Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3562/16 (A.P.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 8
- Zakon o polaganju pravosudnog ispita u Bosni i Hercegovini
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o polaganju pravosudnog ispita u Bosni i Hercegovini
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o polaganju pravosudnog ispita u Bosni i Hercegovini
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Rješenje o imenovanju komisije za polaganje pravosudnog ispita na nivou Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3562/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3562/16, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A. P.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015044 15 Gž od 4. jula 2016.
godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da apelantu A. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu A. P. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio A. P. protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015044 15 Gž od 4.
jula 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 24. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 015044 15 Gž od 4. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) i Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) zatraženo je 18. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH, Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonski zastupnik Ministarstva pravde, te Žalbeno vijeće su u periodu od 24. do 30. januara 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Također je 19. juna 2018. godine od Suda BiH zatraženo da dostavi odluku predsjednice tog suda kojom je odlučeno o izuzeću sudije Srete Crnjaka u predmetu broj S1 3 P 015044.
5. Sud BiH je 26. juna 2018. godine dostavio Ustavnom sudu Rješenje broj Su-10-319/16 od 2. septembra 2016. godine kojim je odlučeno o apelantovom zahtjevu za izuzeće sudije Srete Crnjaka. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Upravna nadležnost
7. Apelant je 8. marta 2004. godine podnio zahtjev Ministarstvu pravde za donošenje rješenja o priznanju naknade za rad u Ekspertnoj grupi u koju je imenovan odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) od 5. februara 2004. godine za izradu nacrta Zakona o implementaciji Konvencije o zabrani razvijanja, proizvodnje, gomilanja i upotrebe hemijskog oružja i njegovom uništavanju (u daljnjem tekstu: Zakon o implementaciji Konvencije).
8. Rješenjem Ministarstva pravde broj 02-50-196/05 od 10. marta 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev.
9. Apelant je podnio žalbu Žalbenom vijeću protiv prvostepenog rješenja Ministarstva pravde.
10. Apelant je 26. maja 2008. godine podnio tužbu (uredio 27. septembra 2010. godine) Sudu BiH zbog administrativne šutnje i naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja upravnog postupka u predmetu prvostepenog i drugostepenog organa do podnošenja tužbe i donošenja sudske odluke u ovom upravnom sporu.
11. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 001160 08 U od 2. februara 2011. godine uvažena je apelantova tužba i naloženo Žalbenom vijeću da odluči o apelantovoj žalbi. Presudom je također odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Apelant je protiv ove presude podnio apelaciju. Odlukom o dopustivosti broj AP 1310/11 od 27. februara 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelantova apelacija je odbačena kao prima facie neosnovana. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio da nema proizvoljnosti u odlučenju Suda BiH u dijelu u kojem je odlučeno o njegovom zahtjevu za nematerijalnu štetu (zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave).
12. Žalbeno vijeće je donijelo Rješenje broj 01-16-3/07 od 15. marta 2011. godine kojim se proglasilo stvarno nenadležnim i predmet dostavilo na odlučivanje Odboru državne službe pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor državne službe).
13. Odbor državne službe je donio Rješenje broj 01-07-106/11 od 15. aprila 2011. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o apelantovoj žalbi.
14. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 006460 10 Uvl od 28. aprila 2011. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda od 2. februara 2011. godine. U donošenju navedene presude je učestvovao sudija Sreto Crnjak kao predsjednik Vijeća za upravne sporove. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da je pravilan zaključak Vijeća za upravne sporove Suda BiH da se odbije apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
15. Odbor državne službe je Sudu BiH podnio prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti broj 01-07-106/11 od 29. aprila 2011. godine.
16. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 3 Ur 006073 od 16. augusta 2011. godine kojim je odlučeno da je za odlučivanje o apelantovoj žalbi nadležno Žalbeno vijeće.
17. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 Ur 006073 11 Ur od 5. septembra 2011. godine ispravljeno je rješenje tog suda od 16. augusta 2011. godine u pogledu oznake rješenja.
18. Rješenjem Žalbenog vijeća broj 09-07-3-95/11 od 2. novembra 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja Ministarstva od 10. marta 2006. godine.
19. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 008368 11 U od 24. oktobra 2013. godine uvažena je apelantova tužba i poništeno rješenje Žalbenog vijeća od 2. novembra 2011. godine i rješenje Ministarstva pravde od 10. marta 2006. godine, te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
20. Rješenjem Ministarstva pravde broj 04-07-4695/11 od 25. novembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev.
21. Rješenjem Žalbenog vijeća broj UP2ŽV-09-07-3-292/13 od 20. januara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.
22. Apelant je 4. februara 2014. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv Žalbenog vijeća radi poništenja rješenja Žalbenog vijeća od 20. januara 2014. godine, označavajući u tužbi predmetnu pravnu stvar kao upravni spor.
23. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je uz dopis od 8. jula 2015. godine dostavilo apelantovu tužbu na rješavanje parničnom referatu Upravnog odjela iz razloga predviđenih čl. 8. i
10. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10).
Parnična nadležnost
24. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 3 P 015044 15 P od 21. jula 2015. godine kojim je vratio tužbu apelantu na ispravku i dopunu.
25. Apelant je 3. augusta 2015. godine ispravio i dopunio tužbu, te konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev 14. januara 2016. godine zahtijevajući poništenje prvostepenog i drugostepenog rješenja, te isplatu naknada na ime rada u Ekspertnoj grupi, kao i isplatu naknade na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
26. Presudom Suda BiH broj S1 3 015044 15 P od 29. januara 2016. godine usvojena je apelantova tužba u dijelu kojim je traženo poništenje prvostepenog i drugostepenog rješenja od 25. novembra 2013. godine i 20. januara 2014. godine (stav I) i isplata naknada na ime rada u Ekspertnoj grupi (stav II), dok je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku (stav III). Također, presudom je odbijen zahtjev Žalbenog vijeća – Ministarstva za naknadu štete (stav IV).
27. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da nije sporno da je odlukom Vijeća ministara od 5. februara 2004. godine apelant imenovan za člana Ekspertne grupe za izradu nacrta Zakona o implementaciji Konvencije. Nadalje je Sud BiH ukazao da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na Odluci o kriterijima za određivanje novčane naknade za rad članovima komisija i drugih tijela iz nadležnosti Vijeća ministara i ministarstava Bosne i Hercegovine od 8. augusta 2002. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o kriterijima za određivanje novčane naknade), kojom je utvrđeno (član I) pravo na novčanu naknadu za obavljeni rad članovima komisija i drugih tijela iz nadležnosti Vijeća ministara u situaciji ako su rad obavljali izvan redovnog radnog vremena, ili ako su rad obavljali izvan sjedišta ministarstva, institucije, organa, odnosno organizacije u kojoj su zaposleni, ili ako njihov obavljeni rad nije predviđen opisom poslova i zadataka aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Također je navedenom odlukom (član II) propisano da ukupan iznos novčanih naknada koje članovi prime za jedan mjesec na ime rada u radnim grupama, odnosno drugim tijelima, ne može prijeći iznos od 50% od njihove plaće. S obzirom na navedeno, a kod utvrđenja da je apelant kao zaposlenik Ministarstva pravde bio član označene Ekspertne grupe iz nadležnosti Vijeća ministara koja je obavila predviđeni rad u skladu s navedenim odredbama iz čl. I i II Odluke o kriterijima za određivanje novčane naknade u sjedištu Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo vanjskih poslova), Sud BiH je istakao da proizlazi apelantovo pravo na novčanu naknadu za obavljeni rad. Naime, Sud BiH je ukazao da je apelant obavljao rad izvan svoga radnog mjesta i svog radnog okruženja, obavljajući poslove i zadatke predviđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva pravde i tako stekao potrebnu pretpostavku za stjecanje prava na novčanu naknadu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da se rješenja Ministarstva pravde i Žalbenog vijeća zasnivaju na pogrešnoj primjeni Odluke o kriterijima za određivanje novčane naknade, slijedom čega su kao takva nezakonita. Pri tome je Sud BiH istakao da je pravilan stav tužbe da su postavljene pretpostavke iz navedene odluke bile alternativno postavljene.
28. Dalje je Sud BiH, između ostalog, naveo da je nedopuštena tužba u dijelu u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku budući da mogućnost ostvarenja takvog zahtjeva nije dopuštena u postupku pred Sudom BiH, već u postupku pred Ustavnim sudom. Naime, Ustavni sud, za razliku od Suda BiH, u svojoj apelacionoj nadležnosti dopušta da razmatra mogućnost kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i u vezi s tim i mogućnost naknade na ime nematerijalne štete, u čiji katalog prava ulazi i pravo na pravično suđenje. Shodno tome, postupanje po ovoj tužbi u istom zahtjevu ne bi bilo dopušteno jer za to ne postoje potrebne procesne pretpostavke, slijedom čega je odlučeno kao u stavu III dispozitiva presude u smislu odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
29. Presudom Suda BiH broj S1 3P 015044 15 Gž od 4. jula 2016. godine uvažena je žalba „Žalbenog vijeća – Ministarstva pravde“ (u daljnjem tekstu: tuženi) i prvostepena presuda preinačena na način da se odbija apelantov zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravde od 25. novembra 2013. godine i rješenja Žalbenog vijeća od 20. januara 2014. godine, kao i zahtjev za isplatu naknade na ime apelantovog rada u Ekspertnoj grupi (stav I presude), dok je stavom II presude odbijena apelantova žalba i potvrđen stav III prvostepene presude. Također je presudom (stav III) preinačena i odluka o troškovima na način da je apelant obavezan naknaditi troškove Žalbenom vijeću – Ministarstvu u iznosu od 960,00 KM. U donošenju navedene presude je učestvovao sudija Sreto Crnjak kao predsjednik drugostepenog vijeća.
30. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su rješenja tuženog zasnovana na pogrešnoj primjeni Odluke o kriterijima za određivanje novčane naknade. Naime, iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku proizlazi da je apelant bio raspoređen na radno mjesto šefa Odsjeka za međunarodnu pravnu pomoć i saradnju Ministarstva pravde, čijim je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji određeno da su poslovi apelantovog radnog mjesta, pored ostalog, i da pruža stručnu pomoć u izradi odgovarajućih pravila kojima će se osigurati provođenje međunarodnih konvencija. Iz poziva koordinatora Ekspertne grupe za sastanke slijedi da je komisija sastanke održavala u redovno radno vrijeme između 11 i 13 sati u Ministarstvu vanjskih poslova, što nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da su poslovi koje je apelant obavljao kao član Ekspertne grupe za izradu navedenog nacrta zakona obavljeni u toku redovnog radnog vremena i da predstavljaju apelantove redovne zadatke.
31. Dalje je drugostepeno vijeće Suda BiH istaklo da prvostepeni sud pogrešno tumači odluku u pogledu trećeg uvjeta koje se tiče sjedišta ministarstva. Pod pojmom sjedište ministarstva podrazumijeva se grad u kojem se ministarstvo nalazi, a ne zgrada u kojoj je ministarstvo smješteno. Kako je sjedište Ministarstva pravde u kojem je apelant tada radio i Ministarstva vanjskih poslova gdje su se održavali sastanci Ekspertne grupe – Komisije u Sarajevu, drugostepeno vijeće Suda BiH je ukazalo da nije ispunjen ni treći uvjet za stjecanje prava na naknadu za rad u Komisiji. Na to ukazuje i Poslovnik o radu Ekspertne grupe broj 1/04 od 22. marta 2004. godine kojim je Komisija u članu 3. uredila način rada tako da se sjednice održavaju u pravilu u Sarajevu, ali se mogu održati i u nekom drugom mjestu. Imajući u vidu navedeno, odluke koje su predmet poništenja u ovom postupku su pravilne i zakonite, pa je odlučeno kao u stavu I dispozitiva presude.
32. Zatim je drugostepeno vijeće Suda BiH navelo da je pravilna prvostepena odluka kojom je odbačena apelantova tužba u pogledu utvrđenja povrede prava na pravično suđenje i naknade nematerijalne štete po tom osnovu. Iako je prvostepeni sud navedenu odluku donio uz pogrešnu primjenu odredbe člana 13. ZPP, to nije utjecalo na zakonitost i pravilnost odluke u tom dijelu. Naime, odredbom člana 1. navedenog zakona propisana je nadležnost Suda BiH u parničnom postupku, a članom 21. da tužilac može u tužbi tražiti utvrđenje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost neke isprave. S obzirom na to da apelant može sudsku zaštitu ostvariti samo u postupku pred Ustavnim sudom (u čijoj nadležnosti je i preispitivanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zagarantiranih članom 6. Evropske konvencije i u vezi s tim mogućnost naknade na ime nematerijalne štete), to je tužbu trebalo odbaciti primjenom odredbe člana 34. stav 1. tačka 7. ZPP.
33. Na kraju je drugostepeno vijeće Suda BiH istaklo da je preinačena i odluka o troškovima postupka, pa tuženom pripadaju i troškovi postupka u skladu s odredbom člana 334. stav 2. u vezi sa članom 323. stav 1, te čl. 324, 332. i 333. ZPP. Visina dosuđenih troškova utvrđena je u skladu s opredijeljenim zahtjevom zakonskog zastupnika tuženog na glavnoj raspravi od 14. januara 2016. godine, a koji se sastoje od nagrade za rad zakonskog zastupnika tužene za sastavljanje odgovora na tužbu, pripremno ročište i glavnu raspravu od po 240,00 KM, te sastavljanja žalbe od 240,00 KM, što ukupno iznosi 960,00 KM.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
34. Apelant, prije svega, ukazuje da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Nadalje, apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje (u ostalim aspektima) prekršeno donošenjem osporene odluke, pritom se pozivajući i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant prvenstveno ukazuje da je drugostepeni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te propustio ocijeniti provedene dokaze. Naime, apelant, između ostalog, navodi da je drugostepeno vijeće Suda BiH (stav I osporene presude) pogrešno primijenilo odredbe iz tačke I odluke. U vezi s tim, prema apelantom shvatanju, drugostepeno vijeće Suda BiH pogrešno tumači pojam „sjedišta ministarstva“, te pogrešno utvrđuje da nisu ispunjene i ostale alternativne zakonske pretpostavke koje se odnose na apelantov prekovremeni rad i opis poslova koje apelant obavlja u okviru svog radnog mjesta. Nadalje, apelant osporava i način na koji je osporenom odlukom (stav II) odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja pred organima uprave tužene, kao i odluku o troškovima postupka (stav III).
36. Zatim navodi da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost sudije Srete Crnjaka kao predsjednika vijeća koji je donio osporenu drugostepenu presudu budući da je taj sudija imenovan za ispitivača u Komisiji za polaganje pravosudsnog ispita na nivou Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za polaganje pravosudnog ispita), te da ostvaruje naknadu za taj rad od tužene kao jedne od stranaka u predmetnom postupku. Također ukazuje da je navedeni sudija kao predsjednik vijeća učestvovao u donošenju presude Suda BiH od 28. aprila 2011. godine. Navedeno, prema apelantovom mišljenju, predstavlja razlog za izuzeće iz člana 295. stav 1. tačka 5. i stav 2. istog člana ZPP, ističući da mu nije poznato da je predsjednik Suda BiH donio odluku o njegovom zahtjevu za izuzeće navedenog sudije.
37. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu odluku u cijelosti, kao i odluku prvostepenog suda u stavu III, te vrati Sudu BiH na ponovni postupak u tom dijelu.
38. Također, apelant navodi i povredu prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku (upravnom i sudskom), te predlaže Ustavnom sudu da obaveže Vijeće ministara Bosne i Hercegovine da mu isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete po tom osnovu.
II.Odgovori na apelaciju
39. Sud BiH je u odgovoru od 25. januara 2017. godine prvenstveno istakao da je apelant dobio sudsku zaštitu u razumnom roku, a potom da se ne može prihvatiti njegova tvrdnja o proizvoljnom utvrđenju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava. Nadalje, Sud BiH navodi da apelant preusko tumači pojam sjedišta ministarstva, te prema apelantovom shvatanju Poslovnik o radu Ekspertne grupe od 22. marta 2004. godine (kojim su propisana pravila rada Ekspertne grupe) ne bi imao svoju svrhu, s obzirom na to da je tim poslovnikom propisano da se sastanci Ekspertne grupe Komisije održavaju u pravilu u Sarajevu, ali se mogu održati i u nekom drugom mjestu, što je, prema ocjeni Suda BiH, kompatibilno s ostala dva uvjeta koja daju pravo na naknadu samo pod uvjetom da rad komisije nije bio u radno vrijeme i da taj posao nije u opisu redovnih radnih zadataka. U odnosu na apelantove prigovore koji se tiču nepristrasnosti sudije Srete Crnjaka, Sud BiH je istakao da je o njegovom izuzeću odlučila predsjednica Suda BiH na osnovu ovlaštenja člana
297. ZPP na način da je taj apelantov zahtjev odbijen. Slijedom navedenog, Sud BiH je ukazao da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da taj sud ostaje u cijelosti pri razlozima navedenim u toj odluci.
40. Također je Sud BiH podneskom od 26. juna 2018. godine obavijestio Ustavni sud da je Rješenjem Suda BiH broj Su-10-319/16 od 2. septembra 2016. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za izuzeće sudije Srete Crnjaka, te je Sud BiH dostavio u prilogu navedenu odluku.
41. Pravobranilaštvo je navelo da je predmetna apelacija u cijelosti neosnovana, pa je predložilo Ustavnom sudu da je odbije.
42. Žalbeno vijeće je predložilo Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu iz razloga koji su navedeni u osporenoj odluci Suda BiH.
V.Relevantni propisi
43. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 13.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 15.
(1) Stranka ima pravo na to da Sud odluči u razumnom roku o njenim zahtjevima i prijedlozima.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja […].
Član 90.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 295. stav 1. tačka 5. i stav 2.
(1) Sudija ne može obavljati sudijsku dužnost (isključenje):
5) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudske nagodbe koja se pobija u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat;
(2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).
Član 297. stav 1.
(1) O zahtjevu za izuzeće sudije odlučuje predsjednik Suda.
Član 323. stav 1.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Član 324.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, Sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje Sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 332.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. U tom slučaju, troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
Član 333. stav 1.
(1) O naknadi troškova odlučuje Sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja.
Član 334.
(2) Kad Sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
44. Zakon o polaganju pravosudnog ispita u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 33/04, 56/08 i 62/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. stav 2.
(2) Predsjednika Komisije, dva zamjenika i 18 ispitivača (u daljem tekstu: lista ispitivača) imenuju nadležni ministri pravde i to: ministar pravde Bosne i Hercegovine [...] na vrijeme od dvije godine [...].
Član 8.
Komisija o svom radu podnosi izvještaj nadležnom ministru pravde najmanje jedanput godišnje.
Član 21. stav 2.
(2) Ovlašćuje se nadležni ministar pravde da donese pravilnik o naknadama za rad u Komisiji Član 22.
Troškove Komisije snosi kandidat [...] Član 26.
Ovlašćuje se nadležni ministar pravde da donese pravilnik o polaganju pravosudnog ispita kojim će se bliže propisati [...] rad Komisije [...].
45. Pravilnik o naknadama za rad u Komisiji za polaganje pravosudnog ispita na nivou Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 12/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
(Predmet) Ovim pravilnikom određuje se visina i način obračunavanja naknade za rad u Komisiji za polaganje pravosudnog ispita na nivou Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija).
Član 2.
(Pravo na naknadu) (1) Naknada za rad u Komisiji pripada [...] članovima Komisije [...].
Član 3.
(Visina naknade troškova polaganja ispita) Određuje se naknada za troškove polaganja pravosudnog ispita na nivou Bosne i Hercegovine u visini od:
[…] Član 4.
(Snošenje troškova) (1) Naknadu iz člana 3. ovog Pravilnika snosi kandidat.
(2) Po prijemu rješenja o ispunjavanju uslova za polaganje pravosudnog ispita, a prije određivanja termina za polaganje, kandidat je dužan izvršiti uplatu utvrđenog iznosa u Budžet institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine kao posebna stavka i o tome dostaviti dokaz Ministarstvu.
Član 8.
(Realiziranje Pravilnika) Za realiziranje ovog Pravilnika zadužuje se sekretar, Sektor za kadrovske, opće i finansijsko-materijalne poslove Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine.
46. Rješenje o imenovanju Komisije za polaganje pravosudnog ispita na nivou Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/15) u relevantnom dijelu glasi:
I U Komisiju za polaganje pravosudnog ispita na nivou Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) imenuju se:
[...]
20. SRETO CRNJAK, za ispitivača [...] V Članovima [...] Komisije pripada naknada za rad u Komisiji koju određuje ministar pravde posebnim rješenjem.
VI Mandat Komisije traje dvije godine.
VI.Dopustivost
47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
48. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
49. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Suda BiH broj S1 3 P 015044 15 Gž od 4. jula 2016. godine. Imajući u vidu datum kada je donesena navedena konačna odluka, te činjenicu da je 24. augusta 2016. godine podnesena predmetna apelacija, proizlazi da je ona nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
51. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
53. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi
54. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
55. Ustavni sud zapaža da je postupak radi poništenja rješenja Ministarstva pravde i Žalbenog vijeća, te isplate naknade pokrenut apelantovim zahtjevom od 8. marta 2004. godine. Predmet je prvobitno rješavan u upravnoj i upravno-sudskoj nadležnosti sve do 8. jula 2015. godine kada je Vijeće za upravne sporove Suda BiH dostavilo apelantov predmet (zajedno s tužbom od 4. februara 2014. godine) na postupanje parničnom referatu Upravnog odjela Suda BiH. Potom je postupak nastavljen kao parnični, te okončan osporenom Odlukom Suda BiH broj S1 3 P 015044 15 Gž od 4. jula 2016. godine. Dakle, neovisno o tome pred kojim se odjelom Suda BiH postupak vodio, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o suštinskom kontinuitetu utvrđivanja osnovanosti apelantovih zahtjeva, o čemu je konačno odlučeno osporenom odlukom Suda BiH od 4. jula 2016. godine. Dakle, cjelokupan postupak u ovoj pravnoj stvari je trajao preko 12 godina i tri mjeseca i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.
Analiza razumnosti trajanja postupka
56. Ustavni sud primjećuje da, s obzirom na prirodu apelantovog zahtjeva, iz dokumenata koji su predočeni ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima koja bi eventualno utjecala na dužinu postupka odlučivanja o apelantovom zahtjevu. Kada je u pitanju apelantov doprinos, Ustavni sud primjećuje da je on u pojedinim fazama postupka podnosio Sudu BiH nepotpunu tužbu, zbog čega ju je navedeni sud vraćao apelantu na ispravku i dopunu, kao i da je naknadno dopunjavao i preinačavao svoj tužbeni zahtjev. Navedeno je nesporno utjecalo na dužinu trajanja postupka.
57. Nadalje, ocjenjujući ponašanje nadležnih organa vlasti, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepenom organu bilo potrebno preko dvije godine da odluči o apelantovom zahtjevu, a da je period odlučivanja o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja trajao preko pet i po godina. U okviru tog žalbenog perioda, nezadovoljan neodlučivanjem drugostepenog organa (Žalbenog vijeća), apelant se obratio Sudu BiH tužbom zbog administrativne šutnje, o kojoj je Sud BiH odlučio u roku od oko dvije i po godine. Nakon što je Sud BiH naložio Žalbenom vijeću da odluči o apelantovoj žalbi, navedeni organ je potom problematizirao svoju stvarnu nadležnost za odlučivanje, da bi Sud BiH potom rješenjem ukazao (po zahtjevu Odbora državne službe) da je Žalbeno vijeće nadležno za postupanje po apelantovoj žalbi. Nakon što je Žalbeno vijeće postupilo u skladu s odlukama Suda BiH (od 2. februara i 16. augusta 2011. godine) i donijelo odbijajuću odluku, Sud BiH je u roku od skoro dvije godine donio odluku po apelantovoj tužbi i naložio da se predmet vrati prvostepenom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, kao i postupku po naknadno izjavljenim redovnim pravnim lijekovima, nadležni organi i Sud BiH su preduzimali procesne radnje i donosili odluke u relativno prihvatljivim rokovima, što se posebno odnosi na Sud BiH koji je prvostepenu odluku (29. januara 2015. godine) donio u roku od skoro šest mjeseci od kada su se stekli procesni uvjeti za odlučivanje o apelantovoj tužbi (3. augusta 2015. godine), a drugostepenu (osporenu) odluku donio u roku od nekoliko mjeseci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da najveću odgovornost zbog neodlučivanja u predmetnoj pravnoj stvari snose organi uprave, tj. Ministarstvo pravde i Žalbeno vijeće pred kojima se postupak neopravdano najduže vodio, a imajući pritom u vidu činjenicu da je Sud BiH u više navrata morao intervenirati kako s ciljem ubrzavanja postupka pred tim organima tako i u pogledu njihove nadležnosti za odlučivanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Uzimajući u obzir analizirane okolnosti u konkretnoj apelaciji koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, kao i relevantne standarde, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka koji je trajao preko 12 godina i tri mjeseca a priori ne ispunjava standard „razumne“ dužine postupka i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvo odugovlačenje u predmetnom postupku uzrokovano je time što organi uprave nisu djelotvorno kontrolirali postupak.
58. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
59. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
60. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 900,00 KM.
61. Ovu naknadu je dužno platiti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, s obzirom na pravni status Ministarstva pravde i Žalbenog vijeća, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Primjena prava
62. Apelant navodi da je Sud BiH u osporenoj drugostepenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, ocjenjujući da je u konačnom njegov tužbeni zahtjev neosnovan, te obavezujući ga da naknadi troškove tuženoj. Apelant, također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan i nezavisan sud budući da je u donošenju osporene odluke učestvovao sudija koji je u vrijeme donošenja odluke bio ispitivač u Komisiji za polaganje pravosudnog ispita, koja je u nadležnosti tužene, tj. Ministarstva pravde.
63. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
64. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
65. U kontekstu apelacionih navoda koji se tiču ishoda samog predmetnog postupka, odnosno ocjene osnovanosti apelantovog glavnog tužbenog zahtjeva koji se ticao ukidanja rješenja Ministarstva pravde i Žalbenog vijeća, a posljedično tome i isplate naknade za rad u Ekspertnoj grupi i naknade troškova postupka, Ustavni sud, prije svega, zapaža da među parničnim strankama nije bio sporan sadržaj relevantnih propisa na kojima je apelant zasnovao ovaj tužbeni zahtjev, već način na koji su one tumačene i primijenjene. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je drugostepeno vijeće Suda BiH zaključilo da u konkretnom slučaju apelant nije ispunio nijedan od alternativnih uvjeta propisanih Odlukom o kriterijima za određivanje naknade. Ovakav stav drugostepeno vijeće Suda BiH je argumentiralo na način da apelant nije izvedenim dokazima dokazao da je rad u navedenoj grupi kao komisiji obavljao izvan redovnog radnog vremena. Pritom, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi stav drugostepenog vijeća Suda BiH da poslovi koje je apelant obavljao u Ekspertnoj grupi (izrada nacrta Zakona o implementaciji Konvencije) spadaju u djelokrug redovnih zadataka koje je on obavljao kao tadašnji šef Odsjeka za međunarodnu pravnu pomoć i saradnju Ministarstva pravde u smislu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva pravde. Pri tome, suprotno apelantovom shvatanju, kao i stavu prvostepenog suda, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi pravno shvatanje drugostepenog vijeća Suda BiH da u okolnostima konkretnog slučaja nije ni dokazano da je apelant poslove rada u Ekspertnoj grupi obavljao izvan sjedišta ministarstva u kojem je bio zaposlen. Naime, prema ocjeni drugostepenog suda, apelantovo tumačenje „sjedišta ministarstva“ preusko je i treba biti shvaćeno u smislu da se taj rad obavlja izvan grada u kojem se ministarstvo nalazi, tj. Sarajeva, a na šta upućuju i same relevantne odredbe Pravilnika o radu Ekspertne grupe (član 3) kojima je propisano da se sjednice održavaju u pravilu u Sarajevu, te da se mogu održati i u nekom drugom mjestu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlučenju drugostepenog vijeća Suda BiH u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, a time ni proizvoljnost u pogledu odluke tog suda u odnosu na zahtjev za isplatu naknade i troškova postupka koji su u posljedičnoj vezi s osnovanošću glavnog tužbenog zahtjeva, odnosno uspjehom stranaka u postupku cijeneći pritom troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice u kontekstu Pravobranilaštva kao pravnog zastupnika tuženog.
66. Nadalje, kada je u pitanju apelantov zahtjev iz tužbe za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave u smislu prava na pravično suđenje i na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je taj zahtjev ocijenjen kao nedopušten uz obrazloženje da Sud BiH nema stvarnu nadležnost za odlučivanje, te da sudsku zaštitu po tom osnovu apelant može ostvariti samo pred Ustavnim sudom. Ovakvo pravno shvatanje Suda BiH o prirodi predmetnog zahtjeva iz tužbe, prema mišljenju Ustavnog suda, nije proizvoljno. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje, između ostalog, na svoju praksu u predmetu broj AP 1027/16 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1027/16 od 23. aprila 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je isti apelant postavio identičan zahtjev pred redovnim sudovima (Sud BiH), koji su zaključili da „se radi o apsolutnoj nenadležnosti bilo kojeg redovnog suda da raspravi takav zahtjev redovnim pravnim putem budući da se takav zahtjev može razmatrati isključivo kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda“ (stav 34). U citiranom predmetu Ustavni sud je smatrao da je „Sud BiH u osporenim odlukama naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu svoje stvarne (ne)nadležnosti za postupanje po ovom apelantovom tužbenom zahtjevu [...]“ i da se „način na koji je Sud BiH primijenio relevantne propise ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu“, kao i da „obrazloženja osporenih presuda Suda BiH zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“ (stav 35). Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u odlučenju Suda BiH iz osporene odluke u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave.
Nepristrasnost suda (sudije)
67. Apelant navodi i povredu prava na nepristrasan sud budući da je sudija Sreto Crnjak učestvovao u donošenju osporene odluke kao predsjednik drugostepenog vijeća Suda BiH. Prema apelantovom mišljenju, navedeni sudija je morao biti isključen (izuzet) iz odlučivanja iz dva razloga. Prvi razlog je taj što je prethodno u upravno-sudskom postupku učestvovao kao predsjednik vijeća u donošenju presude Suda BiH od 28. aprila 2011. godine (kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje), a drugi razlog što je navedeni sudija u vrijeme donošenja osporene odluke (od 4. jula 2016. godine) bio član Komisije za polaganje pravosudnog ispita koju je imenovalo Ministarstvo pravde kao jedna od stranaka u predmetnoj pravnoj stvari.
68. Iz stanja spisa predmeta (podneska Suda BiH od 26. juna 2018. godine) proizlazi da je predsjednica Suda BiH Rješenjem broj Su-10-319/16 od 2. septembra 2016. godine (nakon donošenja osporene odluke) odbila kao neosnovan apelantov prijedlog od 25. jula 2016. godine za povrat u prijašnje stanje, koji je sadržavao i apelantov zahtjev za isključenje i izuzeće sudije Srete Crnjaka.
69. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsutnost predrasuda ili naklonosti. Naime, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristrasan u smislu člana 6. stav 1. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja ličnog uvjerenja pojedinog sudije u određenom predmetu. Lična nepristrasnost sudije mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od ličnog ponašanja sudije, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu/njezinu nepristrasnost (vidi, naprimjer Padovani protiv Italije, presuda od 26. februara 1993. godine, stav 26, serija A, broj 257-B; Gautrin i drugi protiv Francuske, presuda od 20. maja 1998. godine, stav 58, Izvješća 1998-III). Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se Evropski sud u velikoj većini predmeta u kojima su se postavila pitanja o nepristrasnosti usredotočio na objektivni test. Međutim, ne postoji čvrsta granica između subjektivne i objektivne nepristrasnosti jer ponašanje sudije može dovesti ne samo do objektivnih bojazni u pogledu nepristranosti iz gledišta vanjskog posmatrača (objektivni test) već i do sumnje u njegovo ili njezino lično uvjerenje (subjektivni test) (vidi Kyprianou protiv Kipra [VV], broj predstavke 73797/01, stav 119, ECHR 2005-XIII). Stoga, u nekim predmetima u kojima može biti teško pribaviti dokaze kojima bi se oborila pretpostavka subjektivne nepristrasnosti sudije zahtjev za objektivnu nepristrasnost pruža dodatno važno jamstvo (vidi Pullar protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 1996. godine, stav 32, Izvješća o presudama i odlukama 1996-III).
70. Također, Evropski sud ističe da u tom pogledu čak i dojam može imati određenu važnost ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda treba provoditi, već se treba vidjeti da se ona provodi“ (vidi De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, stav 26, serija A, broj 86). Ono što je ovdje u pitanju je povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju odavati u javnosti. Stoga se svaki sudija u odnosu na kojeg postoji opravdan razlog za bojazan od nedostatka nepristrasnosti mora povući (vidi Castillo Algar protiv Španije, presuda od 28. oktobra 1998. godine, stav 45, Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII; i Micallef protiv Malte [VV], broj aplikacije 17056/06, stav 98, ECHR 2009).
71. Dakle, u kontekstu prakse Evropskog suda može se govoriti o tri tipične situacije kada je u pitanju pravo na nepristrasan sud. Prva u kojoj je sudija prethodno učestvovao u prethodnoj fazi postupka i zastupao jednu od stranaka (npr. Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine ili ibid. De Cubber), druga u kojoj je sudija učestvovao u donošenju prvostepene odluke ili neke druge odluke u kojoj je suštinski raspravljeno određeno pravno pitanje, odnosno zahtjev (npr. De Haan protiv Holandije, presuda od 26. augusta 1997. godine, ibid. Castillo Algar ili Oberschlick protiv Austrije, presuda od 23. maja 1991. godine), te treća gdje je postupajući sudija interesno povezan sa suprotnom strankom u postupku (npr. Wettstein protiv Austrije, broj predstavke 33958/96, presuda od 21. decembra 2000. godine ili Pescador Valero protiv Španije, broj predstavke 62435/00, presuda od 17. juna 2003. godine). Ova treća situacija se razlikuje od prve dvije u bitnom budući da pristrasnost sudije ne proizlazi iz njegove procesne uloge, već njegove bliske povezanosti s jednom od stranaka, tj. radi se o sukobu interesa. S obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, te pitanja pokrenuta predmetnom apelacijom, Ustavni sud će u nastavku ispitati postojanje druge i treće situacije u kontekstu poštovanja prava na nepristrasan sud.
a) Učešće sudije Srete Crnjaka u donošenju odluke u ranijem postupku
72. U slučajevima kad je sudija koji predsjeda suđenjem već učestvovao u predmetu u ranijoj fazi postupka, te je donio razne odluke vezane za podnosioca predstavke, Evropski sud je istakao da je općenito jedna od uloga sudija upravljati postupkom s ciljem osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sistema. Sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi ibid. Hauschildt, st. 50. i 51, serija A, broj 154; Sainte-Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 32. i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27). Također, uvijek je odlučan obim i narav prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi Fey protiv Austrije, 24. februar 1993. godine, stav 30, serija A, broj 255-A). Pri tome, Evropski sud naglašava da način na koji se primjenjuju zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije u odnosu na žalbeni postupak ovisi o posebnim obilježjima postupka. Treba uzeti u obzir ukupnost postupaka koji se vode u domaćem pravnom poretku i ulozi suda u kasacijama; priroda takvih postupaka i njihov značaj u kontekstu postupka sagledanog u cjelini mora biti razmotrena (vidi, između ostalog, Brualla Gómez de la Torre protiv Španije, presuda od 19. decembra 1997. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1997-VII, str. 2956, stav 37).
73. S obzirom na navedene principe, a u svjetlu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da odredba ZPP na koju se apelant poziva (član 297. stav 1. tačka 3) propisuje da sudija ne može obavljati sudijsku dužnost (isključenje) ako je u istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudske nagodbe koja se osporava u parnici ili je donio odluku koja se osporava. Dovodeći u vezu sadržaj navedene zakonske odredbe s okolnostima konkretnog predmeta i apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da konkretna situacija sudije Srete Crnjaka ne korespondira s njegovom nemogućnošću da postupa kao sudija u žalbenom postupku u kojem je donesena osporena odluka. Ovo iz razloga što predmet žalbe u parničnom postupku nije bila odluka Suda BiH u čijem je donošenju učestvovao sudija Sreto Crnjak, niti se radilo o postupku medijacije ili zaključenja sudske nagodbe. Nadalje, presuda u čijem je odlučivanju učestvovao sudija Sreto Crnjak je donesena u ranijem (upravno-sudskom) postupku povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Suda BiH koja je donesena jer Žalbeno vijeće u prethodnom upravnom postupku nije odlučilo o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog upravnog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da se navedena presuda (od 28. aprila 2011. godine) u jednom svom dijelu bavila i pitanjem osnovanosti apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka pred organima uprave, a o kojem zahtjevu je između ostalog konačno odlučeno i osporenom odlukom (od 4. jula 2016. godine). Međutim, s obzirom na to da je konačno osporenom odlukom od 4. jula 2016. godine raspravljeno više tužbenih zahtjeva koji nisu bili predmet meritornog raspravljanja u postupku radi administrativne šutnje u kojem je donesena navedena presuda od 20. aprila 2011. godine, te imajući u vidu naprijed navedeni stav Ustavnog suda u pogledu nepostojanja proizvoljnosti koja se odnosi na zaključak Suda BiH iz konačno osporene odluke o njegovoj stvarnoj (ne)nadležnosti za postupanje po apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud u konkretnom predmetu i na osnovu stanja spisa predmeta ne može izvesti zaključak o postojanju okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sudije Srete Crnjaka zbog njegovog učešća u donošenju navedene dvije odluke iz različite nadležnosti. Na ovakav zaključak Ustavnog suda upućuje i činjenica da ni sam apelant nije u okviru apelacionih navoda konkretizirao svoju bojazan, izuzev što je na općenit način ukazao na učešće sudije Srete Crnjaka u donošenju naprijed navedenih sudskih odluka, a što samo po sebi nije dostatno i ne dovodi po automatizmu do kršenja prava na nepristrasan sud.
b) Članstvo sudije Srete Crnjaka u Komisiji za polaganje pravosudnog ispita
74. Kada je u pitanju drugi razlog koji apelant navodi u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZPP, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je nesporno da je navedeni sudija u vrijeme donošenja osporene odluke bio član Komisije za polaganje pravosudnog ispita. Navedena komisija je uspostavljena zakonom kao tijelo u čijoj je nadležnosti provjeravanje sposobnost kandidata (diplomiranih pravnika) za samostalno obavljanje poslova koje je uvjetovano pravosudnim ispitom. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da Komisija za polaganje pravosudnog ispita djeluje u okviru Ministarstva pravde, te da ministar pravde imenuje članove navedene komisije na vrijeme od dvije godine. Također, ministar pravde podzakonskim aktom uređuje pitanje naknada za rad članova komisije, odnosno visinu i način njihovog obračuna. Navedena naknada se isplaćuje iz sredstava koja uplati kandidat, budući da troškove komisije snosi kandidat. S druge strane, komisija ima obavezu podnošenja izvještaja o svom radu ministru pravde najmanje jednom godišnje. Iz navedenog nesporno proizlazi da Komisija za polaganje pravosudnog ispita predstavlja profesionalno tijelo koje djeluje u okviru javne vlasti, odnosno Ministarstva pravde u konkretnom slučaju. Ostaje da se utvrdi jesu li legitimne apelantove bojazni u pogledu sudske nepristrasnosti, s obzirom na odnose između navedenog sudije i druge stranke u postupku (Ministarstva pravde) i jesu li ti odnosi doveli u pitanje njegovu objektivnu nepristranost (vidi, ibid. Pescador Valero, stav 27). U vezi s tim, Ustavni sud smatra svrsishodnim ukazati na primjer iz naprijed citiranog predmeta Pescador Valero protiv Španije, u kojem se postavilo pitanje nepristrasnosti postupajućeg sudije u predmetu u kojem se na strani tuženog nalazio univerzitet, a čiji je zaposlenik (profesor) bio postupajući sudija. Evropski sud je našao da je taj sudija pristrasan, uzimajući u obzir okolnost da je imao redovne i bliske odnose s tim univerzitetom tokom dugog niza godina, kao i da je od univerziteta primao godišnju naknadu u iznosu od 7.200,00 eura (stav 27). Dakle, u navedenom predmetu Evropski sud se rukovodio konkretnim i pojedinačnim (objektivnim) okolnostima sagledavajući u cjelini jesu li one dovele u sumnju sudijsku nepristrasnost. To se posebno odnosilo na dužinu trajanja samog profesionalnog odnosa između sudije i univerziteta, zatim učestalost i bliskost njihove saradnje u profesionalnom smislu, kao i naknadu koju je primao u obavljanju svojih profesionalnih aktivnosti na univerzitetu.
75. Primjenjujući navedene kriterije kod ocjene (ne)postojanja objektivne nepristrasnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog predmeta upućuju na drugačiji zaključak nego što je to Evropski sud zaključio u naprijed citiranom predmetu. Ovo iz razloga što se u slučaju sudije Srete Crnjaka, prije svega, nije radilo o dugogodišnjoj saradnji, budući da je njegov mandat kao člana Komisije za polaganje pravosudnog ispita trajao ukupno dvije godine. Također, aktivnosti koje je sudija Sreto Crnjak obavljao kao član navedene komisije isključivo su se ticale ispitivanja znanja prijavljenih kandidata za polaganje pravosudnog ispita. Pri tome se ne može izvesti ni zaključak da se u okolnostima konkretnog predmeta radilo o učestaloj i bliskoj saradnji s Ministarstvom pravde, imajući u vidu zakonsku obavezu komisije kao tijela, a ne pojedinačnih članova, da najmanje jednom godišnje podnosi ministru pravde izvještaj o svom radu. Kada je u pitanju naknada koju je sudija Sreto Crnjak primao za svoj rad u Komisiji za polaganje pravosudnog ispita, iz relevantnih propisa proizlazi da se ona vršila iz sredstava koja uplate kandidati (u budžet institucija Bosne i Hercegovine kao posebna stavka), a ne iz sredstava Ministarstva pravde, koje je u pravnom i finansijsko-materijalnom smislu bilo samo realizator isplate navedene naknade.
76. Shodno navedenom, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o suštinskoj interesnoj povezanosti sudije Srete Crnjaka s Ministarstvom pravde kao suprotnom strankom u predmetnom postupku u vrijeme donošenja osporene odluke, pa kako se ona ni u kojem segmentu odlučivanja nije bavila pitanjima iz nadležnosti Komisije za polaganje pravosudnog ispita, slijedi da se u slučaju navedenog sudije ne radi o sukobu interesa, niti je objektivno opravdana apelantova bojazan od nedostatka sudske nepristrasnosti. Stoga, činjenica da je navedeni sudija bio član Komisije za polaganje pravosudnog ispita u vrijeme donošenja osporene odluke nije sama po sebi dovoljna da dovede u sumnju njegovu nepristrasnost.
77. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
78. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su također neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
79. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao preko 12 godina i tri mjeseca, čemu su u odlučujućoj mjeri doprinijeli organi uprave koji nisu djelotvorno kontrolirali predmetni postupak.
80. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te kada prilikom njenog donošenja nije utvrđeno postojanje objektivnih okolnosti koje dovode u sumnju sudijsku nepristrasnost.
81. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
82. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
83. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević