Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4586/16 (V. Š.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4586/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4586/16, rješavajući apelaciju Vlade Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Šarića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 071325 16 Gž od 21. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vlado Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 6. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonanog suda u Novom travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 071325 16 Gž od 21. septembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tužene Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 9. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 15. marta do 2. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 8. marta 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je u tužbi naveo da je bio zaposlenik društva PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: poslodavac) koji mu je ostao dužan izmiriti potraživanja iz radnog odnosa. Nadalje, apelant je u tužbi naveo da je u cilju ostvarivanja svojih prava protiv poslodavca pokrenuo parnični postupak koji je pred Općinskim sudom okončan sudskom nagodbom kojom se poslodavac obavezao isplatiti mu ukupan iznos od 20.879,75 KM na ime potraživanja iz radnog donosa (u daljnjem tekstu: utuženi iznos), kao i troškove parničnog postupka. Apelant je naveo da zbog blokiranih računa poslodavca nije u mogućnosti namiriti svoja potraživanja, niti je u mogućnosti namiriti svoja potraživanja u stečajnom postupku zbog toga što nadležno ministarstvo nije dalo suglasnost za pokretanje stečajnog postupka protiv poslodavca. Odgovornost tužene u konkretnom postupku apelant vidi u činjenici što u pokrenutom stečajnom postupku protiv poslodavca, Federalno ministarstva energije, rudarstva i industrije nije dalo svoju prethodnu suglasnost za otvaranje stečajnog postupka, zbog čega tužena, u skladu sa članom 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, solidarno odgovora za obaveze poslodavca.
6. Tužena je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istaknula prigovor apsolutne i mjesne nenadležnosti suda, prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, prigovor zastare apelantovog potraživanja, kao i prigovor presuđene stvari. Tužena je osporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva zbog toga što nije bila ni u kakvom pravnom odnosu sa apelantom, niti je po osnovu Zakona o stečajnom postupku preuzela dug koji se traži tužbenim zahtjevom. Osim toga, tužena je navela da nema zakonskog osnova da se u konkretnom postupku obaveže da plati dug privatnog subjekta, odnosno dug poslodavca.
7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 071325 14 P od 16. februara 2016. godine stavom I izreke utvrđeno je da je tužena solidarno odgovorna za obaveze stečajnog dužnika - poslodavca utvrđene sudskom nagodbom Općinskog suda od 13. novembra 2012. godine, pa je kao solidarni dužnik obavezana apelantu isplatiti utuženi iznos. Stavom II izreke odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim tražio isplatu iznosa pobliže navedenog u izreci te presude na ime troškova postupka koji je okončan sudskom nagodbom 13. novembra 2012. godine. Stavom III izreke obavezana je tužena da apelantu naknaditi troškove parničnog postupka.
8. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant bio zaposlenik poslodavca, da se sudskom nagodbom od 13. novembra 2012. godine poslodavac obavezao isplatiti mu utuženi iznos na ime potraživanja iz radnog donosa, da je pred tim sudom pokrenut stečajni postupak protiv poslodavca, koji je okončan rješenjem od 8. juna 2010. godine kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
9. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna apsolutna i mjesna nadležnost tog suda, pasivna i aktivna legitimacija stranaka, kao i zastarjelost apelantovog potraživanja, te da li se u konkretnoj parnici radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Osim toga, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno i pitanje da li je tužena solidarno odgovorna za navedene obaveze poslodavca, zbog toga što Federalno ministarstva energije, rudarstva i industrije nije dalo svoju prethodnu suglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad poslodavcem.
10. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka ocijenio da prigovor apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari nije osnovan budući da je apelant, u skladu sa članom 54. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbom tražio da se utvrdi kako je tužena solidarno odgovorna sa poslodavcem, odnosno da se radi o zahtjevu za utvrđenje postojanja određenog pravnog odnosa (solidarne odgovornosti tužene za obaveze stečajnog dužnika - poslodavca). Nadalje, Općinski sud je ocijenio da je neblagovremen prigovor mjesne nenadležnosti suda s pozivom na odredbu člana 19. ZPP-a. Odlučujući o prigovoru nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, Općinski sud je ocijenio da su i ti prigovori neosnovani zbog toga što aktivna legitimacija apelanta kao i pasivna legitimacija tužene u konkretnoj parnici proizlazi iz odredbe člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, kojom je propisana solidarna odgovornost Federacije BiH za obaveze stečajnog dužnika ukoliko federalni ministar energije uskrati svoju suglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Uvidom u rješenje Općinskog suda od 8. juna 2010. godine i rješenje Kantonalnog suda od 2. novembra 2010. godine, Općinski sud je utvrdio kako je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom - poslodavcem i to zbog nedavanja suglasnosti Federalnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant, kao aktivna strana, ima pravo tražiti od suda da se utvrdi kako je tužena, kao pasivna strana, solidarno odgovorna za obaveze stečajnog dužnika. Tužena u prigovoru pravomoćno presuđene stvari navodi kako je presudom tog suda od 13. aprila 2006. godine poslodavac obavezan apelantu platiti potraživanja koja su predmet ovoga spora. Međutim, kako ne postoji objektivni i subjektivni identitet spora, a to znači da se parnica morala voditi između istih parničnih stranaka u povodu istog zahtjeva, Općinski sud je navedeni prigovor odbio kao neosnovan. Općinski sud je odbio kao neosnovan i prigovor zastarjelosti potraživanja jer je apelant tuženim zahtjevom tražio utvrđenje postojanja pravnog odnosa, to jeste solidarne odgovornosti tužene, a takav zahtjev ne podliježe zastari. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 103. i 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), budući da se u predmetnoj pravnoj stvari ne radi o apelantovim potraživanjima prema tuženoj koja su proistekla iz radnog odnosa. Imajući u vidu da je rješenjem Općinskog suda od 8. juna 2010. godine odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad poslodavcem zbog nepostojanja suglasnosti resornog ministarstva, od kada dospijeva obaveza tužene kao solidarnog dužnika za obaveze stečajnog dužnika – poslodavca, a da je tužba u predmenoj pravnoj stvari podnesena 8. marta 2013. godine, Općinski sud je zaključio da od dana dospijeća obaveze tužene pa do podnošenja tužbe nije prošao niti relativni rok zastare od tri godine koji je propisan čl. 376. i
377. ZOO-a.
11. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant na osnovu sudske nagodbe od 13. novembra 2012. godine pokrenuo izvršni postupak protiv tužene, te da je taj izvršni postupak okončan rješenjem Općinskog suda od 11. januara 2013. godine kojim je obustavljen izvršni postupak zbog toga što je tužena, kao treća osoba koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik, osporila obavezu treće osobe na ispunjenje duga pa se to pitanje mora riješiti prethodno u parničnom postupku. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da poslodavac ima blokirane račune otvorene u poslovnim bankama, kao i da je rješenjem Općinskog suda od 17. januara 2014. godine također odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka protiv poslodavca, zbog uskraćivanja saglasnosti nadležnog resornog ministarstva.
12. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanja iz radnog odnosa prema poslodavcu, a koja su utvrđena sudskom nagodbom od 13. novembra 2012. godine. Općinski sud je ukazao na odredbu člana 5. stav 3. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano kako je za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna prethodna suglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije, dok je stavom 5. istog člana propisano da ako federalni ministar energije, rudarstva i industrije ne da svoju suglasnost, za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija BiH. Imajući u vidu da u konketnom slučaju nije sporno da poslodavac proizvodi naoružanje i vojnu opremu, dok iz rješenja Općinskog suda (8. juna 2010. godine) nedvojbeno proizlazi da je zbog nedavanja suglasnosti resornog ministarstva odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka protiv poslodavca, Općinski sud je zaključio da se solidarna odgovornost tužene temelji na Zakonu o stečajnom postupku i tužena solidarno odgovora od onog trenutka kada je resorni ministar odbio dati suglasnost za otvaranje stečajnog postupka.
13. S druge strane, Općinski sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu iznosa pobliže navedenog u izreci te presude na ime naknade troškova postupka koji je okončan sudskom nagodbom 13. novembra 2012. godine, jer tužena solidarno odgovora za obaveze poslodavca koje se u konkretnom slučaju odnose na apelantova potraživanja iz radnog odnosa prema poslodavcu, a ne može solidarno odgovarati i za troškove koje je poslodavac prouzrokovao apelantu u nekoj drugoj parnici.
14. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 P 071325 16 Gž od 21. septembra 2016. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu Općinskog suda od 16. februara 2016. godine preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant bio zaposlen kod poslodavca, koji proizvodi naoruženje i vojnu opremu i koji je bio uskraćen za prava koja mu pripadaju iz radnog odnosa koja su utvrđena sudskom nagodbom. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je nad poslodavcem pokrenut stečajni postupak zbog nemogućnosti naplate potraživanja po prijedlogu predlagača tj. njegovih zaposlenika, da je rješenjem Općinskog suda 8. juna 2010. godine odbijen prijedlog za pokretanje stečajnog postupka zbog nepostojanja saglasnosti nadležnog ministarstva energije, rudarstva i industrije. Međutim, kako među označenim predlagačima nije apelant, dakle kako apelant nije bio sudionik tog postupka, Kantonalni sud je ocijenio da su u predmetnoj pravnoj stvari izostale materijalno pravne pretpostavke za ustanovljenje solidarne odgovornosti tužene sa poslodavcem, slijedom čega je žalbu tužene uvažio i preinačio odluku prvostepenog suda u stavu prvom izreke i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da se pitanje solidarne odgovornosti Federacije BiH za obaveze stečajnog dužnika kada izostane saglasnost federalnog ministra privrede za otvaranje stečaja u smislu člana 5. stav 5., a u vezi sa st. 3. i 4. Zakona o stečaju, isključivo odnosi na obaveze koje su sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ni u kom slučaju za bilo koje obaveze izvan predmeta raspravljanja po prijedlogu, posebno ne za obaveze prema trećim osobama (vidi Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda na sjednici održanoj 26. aprila 2016. godine). S tim u vezi, po konkretnom spornom pitanju koje se odnosi na solidarno obavezivanje tužene za obaveze stečajnog dužnika – poslodavca, napušten je raniji stav po kojem je u situaciji kada izostane saglasnost nadležnog ministra, tužena u svakom slučaju na osnovu zakona u obavezi preuzimanja duga i izmirenja obaveza kao solidarni dužnik.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da je drugostepeni sud propustio da razmotri i druge dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku kao što su prijedlog za otvaranje stečajnog postupka od 28. novembra 2013. godine i rješenje Općinskog suda od 17. januara 2014. godine. Razlog preinačenja presude je bio taj što u rješenju od 8. juna 2010. godine među predlagateljima nije bio apelant, pri tome sud ne obrazlaže da li je apelant ujedno i predlagatelj u postupku koji je okonačan rješenjem od 17. januara 2014. godine. Apelant je dalje naveo da je Vrhovni sud u odluci od 26. aprila 2016. godine zauzeo stav o ovim situacijama na koji Zaključak se i on poziva u ovoj apelaciji. Dakle, apelant je bio predlagatelj u stečajnom postupku koji dokaz je izveden pred sudom, na koji način je očito paušalno i proizvoljno zanemario dio dokaznog materijala iz sudskog spisa, te da se od strane sudova različito postupa po istim predmetima, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, te da se osporenom odlukom diskriminirajuće postupa prema njemu. S tim u vezi, apelant je naveo da osporena odluka predstavlja „udar“ na načelo pravne sigurnosti, s obzirom na činjenicu da je apelant bio predlagatelj stečajnog postupka za potraživanja koja su predmet utvrđenja solidarne odgovornosti, kao i da je Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzet prije donošenja osporene odluke, iz čega proizlazi da je drugostepeni sud na nezakonit i nepravilan način preinačio prvostepenu presudu u konkretnom predmetu, te da se apelant diskriminira u odnosu na druge tužitelje. Apelant je istaknuo da je u konkretnom slučaju prekršen princip „jednakosti u postupanju“ koji potpada pod test „pravičnosti suđenja“, tako da se može izvesti zaključak da je drugostepeni sud povrijedio i apelantovo pravo pristupa sudu.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz osporene odluke, u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi o žalbenim navodima apelanta. Osim toga, Kantonalni sud istaknuo da nisu povrijeđena apelantova prava istaknuta u apelaciji.
18. Općinski sud je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da se apelacijom ne ukazuje na bilo kakve povrede apelantovih prava pred tim sudom.
19. Tužena je navela da u konkretnoj pravnoj stvari nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedečih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
21. Zakon o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 33/04 i 47/06) u relevatnom dijelu glasi:
Član 1.
Predmet zakona Ovim zakonom uređuju se: uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, stečajni postupak, pravne posljedice njegovog otvaranja i provođenja i reorganizacija stečajnog dužnika nesposobnog za plaćanje na osnovu stečajnog plana.
Član 2.
Ciljevi stečajnog postupka (1) Stečajni postupak provodi se radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriocima.
(2) U toku stečajnog postupka može se provesti i reorganizacija stečajnog dužnika po odredbama glave V ovog zakona radi uređivanja pravnog položaja stečajnog dužnika i njegovog odnosa prema povjeriocima, a naročito radi održavanja njegovog poslovanja. Član 4. stav 1.
Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (1) Stečajni postupak pokreće se pisanim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Povjerilac je dužan u prijedlogu prilaganjem odgovarajuće dokumentacije učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika.
Član 5. st. 3, 4. i 5.
Stečajni dužnik (3) Za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna je prethodna saglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije (u daljem tekstu: federalni ministar energije).
(4) Ako federalni ministar energije ne uskrati svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka u roku od 30 dana od dana dobijanja obavijesti stečajnog sudije o pokretanju prethodnog postupka, smatra se da je saglasnost data.
(5) Ako federalni ministar energije ne da svoju saglasnost za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija.
22. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao na osnovu ugovora o radu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 071325 16 Gž od 21. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu koji glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za isplatu naknade iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4687/11 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 28), pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
31. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud nalazi da iz prvostepene presude slijedi kako je nesporno da poslodavac proizvodi naoružanje i vojnu opremu, dok iz rješenja Općinskog suda (8. juna 2010. godine) nedvojbeno proizlazi da je zbog nedavanja suglasnosti resornog ministarstva odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka protiv poslodavca, to se solidarna odgovornost tužene temelji na Zakonu o stečajnom postupku i tužena solidarno odgovora od onog trenutka kada je resorni ministar odbio dati suglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Odlučujujući o žalbi tužene Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i preinačio odluku prvostepenog suda u stavu prvom izreke i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja ove presude slijedi kako je rješenjem Općinskog suda 8. juna 2010. godine odbijen prijedlog za pokretanje stečajnog postupka zbog nepostojanja saglasnosti nadležnog ministarstva energije, rudarstva i industrije a kako među označenim predlagačima nije apelant, izostale su materijalno pravne pretpostavke za ustanovljenje solidarne odgovornosti tužene sa poslodavcem (u smislu člana 5. stav 5, a u vezi sa st. 3. i 4. Zakona o stečaju). Imajuću u vidu navedeno Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u osporenoj presudi.
34. Ustavni sud uočava da apelant navodi da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu zato što u rješenju od 8. juna 2010. godine među predlagateljima nije bio apelant, pri tome propuštajući da razmotri da li je apelant ujedno i predlagatelj u postupku koji je okonačan rješenjem od 17. januara 2014. godine, odnosno apelant tvrdi da je bio predlagatelj za otvaranje stečajnog postupka. Međutim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je rješenjem Općinskog suda od 17. januara 2014. godine također odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka protiv poslodavca, zbog uskraćivanja saglasnosti nadležnog resornog ministarstva. Iz obrazloženja ne slijedi o kojim osobama se radi, da li se među predlagateljima nalazi ili ne nalazi apelant, niti iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju proizilazi navedena činjenica, nego je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu koja je imala u vidu rješenje Općinskog suda od 8. juna 2010. godine.
35. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na neujednačenu praksu redovnih sudova u istim predmetima, te da osporena odluka predstavlja „udar“ na načelo pravne sigurnosti, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelaciju koja je pokretala identično činjenično i pravno pitanje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 2082/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) koju je tužena podnijela protiv presuda kojima je obavezana da, zajedno sa prvotuženim („Binas“ d.d. Bugojno) solidarno isplatiti tužiteljici (A. H.) određeni novčani iznos na ime potraživanja iz radnog odnosa. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo apelantice (tužene) na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u kojoj je između ostalog istakao da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tom predmetu konstatovao da je neprihvatljivo rezonovanje nižestepenih sudova da je za svoje obaveze odgovoran samo prvotuženi u smislu odredaba Zakona o privrednim društvima. Također se navodi, da se odgovornost prvotuženog zasniva na Zakonu o radu, a apelantice na Zakonu o stečajnom postupku, a okolnost da odgovaraju po različitim osnovima nije zapreka za njihovu solidarnu odgovornost. Vrhovni sud zaključuje, da iz navedenih razloga se pravilnim pokazuje pravni stav tužiteljice o pasivnoj solidarnoj odgovornosti apelantice, čiji je nadležni ministar odbio dati svoju suglasnost za otvaranje stečajnog postupka, na koji način je u skladu sa navedenom odredbom člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, i apelantica na osnovu zakona zasnovala svoju solidarnu odgovornost za obaveze stečajnog dužnika.
36. Nadalje, u odluci broj AP-2380/16 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2380/16 od 22. decembra 2016. godine, kojom je obuhvaćen predmet broj AP- 2843/16; dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je rješavao apelaciju koju je podnijela zaposlenica preduzeća „Binas“ d.d. Bugojno protiv presude Vrhovnog suda kojom je Vrhovni sud usvojio reviziju i preinačio presudu Kantonalnog suda i potvrdio prvostepenu presudu, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo apelantice (tužiteljice) na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a u kojoj je između ostalog istakao da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom predmetu konstatovao: U predmetnoj pravnoj stvari se kao sporno pravno pitanje postavilo je li tužena (Federacija BiH) solidarno odgovorna za obaveze preduzeća „Binas“ d.o.o. Bugojno koje je pravomoćnom presudom obavezano na isplatu predmetnog potraživanja apelantici, zbog nepostojanja saglasnosti nadležnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije FBiH uslijed čega je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad preduzećem (stečajnim dužnikom) koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu. ... u okolnostima konkretnog predmeta izostaju činjenične tvrdnje, dakle činjenični osnov, koji bi sudu omogućio da njegovim raspravljanjem izvede zaključak o ostvarenju materijalno-pravnih pretpostavki za obavezivanje tužene na isplatu iznosa dosuđenih pravomoćnom presudom u korist apelantice. Ustavni sud uočava da je u toj presudi Vrhovni sud istakao stav Građanskog odjeljenja tog suda (26. aprila 2016. godine) u pogledu navedenog pravnog pitanja da za slučaj da federalni ministar energije (u navedenom stavu Vrhovnog suda je očiglednom greškom navedeno „odbrane“ kako je bilo propisano Zakonom o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 32/04) prije proglašenja Zakona o izmjenama Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/06), ne da svoju saglasnost za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu (član 5. stav 5. u vezi sa stavom 3. i 4. Zakona o stečajnom postupku Federacije BiH) znači da je saglasnost uskraćena povodom određenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku, za koga podnosilac tvrdi da je platežno nesposoban. Samim tim ustanovljena solidarna odgovornost Federacije BiH za obaveze stečajnog dužnika se isključivo odnosi na obaveze sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ne u slučaju, za obaveze izvan predmeta raspravljanja po prijedlogu. Posebno se solidarna odgovornost Federacije BiH ne odnosi na obaveze prema trećim osobama.
37. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast obavezna da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja, održanoj 26. aprila 2016. godine usvojio pravno shvatanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 56-59, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
39. Apelant smatra da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava prekršen i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije koji garantira nediskriminaciju. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud smatra da apelantu nije prekršeno ni pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava na apelantovu štetu, te kada se ne može zaključiti da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.
41. Također, nema kršenja ni člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević