, naročito u pogledu vraćanja predmeta na ponovno suđenje izlažući analizu tih odluka. U vezi s tim, preispitivanje odluke suda više instance je moguće samo pravnim lijekovima, što je žaliocu ukazano dopisima Vrhovnog suda u 22 predmeta i obaveza je sudije da postupi po rješenju drugostepenog suda u smislu odredbe člana 228 ZPP, pa iako nije vezan za pravni stav i mišljenje višeg suda, obavezan je da postupi po konkretnim primjedbama. Zato se ne može prihvatiti apelantov žalbeni navod da je u pitanju različitost pravnih stavova koji nema elemenata disciplinskog prekršaja. Sud BiH je zaključio da je u pitanju izričito primjena zakona i njegovim kršenjem sudija podliježe disciplinskoj odgovornosti u skladu s odredbama čl. 54-56 Zakona o VSTS. Činjenica na koju apelant ukazuje u žalbi da je u nekim predmetima nakon ukidanja prvostepene odluke provodio raspravu ne može ga ekskulpirati od povrede zakona u predmetima u kojima je nakon ukidanja prvostepene odluke donio presude bez održavanja rasprave (7 predmeta), a za koje je vođen disciplinski postupak. Upravo suprotno od toga, ta činjenica samo ukazuje na njegovo nejednako postupanje u svim predmetima nakon ukidanja prvostepene presude, što se ne može cijeniti kao olakšavajuća okolnost. Sud BiH je zaključio da je posljedice prekršaja za izradu predmeta prema Planu i programu rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta, za koju Prvostepena komisija nalazi da su apelantovi propusti da postupi u skladu s odlukama naredbama i zahtjevima Savjeta, što je u direktnoj vezi s pravom stranaka na suđenje u razumnom roku, upravo da bi se spriječilo kršenje tog prava kroz postupak utvrđivanja povrede tog prava.
45. Apelant je naveo da je sud osnovanost žalbe ispitivao tek nakon isteka roka zastarjelosti, a da u pobijanoj odluci nije naveo opravdan razlog za produženje roka vođenja disciplinskog postupka u trajanju od više od 14 mjeseci, što predstavlja povredu člana 73 Zakona o VSTS. Međutim, iz dokumentacije spisa i osporenih odluka proizlazi da je Kancelarija disciplinskog tužioca 30. aprila 2014. godine pred Prvostepenom disciplinskom komisijom podnijela disciplinsku tužbu broj UDT-195/14 od 30. aprila 2014. godine, koja je rezultirala donošenjem Odluke Prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-1806-9/2014 od 26. septembra 2014. godine. Nakon toga, po apelantovoj žalbi, Odlukom Drugostepene komisije broj 04-02-324-1/2015 od 23. januara 2015. godine apelantova žalba protiv prvostepene odluke je odbijena. I konačno, Odlukom VSTS broj 04-02-324-4/2015 od 12. februara 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i odluka Drugostepene disciplinske komisije potvrđena. Iz navedenog proizlazi da VSTS, u cjelini posmatrano, nije suprotno članu 73 Zakona o VSTSBiH jer je disciplinski postupak protiv apelanta okončan pred Savjetom u roku koji je propisan navedenom odredbom, donošenjem konačne odluke kojom je utvrđena apelantova disciplinska odgovornost i izrečena mu mjera razrješenja, pa se ovi apelantovi navodi ukazuju kao paušalni.
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u disciplinskom postupku, te da su disciplinski organi detaljno ispitali apelantove navode, dajući za svoje stavove jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Stoga, dovodeći navedeno u kontekst apelantovih navoda iz kojih proizlazi da su disciplinski organi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenile odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su disciplinski organi u konkretnom slučaju dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kada su utvrdili da je apelant počinio disciplinske prekršaje koji mu se stavljaju na teret, a u tim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost prilikom donošenja osporavanih odluka, nalazeći da su odlukama disciplinskih organa detaljno izloženi dokazi, citirane relevantne zakonske odredbe i dati jasni argumenti za odlučenja.
47. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
48. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda nije ponudio argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra da je apelantov navod o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovan. Na isti zaključak upućuju i apelantovi navodi o diskriminaciji iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenog, ove navode o diskriminaciji Ustavni sud smatra neosnovanim.
Apelantovo pravo da ne bude podvrgnut neljudskom i ponižavajućem tretmanu ili kazni
49. Ustavni sud zaključuje da se postupak u kome je sudiji izrečena disciplinska mjera razrješenje od dužnosti, ne može nikako dovesti u vezi s ustavnim pravom lica da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je na osnovu provedenih relevantnih dokaza nesumnjivo utvrđena apelantova odgovornost za disciplinske prekršaje, za što su Prvostepena i Drugostepena komisija, kao i VSTS i Sud BiH kao cjelina, dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja. Pri tome nije narušen princip ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada su, uz adekvatno obrazloženje i diskreciono ovlašćenje, prihvaćeni i provedeni oni apelantovi dokazi koji su ocijenjeni kao relevantni.
51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih odluka.
52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević