Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3454/16 (Z. T.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3454/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3454/16, rješavajući apelaciju Zdravka Trifunovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Trifunovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine i S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zdravko Trifunović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine i S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 5. aprila 2018. godine. Tužilaštvo BiH, kom je apelacija dostavljena na odgovor 28. marta 2018. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 13 K od 19. januara 2015. godine apelanta i optužene V. I. i D. V. oslobodio optužbi da su počinili krivično djelo organizovani kriminal, i to optuženi V. I. iz člana 250 stav 3 Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnih droga iz člana 195 stav 1 KZBiH, a apelant i optuženi D. V. krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 2 u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1
KZBiH.
6. U obrazloženju presude su pojedinačno pobrojani svjedoci koje je u toku postupka saslušalo Tužilaštvo BiH, te materijalni dokazi koje je Tužilaštvo BiH uložilo. Takođe, pojedinačno su pobrojani i svjedoci odbrane koji su u toku postupka saslušani, te materijalni dokazi koji su uloženi.
7. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelant i ostali optuženi oslobođeni od optužbi iz razloga što djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret nije krivično djelo. Prvostepeni sud je istakao da krivično djelo neovlašćeni promet opojnim drogama ima blanketnu dispoziciju, a u samom činjeničnom opisu djela nisu bile navedene činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje djela (blanketni propis) i od kojih zavisi primjena KZBiH.
8. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 009050 15 Kž 3 od 23. aprila 2015. godine uvažio žalbu Tužilaštva BiH, te zbog utvrđene povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ukinuo presudu od 19. januara 2015. godine i odredio održavanje glavnog pretresa pred drugostepenim vijećem. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je prvostepeni sud, uslijed pogrešno izvedenog zaključka o nepostojanju bitnih elemenata koji čine obilježje krivičnog djela, propustio izvršiti ocjenu sprovedenih dokaza i dati razloge u pogledu činjeničnog stanja, pa da je osnovan navod iz žalbe Tužilaštva BiH da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH. Slijedom navedenog, na osnovu člana 315 stav 1 ZKPBiH, prvostepena presuda je ukinuta i određeno održavanje glavnog pretresa pred drugostepenim sudom.
Osporene presude
9. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine apelanta i optužene V. I. i D. V. proglasio krivim da su na bliže opisani način kao pripadnici grupe za organizovani kriminal, s ciljem sticanja materijalne koristi, neovlašćeno vršili „nabavku“, prenos preko granice više zemalja i isporuku supstance koja je propisom proglašena opojnom drogom, čime su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 2 KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 KZBiH, te članom 29 KZBiH, pa ih je osudio na kaznu zatvora u trajanju od po pet godina. Na osnovu člana 74 stav 1 KZBiH, od apelantu su oduzeti predmeti koji su upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela, odnosno nastali izvršenjem krivičnog djela: označena SIM kartica, dva označena mobilna telefona, te novčanice u označenim apoenima i valutama.
10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je 22. septembra 2015. godine otvoren glavni pretres pred drugostepenim sudom u toku kog je, nakon saslušanja stranaka i branilaca apelanta i ostalih optuženih, odlučeno da se dokazi izvedeni u prvostepenom postupku u cjelini preuzmu u smislu člana 317 stav 2 ZKPBiH, uz reprodukciju iskaza nekoliko svjedoka: Ž. R., M. T., Di. S., De. S., A. R. i D. K. Drugostepeni sud je zaključio da nije potrebno izvoditi sve dokaze koji su već izvedeni u prvostepenom postupku jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti postupka, zbog čega su, uz navedene izuzetke, prihvaćeni i ravnopravno ocijenjeni s dokazima koji su reprodukovani tokom drugostepenog postupka. Najzad, proizlazi i da stranke i branioci apelanta i ostalih optuženih nisu imali nove dokazne prijedloge.
11. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da se drugostepeni sud u odnosu na radnje koje su stavljene na teret apelantu oslonio na iskaz optuženog D. V. koji je dao u istrazi, nalazeći da je on potkrijepljen ostalim izvedenim dokazima, i to iskazom Ž. R. i Di. S., presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. jula 2012. godine, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta iz kuće optuženog D. V., iskaz svjedoka V. M. i druge dokaze.
12. U obrazloženju presude je detaljno interpretiran iskaz optuženog D. V. iz istrage iz kog proizlazi da su on i optuženi V. I. zajedno sa De. S. otišli u Beč gdje ih je sačekao apelant. Nadalje, proizlazi da su stupili u kontakt s „Debelim“ s kojim ih je povezao „Šiška“, da je tom prilikom saznao da je „pao“ T., te da je ostala određena količina kokaina kod „Šiške“ u stanu kom Debeli ima pristup i da oni taj kokain treba da nose iz Beča. Nadalje, optuženi D. V. je u svom iskazu naveo da im je „Debeli“ predao kokain i da su se tom prilikom dogovorili da ga De. S. prenese u BiH, te da se De. S. dogovorio s apelantom da ga prepolove, da svaki prenese dobijenu količinu, ali da idu različitim rutama, i to De. S. autobusom preko Hrvatske, a apelant preko Mađarske i Srbije. Nadalje, potvrdio je da mu je poznato da je apelant prešao „s robom“, dok je De. S. „pao“ na granici između Slovenije i Hrvatske prilikom čega je kod sebe imao više od 300 grama kokaina. Iz interpretirane izjave optuženog D. V. dalje proizlazi da je u razgovoru sa Ž. R. potvrdio da ga je „Šiška“ obavijestio da je ostalo još 450 grama kokaina, a koju količinu su u BiH nosili apelant i De. S. Takođe, izjavio je da mu nije poznato da je roba koja je došla u BiH, po uputama optuženog V. I., završila u Sarajevu. Najzad, u svojoj izjavi je potvrdio i da su ga apelant i S. S. kontaktirali telefonom i dolazili kod njega kako bi preuzeli određene manje količine kokaina koji su prodavali na ulici njima poznatim licima, te da im je kokain prodavao po cijeni od 100 KM za jedan gram.
13. Prema stavu drugostepenog vijeća, iskaz optuženog D. V. potkrijepljen je djelimično i iskazom Ž. R. koji je u svojstvu svjedoka istakao da mu je bilo poznato da je u Hrvatskoj uhapšeno jedno lice zbog kokaina, da se radi o licu koje se družilo s optuženim D. V. i V. I. Nadalje, svjedokinja Di. V., zaposlena u MUPRS, navela je kako su došli do saznanja da je neutvrđenu količinu kokaina apelant prevezao u BiH, a koji je dalje, posredstvom R. V. i S. P., prodavan u uličnoj prodaji. Dalje je istakla i da su provjerom s kolegama iz Austrije i Hrvatske došli do informacije da je De. S. uhapšen na graničnom prelazu na ulazu u Hrvatsku.
14. Nadalje, na osnovu uvida u presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. jula 2012. godine, a koja je donijeta na osnovu sporazuma stranaka, drugostepeni sud je utvrdio da je De. S. proglašen krivim jer je u označeno vrijeme i na označenom mjestu prilikom kontrole pasoša pobjegao iz označenog autobusa i pri tom odbacio paket s dva omota od po 148,28 grama i 193,82 grama droge kokain, a koju je radi daljnje preprodaje 25. marta 2012. godine kupio u Beču, Austrija. Svjedočeći na glavnom pretresu, svjedok De. S. naveo je da poznaje optuženog V. I., ali da nikad nije bio s njim van BiH. Potvrdio je da je u Hrvatskoj osuđen zbog transporta kokaina iz Beča u Hrvatsku, ali je negirao da ga je nosio za optuženog V. I. te da mu je on dao nalog da ide po drogu. Takođe, potvrdio je da poznaje apelanta, ali da se s njim nije dogovarao niti izvršio bilo kakve nezakonite radnje. Drugostepeni sud nije prihvatio iskaz svjedoka De. S. zaključivši da je u potpunoj suprotnosti s iskazom optuženog D. V. kom je poklonjena vjera jer je potkrijepljen drugim dokazima. Takođe, drugostepeni sud je istakao da nije našao razloge niti motive na osnovu kojih bi izveo zaključak da optuženi D. V. u istrazi nije govorio istinu. Najzad, ukazano je i da je iskaz svjedoka De. S. iskonstruisan s ciljem pomoći, odnosno zaštite optuženih u ovom predmetu, jer je uporno negirao bilo kakvu njihovu umiješanost u izvršenje predmetnog krivičnog djela, a što je u suprotnosti s ostalim sprovedenim dokazima. Prema stavu drugostepenog suda, De. S. je imao određenu ulogu u grupi, ali je nastojao prikriti tu činjenicu. U prilog navedenom ukazano je da je u svom iskazu optuženi D. V. potvrdio da je De. S. za prenos droge u BiH trebao dobiti 1.000 evra, kao i da je optuženi D. V. prije davanja iskaza u istrazi potvrdio da je tačno sve što im je stavljeno na teret, odnosno sve što mu je pročitano prije davanja izjave, a kojom prilikom je navedeno i da su De. S. i apelant kao kuriri trebali prenijeti drogu.
15. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je drugostepeni sud imao u vidu i da je prilikom pretresa kuće optuženog D. V. pronađena optužnica protiv De. S., kao i da je De. S. tokom boravka u pritvoru u Zagrebu zamolnicom tražio telefonski kontakt s apelantom, a što je utvrđeno iz dostavljenog spisa Županijskog suda u Zagrebu u odnosu na De. S.
16. Nadalje, prema ocjeni drugostepenog suda, apelantova aktivna uloga u poslovima s kokainom potvrđena je i iskazom svjedoka V. M. koji je potvrdio da poznaje apelanta, da od njega nije kupio nego dobio drogu kokain u nekoliko navrata, da ga je apelant jednom uputio gdje da ode da bi uzeo drogu. Ovaj svjedok je u istrazi izjavio da je znao da apelant prodaje kokain i da je od njega u nekoliko navrata kupio drogu. Drugostepeni sud nije prihvatio iskaz ovog svjedoka jer on nije potkrijepljen niti jednim drugim dokazom. U vezi s tim je ukazano da je optuženi D. V. u svom iskazu bio jasan, istaknuvši da su ga apelant i S. S. kontaktirali telefonom i dolazili do njegove kuće kako bi preuzeli određene manje količine kokaina, a koje su potom prodavali na ulici njima poznatim licima, tvrdeći da je cijena po kojoj im je prodavao kokain bila 100 KM za jedna gram. S obzirom na to da je svjedok V. M. tvrdio da se družio s apelantom, drugostepeni sud je zaključio da je i njegov iskaz na glavnom pretresu sračunat kako bi pomogao apelantu, ali je i u ovom slučaju poklonjena vjera iskazu optuženog D. V. koji je doveden u vezu s ostalim izvedenim dokazima i činjenicama, a na osnovu čega je i zaključeno da je apelant preuzeo drogu u Beču u martu 2012. godine, prevezao je i prodavao u BiH u maloprodaji.
17. Slijedom navedenog, zaključeno je da su apelant i ostali optuženi dogovorili da opojnu drogu kokain nabavljaju preko lica zvanog „Šiška“ a preuzetu posredstvom lica „Debeli“ prenesu preko granice više zemalja i isporuče je u BiH, sve s ciljem njene prodaje u BiH i sticanja imovinske koristi. S tim ciljem su preuzetu količinu droge između sebe podijelili apelant i De. S. kako bi je prenijeli u BiH, a što je apelant i učinio. Budući da su u izvršenju navedenog krivičnog djela učestvovala najmanje tri lica (sva trojica optuženih u ovom predmetu), mada utvrđene činjenice ukazuju i na učešće većeg broja lica, te da su djelovali sporazumno, u skladu sa zajedničkim planom, zaključeno je da je ispunjen konstitutivni element grupe za organizovani kriminal iz člana 1 tačka 20
KZBiH.
18. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da u ocjeni iskaza optuženog D. V. iz istrage treba imati u vidu da se on tad branio od pritvora. U vezi s tim je ukazano da činjenica da nekom prijeti pritvor sama za sebe ne znači da je sve ono što govori netačno i bezvrijedno sa stanovišta dokaza. Takođe, ukazano je da ZKPBiH dozvoljava da se i takav iskaz može koristiti kao dokaz ukoliko je dat uz ispunjenje uslova iz člana 78 stav 1 tačka c) ZKPBiH. Nadalje, ukazano je da je optuženi D. V. iskaz dao u fazi istrage u prisustvu branioca, nakon što je prethodno poučen o svim pravima, pa i o tome da njegov iskaz može biti korišćen na glavnom pretresu kao dokaz i bez njegove saglasnosti. Takođe, ukazano je i da drugostepeni sud nije zaključio da na strani optuženog D. V. postoje razlozi ili motiv na osnovu kojih bi se izveo zaključak da u istrazi nije govorio istinu, kao i da je njegov iskaz potkrijepljen drugim dokazima.
19. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu drugostepeni sud se rukovodio činjenicom da je i ranije osuđivan za organizovani kriminal u vezi s krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, tj. da se i ranije udruživao radi vršenja krivičnog djela. Ukazano je na presudu Okružnog suda u Banjaluci kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora od šest godina, te na član 121 stav 5 KZBiH kojim je propisano da se osuda ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje postupak za novo krivično djelo.
20. Drugostepeni sud je dalje istakao da je već utvrdio da je dio droge koji su podijelili apelant i De. S. prenesen u BiH i prodavan u maloprodaji, a zbog čega su od apelanta i ostalih optuženih oduzete i novčanice različitih apoena, kao predmeti nastali izvršenjem krivičnog djela. Ukupan iznos, imajući u vidu da su svi svjedoci potvrdili kako je jedan gram kokaina koštao 100 KM, približno odgovara tržišnoj vrijednosti opojne droge koji je na opisani način dovezen u BiH. Apelantove tvrdnje i tvrdnje ostalih optuženih i bliskih srodnika da se radi o novcu koji predstavlja porodičnu ušteđevinu drugostepeni sud je ocijenio kao sračunate na pokušaj spašavanja optuženih od odgovornosti i posljedica otkrivanja nedozvoljenog djelovanja.
21. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih, te žalbu Tužilaštva BiH i potvrdio drugostepenu presudu.
22. Iz obrazloženja presude proizlazi da je trećestepeni sud zaključio da drugostepeni sud preuzimajući dokaze iz prvostepenog postupka nije povrijedio načelo neposrednosti niti načelo dvostepenosti krivičnog postupka. U vezi s tim je ukazano da u skladu sa članom 281 stav 1 ZKPBiH sud presudu zasniva samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, a u konkretnom slučaju su svi dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom, s tim što se prvostepeni sud nije upuštao u njihovu ocjenu jer je zaključio da djelo koje se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret nije krivično djelo. Međutim, navedeni dokazi bili su neposredno izvedeni i apelant i ostali optuženi su tokom prvostepenog postupka imali mogućnost da se o njima očituju i da ih osporavaju. Nadalje, ukazano je da je drugostepeni sud preuzeo ove dokaze u skladu sa članom 317 ZKPBiH, te da drugostepeni sud ima mogućnost, ali ne i obavezu, da ponovo izvede dokaze koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka, vodeći računa o efikasnosti i ekonomičnosti postupka, kao i da je drugostepeni sud strankama ostavio mogućnost da se o tome izjasne.
23. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je drugostepena presuda nerazumljiva zbog navoda „neutvrđenog dana“ i „neutvrđenu količinu opojne droge“. U vezi s tim je ukazano na iskaz optuženog D. V. kom je poznato da je apelant donio opojnu drogu u BiH ali ne i tačno kog datuma i koju količinu, a što nije ni morao znati jer nije putovao zajedno s apelantom prilikom prenošenja droge.
24. Trećestepeni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da se drugostepena presuda zasniva na izjavi optuženog D. V. U vezi s tim je ukazano da je njegova izjava potkrijepljena i drugim dokazima, prije svega iskazom svjedoka Ž. R., svjedokinje Di. S. i presudom Županijskog suda u Zagrebu od 18. jula 2012. godine. Prema stavu trećestepenog suda, dovoljno je što je svjedok Ž. R. potvrdio da mu je poznato da je jedno lice uhapšeno u Hrvatskoj, a što je potvrdila i svjedokinja Di. S., odnosno što proizlazi iz navedene presude. Nadalje, ukazano je i da je izjava optuženog D. V. u istrazi data uz poštovanje svih zakonskih pretpostavki, a posebno u pogledu prisustva branioca prilikom ispitivanja i upozorenja da se može koristiti kao dokaz.
25. Nadalje, ukazano je da, a suprotno apelantovim tvrdnjama, drugostepeni sud nije utvrdio da je apelant unio 300 grama droge u BiH, već da se radilo o neutvrđenoj količini, nakon što je 450 grama podijelio sa De. S., a kod kog je pronađena količina od 337,10 grama.
26. Trećestepeni sud se saglasio sa stavom drugostepenog suda da je apelant u inkriminisanom periodu bio član organizovane kriminalne grupe, ukazujući pri tom na izjavu optuženog D. V. iz koje jasno proizlazi da je apelant sve vrijeme učestvovao u dogovaranju o preuzimanju droge zajedno s ostalim članovima grupe (bio upoznat s planovima za nabavku i prebacivanje opojne droge) usljed čega se i ne može reći da nije bio ravnopravni član grupe.
27. Neosnovanom su ocijenjene i apelantove tvrdnje da kod njega nije pronađena droga. U vezi s tim je ukazano da to što nije pronađena droga ne umanjuje dokaznu snagu sprovedenih dokaza s obzirom na to da iz iskaza svjedoka Ž. R. i opruženog D. V. proizlazi da je ona postojala i da je prometovana, te da za postojanje ovog krivičnog djela nije nužno da droga bude i pronađena, već je dovoljno postojanje čvrstih dokaza iz kojih proizlazi da su optuženi vršili neovlašćeni promet opojne droge, a što u konkretnom slučaju nije izostalo. Kao posebno bitno istaknuto je da je optuženi D. V. dao detaljan opis djelovanja grupe u smislu putovanja u inostranstvo radi nabavke opojne droge, zatim o njenoj količini i načinu prenošenja u BiH, a iz čega se osnovano može zaključiti da je bila neovlašćeno prometovana. Najzad, ukazano je i na član 15 ZKPBiH (slobodna ocjena dokaza) koji naglašava razmatranje vrijednosti dokaza, težine i kvaliteta dokaza, a ne kvantiteta, višestrukosti ili prirode dokaza. Stoga, drugostepeno vijeće ima pravo da se u utvrđivanju postojanja ili nepostojanja činjenica u potpunosti oslanja na dokaze u obliku iskaza svjedoka. Zbog toga, nepostojanje materijalnog dokaza, tj. opojne droge ne umanjuje snagu drugih dokaza koji upućuju na apelanta i ostale optužene kao počinioce predmetnog djela. U konkretnom slučaju drugostepeni sud je izveo zaključak o krivici apelanta i ostalih optuženih na osnovu iskaza optuženog D. V. datog u istrazi, zatim izjavi svjedoka Ž. R. datoj na glavnom pretresu, kao i drugim posrednim dokazima. Najzad, posebno je naglašeno da se promet opojnih droga obavlja ilegalno, uz znanje manjeg broja lica, uslijed čega je bilo teško i očekivati da svaki put droga bude i pronađena, iako postoje jasni dokazi o njenom posjedovanju i prometovanju.
28. Trećestepeni sud je zaključio i da je kazna zatvora izrečena apelantu pravilno odmjerena, da su ocijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti shodno članu 48 stav 1 KZBiH, da je pri tom ocijenjena i težina krivičnog djela čije izvršenje se sastoji u organizovanom djelovanju više lica, kao i ranija apelantova osuđivanost.
29. Najzad, trećestepeni sud je istakao i da su pravilnom primjenom člana 74 stav 1 KZBiH od apelanta oduzeti taksativno pobrojani predmeti kao predmeti koji su korišćeni za izvršenje krivičnog djela, odnosno koji su nastali izvršenjem krivičnog djela. Pri tom, naročito je ocijenjena činjenica da su predmeti oduzeti u vezi s ozbiljnim i teškim krivičnim djelom s međunarodnim elementom, kao i da se radilo o grupi koja je djelovala na prostoru više država, pa da je zadiranje u imovinska prava apelanta i ostalih optuženih srazmjerno legitimnom cilju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
30. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
31. Apelant najprije tvrdi da je prekršen princip neposrednosti garantovan članom 281 stav 1 ZKPBiH jer je drugostepeni sud, uvažavajući žalbu Tužilaštva BiH i odlučujući da se pred ovim sudom održi glavni pretres, preuzeo dokaze izvedene u prvostepenom postupku, uz reprodukciju iskaza pobrojanih svjedoka, a koje prvostepeni sud i nije ocijenio. U vezi s tim, ističe da je prvostepena presuda donijeta uz stav da djelo koje je stavljeno na teret njemu i ostalim optuženim nije krivično djelo, pa se prvostepeni sud nije ni upuštao u ocjene dokaza i oslobodio ih je od optužbe. Prema njegovom mišljenju, ovo je imalo za posljedicu i kršenje principa dvostepenosti jer je izostavljen jedan stepen u ocjeni izvedenih dokaza. Takođe, ukazuje i da u postupku pred trećestepenim vijećem ne postoji mogućnost da se održi glavni pretres. Slijedom navedenog, smatra da su osporene odluke zasnovane na preuzetim dokazima bez njihovog neposrednog sprovođenja pred vijećem koje je odlučivalo o njegovoj krivici. Apelant, dalje, tvrdi da drugostepeno vijeće nije obezbijedilo njegovu saglasnost da preuzme dokaze iz prvostepenog postupka, odnosno da dio reprodukuje jer reprodukcija ne predstavlja neposredno izvođenje dokaza.
32. Nadalje, apelant tvrdi da je drugostepeno vijeće svoju odluku zasnovalo isključivo na iskazu optuženog D. V. koji je dao u istrazi a koji se u daljnjem toku postupka branio ćutanjem. Prema njegovom mišljenju, ne može se prihvatiti stav drugostepenog vijeća da na strani optuženog D. V. nije našlo razloge niti motive zbog kojih bi se moglo zaključiti da u istrazi nije govorio istinu jer se, prema njegovom mišljenju, može zaključiti i suprotno, da u želji da izbjegne pritvor pri davanju izjave u istrazi nije govorio istinu. S obzirom na to da se optuženi D. V. branio ćutanjem, apelant ističe da mu je uskraćeno pravo da ga unakrsno ispita. Apelant tvrdi i da je drugostepeno vijeće pokušalo dovesti u vezu izjavu optuženog D. V. sa izjavom svjedoka Ž. R. ali da se on u izjavi ovog svjedoka i ne pominje, kao i da ga ni u izjavi optuženog D. V. nema u mjeri na osnovu koje bi se van razumne sumnje moglo utvrditi da je bio pripadnik organizovane kriminalne grupe. Dalje ističe i da je izjava optuženog D. V. interpretirana na način koji stvara zabunu i kontradikciju. U vezi s tim, ističe da je u tački 51 drugostepene presude navedeno da je optuženom D. V. bilo poznato da je on (apelant) prešao granicu, dok je De. S. „pao“ na granici između Slovenije i Hrvatske i da je kod sebe tada imao 300 grama kokaina. U tački 52 presude se navodi da su preostalu količinu kokaina od 450 grama za BiH nosili apelant i De. S., a nesporno je utvrđeno da je kod De. S. nađena količina od 337,10 grama (tačka 55 presude), pa nije jasno kako se došlo do zaključka da je on unio 300 grama kokaina.
33. Prema njegovom mišljenju, nisu prezentovani dokazi ni da je član organizovane kriminalne grupe, kao ni da je donio drogu u BiH i učestvovao u diobi zarade od droge. U vezi s tim, apelant ukazuje da je u izreci presude konačno zaključeno da je „neutvrđenog dana u vozilu kojim je upravljao prevezao preostalu neutvrđenu količinu droge kokain u Bijeljinu, koja je zatim distribuirana njima poznatim licima“. Prema njegovom mišljenju, nedostaje osnovni dokaz – droga, koja ruši sve pretpostavke suda, tj. nije jasno na osnovu čega je zaključeno da se radi o supstanci koja se nalazi na listi „tvari pod međunarodnom kontrolom i koja je Konvencijom o psihotropnim supstancama iz 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga proglašena opojnom drogom i čiji je promet zabranjen odredbama Zakona o proizvodnji i prometu opojnih droga, te Zakonom o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga“. Prema njegovom mišljenju, nejasan je i stav suda da je ravnopravni član organizovane kriminalne grupe, a da kao takav kupuje drogu od saoptuženog D. V. za 100 KM.
34. Nadalje, apelant osporava i odluku o oduzimanju imovinske koristi. U vezi s tim je istakao da su redovni sudovi zaključili da je dio opojne droge koji je podijeljen između De. S. i njega prenesen u BiH i prodavan u maloprodaji, slijedom čega su od njih oduzete i novčanice u različitim apoenima kao predmeti nastali izvršenjem krivičnog djela. Takođe, zaključeno je i da ukupan iznos, s obzirom na to da su svi svjedoci potvrdili da je cijena jednog grama kokaina 100 KM, približno odgovara tržišnoj vrijednosti opojne droge koju je on dovezao u BiH i koja je potom distribuirana. Apelant ističe da je optuženi D. V. u svojoj izjavi naveo da je preostala količina od 450 grama kokaina navodno podijeljena između De. S. i njega, da je u postupku nesporno utvrđeno da je kod De. S. pronađeno i oduzeto 337,10 grama kokaina, pa da slijedom navedenog nije jasno zašto od njega treba oduzeti novčani iznos od 22.203,75 KM jer to, očigledno, nije u srazmjeri s preostalom količinom kokaina koji je navodno on uvezao u BiH i njegovom tržišnom vrijednošću, kako je sud utvrdio. Stoga, neprihvatljivim smatra i stav drugostepenog suda da njegove tvrdnje i tvrdnje bliskih srodnika da se radi o novcu koji predstavlja porodičnu ušteđevinu i koji je pronađen u kući njegovih roditelja ocijeni kao tendenciozne i sračunate na pokušaj spašavanja od odgovornosti.
35. Nadalje, apelant ističe i da je sud pogrešno ocijenio iskaz M. T. kao sračunat da prikrije nalogodavce i druge s kojim je bio u kontaktu i dogovarao se. U vezi s tim, ističe da je M. T. pravosnažno osuđen presudom u Njemačkoj u kojoj nije utvrđeno pripadništvo grupi kojoj se sudilo u ovom predmetu, kao i da je svjedokinja Di. S. potvrdila da je utvrđeno da je M. T. djelovao van grupe, pa da nije jasno na osnovu čega je u osporenim presudama on i dalje član grupe kojoj se sudilo. Prema njegovom mišljenju, isto vrijedi i za zaključak o iskazu svjedoka De. S. koji je takođe pravosnažnom presudom u Hrvatskoj osuđen i koji je djelovao van grupe. Takođe, smatra i da način ocjene dokaza koji je predlagao, kao i iskaza navedenih svjedoka, „da su sračunati na izbjegavanje odgovornosti“ ne zadovoljava ocjenu dokaza iz člana 281 stav 2 ZKPBiH, odnosno da je suprotan načelu in dubio pro reo.
36. Apelant tvrdi da je sve navedeno isticao i u svojoj žalbi, ali da se trećestepeno vijeće nije ni upuštalo u ocjenu njegovih navoda. U vezi s tim, ističe da u trećestepenoj presudi nema ništa o njegovim navodima da je doveden u neravnopravan položaj pred zakonom s obzirom na to da u izrečenoj kazni prevladava represivni dio; da nema niti jednog dokaza koji potkrjepljuje opis radnje izvršenja – da je u BiH prenio drogu i tu je i prodao; nema razloga i obrazloženja da se koristi izjava D. V. koji se u postupku branio ćutanjem, tj. nema razloga o konkurenciji prava na odbranu i prava suda da ovu izjavu koristi, te posebno nema razloga o dometima jedne takve izjave, tj. da li se isključivo na osnovu nje može zasnivati presuda, te da li se time vrijeđa pravo na odbranu ostalih jer ne mogu unakrsnim ispitivanjem ovog optuženog preispitati vjerodostojnost njegove izjave.
37. Najzad, apelant neprihvatljivim smatra navode iz osporene trećestepene presude koji glase: „U ovom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti, koje uzete zajedno upućuju na postojanje konkretnih činjenica, tj. da su se optuženi bavili neovlašćenim prometom opojnim drogama” (tačka 36), te „Ustavni sud BiH zauzeo je stav da utvrđenje činjenica putem indicija nije u suprotnosti sa načelom pravičnosti suđenja predviđenim čl. 6. stav 1. EKLJP. (…) Za postojanje ovog krivičnog djela nije nužno da ista droga bude pronađena (iako bi to svakako bilo korisno). (...) Shodno tome, nepostojanje materijalnih dokaza, tj. u konkretnom slučaju opojne droge, ne umanjuje snagu drugih dokaza koji upućuju na optužene kao počinioce predmetnog djela (tačka 38). (…) Posebno treba naglasiti da se promet opojnih droga obavlja ilegalnim putevima, uz znanje manjeg kruga lica, usljed čega je i bilo teško očekivati da svaki put ista bude pronađena (tačka 38).“ Prema njegovom mišljenju, sve navedeno predstavlja više nego paušalan način da se popravi nešto što u startu nije valjalo, a to je da Tužilaštvo nije pružilo sudu dokaze van razumne sumnje o postojanju i prometovanju droge.
b) Odgovor na apelaciju
38. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su drugostepeno i trećestepeno vijeće dali jasne i razumljive razloge kojim su se rukovodili prilikom donošenja svojih odluka, te da je apelant identične prigovore iznosio i u postupku pred ovim sudovima. Nadalje, Sud BiH se pozvao na razloge i obrazloženja iz svojih odluka koji korespondiraju apelantovim navodima. U vezi s mjerom oduzimanja imovinske koristi, ukazano je da je pravilan stav drugostepenog suda da su iskazi bliskih srodnika o navodnoj porodičnoj ušteđevini bili tendenciozni i sračunati da mu pomognu, kao i da je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant učestvovao u neovlaščenom prometu opojnim drogama. Nadalje, ukazano je da i drugostepena i trećestepena odluka predstavljaju odluke po žalbi pa kad je u pitanju njihovo obrazloženje nije neophodno obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da su razmotrena osnovna pitanja koja su žalbom osporena i koja su od odlučujućeg značaja za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti.
V.Relevantni propisi
39. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 1.
(…) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela.
(21) Organizovana grupa je grupa ljudi formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela, i koja ne mora da ima formalno definisane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu.
(22) Grupa za organizovani kriminal je grupa od tri ili više lica, koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem činjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi.
(…) Oduzimanje predmeta Član 74.
(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela oduzeće se ako su svojina počinioca.
(…) Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.
(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(...)
Organizovani kriminal Član 250.
(...)
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(…)
40. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljnjem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.
(...)
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 78.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (...)
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,
b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, (...)
Član 180.
Izvršenje odluke o troškovima postupka i o oduzimanju predmeta (...)
(5) Pravosnažna odluka o oduzimanju predmeta može se van slučaja ponavljanja krivičnog postupka izmijeniti u parničnom postupku ako se pojavi spor o vlasništvu oduzetih predmeta.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (...)
(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 284.
Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe, Sud će izreći:
a) ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao krivično djelo, (...)
Član 290.
Sadržaj presude (...)
(9) Ako se optuženi oslobađa od optužbe, u obrazloženju će se naročito navesti iz kojih se razloga iz člana 284. ovog zakona to čini.
(...)
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(...)
Član 315.
Ukidanje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:
a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 314. stav 1. ovog zakona,
b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.
Član 316.
Obrazloženje odluke kojom se ukida prvostepena presuda U obrazloženju presude, u dijelu kojim se ukida prvostepena presuda ili u rješenju kojim se ukida prvostepena presuda, navešće se samo kratki razlozi za ukidanje.
Član 317.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reprodukovani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ako se radi o dokazima iz člana 261. stav (2) tačka e) ovog zakona.
(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na lica koja mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.
Član 317a.
Opšta odredba Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju ako je:
a) vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim; (4) Pred ovim vijećem ne može se održati pretres.
VI.Dopustivost
41. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelantu je osporena presuda uručena 25. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 12. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
45. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
47. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
(...)
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
(...)
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
(...)
48. Apelant je u prilog tvrdnji da postupak protiv njega nije bio pravičan istakao da je povrijeđen princip neposrednosti i dvostepenosti jer je drugostepeni sud, koji je odlučivao o njegovoj krivici, samo preuzeo dokaze iz prvostepenog postupka u kom prvostepeni sud i nije odlučivao o njegovoj krivici; da se osporene presude zasnivaju na iskazu optuženog D. V. koji je dao u istrazi, koji se u daljnjem toku postupka branio ćutanjem, pa ga nije mogao unakrsno ispitati, da su pogrešno ocijenjeni iskazi svjedoka M. T. i De. S.; da ocjena dokaza nije u skladu sa načelom in dubio pro reo; da u postupku nisu predočeni dokazi da je bio član organizovane kriminalne grupe, da je prenio drogu u BiH i učestvovao u diobi zarade od droge, kao i da nema dokaza – droge; da je pogrešna odluka o oduzimanju označenog novčanog iznosa od njega; da je sve navedeno isticao i u svojoj žalbi, ali da se trećestepeni sud uopšte nije upuštao u ispitivanje njegovih navoda.
49. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
50. Rukovodeći se navedenim stavovima te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stava 1 Evropske konvencije.
51. Apelant najprije tvrdi da je povrijeđen princip neposrednosti u sprovođenju dokaza i princip dvostepenosti. U prilog ovoj tvrdnji istakao je da je u prvostepenom postupku oslobođen od optužbi jer je prvostepeni sud zaključio da djelo koje mu se stavlja na teret nije krivično djelo, pa da prvostepeni sud nije ni ocijenio dokaze koji su sprovedeni na glavnom pretresu. Stoga smatra da drugostepeni sud koji je odlučivao o njegovoj krivici na glavnom pretresu nije mogao preuzeti dokaze iz prvostepenog postupka uz reprodukciju pojedinih od njih jer reprodukcija nije neposredno sprovođenje dokaza.
52. Ustavni sud zapaža da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je drugostepeni sud, s ciljem ekonomičnosti i efikasnosti postupka, a na osnovu člana 317 stav 2 ZKPBiH, donio odluku da preuzme dokaze sprovedene u prvostepenom postupku, uz reprodukciju iskaza pobrojanih svjedoka, te da je od apelanta i ostalih optuženih kao i od tužioca prethodno zatraženo da se o tome izjasne. Takođe, iz obrazloženja osporene drugostepene presude, a što apelant ne dovodi u pitanje, proizlazi i da niti jedna od strana u postupku nije predlagala sprovođenje novih dokaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je trećestepeni sud ispitujući identičan apelantov navod o neposrednosti i dvostepenosti ukazao da je članom 281 stav 1 ZKPBiH određeno da se presuda može zasnovati na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, da su na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom svi dokazi neposredno sprovedeni i da je apelant imao mogućnost da se o njima izjašnjava i da ih osporava, a što apelant ne dovodi u pitanje ni u apelaciji, a nije osporavao ni u postupku pred Sudom BiH, pa da nije postojala prepreka u smislu člana 317 stav 2 ZKPBiH da se preuzmu odnosno reprodukuju dokazi iz prvostepenog postupka jer su svjedoci unakrsno ispitani. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje u ovom dijelu.
53. Nadalje, apelant osporava ocjenu dokaza. Pri tom najprije ukazuje na iskaz iz istrage optuženog D. V. kom je poklonjena vjera a koji se u postupku branio ćutanjem, pa ga nije mogao unakrsno ispitati, te u vezi s tim da redovni sudovi nisu ponudili razloge i obrazloženja da se koristi njegova izjava, tj. da nema razloga o konkurenciji prava na odbranu i prava suda da ovu izjavu koristi kao dokaz. Takođe, smatra i da se osporene presude u odlučujućoj mjeri zasnivaju na iskazu ovog svjedoka.
54. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45˗46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
55. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na odbranu zahtijeva da optuženom bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61 i 62). Pri tom, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
56. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da apelant nije imao mogućnost da unakrsno ispita optuženog D. V. koji se u postupku branio ćutanjem, a kao dokaz je korišćen njegov iskaz iz istrage. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da je Sud BiH iskaz D. V. iz istrage prihvatio kao dokaz rukovodeći se članom 78 stav 1 tačka c) ZKPBiH, tj. D. V. je iskaz u istrazi dao u prisustvu branioca, nakon što je poučen o svojim pravima te uz upozorenje da njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz na glavnom pretresu i bez njegovog pristanka, a koje okolnost apelant ne dovodi u pitanje. Nadalje, redovni sudovi su neosnovanom ocijenili apelantovu tvrdnju kojom je vjerodostojnost ovog iskaza dovodio u pitanje samo zbog okolnosti da je optuženi D. V. izjavu davao braneći se od pritvora. Imajući u vidu sadržaj izjave D. V. koji je interpretiran u osporenoj drugostepenoj presudi a u kojoj je detaljno iznio činjenice i informacije o svojoj uključenosti u sporne radnje, ovakav zaključak redovnih sudova ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
57. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se ne može prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da se osporene presude zasnivaju u odlučujućoj mjeri na iskazu ovog svjedoka kog nije mogao direktno ispitati jer se branio ćutanjem. Naime, redovni sud je iskaz ovog svjedoka doveo u vezu s drugim sprovedenim dokazima – iskazom svjedoka Ž. R. koji je potvrdio da mu je bilo poznato da je jedno lice uhapšeno u Hrvatskoj, presudom Županijskog suda u Zagrebu kojom je proglašen krivim svjedok De. S. jer je pokušao da prenese označenu količinu kokaina, a s kojim je, prema iskazu iz istrage D. V., apelant podijelio drogu u Beču koju je trebalo prenijeti u BiH, i u vezi s tim sa činjenicom da je na osnovu uvida u spis Županijskog sud u Zagrebu utvrđeno da je De. S. putem zamolnice tražio telefonski kontakt s apelantom, te da je prilikom pretresa kuće D. V. pronađena optužnica protiv De. S. Takođe, redovni sudovi su ocijenili i iskaz Di. V., ovlašćenog službenog lica u MUPRS, koja je navela kako su došli do saznanja da je neutvrđenog datuma apelant prenio u BiH neutvrđenu količinu kokaina, a koju je dalje u uličnoj prodaji prodavao posredstvom R. V. i S. P. Najzad, u vezi s apelantovom aktivnom ulogom u poslovima s kokainom, ocijenjen je i iskaz V. M. koji je u istrazi izjavio da je od apelanta kupovao kokain, odnosno na glavnom pretresu da ga je od njega dobio na poklon, te iskaz D. V. u kom je naveo da su ga apelant i S. S. u više navrata telefonski kontaktirali i dolazili do njegove kuće kako bi kupovali manje količine kokaina koje su zatim prodavali u uličnoj prodaji. Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da pobrojane svjedoke unakrsno ispituje i osporava njihove iskaze, odnosno materijalne dokaze koji su u postupku predočeni. Imajući to u vidu, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je s aspekta pravičnosti suđenja Sud BiH (sudeći u drugostepenom i trećestepenom vijeću) dao jasno obrazloženje zašto je koristio iskaz optuženog D. V. dat u istrazi, pozivajući se na relevantnu zakonsku odredbu koja mu daje tu mogućnost, te je ovaj dokaz na veoma jasan i uvjerljiv način „potkrijepio“ drugim dokazima iz postupka, čime su zadovoljeni standardi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3d) Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3624/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 35). Nadalje, iz osporene drugostepene kao i trećestepene presude proizlazi da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge ocjenjujući iskaze pobrojanih svjedoka pojedinačno i u uzajamnoj vezi na način koji ne krši princip in dubio pro reo i apelantovo pravo na odbranu. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim stavovima, ne može se prihvatiti osnovanom ni tvrdnja da je proizvoljan zaključak redovnih sudova jer kod njega nije pronađena droga s obzirom na to da je nesporno postojala, te da su se stekli konstitutivni elementi organizovane kriminalne grupe u djelovanju apelanta i optuženih D. V. i V. I., kao i zaključak redovnog suda da su iskazi De. S. i M. V. sračunati da pomognu apelantu i ostalim optuženim s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti.
58. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je od apelanta oduzet označeni broj novčanica u različitim apoenima i valuti na osnovu člana 74 stav 1 KZBiH kao predmeti nastali izvršenjem krivičnog djela. Ustavni sud ne smatra da je zaključak redovnog suda u ovom dijelu proizvoljan, s obzirom na to da su svi svjedoci potvrdili da je jedan gram kokaina koštao 100 KM, a da oduzeti novac odgovara tržišnoj vrijednosti opojne droge koja je dovezena u BiH.
59. Najzad, apelant tvrdi i da je trećestepeni sud propustio da se izjasni o njegovim žalbenim navodima i u vezi s tim dâ valjane razloge i obrazloženja.
60. Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Nadalje, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije,
HUDOC, 2002).
61. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da je trećestepeni sud odlučujući po apelantovoj žalbi, razmatrajući svaki od konkretnih žalbenih navoda, ukazao na razloge i obrazloženja iz osporene drugostepene presude i zbog čega ih prihvata. Imajući u vidu naprijed pobrojane principe, ovakav pristup ne može se smatrati protivnim standardu obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje. Nadalje, prema stavu trećestepenog suda, drugostepena presuda je dala jasne, detaljne i valjane razloge za sva odlučenja, a u prilog čemu je trećestepeni sud ponudio i sopstvenu argumentaciju. Stoga, apelantovi navodi ni u ovom dijelu ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani.
62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
63. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana II/3e) Evropske konvencije. VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević