Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2937/16 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državno vlasništvo
  • Građanski postupak
  • Društveno vlasništvo
  • Nekretnina
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2937/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2937/16, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Dn 007705 15 Gž od 10. maja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju, Odjeljenja za zemljišnoknjižne poslove, broj 036-0-DN-15- 000 397 od 1. juna 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je 11. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Dn 007705 15 Gž od 10. maja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju, Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 036-0-DN-15-000 397 od 1. juna 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i podnosioca zahtjeva, tj. predlagača „Trgošped“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: predlagač), zatraženo je 1. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. augusta 2018. godine, a Općinski sud 17. augusta 2018. godine. Predlagač nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je, odlučujući po zahtjevu predlagača primljenom 12. maja 2015. godine „radi prijenosa prava vlasništva na nekretninama dosadašnje vlasništvo državna svojina“, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog u Kaknju 20. jula 2005. godine broj Ov-657/05, Rješenjem broj 036-0-DN-15-000 397 od 1. juna 2015. godine dopustio upis prava vlasništva u B listu zk. ul. broj 24 KO Doboj na nekretnini označenoj kao k. č. 339/3 zv. benzinska pumpa, kuća, zgrada i dvorište površine 570 m² (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), dosadašnje vlasništvo „državna svojina“ sa dijelom 1/1 u korist predlagača, brisanje prava vlasništva u B listu zk. ul. broj 24 KO Doboj uknjiženog u korist „državne svojine“ i brisanje prava korištenja radi građenja u C listu zk. ul. broj 24 KO Doboj uknjiženog u korist predlagača sa dijelom 1/1.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 12. maja 2015. godine predlagač podnio zahtjev za prijenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama u A listu kao u izreci rješenja. Općinski sud je uvidom u zk. ul. broj 24 KO Doboj utvrdio da je predmetna nekretnina u B listu uknjižena kao državno vlasništvo, a da je u C listu na toj nekretnini uknjiženo pravo korištenja u korist predlagača sa dijelom 1/1 na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog kod tog suda 20. jula 2005. godine pod brojem Ov-657/05. Uvidom u prijepis posjedovnog lista broj 1404/03 KO Kakanj utvrđeno je da je u njemu upisana i parcela broj k.č. 412/6 zv. Mravnjača, površine 500 m², plus benzinska stanica površine 146 m², a da je kao posjednik upisan predlagač sa dijelom 1/1. Općinski sud je u vezi s navedenim ukazao da je odredbom člana 345. Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 66/13 i 100/13, u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima) propisano da se ovim zakonom uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno, kao i da vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje pripada zgradi. Članom 371. stav 2. citiranog zakona propisano je da će se propisi o građevinskom zemljištu usaglasiti s odredbama ovog zakona, dok je stavom 3. tog člana propisano da će se u slučaju kolizije odredbi tog zakona s odredbama drugih propisa primjenjivati odredbe Zakona o stvarnim pravima. Kako se u konkretnom slučaju radi o pretvorbi prava korištenja izgrađenog građevinskog zemljišta predviđeno odredbom čl. 345. i

346. Zakona o stvarnim pravima, Općinski sud je primjenom člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04, u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) odlučio kao u izreci rješenja.

7. Odlučujući o žalbi apelantice kao zainteresiranog lica izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 1. juna 2015. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 04 0 Dn 007705 15 Gž od 10. maja 2016. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio rješenje prvostepenog suda.

8. Kantonalni sud je naveo da je apelantica kao zainteresirano lice izjavila žalbu protiv rješenja prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrede pravila postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nakon što je ispitao rješenje prvostepenog suda na osnovu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 236. citiranog zakona i članom 2. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05), Kantonalni sud je zaključio da apelanticina žalba nije osnovana. Kantonalni sud je odbio apelanticine žalbene navode da je prvostepeno rješenje nezakonito jer je doneseno suprotno odredbi člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama, ocijenivši da se u konkretnom slučaju ne radi o prijenosu, mijenjanju ili ograničavanju stvarnog prava koje je uređeno tom odredbom zakona, da bi za taj prijenos bila potrebna klauzula intabulandi – saglanost upisanog. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se, prema odredbi člana 338. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, pravo korištenja ili upravljanja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje nije prestalo do donošenja ovog zakona pretvara njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a za upis tog prava korištenja ili upravljanja ili raspolaganja u zemljišnim knjigama koji su izvršeni do dana stupanja na snagu ovog zakona smatrat će se da su upisi prava vlasništva. Upis prava vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja građevinskog zemljišta vrši se primjenom odredbe člana 343. navedenog zakona, dok je stavom 2. citiranog člana propisano da će zemljišnoknjižni sud na zahtjev lica koje za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će se pravo vlasništva upisati u korist lica koje je kao nositelj prava korištenja bilo upisano u zemljišnoj knjizi. Kantonalni sud je dalje ukazao da zakonodavac upis prava vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu u zemljišnim knjigama nije uvjetovao prethodnom saglasnošću upisanog titulara državnog vlasništva – pravo korištenja, iz razloga što bi bilo protivno odredbi člana 339. Zakona o stvarnim pravima, prema kojoj se pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu koje nije prestalo do donošenja ovog zakona pretvara njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis tog prava smatra se kao upis prava vlasništva ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno. Prema tome, Kantonalni sud je provjerom podnesenog zahtjeva za upis predlagača sa stanjem u zemljišnoj knjizi, a koju provjeru je taj sud izvršio na način kako je to propisano navedenim odredbama Zakona o stvarnim pravima, utvrdio da iz provjera proizlazi da je u vrijeme podnesenog zahtjeva podnositelj zahtjeva, predlagač, u zemljišnoj knjizi bio upisan kao nositelj prava korištenja na predmetnoj nekretnini u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje do stupanja na snagu tog zakona nije postalo vlasništvo drugog lica, da je upis prava korištenja na predmetnim nekretninama u društvenom odnosno državnom vlasništvu proveden u zemljišnim knjigama do stupanja na snagu navedenog zakona, da predlagač kao podnositelj zahtjeva saglasno odredbi iz čl. 338. i 343. stav 2. istog zakona ima pravni interes da zahtijeva upis vlasništva i da pravo odnosno osnov i dopuštenost podnošenja ovog zahtjeva proističe upravo iz navedenih odredbi citiranog zakona. Prema tome, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, koje proističu iz stanja upisa u zemljišnoj knjizi za predmetnu nekretninu u vrijeme podnesenog zahtjeva, zaključeno je da je taj sud imao osnov da primjenom odredbi čl. 338. i 334. stav 2. Zakona o stvarnim pravima dopusti brisanje društvenog odnosno državnog vlasništva i izvrši upis prava vlasništva u korist lica koje je kao nositelj prava korištenja bilo upisano u zemljišnoj knjizi. Kantonalni sud je dalje naveo da apelantica ni ostalim žalbenim navodima nije dovela u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja. U vezi s tim je naveo da apelantica smatra da je predmetnim rješenjem prvostepeni sud postupio protivno odredbama člana

2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 29/06, u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom), međutim, da se u konkretnom slučaju nije raspolagalo državnom imovinom u smislu navedene odredbe, već da se radilo o upisu primjenom odredbe čl. 338. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima.

9. Kantonalni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 341. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisno da se lice koje je u zemljišnim knjigama upisano kao nositelj prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu smatra vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno, a da društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo drugog lica. Također je naveo da, iako se prvostepeni sud pozvao na odredbe čl. 345. i 346. Zakona o stvarnim pravima, smatra da one u konkretnom slučaju nisu osnov upisa shodno navedenom i da se na ovakav način ne ostvaruje i pravno jedinstvo zemljišta i zgrade, koje imaju u vidu odredbe navedene odredbe Zakona o stvarnim pravima. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nisu učinjene povrede odredbi postupka na koje je apelantica ukazala žalbom i da ostali apelanticini žalbeni navodi nisu od značaja za ishod spornog odnosa, zbog čega ih saglasno odredbi člana 231. ZPP nije posebno ni ocijenio. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP, a u vezi sa članom 76. Zakona o zemljišnim knjigama, odlučio kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kako se u konkretnom slučaju radilo o nekretnini u državnom vlasništvu i o promjeni vlasničkog oblika, apelantica smatra da su sudovi osporenim rješenjima proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama i čl. 338. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, ističe da su bili dužni primijeniti odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom („Službeni glasnik BiH“ broj 29/06), kojim odredbama zakona se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom kako na direktan tako i na indirektan način, a da se u smislu citiranog zakona državnom imovinom smatra svaka nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SFRJ do 31. decembra 1991. godine, pa da u tom smislu i predmetne nekretnine predstavljaju nepokretnu imovinu označenu članom 1. citiranog zakona. Apelantica tvrdi da je bilo koje raspolaganje državnom imovinom suprotno odredbama navedenog zakona i da je ništavo, na što je, kako ističe, ukazala i u žalbi podnesenoj Kantonalnom sudu, konkretno na odredbu člana 1. 2. citiranog zakona kojim je propisano da se, bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona, te da su svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotni njegovim odredbama i ništavi. U vezi s tim, apelantica je također ukazala da je Kantonalni sud zauzeo stav da se prvostepenim rješenjem nije raspolagalo državnom imovinom u smislu odredbe člana 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, već da se radilo o upisu primjenom odredbe čl. 338. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Također, smatra da nijedan sud nije uzeo u obzir na adekvatan način ni odredbu člana 338. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, kojom odredbom je propisana pretvorba prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarnim pravima u društvenom vlasništvu u korist nositelja tih prava, ali pod uvjetom da posebnim zakonom nije drugačije određeno, a da se u konkretnom slučaju upravo imao primijeniti drugi zakon, odnosno Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, koji je lex specialis i kojim je status nekretnina u državnom vlasništvu reguliran drugačije u odnosu na način kako je to regulirano Zakonom o stvarnim pravima. Apelantica tvrdi da joj je ovakvom primjenom materijalnog prava direktno prouzrokovana šteta.

b) Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i ističe da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja.

12. Općinski sud navodi da je u postupku pred tim sudom odlučeno u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o stvarnim pravima jer smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o prijenosu, mijenjanju ili ograničavanju stvarnog prava, već o pretvorbi prava korištenja građevinskog zemljišta u pravo vlasništva, kako je to predviđeno odredbom člana 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, tako da nije bila potrebna saglasnost nositelja prava vlasništva u smislu člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama. Također, ističe da je nesporno da je u konkretnom slučaju kao titular prava vlasništva na predmetnoj nekretnini upisana „državna svojina“, što smatra da je rezultat pravnog režima u bivšem sistemu jer se radi o gradskom građevinskom zemljištu koje se prema tadašnjim propisima davalo na korištenje fizičkim i pravnim licima, a da je kao titular vlasništva uvijek stajala država, tj. općina na kojoj se ta nekretnina nalazi. Također, navodi da Zakon o stvarnim pravima takav pravni režim na nekretninama više ne poznaje, da se pravo korištenja po sili zakona pretvara u pravo vlasništva, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. U vezi s apelanticinim navodima da je taj sud postupio protivno odredbi člana 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, navodi da shodno prošlom pravnom režimu konkretna nekretnina i nije „čisto“ državno vlasništvo i da se nije radilo o raspolaganju državnom imovinom, već o pretvorbi prava korištenja u pravo vlasništva u korist predlagača primjenom odredbe čl. 338. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 29/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

Pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. Nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. godine potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugovlovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine.

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. godine, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedenom imovinom smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2 Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

14. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišne knjige pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis.

Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde. [..] Član 31.

Rješenje o upisu (1) Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

Član 41.

Zainteresovane osobe (1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.

(2) Odobrenje, prema stavu 1. ovog člana, mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtijeva notarska obrada.

(3) Odobrenje, iz stava 1. ovog člana, može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem.

(4) Za ispravku zemljišne knjige nije potrebno odobrenje iz stava 1. ovog člana ako se dokaže netačnost. Ovo posebno važi za upis ili brisanje ograničenja raspolaganja. [..] Član 43.

Odlučivanje o upisu 1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.

Član 44.

Sadržaj rješenja o upisu, odnosno odbacivanju upisa, Rješenje o upisu, odnosno odbacivanju upisa sadrži:

1) naziv i sjedište suda;

2) broj rješenja, mjesto i datum donošenja rješenja;

3) tekst upisa, kao i uputu na zemljišnoknjižni uložak, na kolonu gdje se upis obavlja;

4) razlog i pravni osnov rješenja;

5) pouku o pravnom lijeku;

6) potpis zemljišnoknjižnog referenta.

15. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Vlasništvo i druga stvarna prava (1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda.

(2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, založno pravo, zemljišni dug, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta.

(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo vlasništva, shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako za njih nije zakonom drugačije propisano niti što drugo proizilazi iz njihove pravne prirode.

Glava I

PRIJELAZNE ODREDBE

1. Pretvorba društvenog vlasništva Član 338. stav 1.

Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovih dosadašnjih nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

[…] Član 339.

Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovog zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis tog prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 341. stav 1.

(1) Osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe.

Član 343. stav 2.

Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu […] (2) Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.

Član 345.

Jedinstvenost nekretnina (1) Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno.

(2)Vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje pripada zgradi.

Član 346.

Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade (1) Ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je po regulacionom planu ili planu parcelizacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade.

(2) Ako regulacionim planom ili planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

(3) Na zemljištu iz stava 1. ovog člana neće se uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade prije okončanja postupka revizije po Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 25/03).

Član 371.

Prestanak važenja zakona (1) Početkom primjene ovog zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:

[...] (2) Propisi o građevinskom zemljištu će se usaglasiti s odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca od dana početka primjene ovog zakona.

(3) U slučaju kolizije odredbi ovog zakona sa odredbama drugog propisa primjenjivat će se odredbe ovog zakona.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 Dn 007705 15 Gž od 10. maja 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 16. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. U konkretnom slučaju, postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnose se na zemljišnoknjižni predmet radi „prijenosa prava vlasništva na nekretninama dosadašnjeg vlasnika državne svojine“, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

24. Apelantica smatra da su redovni sudovi u postupku donošenja osporenih odluka proizvoljno primijenili odredbu iz člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama u vezi s odredbom iz čl. 338. stav 1. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, na osnovu kojih zakona je predlagaču kao korisniku predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1 dopušten upis prava vlasništva na navedenim nekretninama „dosadašnje vlasništvo državna svojina“, dosadašnjem vlasniku brisanje prava vlasništva uknjiženog u korist „državne svojine“ i brisanje prava korištenja radi građenja uknjiženog u korist predlagača. Naime, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju imao primijeniti Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, kojim je status nekretnina u državnom vlasništvu reguliran drugačije u odnosu na način kako je to regulirano odredbama Zakona o stvarnim pravima.

25. Dakle, iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelantica smatra da su u konkretnom slučaju osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o zahtjevu predlagača za prijenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama donio na osnovu izvedenih dokaza, uvidom u zemljišne knjige na osnovu kojih dokaza je utvrdio da su predmetne nekretnine uknjižene kao „državna svojina“, da je pravo korištenja tim nekretninama uknjiženo u korist predlagača, a da je pravni osnov za izvršenu uknjižbu navedenih prava bio kupoprodajni ugovor zaključen u Kaknju 20. jula 2005. godine broj Ov-657/05. Prvostepeni sud je svoje odlučenje zasnovao na odredbama čl. 345. i

346. Zakona o stvarnim pravima, kojim je između ostalog regulirano uspostavljanje pravnog jedinstva zemljišta i zgrade, ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno, odnosno pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade.

28. Rješenjem Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, apelanticina žalba odbijena je kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostepenog suda, međutim, za razliku od prvostepenog suda Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da u konkretnom predmetu navedene odredbe zakona nisu osnov za upis prava vlasništva, već da se radilo o upisu primjenom odredbe čl. 338. stav 1. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Tim odredbama, pozicioniranim u završnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, u poglavlju Pretvorba društvenog vlasništva, regulirano je (član 338. stav 1) pitanje pretvorbe prava korištenja ili upravljanja ili raspolaganja na način da je propisano: „Ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovih dosadašnjih nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.“ Članom 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima je propisano: „Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nosilac prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.“

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i precizne razloge o tome zašto predlagaču nije bilo potrebno odobrenje odnosno saglasnost u smislu odredbe člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno zašto je prijedlog predlagača ocijenio osnovanim u smislu čl. 338. stav 1. i 343. Zakona o stvarnim pravima. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelanticinim navodima, na osnovu izvedenih dokaza, jasno i argumentirano obrazložio da se u konkretnoj pravnoj stvari nije radilo o prijenosu, mijenjanju ili ograničavanju stvarnog prava, kako je to uređeno odredbom člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama, da bi za prijenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama bila potrebna klauzula intabuladi – saglasnost upisanog. Ovo iz razloga što je predlagač u zemljišnim knjigama već imao upisano pravo korištenja, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 20. jula 2005. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na osnovu izvedenih dokaza jasno i argumentirano obrazložio da se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o mijenjanju i ograničavanju stvarnog prava na predmetnim nekretninama, već o pretvorbi prava korištenja u pravo vlasništva shodno navedenim odredbama Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud provjerom podnesenog zahtjeva predlagača sa stanjem u zemljišnim knjigama zaključio da su ispunjeni uvjeti za donošenje odluke tog suda primjenom odredbe čl. 381. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima jer je predlagač u vrijeme podnesenog zahtjeva bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nositelj prava korištenja na predmetnim nekretninama u državnom vlasništvu, koje do stupanja na snagu citiranog zakona nisu postale vlasništvo drugog lica, te da je upis prava korištenja na navedenoj nekretnini u korist predlagača proveden u zemljišnoj knjizi do stupanja na snagu citiranih odredbi zakona jer je predlagač imao pravni interes da zahtijeva upis prava vlasništva na osnovu ugovora o kupoprodaji na predmetnim nekretninama, budući da je na osnovu navedenog ugovora bio upisan kao nositelj prava korištenja na tim nekretninama, te da se izvrši brisanje prava vlasništva „državne svojine“ kao i brisanje prava korištenja uknjiženog u njegovu korist. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio apelanticine navode, koje ponavlja i u apelaciji, u vezi s primjenom Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, te obrazložio zašto apelanticini navodi u datim okolnostima na mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

30. Ustavni sud, dakle, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama, čl. 338. stav 1. i 343. stav 2. Zakona o stvarnim pravima na koje se u obrazloženju svog rješenja pozvao Kantonalni sud jer je utvrdio da je predlagač na osnovu ugovora o kupoprodaji imao već stečena prava, pravo korištenja predmetnih nekretnina, s kojim pravom je bio upisan u zemljišnoj knjizi. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda da predlagaču u takvim okolnostima, s obzirom na odredbe Zakona o stvarnim pravima, nije bila potrebna saglasnost za prijenos prava korištenja u pravo vlasništva.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih rješenja dali detaljne razloge za odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

33. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode također zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada ne postoji ništa što ukazuje na to da su Kantonalni sud i Općinski sud proizvoljno primijenili relevantne propise na apelanticinu štetu i kada obrazloženje osporenih rješenja u potpunosti zadovoljava standarde člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević