Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3626/16 (T. K.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Dionice
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3626/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3626//16, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. studenog 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Tunje Krištića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 007914 13 Rev od 26. svibnja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 007914 13 Gž od 17. travnja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja podnio je 1. rujna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 007914 13 Rev od 26. svibnja 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 007914 13 Gž od 17. travnja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te Pave Živkovića, Zijade Zahirović i Đure Markovića (u daljnjem tekstu: prodavači dionica ili tuženi od 1. do 3.), te Komisije za vrijednosne papire FBiH (u daljnjem tekstu: Komisija za vrijednosne papire) i Registra vrijednosnih papira FBiH (u daljnjem tekstu: Registar vrijednosnih papira) zatraženo je 18. svibnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi sudionici u postupku dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 28. svibnja do 7. lipnja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

A.Uvodne napomene

5. Apelant je tijekom 2000. godine s tuženim od 1. do 3. i drugim fizičkim osobama, bivšim dioničarima i prodavačima dionica „Polironda“ d.d. Orašje, zaključio ugovore „o otkupu dioničkih prava“. Kupoprodajna cijena koju je apelant platio prodavačima dionica za kupnju „dioničkih prava“ iznosila je 100,00 KM.

A.a) Parnični postupak radi „prijenosa dionica ili vraćanja kupoprodajne cijene“

6. Apelant je tijekom 2003. i 2004. godine pokrenuo parnične postupke protiv 30 prodavača dionica u kojima je tužbenim zahtjevima tražio da se putem Registra vrijednosnih papira dionička prava s prodavačâ dionica prenesu na njega ili alternativno – da se ponište ugovori o kupoprodaji i da mu se vrati uloženi novac. Općinski sud je svojim presudama, koje su potvrđene presudama Kantonalnog suda donesenim u razdoblju od 12. svibnja 2006. do 6. lipnja 2007. godine, odbio prvopostavljene tužbene zahtjeve, te je istodobno usvojio alternativne tužbene zahtjeve i obvezao sve tužene da apelantu isplate pojedinačno navedene iznose koje su dobili od njega na ime kupoprodajne cijene s kamatama i troškovima postupka. Osim toga, Općinski sud je izrekao mjere osiguranja apelantovih tražbina tako što je tuženim zabranio otuđenje, skrivanje, opterećenje ili na drugi način raspolaganje dionicama „Polironda“ koje su bile predmet kupoprodaje. A.b) Postupak pred Ustavnim sudom povodom presuda kojima je odbijen tužbeni zahtjev za „prijenos dionica“

7. Potom je apelant u razdoblju od 17. srpnja 2006. do 23. srpnja 2007. godine Ustavnom sudu podnio apelacije protiv svih 30 presuda Kantonalnog suda kojima su potvrđene presude Općinskog suda, o kojima je Ustavni sud donio odluke br. AP 2195/06 od 18. listopada 2007. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 6/08), AP 2198/06 od 13. svibnja 2008. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 72/08) i AP 282/07 od 29. travnja 2009. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. Tim odlukama Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovih prava na pravično suđenje i na imovinu, ukinuo sve osporene presude i naložio Registru vrijednosnih papira da izvrši prijenos dionica „Polironda“ sa računa prodavačâ dionica na apelantov račun, i to u roku od 60 dana od dana dostave odluka Ustavnog suda.

A.c) Izvršni postupak povodom apelantovog prijedloga za izvršenje presuda kojima je usvojen tužbeni zahtjev „za vraćanje kupoprodajne cijene“

9. Neovisno o apelacijama podnesenim Ustavnom sudu, apelant je istodobno Općinskom sudu podnio i prijedloge za izvršenje (na temelju istih presuda protiv kojih je podnio apelacije Ustavnom sudu) protiv prodavačâ dionica radi isplate pojedinačno navedenih iznosa iz izvršnih isprava – presuda Općinskog suda. Apelant je predložio da se izvršenje provede pljenidbom i prodajom dionica „Polironda“ koje su imali izvršenici, te namirenjem apelanta iz iznosa dobivenog prodajom. Apelant je također zatražio da se, ukoliko ne uspije prodaja dionica nakon njihove zapljene, izvršenje provede na način da se izvrši prijenos svih dionica na apelantov račun kao vlasnika vrijednosnih papira „po najvišoj cijeni dionice postignute na burzi“. Općinski sud je odredio predložena izvršenja, nakon čega je Registar vrijednosnih papira, po zahtjevu Općinskog suda, izvršio brisanje upisanog ograničenja raspolaganja dionicama radi realizacije rješenja o izvršenju i prodaje predmetnih dionica putem brokerske kuće „Premium broker“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: „Premium“). Predmetne dionice su potom prodane na Sarajevskoj burzi po tržišnoj cijeni od oko 4,20 KM po jednoj dionici, te su od iznosa dobivenog njihovom prodajom namireni samo djelomično troškovi predmetnih izvršnih postupaka, a apelantovo potraživanje nije uopće namireno (kako glavnog duga tako i kamata i troškova) u tom dijelu izvršnog postupka.

A.d) Postupanje Općinskog suda i Registra vrijednosnih papira nakon prijema odluka Ustavnog suda

10. Općinski sud je nakon donošenja odluka Ustavnog suda br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07, u smislu članka 63. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), po službenoj dužnosti obustavio izvršne postupke koje je pokrenuo apelant budući da je Ustavni sud ukinuo izvršne isprave – presude na temelju kojih je određeno izvršenje.

11. Registar vrijednosnih papira je aktima br. 04-3-18139/07 od 13. prosinca 2007. godine, 04- 3-3-590/08 od 30. srpnja 2008. godine, 04-3-6942/08 od 23. rujna 2008. godine, 04-3-3-2599/09 od 3. lipnja 2009. godine obavijestio Ustavni sud da nije mogao postupiti po nalogu iz odluka br. AP 2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07, dakle da „izvrši prijenos dionica Polironda sa vlasnika dionica na apelanta“, jer su prije donošenja odluka predmetne dionice prodane na Sarajevskoj burzi.

12. Ustavni sud je u svezi s tim, na 54. i 58. plenarnoj sjednici Ustavnog suda, koje su održane 27. ožujka i 20. i 21. studenog 2009. godine, prilikom razmatranja informacija o izvršenju odluka Ustavnog suda konstatirao da postoje opravdani razlozi za neizvršenje odluka Ustavnog suda br. AP

2195/06, AP 2198/06 i AP 282/07.

B. Parnični postupak (radi naknade štete) okončan osporenim presudama

13. Apelant je 25. travnja 2008. godine podnio tužbu protiv tuženih od 1. do 3., te Komisije za vrijednosne papire i Registra vrijednosnih papira radi naknade štete po osnovi umanjenja vrijednosti dionica, odnosno dioničkih prava otkupljenih od bivših dioničara „Polironda“ d.d. Orašje, kojim se apelant nije mogao koristiti, a koje su prodane u izvršnom postupku od strane Općinskog suda u Orašju u iznosu od 259.966,00 KM i zakonske zatezne kamate na taj iznos od 113.929,21 KM, kao i naknade štete na ime izgubljene zarade, odnosno plaća za razdoblje od 5. prosinca 2002. do 11. studenog 2008. godine u iznosu od 120.573,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 93.413,74 KM uz uplatu doprinosa na plaću i mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Navedeni zahtjev za izgubljenu vrijednost dionica zbog nemogućnosti korištenja dionica apelant je temeljio na Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 2195/06.

14. Presudom Općinskog suda u Orašju broj 25 0 P 007914 08 P od 3. siječnja 2013. godine obvezani su tuženi apelantu solidarno naknaditi štetu u iznosu od 265.092,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. travnja 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 7.613,21 KM (stavak 1. izreke presude). U preostalom dijelu tužbeni zahtjev koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime naknade plaća za razdoblje od 5. prosinca 2002. do 11. studenog 2008. godine, uplatu doprinosa na plaću i mirovinsko i zdravstveno osiguranje odbijen je kao neutemeljen (stavak 2. izreke presude).

15. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza zaključio da postoji odgovornost tuženih od 1. do 3. za prouzročenu štetu apelantu jer je nesporno utvrđeno da su kao uposlenici „Polironda“ d.d. Orašje prodali apelantu dionice koje su potom registrirane kod Registra vrijednosnih papira, ali nisu upisane na apelantovo ime, niti je dobio povrat kupoprodajne cijene koju je platio tuženim od 1. do 3. na ime prodaje dionica. Također, nakon prodaje dionica apelantu, tuženi od 1. do 3. su kao uposlenici društva „Polirond“ d.d. Orašje bili prisutni i sudjelovali u donošenju odluka na Skupštini dioničara „Polironda“ d.d. Orašje održanoj 7. listopada 2002. godine, a bez sudjelovanja apelanta kao većinskog vlasnika dioničkih prava. Pored toga, Općinski sud smatra da odgovornost tuženih od 1. do 3. postoji i zbog toga što su oni „kao uprava 'Polironda' d.d. Orašje, nestručnim vođenjem društva, prouzročili gubitke u poslovanju, zbog čega je i došlo do pada vrijednosti dionica 'Polironda'“.

16. Glede odgovornosti Komisije za vrijednosne papire, Općinski sud je istaknuo da se ona temelji na činjenici da „nije usuglasila zakone“ jer je apelant na temelju odredaba Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) imao pravo otkupiti dionička prava od prodavačâ dionica, ali ih nije mogao prenijeti na svoje ime. Općinski sud je također naveo da Komisija za vrijednosne papire nije u roku od 60 dana riješila apelantov zahtjev od 18. srpnja 2001. godine za promjenu oblika organiziranja društva „Polirond“ d.d. Orašje u društvo sa ograničenom odgovornošću shodno odredbama članka 289. Zakona o gospodarskim društvima „već je prekinula taj postupak, postupala po prijavama dioničara i protiv tužitelja (apelanta) podnosila kaznene prijave, zbog čega je bio isključen iz upravljanja društvom dugi niz godina iako je ranije kupio dionice, dok su istim upravljali oni koji su prodali apelantu dionice (tuženi od 1. do 3. i drugi prodavači dionica)“.

17. Općinski sud je zaključio da se odgovornost Registra vrijednosnih papira sastoji u tome jer je „odbio izvršiti prijenos dioničkih prava, odnosno dionica s tuženih od 1. do 3., kao i drugih prodavača dionica na apelanta kao kupca iako su ugovori o otkupu dioničkih prava bili zakoniti“. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu štete koju je pretrpio jer je nesporno dokazano da nakon kupnje dionica nije mogao koristiti svoja dionička prava. Općinski sud se potom u presudi pozvao i citirao članak 154. stavak 1., čl. 155. i 158., članak 172. stavak 1. i članak 185. stavak 3. ZOO, te je primjenom navedenih zakonskih odredaba zaključio da su svi tuženi dužni solidarno naknaditi apelantu štetu po osnovi umanjenja vrijednosti dionica.

18. U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog otkaza i neobavljanja poslova u razdoblju od 5. prosinca 2002. do 11. studenog 2008. godine, odnosno naknade plaće za to razdoblje, Općinski sud je istaknuo da tuženi od 1. do 3. nisu pasivno legitimirani za naknadu štete po ovoj osnovi s obzirom na to da je apelant imao mogućnost i pravo da samo od „Polironda“ d.d. Orašje traži zaštitu svojih radnih prava pokretanjem parničnog postupka, što apelant nije nikad učinio. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije utemeljen te je, imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud odlučio kao u izreci presude.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 P 007914 13 Gž od 17. travnja 2013. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda potvrđena u stavku 2. izreke prvostupanjske presude. Žalbe svih tuženih su uvažene i prvostupanjska presuda je preinačena u stavku 1. izreke presude tako da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen kao neutemeljen. Apelant je obvezan tuženima naknaditi troškove postupka u pojedinačnim iznosima kako je precizirano u izreci presude. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog, potvrdio stajalište prvostupanjskog suda da tuženi od 1. do 3. nisu pasivno legitimirani za naknadu apelantu zbog otkaza s posla i neobavljanja poslova kod „Polironda“ d.d. Orašje, odnosno naknadu na ime plaća u razdoblju od 5. prosinca 2002. do 11. studenog 2008. godine jer je apelant naknadu po navedenoj osnovi mogao zahtijevati od „Polironda“ d.d. Orašje pokretanjem radnog spora, a što apelant, kako proizlazi iz dokaza, nije učinio. Stoga je Kantonalni sud odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade štete zbog otkaza i neobavljanja poslova u društvu „Polirond“ d.d. Orašje u spornom razdoblju, te je u tom dijelu (stavak II. izreke) potvrdio prvostupanjsku presudu.

20. Kantonalni sud je zaključio da su žalbe svih tuženih u odnosu na dosuđujući dio prvostupanjske presude (stavak I. izreke) utemeljene. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u slučaju utvrđivanja odgovornosti za štetu potrebno ne samo da neka osoba pretrpi štetu već se trebaju ostvariti i druge pretpostavke, a to su postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Da bi se radilo o odgovornosti tuženih za štetu koju potražuje apelant, prema mišljenju Kantonalnog suda, prethodne pretpostavke moraju se ostvariti kumulativno, te ukoliko nedostaje samo jedan od nabrojanih elemenata, ne može se tvrditi da postoji odgovornost tuženih za traženu štetu. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pogrešno tumačio čl. 154., 155. i 158. ZOO kada je zaključio da postoji odgovornost tuženih od 1. do 3. za nastalu štetu, te članak 172. i članak 185. st. 1. i 3. ZOO kada je utvrdio odgovornost Komisije za vrijednosne papire i Registra vrijednosnih papira za nastalu štetu. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant, kao direktor „Polironda“ d.d. Orašje, tijekom 2000. godine izvršio kupnju dionica od bivših dioničara ,,Polironda“ d.d. Orašje, pa i od tuženih od 1. do 3., s kojima je zaključio kupoprodajne ugovore, te prodavačima dionica u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Međutim, ove kupljene dionice apelant nije mogao prenijeti na svoje ime zato što je Zakonom o vrijednosnim papirima u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vrijednosnim papirima, „Službene novine FBiH“ broj 39/98) bilo propisano da u prometu mogu biti vrijednosni papiri (dionice) koji su registrirani kod Komisije za vrijednosne papire, a Pravilnik o uvjetima i postupku kupnje i prodaje vrijednosnih papira (u daljnjem tekstu: Pravilnik, „Službene novine FBiH“ broj 30/01) donesen je 2001. godine, dok je društvo „Polirond“ d.d. upisano u registar kod Komisije za vrijednosne papire 6. veljače 2003. godine (Rješenje Komisije broj 03-19-671/02 od 6. veljače 2003. godine). Kantonalni sud je također naveo da apelant smatra da je kupnjom dioničkih prava postao većinski vlasnik „Polironda“ d.d. Orašje, ali formalno-pravno nije jer te kupljene dionice nisu mogle, u momentu kupnje, biti registrirane kod Komisije za vrijednosne papire. Zbog toga smatra da mu je nastupila šteta, kao i zbog kasnijeg umanjenja vrijednosti tih dionica. Kantonalni sud je također naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 2195/06 od 18. listopada 2007. godine kojom je naloženo Registru vrijednosnih papira da izvrši prijenos dionica sa računa prodavačâ na apelantov račun.

21. Kantonalni sud je nadalje ukazao da je prvostupanjski sud svoju odluku o odgovornosti tuženih od 1. do 3. temeljio na utvrđenju da su navedeni tuženi sudjelovali na Skupštini dioničara društva ,,Polirond“ d.d. koja je održana 7. listopada 2002. godine i donošenju odluka Skupštine, te da su oni, kao Uprava društva, zbog nestručnog vođenja društva prouzročili gubitke u poslovanju, zbog čega je i došlo do pada vrijednosti dionica društva. Međutim, Kantonalni sud je, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, zaključio da sama činjenica da su tuženi od 1. do 3. sazvali i održali Skupštinu društva ,,Polirond“ d.d. Orašje, te na njoj donijeli određene odluke, ne predstavlja njihovo protupravno ponašanje koje se može dovesti u uzročnu vezu sa štetom koju apelant potražuje, a posebno imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da je „Kantonalni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja (apelanta) kojim je tražio da sud utvrdi da je Skupština dioničara od 7. 10. 2002. godine nezakonita, te da se ponište sve njezine odluke, u predmetu broj P- 3/02, donio pravomoćnu presudu kojom je odbijen navedeni tužbeni zahtjev tužitelja (apelanta)“. Naime, Kantonalni sud smatra da „to što je došlo do gubitaka u poslovanju 'Polironda' za vrijeme uprave koju su činili tuženi od 1. do 3. ne znači da su oni apelantu prouzročili štetu i da su stoga odgovorni za istu“. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je „na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke nesporno utvrđeno da je gubitak u ,,Polirondu“ d.d. Orašje postojao i prije 2002. godine kada je društvo vodio tužitelj (apelant)“. Međutim, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, ukoliko je i došlo do štete u ,,Polirondu“ d.d. Orašje zbog propusta Uprave koju čine tuženi od 1. do 3., pravo na naknadu štete, prema odredbama članka 271. Zakona o gospodarskim društvima, ima ,,Polirond“ d.d. Orašje, a ne apelant kao dioničar. Kantonalni sud je zaključio da je nesumnjivo dokazano da ne postoji uzročna veza između radnji tuženih od 1. do 3. i štete koju potražuje apelant, zbog čega taj sud cijeni da ne postoji ni odgovornost tuženih od 1. do 3. za štetu koju od njih potražuje apelant. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su utemeljene žalbe tuženih od 1. do 3., te je u odnosu na njih odbio apelantov tužbeni zahtjev.

22. Kantonalni sud je nadalje ukazao da prvostupanjski sud odgovornost Komisije za vrijednosne papire temelji na tvrdnji da Komisija nije u roku propisanom odredbama članka 289. Zakona o gospodarskim društvima riješila zahtjev „Polironda“ d.d. Orašje od 18. srpnja 2001. godine kojim je tražena promjena oblika organiziranja „Polironda“ d.d. Orašje u društvo sa ograničenom odgovornošću, već je svojim rješenjem od 17. rujna 2002. godine postupak prekinula. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 289. Zakona o gospodarskim društvima propisano da dioničko društvo podnosi Komisiji za vrijednosne papire zahtjev za odobrenje promjene oblika organiziranja, te da je Komisija dužna donijeti odluku najkasnije 60 dana od dana prijema zahtjeva. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da Komisija za vrijednosne papire u ovom slučaju nije postupala nezakonito i protupravno budući da iz dokaza proizlazi da je zakonitost rješenja Komisije od 17. rujna 2002. godine potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj U- 2128/02 od 13. veljače 2003. godine kojom je okončan postupak upravnog spora po apelantovoj tužbi. Stoga je Kantonalni sud zaključio da Komisija za vrijednosne papire u konkretnom slučaju nije odlučila u roku od 60 dana ne zbog svoje namjere da tužitelja osujeti u njegovim pravima, nego zbog činjenice da je tada vođen sudski postupak u drugom predmetu po tužbi „skupine dioničara“, zbog čega je postupak po apelantovom zahtjevu rješenjem od 17. rujna 2002. godine prekinut do okončanja tog spora. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, postupanje Komisije za vrijednosne papire nije ni u kakvoj uzročnoj vezi sa štetom koju potražuje apelant, pa samim tim nema ni odgovornosti Komisije za traženu štetu.

23. Kantonalni sud je dalje istaknuo da apelant odgovornost Registra vrijednosnih papira temelji, prije svega, na činjenici da su nastupile okolnosti zbog kojih se nije mogla izvršiti Odluka Ustavnog suda broj AP 2195/06 od 18. listopada 2007. godine (apelacija Tunje Krištića i Bože Lukačevića), kao i druge dostavljene odluke Ustavnog suda. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO kada je u konkretnom slučaju utvrdio odgovornost Registra vrijednosnih papira budući da iz spisa predmeta i provedenih dokaza nesporno proizlazi da njegovim propustima apelant nije bio uskraćen ostvariti svoja prava. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 3. i 4. Pravilnika kojim je propisano da se kupovati i prodavati mogu samo vrijednosni papiri čiji je emitent dioničko društvo upisano u registar kod Komisije za vrijednosne papire. S obzirom na to da je ,,Polirond“ d.d. Orašje kod Registra vrijednosnih papira registriran 6. veljače 2003. godine, a promet predmetnih dionica je izvršen tijekom 2000. godine, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije mogao Registru prijaviti kupnju dionica koju je izvršio tijekom 2000. godine. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je Registar vrijednosnih papira postupio u skladu sa Zakonom o vrijednosnim papirima, Pravilnikom, pravilima burze, kao i drugim propisima, što znači da nije protupravno postupao. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da Registar vrijednosnih papira nije mogao postupiti po Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 2156/06 (kao ni po drugim identičnim odlukama Ustavnog suda) kojom je naloženo Registru da izvrši prijenos dionica sa računa prodavačâ na apelantov račun jer ga je u tome onemogućio apelant pokretanjem izvršnih postupaka u okviru kojih su predmetne dionice prodane.

24. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da je apelant podnošenjem apelacije kojom je osporio presudu Kantonalnog suda od 12. svibnja 2006. i Općinskog suda od 31. svibnja 2005. godine povodom kojih je Ustavni sud i donio Odluku u predmetu broj AP 2195/06 i ukinuo osporene odluke, te naložio Registru vrijednosnih papira da izvrši prijenos dionica sa prodavačâ na apelanta kao kupca, istodobno podnio prijedlog za izvršenje pravomoćnog dijela presude Općinskog suda od 31. svibnja 2005. godine (u dijelu kojim je usvojen apelantov alternativni tužbeni zahtjev i tuženi – bivši dioničari obvezani apelantu isplatiti novčani iznos primljen od apelanta na ime prodaje dionica). Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelant svojim prijedlozima za izvršenje, a prije svega načinom određenja izvršenja (pljenidba i prodaja dionica), onemogućio provođenje Odluke Ustavnog suda broj AP 2195/06, kao i drugih odluka koje su donesene po apelantovim apelacijama jer su predmetne dionice u izvršnim postupcima prodane.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da glede apelantovog tužbenog zahtjeva nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete u skladu s odredbama članka 154. ZOO, te je preinačio prvostupanjsku presudu u stavku 1. izreke presude i odbio apelantov zahtjev za naknadu štete.

26. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 25 0 P 007914 13 Rev od 26. svibnja 2016. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, nakon što je ispitao osporenu presudu u skladu s apelantovim revizijskim prigovorima, Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi revizijski prigovori neutemeljeni, te da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nepostojanja općih i posebnih pretpostavki za odgovornost tuženih za štetu, koje mišljenje i razloge u cijelosti prihvaća i taj sud. Naime, Vrhovni sud je zaključio da utvrđene činjenice da su tuženi od 1. do 3. sazvali i održali Skupštinu društva ,,Polirond“ d.d. i na njoj donijeli određene odluke ne predstavljaju protupravnu radnju tih tuženih koja je uzrokovala nastanak štete apelantu, a posebno imajući u vidu činjenicu da su odluke Skupštine od 7. listopada 2002. godine koje apelant osporava već ispitivane po apelantovoj tužbi u sudskom postupku u kojem je potvrđena njihova pravilnost i zakonitost. Vrhovni sud je također zaključio da shodno odredbama članka 172. ZOO nema odgovornosti ni tužene Komisije za vrijednosne papire u odnosu na Rješenje Komisije broj 03-19-183/01 od 17. rujna 2002. godine budući da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je u upravnom sporu protiv rješenja Komisije od 17. rujna 2002. godine, Presudom Vrhovnog suda broj U-2128/02 od 13. veljače 2003. godine, utvrđeno da navedeno rješenje Komisije nije nezakonito.

27. Vrhovni sud je također zaključio da nema protupravnosti ni u radnjama tuženog Registra vrijednosnih papira koji je odbio izvršiti prijenos dioničkih prava, odnosno dionica sa prodavačâ na apelanta kao kupca s obzirom na odredbe čl. 3. i 4. Pravilnika koje je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostupanjski sud pravilno primijenio i tumačio. Vrhovni sud je također, potvrđujući stajalište Kantonalnog suda da „Registar nije mogao prenijeti dionice sa računa prodavačâ na apelantov račun jer su prodane u izvršnim postupcima pokrenutim po apelantovim prijedlozima, te da je sam apelant pokretanjem izvršnih postupaka onemogućio prijenos dionica sa računa prodavačâ na apelantov račun“, zaključio da nema ni odgovornosti Registra vrijednosnih papira zbog neizvršenja Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 2195/06 od 18. listopada 2007. godine. Imajući u vidu sve navedeno, te cijeneći da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neutemeljenu, primjenom odredbi članka 248. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

29. Apelacijom se opisuje kronologija kupnje predmetnih dionica i tijek sudskog postupka koji je okončan osporenim presudama, te iznose detalji u svezi s odlučenjem redovnih sudova s kojima se apelant ne slaže tvrdeći da su osporene presude nezakonite, proizvoljne, te da im nedostaje valjano i logično obrazloženje. Apelant, u biti, smatra da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U svezi s tim, apelant navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno protumačili odredbe čl. 154., 155., 158. 185. ZOO glede odgovornosti tuženih od 1. do 3., navodeći da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da su tuženi od 1. do 3. prodali apelantu dionice, a potom 7. listopada 2002. godine sazvali i održali Skupštinu „Polironda“ d.d. Orašje i na njoj donijeli odluke o razrješenju apelanta kao dotadašnjeg predsjednika uprave „Polironda“ d.d. Orašje, te imenovali novu upravu čiji su članovi bili tuženi od 1. do 3. Apelant smatra da postoji odgovornost tuženih od 1. do 3. jer su oni, „kao uprava, zbog nestručnog vođenja društva ('Polirond' d.d. Orašje), prouzročili gubitke u poslovanju, zbog čega je neminovno došlo do pada dionica“, te apelantu pričinjena nenadoknadiva šteta. Apelant, također, smatra da su osporene presude utemeljene na pogrešnoj primjeni odredaba čl. 172. i 185. ZOO jer je utvrđeno da ne postoji odgovornost Komisije iako je nesporno utvrđeno da Komisija nije u propisanom roku riješila zahtjev od 18. srpnja 2001. godine za promjenu oblika organiziranja „Polironda“ d.d. Orašje, te da su „tuženi od 1. do. 3. uz pomoć Komisije i Registra odstranili apelanta iz tvornice iako je bio većinski vlasnik“. Apelant smatra da postoji odgovornost tuženog Registra vrijednosnih papira zbog neizvršenja Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 2195/06 od 18. listopada 2007. godine jer je „odbio izvršiti prijenos dionica sa prodavačâ – bivših dioničara na apelanta kao kupca, iako su ti ugovori o otkupu dionica bili zakoniti“.

b) Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da ostaje pri razlozima danim u odluci tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji neutemeljene. Predloženo je da se apelacija odbije.

31. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda, kojom su žalbe tuženih uvažene i presuda Općinskog suda preinačena, nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

32. Komisija za vrijednosne papire i Registar vrijednosnih papira su u odgovoru na apelaciju, u biti, zaključili da apelant u apelaciji ponavlja sve činjenične navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, a koje su sudovi ispitali prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi i apelantovoj reviziji. Smatraju da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao, te predlažu da se apelacija odbije kao neutemeljena.

33. Tuženi od 1. do 3. detaljno su elaborirali navode apelacije i iznijeli svoja stajališta u svezi s predmetnim postupkom, ističući da su tijekom postupka dokazali da su postupali u skladu sa zakonskim propisima, te da svojim radnjama nisu prouzročili apelantu štetu. Navode da je apelant protiv njih pokretao niz kaznenih i parničnih postupaka, ali da „niti u jednom pravomoćno okončanom postupku nije dokazao da su tuženi uradili neku nezakonitu radnju i počinili apelantu štetu“. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), […].

Postojanje krivice Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

35. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 289.

Dioničko društvo podnosi Komisiji zahtjev za odobrenje promjene oblika potpisan od članova nadzorog odbora, koji su glasovali za prijedloge odluka o promjeni oblika i članova uprave koji su predložili plan reorganizacije i odluku o promjeni oblika.

Komisija je dužna donijeti odluku najkasnije 60 dana od dana prijema urednog zahtjeva iz stavka 1. ovog članka.

36. Zakon o vrijednosnim papirima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 39/98 i 36/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 39. stavak 2.

U prometu mogu biti vrijednosni papiri registrirani kod Komisije.

Članak 133.

Vrijednosni papiri emitirani prije stupanja na snagu ovog zakona smatraju se vrijednosnim papirima emitiranim putem javne ponude.

Vrijednosne papire u materijaliziranom obliku emitirane prije stupanja na snagu ovog zakona emitent je dužan deponirati sukladno članku 5. ovog zakona najkasnije godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

37. Pravilnik o načinu upisa i vođenja Registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 49/99 i 4/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1. stavak 2.

U Registar kod Komisije upisuju se sve pravne osobe koja vrše emisiju vrijednosnih papira (u daljnjem tekstu: emitenti) sukladno Zakonu o vrijednosnim papirima.

Članak 4.

Prijava i prilozi uz prijavu služe za prijavu upisa podataka koji se, sukladno Zakonu i propisima Komisije upisuju u Registar kod Komisije.

Prilozi uz prijavu, služe za prijavu upisa sljedećih podataka:

1. opći podaci o emitentu;

2. podaci o članovima Nadzornog odbora i članovima Uprave;

3. temeljni podaci o vrijednosnim papirima emitenta.

38. Pravilnik o uvjetima i postupku kupnje i prodaje vrijednosnih papira („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 30/01, 67/02, 31/03 i 26/05) u relevantnom dijelu glasi: Članak 3.

Sukladno ovom pravilniku, kupovati i prodavati se mogu samo vrijednosni papiri čiji emitent je dioničko društvo upisano u registar emitenata kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), odnosno koji su registrirani kod Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar).

Članak 4.

Vrijednosni papiri se mogu kupovati i prodavati na burzi ili drugom uređenom javnom tržištu, odnosno izvan burze ili drugog uređenog javnog tržišta, temeljem kupoprodajnog ugovora između prodavca i kupca.

39. U Zakonu o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12) relevantne odredbe glase:

Članak 188. stavak 1.

Ovršne radnje (1) Nad dionicom ovrha se sprovodi pljenidbom dionice, njezinom procjenom i prodajom, te namirom tražitelja ovrhe. Iznimno, dionica se, na prijedlog tražitelja ovrhe, a uz suglasnost ovršenika, može prenijeti na tražitelja ovrhe u nominalnoj vrijednosti, umjesto isplate.

Članak 189. st. 1. i 2.

Pljenidba dionice (1) Pljenidba dionice obavlja se dostavom rješenja o ovrsi Registru vrijednosnih papira. Pljenidbom tražitelj ovrhe stječe založno pravo na dionici. Rješenje o ovrsi se istodobno dostavlja depozitaru i emitentu dionice.

(2) Registar vrijednosnih papira dužan je u Registru upisati kako je na dionici utemeljeno založno pravo u korist tražitelja ovrhe trenutkom prijama rješenja o ovrsi. […] Članak 190. stavak 1.

Procjena i prodaja dionica te namira tražitelja ovrhe (1) Dionice koje se po zakonu i propisima Povjerenstva za vrijednosne papire obvezatno uvrštavaju u promet na burzi i drugim uređenim javnim tržištima, prodaju se sukladno Zakonu o vrijednosnim papirima, uz posredovanje brokera kojega sud odabere, nakon ovršnosti rješenja o ovrsi. Namira osoba u postupku ovrhe obavlja se uz odgovarajuću primjenu odredaba poglavlja XI. ovoga zakona o ovrsi nad pokretnostima.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 007914 13 Rev od 26. svibnja 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 22. srpnja 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. rujna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

43. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

45. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

46. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak koji je okončan osporenim presudama vođen radi naknade štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

48. Imajući u vidu apelacijske navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

49. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

50. Ustavni sud zapaža, uzimajući u obzir apelantov tužbeni zahtjev u predmetnom postupku, da je jedno od ključnih pitanja bilo je li zbog neizvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2195/06 od 18. listopada 2007. godine, na koju se apelant poziva, apelantu pričinjena šteta, te jesu li tuženi ti koji su krivi što navedena odluka Ustavnog suda, a kojom je Registru vrijednosnih papira naloženo izvršiti prijenos dionica sa vlasnika dionica na apelanta, nije izvršena. Dalje, apelant smatra da se šteta koju je pretrpio, u biti, sastoji od toga što je on tijekom 2000. godine prodavačima dionica platio kupoprodajnu cijenu za „prodaju dioničkih prava“ u iznosima koji su se sastojali od 100,00 KM po jednoj dionici, a da su te dionice u vrijeme kada su u izvršnom postupku po nalozima Općinskog suda prodane na Sarajevskoj burzi imale vrijednost oko 4,20 KM po jednoj dionici. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da, u smislu relevantnih odredaba Zakona o tržištu vrijednosnih papira, cijena dionica ovisi isključivo o tržištu, što u naravi znači da ovisi isključivo o ponudi i potražnji na slobodnom tržištu, a koje poslove obavlja burza, te da na visinu cijene na tržištu, u konkretnom slučaju, svakako nisu mogli utjecati tuženi.

51. U svezi s predmetnim postupkom, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut po apelantovoj tužbi protiv tuženih radi naknade štete koju je apelant pretrpio, kako je naveo, zbog protupravnih radnji tuženih, kao i zbog činjenice da se Odluka Ustavnog suda broj AP 2195/06 od 18. listopada 2007. godine nije mogla izvršiti. Tom odlukom Ustavni sud je naložio da se prenesu dionice sa računa vlasnika dionica na apelantov račun. Imajući u vidu apelacijske navode, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Kantonalni sud vrlo detaljno razmotrio sva pitanja koja apelant navodi u apelaciji, te da je dao veoma jasna i detaljna obrazloženja zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, u cijelosti potvrdio stajalište Kantonalnog suda o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, cijeneći da je drugostupanjska presuda utemeljena na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO, Zakona o gospodarskim društvima, Zakona o vrijednosnim papirima, kao i Pravilnika. Ustavni sud smatra da apelant svojim apelacijskim navodima nije doveo u pitanje odluke redovnih sudova o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su Kantonalni i Vrhovni sud zaključili da šteta koju apelant tvrdi da je pretrpio nije nastala zbog krivnje tuženih od 1. do 3. kao prodavača dionica, Komisije za vrijednosne papire i Registra vrijednosnih papira, kako to smatra apelant, nego isključivo zbog apelantovog postupanja u smislu podnošenja prijedloga za izvršenje, a prije svega načinom određivanja izvršenja (pljenidba i prodaja) na dionicama za koje je istodobno od Ustavnog sada tražio da donese meritorne odluke kojim će se naložiti prijenos dioničkih prava sa vlasnika dionica na njega. Budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio i na tvrdnji da je pretrpio štetu zbog neizvršavanja odluke Ustavnog suda (AP 2195/06), Ustavni sud naglašava da je u činjeničnom dijelu ove odluke naveo da su, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, postojali opravdani razlozi za neizvršenje Odluke Ustavnog suda broj AP 2195/06, na koju se apelant konkretno pozvao, ali isto tako i odluka br. AP 2198/06 i AP 282/07 donesenih također po apelantovim apelacijama, zbog čega nije donio rješenja o neizvršenju predmetnih odluka. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka istaknuli da je, u smislu navedenih odluka Ustavnog suda, Registar vrijednosnih papira mogao prenijeti dionice sa računa prodavačâ dionica na apelantov račun, ali da ga je u tome onemogućio apelant pokretanjem izvršnih postupaka, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Prema mišljenju Ustavnog suda, do štete kod apelanta došlo je zbog objektivnih okolnosti na koje je Ustavni sud već ukazao u ovoj odluci (pad vrijednost dionica), a ne zbog krivnje tuženih, što je i razlog da se Ustavni sud složi s obrazloženjima iz osporenih presuda glede odgovornosti tuženih. Apelant je svojevoljno krenuo u poslovni pothvat (kupnja dionica), a svaki poslovni pothvat nosi rizik do koga može doći na temelju objektivnih okolnosti, kao što se desilo i u konkretnom slučaju. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u osporenim presudama dana dovoljna i jasna obrazloženja o tome zašto se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti da je, zbog postupanja tuženih, došlo do štete na apelantovoj strani, pa takva obrazloženja i odluke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

52. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporene presude nisu utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, za što su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stajališta, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

53. Glede apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je istaknuo glede kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer u osporenim presudama nisu proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud odbili apelantov tužbeni zahtjev, za što su u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za svoja stajališta, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnih propisa koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

55. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3626/16 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio