Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3784/16 (D. V.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3784/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3784/16, rješavajući apelaciju Dragiše Vasića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragiše Vasića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine i S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragiša Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnio je 15. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine i S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 9. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 19. marta 2018. godine. Tužilaštvo BiH, kom je apelacija dostavljena na odgovor 12. marta 2018. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 13 K od 19. januara 2015. godine apelanta i optužene V. I. i Z. T. oslobodio optužbi da su počinili krivično djelo organizovani kriminal, i to optuženi V. I. iz člana 250 stav 3 Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnih droga iz člana 195 stav 1 KZBiH, a apelant i optuženi D. V. krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 2 u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1

KZBiH.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je zakonsko obilježje krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 195 stav 1 KZBiH, pored ostalog, neovlašćeno prometovanje, te da su kao predmet djela označene supstance i preparati koji su propisom proglašeni opojnom drogom, pa da stav 1 citiranog člana predstavlja blanketnu normu. Nadalje, ukazano je da se u članu 195 stav 1 KZBiH ne navodi eksplicitno da se radi o blanketnoj normi, ali da proizlazi da radnja bude učinjena neovlašćeno da bi se mogla podvesti pod neko od bića krivičnih djela, a kada su te radnje preduzete ovlašćeno, odnosno kada neovlašćeno određuje se zakonom. Takođe, ukazano je i da blanketni karakter ovog krivičnog djela proizlazi i iz objekta radnje koji je određen kao opojna droga.

7. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da činjenični opis djela u izreci presude/dispozitivu optužnice mora sadržati označenje propisa protivno kojem se vrši promet opojne droge, kao i označenje propisa kojim je supstanca ili preparat, koji je predmet prometa proglašen opojnom drogom.

8. Analizom dispozitiva optužnice Sud BiH je utvrdio da ona ne sadrži blanketne propise na koje se Tužilaštvo BiH moralo pozvati, a što je propustilo da učini. Kako se optuženim stavlja na teret krivično djelo koje ima blanketnu dispoziciju, a u samom činjeničnom opisu djela nisu navedene činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje djela i od kojih zavisi primjena odredbi KZBiH, prema ocjeni Suda BiH, to ima za posljedicu da djelo optuženih ne predstavlja krivično djelo jer ne sadrži sve nužne elemente, zbog čega se sud nije ni upuštao u ocjene izvedenih dokaza.

9. Sud BiH je dalje istakao da se Tužilaštvo BiH pozvalo na blanketni propis u dijelu optužnice – pravne ocjene gdje je navedeno: „Prvooptuženi V. I. s ciljem sticanja imovinske koristi organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal koja je organizovana radi vršenja neovlašćene međunarodne nabavke, kupovine, prevoza, prenosa i prodaje opojne droge kokain, a koja opojna droga se nalazi na listi tvari pod međunarodnom kontrolom, Konvencija o psihotropnim supstancama iz 1971. godine i Rješenje o popisu opojnih droga („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) proglašena je opojnom drogom i čiji je promet zabranjen odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotreba opojnih droga („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94), te Zakonom o sprečavanju i suzbijanju opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06)...“ . U vezi s tim je ukazano da sud u pogledu pravne ocjene djela nije vezan za prijedlog tužilaštva, nego je vezan za subjektivni i objektivni identitet optužnice, koji podrazumijeva da se u činjeničnom opisu djela optuženi u optužnici upoznaju s opisom djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela.

10. Nadalje, Sud BiH je istakao da nije mogao samostalno dodati blanketni propis u činjenični opis djela koji je nedostajao jer bi time prekoračio optužnicu, dodajući bitni element djela, te bi počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka j) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Takođe, ukazano je i da je Sud BiH imao u vidu i neophodnost održavanja objektivnog identiteta između presude i optužbe u skladu sa članom 280 stav 1 ZKPBiH, odnosno da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Sud BiH je u vezi s tim pojasnio da se identitet odnosi na radnju izvršenja krivičnog djela opisanog u optužnici, da je tužilac ovlašćen da činjeničnim opisom u optužnici odredi predmet suđenja, a da je sud vezan činjeničnim opisom. Slijedom navedenog, istaknuto je da sud nije mogao odstupiti od činjeničnog opisa radnji izvršenja navedenih u izmijenjenoj optužnici.

11. Najzad, zaključeno je da ako se optužba poziva na neku odredbu posebnog dijela krivičnog zakona koja sadrži blanketnu dispoziciju, a u opisu djela nisu navedene činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje krivičnog djela i od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona, to ima za posljedicu da djelo nije krivično djelo jer ne sadrži sve zakonske elemente. U prilog navedenom prvostepeni sud se pozvao na presude Suda BiH broj X-KŽ-05/61 od 11. februara 2008. godine i broj X-K-08/566-1 od 17. marta 2010. godine, te Presudu Apelacionog suda Ksž broj 1/2012 od 22. marta 2012. godine preuzetu s internet stranice Vrhovnog suda Crne Gore.

12. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 009050 15 Kž 3 od 23. aprila 2015. godine uvažio žalbu Tužilaštva BiH, prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa pred drugostepenim sudom.

13. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH zaključio da se u konkretnom slučaju postavlja kao suštinsko pitanje da li je dio optužnice naveden poslije činjeničnog opisa djela (poslije riječi „dakle“), koji predstavlja tzv. pravni opis djela u kom su jasno navedeni blanketni propisi shodno kojim je riječ o protivpravnom postupanju psihotropnom supstancom proglašenom opojnom drogom, sastavni dio činjeničnog supstrata optužnice (kojim je sud vezan pri odlučivanju) ili predstavlja dio zakonskog naziva – pravne kvalifikacije djela (kojim sud nije vezan pri odlučivanju).

14. Sud BiH je najprije analizirao član 227 stav 1 ZKPBiH kojim je propisan sadržaj optužnice: tačku c) kojom je propisano da optužnica sadrži „opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, kao i ostale okolnosti koje su potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi“, te tačku d) kojom je određeno da optužnica sadrži „zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbi krivičnog zakona“. Sud BiH je zaključio da citirana zakonska odredba ne dijeli opis djela na pravni i činjenični, niti pravni opis djela svrstava u zakonski naziv krivičnog djela – pravnu kvalifikaciju, za koji sud nije vezan.

15. Budući da je član 227 stav 1 tačka d) ZKPBiH konkretan i jasan, prema stavu Suda BiH, pravni opis djela kako je naveden u optužnici ne potpada pod tačku d) sadržaja optužnice, već se prema svom značenju vezuje za dati činjenični opis djela i zajedno s njim čini dio optužnice iz tačke c) – „opis djela“. U suštini, pravni opis je nastavak činjeničnog opisa, odnosno njegov supstrat, tj. predstavlja određeni rezime tužioca prethodno iznesenog činjeničnog opisa, zaključak koji iz njega proizlazi i logički slijed. Prema stavu Suda BiH, na to ukazuje i sadržaj tog dijela optužnice („dakle“). Nakon tog dijela slijedi zakonski naziv krivičnog djela koji je apelantu i ostalim optuženim stavljen na teret – pravna ocjena tužioca, kvalifikacija djela za koju sud nije vezan. U vezi s tim je ukazano i da je u praksi ustanovljeno da pravni opis djela nije obavezno navoditi, da je u konkretnom slučaju uslijedio odmah nakon činjeničnog opisa i u njemu su navedeni svi blanketni propisi koji konkretnu blanketnu normu djela koje se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret čine potpunom.

16. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je zaključeno da se prvostepeni sud bavio više formalnom nego suštinskom stranom optužnice, pa da Tužilaštvo BiH s razlogom ističe da je stvoren privid da blanketni propis uopšte nije naveden. U vezi s tim, ukazano je na autonomno značenje optužnice u kontekstu člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji predviđa suštinski, a ne formalni pojam optužnice. Shodno navedenom, ukazano je da optužnica predstavlja „zvanično obavještenje nadležne vlasti dato pojedincu o tvrdnji da je počinjeno krivično djelo“. Stoga je zaključeno da su se apelant i ostali optuženi kroz sadržaj optužnice nedvojbeno upoznali o svim elementima krivičnog djela za koje se terete, tj. s elementom zabranjenosti odnosno protivpravnosti prometovanja opojne droge kokain.

17. Sud BiH je dalje istakao da je ovakav pristup imalo isto prvostepeno vijeće kada je prihvatilo zaključene sporazume o priznanju krivice u odnosu na dvoje optuženih s identičnim činjeničnim supstratom optužnice kakav je i u slučaju apelanta i ostalih optuženih u ovom predmetu.

Osporene presude

18. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine apelanta i optužene V. I. i Z. T. proglasio krivim da su na bliže opisani način, kao pripadnici grupe za organizovani kriminal, s ciljem sticanja materijalne koristi neovlašćeno vršili „nabavku“, prenos preko granice više zemalja i isporuku supstance koja je propisom proglašena opojnom drogom, čime su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 2 KZBiH u vezi s krivičnim djelom neovlašćeni promet opojnim drogama iz člana 195 stav 1 KZBiH, te članom 29 KZBiH, pa ih je osudio na kaznu zatvora u trajanju od po pet godina. Na osnovu člana 74 stav 1 KZBiH, od apelanta i ostalih optuženih su oduzeti precizirani predmeti koji su upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela, odnosno nastali učinjenjem krivičnog djela.

19. Iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanim ocijenjen prigovor o nenadležnosti Suda BiH s obzirom na to da se apelant i ostali optuženi terete za radnje počinjene van teritorije BiH. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na član 9 KZBiH (stav 2 primjena zakonodavstva BiH za krivična djela koja su počinili državljani BiH van teritorije BiH), te član 13 Zakona o Sudu BiH (nadležnost za sva krivična djela utvrđena KZBiH i drugim zakonima).

20. Sud BiH je u obrazloženju istakao da je Tužilaštvo BiH 4. novembra 2015. godine dostavilo precizirani činjenični opis tako što su blanketni propisi koji su kršeni apelantovim radnjama i radnjama optuženog V. I., koji su bili navedeni poslije riječi „dakle“, dislocirani u dio u kom su konkretno opisane radnje apelanta i optuženog, na koji način je činjenični opis upotpunjen navođenjem blanketnog propisa u pogledu protivpravnosti odnosno zabranjenosti prometovanja opojnom drogom kokain. Osim toga, tužilac je na pretresu održanom 3. decembra 2015. godine precizirao i količinu oduzete opojne droge.

21. Sud BiH je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta i ostalih optuženih da je izmjena optužnice nedopuštena (uslijedila je nakon što je objavljeno da je dokazni postupak završen), da se odnosi na izmjenu pravnog stanja pa da je Tužilaštvo BiH bilo obavezno dostaviti i nove dokaze koji ukazuju na drugačije utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da u skladu sa članom 375 ZKPBiH tužilac može izmijeniti optužnicu na glavnom pretresu, a da je članom 278 ZKPBiH određeno da predsjednik vijeća tek nakon iznošenja završnih riječi objavljuje da je glavni pretres završen. Kako je optužnica izmijenjena, odnosno praktično samo precizirana prije objavljivanja da je glavni pretres završen, prigovori apelanta i ostalih optuženih o nedopuštenoj i zakašnjeloj izmjeni optužnice ocijenjeni su neosnovanim. Takođe, ukazano je i da je apelantu i ostalim optuženim nakon toga bilo omogućeno da se izjasne u pogledu precizirane optužnice i predlože eventualno nove dokaze iako se preciziranje odnosilo samo na dislociranje – premještanje blanketnih propisa iz jednog paragrafa u drugi istog dijela optužnice – opisa djela, kao segmenta optužnice iz člana 226 stav 1 tačka c) ZKPBiH.

22. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da apelant i ostali optuženi nisu sporili izmjenu optužnice u pogledu precizirane količine opojne droge, već su svoje prigovore usmjerili na činjenicu da se izmjena može ticati samo drugačije utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da je tužilac činjenični opis upotpunio blanketnim odredbama, što je, prema njihovim tvrdnjama, izmjena u pravnom, a ne činjeničnom smislu. Sud BiH se u vezi s tim pozvao na stav iz rješenja od 23. aprila 2015. godine kojim je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda.

23. Sud BiH zbog nedostatka adekvatnih naredbi nije prihvatio kao valjane i zakonite dokaze rezultate provedenih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, niti je na njima zasnovao svoju odluku. U vezi s tim, posebna pažnja je poklonjena prisluškivanju označenog telefonskog broja koji je tužilac dovodio u vezu s optuženim V. I., ukazano je da ovaj broj kao i telefon nikad nisu pronađeni, te da ničim nije učinjeno mogućim i vjerovatnim da snimljeni glas pripada optuženom V. I.

24. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u svojstvu osumnjičenog tokom istrage na zapisnik Tužilaštva BiH označenog broja od 3. septembra 2012. godine dao iskaz, u prisustvu branioca, uz sva zakonom propisana upozorenje, pa i upozorenje da ta njegova izjava može biti korišćena kao dokaz u toku pretresa i bez njegove saglasnosti. Apelant ove činjenice u toku postupka nije osporavao, već je tvrdio da se u vrijeme davanja iskaza branio od pritvora, što, prema ocjeni Suda BiH, nije od značaja i ne devalvira vrijednost tog iskaza. U prilog navedenom ukazano je i da je apelantov iskaz u ključnim segmentima potvrđen iskazom svjedoka Ž. R. i drugim izvedenim dokazima. Sud BiH je detaljno interpretirao apelantov iskaz iz istrage iz kog proizlazi da je naveo da mu je svjedok Ž. R. ujak i da se uz njegovo posredovanje uključio u posao s kokainom, tj. da ga je on uputio na optuženog V. I. u smislu da zajedno s njim može stupiti u kontakt s licem zvanim Šiška preko kog će nabavljati kokain iz Zapadne Evrope i prenositi u BiH putem kurira, te prodavati u BiH uz posredovanje lica od njihovog povjerenja. Nadalje, apelant je izjavio da se radilo o manjim količinama kokaina, odnosno da su oni za sebe zadržavali manje količine, dok je najveći dio za sebe zadržavalo lice zvano Šiška.

25. Apelant je u svojoj izjavi naveo da je po uputama svjedoka Ž. R. sa V. I. otputovao u Frankfurt označenim vozilom, da su se sastali sa Šiškom, da je količinu od preko 500 grama predao M. T. koji je u Frankfurtu bio s označenim vozilom. U odnosu na radnje iz tačke 1 izreke presude (da su po uputama svjedoka Ž. R. apelant i optuženi V. I. zajedno, a M. T. sam otišli u Frankfurt kako bi od lica po imenu Šiška preuzeli dogovorenu količinu kokaina koju je M. T. (kog je apelant označio kao njihovog čovjeka) prevezao do Beča gdje je po nalogu lica po imenu Šiška trebao odvesti drogu njegovim prijateljima u Njemačku, te preuzeti ponovo drogu na istom mjestu koju će prevesti najprije u Srbiju, a zatim u BiH. Međutim, po povratku iz Beča M. T. je „pao“ i u trenutku kad je lišen slobode kod njega je bilo preko 500 grama kokaina. Apelant je naveo da je nakon toga posjetio svjedoka Ž. R. koji je bio u zatvoru, koji je tom prilikom izjavio da za robu s kojom je „pao“ M. T. duži Šišku, jer je M. T. „pao“ njegovom krivicom. Prema apelantu, roba s kojom je „pao“ M. T. je roba svjedoka Ž. R. jer je i njegova supruga Z. R. koja je bila prisutna u posjeti dijelila stav svjedoka Ž. R.

26. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je svjedok Ž. R. potvrdio da je on apelanta i optuženog V. I. povezao sa Šiškom, putem kog im je obezbijedio novac za drogu, dok su dalje „oni preuzeli“. Takođe je potvrdio da je iz zatvora razgovarao s apelantom i optuženim V. I. na koji način su ga i obavijestili da je M. T. „pao“ u Njemačkoj. Takođe, potvrdio je i da mu putem telefona niko nije direktno rekao da ide u Njemačku, već je to pretpostavio na osnovu niza razgovora s apelantom i optuženim V. I. (kad kažu da idu na put i da će ostaviti telefone, kad pričaju o drogi koristili su šifru „konj“). Iskaz ovog svjedoka nije prihvaćen jedino u dijelu u kom je negirao umiješanost Šiške u poslove s drogom, tj. da je on apelanta i optuženog V. I. uputio na Šišku samo kako bi pozajmili novac za drogu. Ovo iz razloga što je apelant u svom iskazu naveo da su od Šiške dobili 2- 3 grama droge na probu, a da je količina od preko 500 grama predana M. T. kako bi je odvezao u Beč.

27. Sud BiH je na osnovu izvještaja MUPRS o analizi prelaska državne granice utvrdio da su apelant i optuženi 19. marta 2012. godine na označenom prelazu, u označenom vozilu i u označeno vrijeme prešli granicu s Hrvatskom, a da je na istom prelazu istog dana, ali u drugo vrijeme, granicu prešao i M. T. Na isti način je utvrđeno i da su se apelant i optuženi V. I. vratili u BiH 21. marta 2012. godine. Nadalje, na osnovu iskaza apelanta, iskaza supruge M. T. – A. R., te presude označenog suda iz Njemačke kojom je M. T. proglašen krivim, utvrđeno je da je M. T. sa označenim automobilom doputovao u Njemačku, te da je u ovom automobilu pronađeno 495 grama kokaina.

28. Na osnovu iskaza svjedokinje Di. S., inspektor MUPRS, utvrđeno je da se mjesec dana nakon što je Ž. R. stupio na izdržavanje kazne došlo do saznanja da je Ž. R. nabavio telefon „1 na 1“ s optuženim V. I. U vezi s tim je ukazano i da je apelant potvrdio u svom iskazu da je došao do saznanja da se telefon Ž. R. Prisluškuje, o čemu ga je i obavijestio, pa je Ž. R. naredio da se svi telefoni bace.

29. Sud BiH je takođe cijenio i iskaz M. T. koji je dao na glavnom pretresu u kom je potvrdio da je u Njemačkoj osuđen zbog pola kilograma kokaina, da je bio kurir i da mu je bila obećana nagrada od 2.000 evra. Međutim, ovaj svjedok je osporavao da apelant i ostali optuženi imaju bilo kakvu vezu s kokainom koji je kod njega nađen u Njemačkoj, kao i lice pod imenom Šiška, da ne smije reći od kog je dobio drogu, odnosno da mu je dao jedan austrijski državljanin.

30. Cijeneći sve provedene dokaze, Sud BiH je zaključio da je iskaz M. T. dat sa očiglednom namjerom da zaštiti nalogodavce i one s kojim je bio u kontaktu i dogovorima, tim prije što je i sam potvrdio da je bio kurir, a njegove radnje je decidirano opisao apelant u svom iskazu (da su bili zajedno u Frankfurtu, da je Šiška M. T. predao drogu koju je trebao prevesti, da je M.T. bio njihov čovjek od povjerenja odnosno kurir).

31. Na osnovu navedenih dokaza, Sud BiH je ocijenio van razumne sumnje da je dokazano postojanje svih bitnih elemenata krivičnog djela iz člana 195 stav 1 KZBiH.

32. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su apelant i optuženi, zajedno s licem zvanim Šiška i M. T., te pravosnažno osuđenim Ž. R. i Z. R., činili grupu za organizovani kriminal koja je djelovala na osnovu sporazuma i prethodno postignutog dogovora, s ciljem nabavke, prenosa preko granice više zemalja i isporuke supstance koja je važećim propisima BiH proglašena opojnom drogom, s ciljem sticanja imovinske koristi. Pri tom su apelant i optuženi V. I. dogovorili vrstu i količinu opojne droge, mjesto preuzimanja i mjesto dostavljanja opojne droge, te su sve radnje preduzimali u skladu s međusobnim dogovorom. Prema ocjeni Suda BiH, ovo naročito proizlazi iz apelantovog iskaza.

33. Na osnovu apelantovog iskaza utvrđeno je i da je D. S. zajedno s njim i optuženim V. I. otišao u Austriju označenim automobilom, da je tamo već bio optuženi Z. T., te da su se našli u Beču po prethodnom dogovoru. Tom prilikom je ostvaren kontakt sa „Debelim“ s kojim ih je povezao Šiška. Od Debelog su saznali da je određena količina kokaina ostala kod Šiške u stanu, te je od njih tražio da ga odnesu jer je poslije „pada“ M. T. postalo „vruće“ u Beču. Apelant je dalje naveo da su se dogovorili da drogu prenese D. S. a da su se D. S. i optuženi Z. T. dogovorili da prepolove preuzetu količinu, da svako prenese svoj dio, ali da idu različitim rutama – D. S. preko Hrvatske, a optuženi Z. T. preko Mađarske i Srbije. Apelant je izjavio da mu je poznato da je optuženi Z. T. prošao s robom, a D. S. je „pao“ na granici između Slovenije i Hrvatske.

34. Apelant je dalje u svojoj izjavi naveo da je prije odlaska u Beč bio u zatvoru kod Ž. R. zajedno s njegovom suprugom Z. R. i da mu je tom prilikom rečeno da moraju promijeniti način rada. Tom prilikom apelant ga je obavijestio i da je ostalo 450 grama kokaina jer mu je tako rekao Šiška. Takođe, izjavio je i da mu nije poznato da je roba koja je došla u BiH po instrukcijama optuženog V. I. završila u Sarajevu.

35. Apelant je u svojoj izjavi naveo i da su ga S. S. i optuženi Z. T. kontaktirali putem telefona i dolazili do njega kući kako bi preuzimali određene manje količine kokaina koji su prodavali na ulici, a koje im je on prodavao po cijeni od 100 KM za jedan gram.

36. Sud BiH je zaključio da je apelantov iskaz djelimično potvrđen i iskazom svjedoka Ž. R. koji je izjavio da mu je poznato da je D. S. koji se družio s apelantom i optuženim V. I. „pao“ u Hrvatskoj. Takođe, Sud BiH je cijenio i iskaz svjedokinje Di. S., inspektora MUPRS, koja je potvrdila kako su došli do saznanja da je optuženi Z. T. neutvrđenu količinu kokaina unio u BiH, a koja je dalje, posredstvom R. V. i S. P. prodavana u uličnoj prodaji, te da su provjerama s kolegama iz Hrvatske i Austrije došli do informacije da je D. S. uhapšen na ulazu u Hrvatsku. Na osnovu presude Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da je D. S. proglašen krivim jer je prilikom pasoške kontrole počeo da bježi i tom prilikom je odbacio od sebe dva paketića ukupne težine 337,10 grama kokaina koju je 25. marta 2012. godine kupio u Beču radi daljnje preprodaje. Iskazu svjedoka D. S. koji je negirao bilo kakvu povezanost s apelantom i ostalim optuženim Sud BiH nije poklonio vjeru, dovodeći ga u vezu s apelantovim iskazom koji je i prije njegovog davanja u istrazi potvrdio da je tačno sve što mu se stavlja na teret, kojom prilikom je i navedeno da su D. S. i optuženi Z. T. kao kuriri trebali prenijeti drogu u BiH. Takođe, cijenjena je i činjenica da je prilikom pretresa apelantove kuće pronađena optužnica protiv D. S., kao i da je D. S. tražio telefonski kontakt s optuženim Z. T. dok je bio u pritvoru.

37. Slijedom navedenog zaključeno je da su osnovane tvrdnje optužnice da su apelant i optuženi V. I. i Z. T. dogovorili da kokain nabavljen preko Šiške koji su preuzeli posredstvom Debelog prenesu preko granice više zemalja i isporuče u BiH s ciljem prodaje i sticanja imovinske koristi. Budući da su u izvršenju krivičnog djela učestvovala najmanje tri lica (apelant i optuženi V. I. i Z. T.), da su svi djelovali sporazumno, zaključeno je da je ispunjen konstitutivni element grupe za organizovani kriminal iz člana 1 stav 20 KZBiH.

38. Neosnovanim su ocijenjene tvrdnje da u ocjeni apelantovog iskaza iz istrage treba imati u vidu da se on tada branio od pritvora. U vezi s tim je ukazano da činjenica da nekom prijeti pritvor sama za sebe ne znači da je sve ono što govori netačno i bezvrijedno sa stanovišta dokaza. Takođe, ukazano je da ZKPBiH propisuje da se i takav iskaz može koristiti kao dokaz ukoliko je dat uz ispunjenje uslova iz člana 78 stav 1 tačka c) ZKPBiH. Nadalje, ukazano je da je apelant iskaz dao u fazi istrage u prisustvu branioca, nakon što je prethodno poučen o svim pravima, pa i o tome da njegov iskaz može biti korišćen na glavnom pretresu kao dokaz i bez njegove saglasnosti. Takođe, ukazano je i da drugostepeni sud nije zaključio da kod apelanta postoje razlozi ili motivi na osnovu kojih bi se izveo zaključak da u istrazi nije govorio istinu, kao i da je njegov iskaz potkrijepljen drugim dokazima.

39. Nadalje, rukovodeći se principom in dubio pro reo, Sud BiH nije prihvatio tezu iz optužnice da je optuženi V. I. postupao kao organizator grupe, pa je u tom smislu i izvršeno preciziranje radnji izvršenja i uloge koju su optuženi imali u grupi. Takođe, ukazano je i da su izvršene određene korekcije u činjeničnom stanju koje nisu bitne za same radnje izvršenja krivičnog djela. Naime, nije bilo sporno da je optuženi V. I. prilikom izvršenja krivičnopravnih radnji koristio označeno vozilo, ali je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da nije on, već A. J. vlasnik označenog vozila.

40. Najzad, Sud BiH je istakao da je već utvrdio da je dio droge koji su podijelili optuženi Z. T. i De. S. prenesen u BiH i prodavan u maloprodaji, zbog čega su od apelanta i ostalih optuženih oduzete i novčanice različitih apoena kao imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela. Ukupan iznos, imajući u vidu da su svi svjedoci potvrdili kako je jedan gram kokaina koštao 100 KM, približno odgovara tržišnoj vrijednosti opojne droge koja je na opisani način dovezena u BiH. Apelantove tvrdnje i tvrdnje ostalih optuženih i bliskih srodnika da se radi o novcu koji predstavlja porodičnu ušteđevinu drugostepeni sud je ocijenio kao sračunate na pokušaj spašavanja optuženih od odgovornosti i posljedica otkrivanja nedozvoljenog djelovanja.

41. Sud BiH je trećestepenom presudom broj S1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih te žalbu Tužilaštva BiH i potvrdio drugostepenu presudu.

42. Sud BiH je zaključio da osporena drugostepena presuda kao i izmijenjena optužnica sadrže sve neophodne elemente propisane članom 290 ZKPBiH, odnosno članom 227 ZKPBiH. Nadalje, zaključeno je da su apelant i ostali optuženi još od momenta podizanja prvobitne optužnice bili upoznati s krivičnim djelom i radnjama koje im se stavljaju na teret, odnosno da se radi o zabranjenom i protivpravnom djelu. Takođe, ukazano je i da iz optužnog akta proizlazi da se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret da su radnjama opisanim u optužnici kršili propise za koje se ne može reći da nisu navedeni u optužnom aktu. Prema stavu Suda BiH, to dalje ukazuje da se u navedenim blanketnim propisima na koje se poziva optužnica mogu naći pravila koja kao međunarodna upotpunjavaju činjenični opis krivičnog djela koje se stavlja na teret apelantu i ostalim optuženim. Prema stavu Suda BiH, iako blanketni propis prvobitno nije bio naveden u činjeničnom već u pravnom opisu djela, to je imalo pravno dejstvo i zbog toga se ne može zaključiti da nedostaje propis koji upotpunjuje blanketnu normu krivičnog djela iz člana 195 stav 1 KZBiH i da krivično djelo onako kako je predstavljeno optužnicom nije krivično djelo. Sud BiH je takođe istakao da samo u slučaju da je u cijelosti izostalo navođenje blanketnih propisa to bi bilo u suprotnosti s principom zakonitosti i zahtjevom za konkretizaciju krivičnog djela. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je bilo potrebno navesti i koja odredba blanketnog propisa je prekršena. U vezi s tim je ukazano da je u toku krivičnog postupka potrebno utvrditi da li je inkriminisano ponašanje protivno propisu na koji se poziva blanketna dispozicija jer od toga zavisi postojanje krivičnog djela, što u konkretnom slučaju nije izostalo. Stoga, iako u izreci presude nije navedena blanketna norma koju su apelant i ostali optuženi prekršili, ali je navedeno da su postupali protivno blanketnim propisima i opisano u čemu se sastoji protivpravno ponašanje, ne može se prihvatiti osnovanom tvrdnja da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude.

43. Sud BiH je neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da u izreci osporene drugostepene presude nedostaje radnja izvršenja. U vezi s tim je ukazano da su u optužnici navedene činjenice i okolnosti iz kojih je vidljivo koje se konkretno djelatnosti apelantu i ostalim optuženim stavljaju na teret. Tako je u tački 1 navedeno da su apelant i optuženi Ilić otputovali na područje grada Frankfurta kako bi od lica zvanog Šiška preuzeli unaprijed dogovorenu količinu kokaina. Radnja izvršenja u tački 2 izreke se sastoji u preuzimanju unaprijed dogovorene količine opojne droge kokain, kao i prevoženju preostale neutvrđene količine opojne droge kokain na područje grada Bijeljine.

44. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da Sud BiH nije bio nadležan da postupa u ovom predmetu zaključeno je da su razlozi i obrazloženja iz drugostepene presude u ovom dijelu u svemu prihvatljivi i za taj sud.

45. Sud BiH je dalje istakao da iz provedenih dokaza, prije svega apelantovog iskaza iz istrage i iskaza svjedoka Ž. R., proizlazi da su apelant i ostali optuženi neovlašćeno nabavljali opojnu drogu. U vezi s tim je ukazano na sadržaj apelantovog iskaza iz istrage, te da su neosnovane tvrdnje da se na taj način branio od pritvora. Ovo tim prije što su pri uzimanju ove izjave ispoštovane sve procesne garancije u smislu člana 78 stav 2 ZKPBiH, zbog čega ovaj iskaz predstavlja autonomnu volju apelanta koji je, iako upoznat s pravom da se brani ćutanjem (odnosno imao je pravo da se suzdrži od samooptuživanja), ipak odlučio govoriti o okolnostima krivičnog djela za koje se teretio, te tako i svjesno pristao da se njegova izjava koristi kao dokaz na glavnom pretresu. Nadalje, ukazano je i da je apelantov iskaz iz istrage u dovoljnoj mjeri potkrijepljen iskazom svjedoka Ž. R. na glavnom pretresu koji je potvrdio da je pomagao apelantu i optuženom V. I. u pogledu opojne droge i odlaska u Njemačku. Dalje je ukazano i da činjenica da su M. T. i D. S. osuđeni u drugim državama zbog „pada“ s drogom, kad se dovede u vezu s apelantovom izjavom, ukazuje da su oni djelovali kao organizovana grupa.

46. Prema stavu Suda BiH, to što u konkretnom slučaju nije pronađena i droga ne umanjuje dokaznu snagu provedenih dokaza s obzirom na to da iz apelantovog iskaza i iskaza svjedoka Ž. R. proizlazi da je ona postojala i da je prometovana, te da za postojanje ovog krivičnog djela nije nužno da droga bude i pronađena (iako bi to svakako bilo korisno), već je dovoljno postojanje čvrstih dokaza iz kojih proizlazi da su optuženi vršili neovlašćeni promet opojne droge, što u konkretnom slučaju nije izostalo. Kao posebno bitno istaknuto je da je apelant dao detaljan opis djelovanja grupe u smislu putovanja u inostranstvo radi nabavke opojne droge, zatim o njenoj količini i načinu prenošenja u BiH, iz čega se osnovano može zaključiti da je opojna droga bila neovlašćeno prometovana. Najzad, ukazano je i na član 15 ZKPBiH (slobodna ocjena dokaza) koji naglašava razmatranje vrijednosti dokaza, težine i kvaliteta dokaza, a ne kvantiteta, višestrukosti ili prirode dokaza. Stoga, drugostepeno vijeće ima pravo da se u utvrđivanju postojanja ili nepostojanja činjenica u potpunosti oslanja na dokaze u obliku iskaza svjedoka. Zbog toga, nepostojanje materijalnog dokaza, tj. opojne droge ne umanjuje snagu drugih dokaza koji upućuju na apelanta i ostale optužene kao počinioce predmetnog djela. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je izveo zaključak o krivici apelanta i ostalih optuženih na osnovu apelantovog iskaza datog u istrazi, zatim izjave svjedoka Ž. R. date na glavnom pretresu, kao i drugim posrednim dokazima. Najzad, posebno je naglašeno da se promet opojnih droga obavlja ilegalno, uz znanje manjeg broja lica, uslijed čega je i bilo teško očekivati da svaki put droga bude i pronađena, iako postoje jasni dokazi o posjedovanju i prometovanju droge.

47. Najzad, Sud BiH je istakao i da su pravilnom primjenom člana 74 stav 1 KZBiH od apelanta oduzeti taksativno pobrojani predmeti kao predmeti koji su korišćeni za izvršenje krivičnog djela, odnosno koji su nastali izvršenjem krivičnog djela. Pri tom je naročito ocijenjena činjenica da su predmeti oduzeti u vezi s ozbiljnim i teškim krivičnim djelom s međunarodnim elementom, kao i da se radilo o grupi koja je djelovala na prostoru više država, pa da je zadiranje u imovinska prava apelanta i ostalih optuženih razmjerno legitimnom cilju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

48. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo iz člana 7 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

49. Apelant ističe da je prvostepenom presudom Suda BiH oslobođen optužbi na osnovu člana 284 tačka a) ZKPBiH jer ,,u opisu djela nisu navedene činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježja krivičnog djela i od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona“, te da „to ima za posljedicu da djelo nije krivično djelo jer ne sadrži sve zakonske elemente“. Apelant ističe da se u prilog ovom stavu prvostepeni sud pozvao na presude Suda BiH br. X-KŽ-05/61 od 11. februara 2008. godine i X-K-/08/566-1 od 17. marta 2010. godine.

50. Apelant tvrdi da je rješenjem od 23. aprila 2015. godine kojim je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda Sud BiH prošireno tumačio žalbu Tužilaštva BiH i da se nije kretao u okviru žalbenih navoda, da je pogrešno tumačio činjenični supstrat optužbe, te prejudicirao ishod postupka. U opširnim navodima u ovom dijelu apelant je u suštini iznio tvrdnju da Tužilaštvo BiH nije sačinilo potpunu optužnicu kako je to određeno članom 227 ZKPBiH, te da je Sud BiH ovaj propust nastojao opravdati usvajajući žalbu Tužilaštva BiH. Prema njegovom mišljenju, pravilno označeni blanketni propisi i konkretna norma blanketnog propisa koja se odnosi na djelo kojim se upotpunjuje zakonska odredba bili su nužni da bi činjenični dio dispozitiva optužnice odgovarao pravnom dijelu, tj. da bi se pravna kvalifikacija člana 195 KZBiH uopšte mogla primijeniti, odnosno bez toga nema navedenog krivičnog djela. Takođe tvrdi i da ne postoji radnja izvršenja jer nije navedeno da je vršio neovlašćeni međunarodni promet ili radi prodaje kupovao drogu, kao i da je potpuno jasno da nikakav promet preko granice nije ostvaren, kao ni kupovina radi prodaje. Prema njegovom mišljenju, i uslov za postojanje djela iz člana 250 stav 2 KZBiH je izvršenje osnovnog djela iz člana 195 stav 1 KZBiH. Kod nedostataka opisa radnje izvršenja, odnosno nepostojanja preciznog opisa djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, djela i nema, pa su drugostepeno i trećestepeno vijeće propustili primijeniti čl. 3 i 3a. KZBiH, ali i član 280 stav 1 i član 284 tačka a) ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, Sud BiH je u konkretnom slučaju prekršio princip nepristrasnosti i nezavisnosti suda, te princip vladavine prava jer se rukovodio održavanjem optužbe makar nepravilne i nezakonite radi ostvarenje osude. To je, prema njegovom mišljenju, postupak u odnosu na njega lišilo pravičnosti i rezultiralo je kršenjem načela ravnopravnosti i jednakosti.

51. Apelant je dalje istakao i da je u prvostepenom postupku i do okončanja dokaznog postupka pred drugostepenim sudom Sud BiH sudio po potvrđenoj optužnici koja u činjeničnom dijelu, kako navodi, nije sadržala bilo kakve blanketne propise. Na pretresu planiranom za završne riječi tužilac je izmijenio optužnicu na način da je u činjenični dio unio pravni dio, odnosno navedene pravne propise u pokušaju da upotpuni pogrešnu i nedovoljnu činjeničnu osnovu, a prema njegovom mišljenju, zakon ne dozvoljava izmjene na ovaj način. Takođe smatra da se opravdano postavlja i pitanje zašto bi se vršila izmjena kad je drugostepeni sud, u rješenju kojim je uvažio žalbu Tužilaštva BiH na prvostepenu presudu, zauzeo stav da je optužnica potpuna u činjeničnom smislu i da je ona pravilna i nema potrebe za njenu izmjenu.

52. Apelant tvrdi i da mu je uskraćeno pravo na odbranu jer nije bilo jasno od koje optužnice se brani, ali i zbog samostalnih intervencija koje je učinio Sud BiH i u činjeničnom ali i u pravnom dijelu izreke, pri tome ne navodeći u obrazloženju šta konkretno je u činjeničnom dijelu mijenjano niti navodeći razloge za utvrđenje saizvršilaštva iz člana 29 KZBiH. Drugostepeno vijeće je nedosljedno pristupalo ovom pitanju - ponekad se radilo o izmjeni optužnice, nekad o preciziranju činjeničnog opisa, nekad o dislociranju blanketnih propisa u dio u kome su konkretno opisane radnje, a nekad se radi o „dislociranju-premještanju blanketnih propisa iz jednog paragrafa u drugi“ dio optužnice – opis djela, pa nije jasno šta vrijedi. Apelant ističe da je osporavao i prigovarao izmjeni optužnice, te smatra da je pogrešan stav presude o pojmu krivične optužnice jer je ZKP jasno odredio u članu 227 šta optužnica treba da sadrži i prema tački c) istog člana pored ostalog „opis djela“ iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela.

53. Apelant ističe da u tačkama 1 i 2 izreke drugostepene presude u kojim se opisuje njegova djelatnost nema konkretizacije radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 195 stav 1 KZBiH, tj. da je neovlašćeno vršio međunarodni promet ili radi prodaje kupovao drogu. Nadalje, ističe da je utvrđeno da su optuženi počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 2 KZBiH, dakle kao pripadnici grupe za organizovani kriminal, a da je njihovo djelovanje istovremeno pravno kvalifikovano i kao saizvršilaštvo u skladu sa članom 29 KZBiH, pa da je protivrječno i nedopustivo dvostruko vrednovanje radnji optuženih. U vezi s tim ukazuje i da Tužilaštvo BiH optužnicom nije odredilo saizvršilačke radnje optuženih ni u činjeničnom ni u pravnom smislu, da ih nije dokazivalo odnosno nije dokazivalo ni postojanje unutrašnjeg elementa pripadnosti grupi za organizovani kriminal. U prilog ovim tvrdnjama ukazuje i da su M. T. i De. S. pravosnažno osuđeni u Njemačkoj i Hrvatskoj za samostalno djelovanje, što je u postupku nesporno utvrđeno, a da se u osuđujućoj presudi navode kao učesnici krivičnog djela koje je njemu i optuženim u ovom predmetu stavljeno na teret. Takođe ističe i da nije jasno kako su se u činjeničnom dijelu izreke osporene drugostepene presude našli S. P. i R. V. koji nisu počinioci predmetnog krivičnog djela, niti je protiv njih podignuta optužnica, odnosno ne vodi se ni neki drugi krivični postupak pa je nejasno na osnovu čega je utvrđena njihova uloga. Proizvoljnost u odlučivanju, prema njegovom mišljenju, ogleda se i u odluci o oduzimanju predmeta navodno upotrijebljenih za izvršenje krivičnog djela kod nedostatka u činjeničnoj osnovi da su oduzeti predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, odnosno u odluci o oduzimanju imovinske koristi, jer činjenični dio izreke ne sadrži potrebne navode o tome da li oduzeti novac predstavlja „rezultat izvršenja krivičnog djela“, a zbog čega je proizvoljno primijenjen član 74.

KZBiH.

54. Nadalje, apelant osporava i način na koji su cijenjeni dokazi u osporenoj drugostepenoj presudi. U vezi s tim ističe da je prihvaćen prigovor nezakonitosti posebnih istražnih radnji i da se na njima ne može zasnovati sudska odluka. Međutim, ipak se analizira i koristi za presudu šta su naredbe sadržale i šta iz njih proizlazi, šta je svjedokinja Di. S. saznala na osnovu nezakonito presretnutih razgovora, odnosno praćenih i snimanih telefona, navodeći i broj 066/776-993, pa iako navedeni telefon nije pronađen neosnovano povezuje optuženog V. I. s istim brojem i razgovorima, i to bez i jednog dokaza o tome.

55. Apelant tvrdi da ni iz jednog dokaza koji je proveden u toku postupka nije moguće zaključiti da je vršio nabavku droge (a što nije i zakonski opis radnje izvršenja), i takvog navoda nema u činjeničnom dijelu, ali ni kupovinu droge radi prodaje, kako zahtijeva zakonska odredba. Dalje ističe da nije prenosio preko bilo koje granice drogu, a pogotovo ne preko granice BiH. Boravak u inostranstvu, čak i da je u suprotnosti s pravnim poretkom i zakonima država u kojim je apelant boravio, stvar je njihovog pravnog sistema.

56. U opširnim navodima apelant tvrdi i da je Sud BiH pogrešno cijenio provedene dokaze – njegov iskaz iz istrage koji je korišćen na glavnom pretresu s obzirom na činjenicu da se branio ćutanjem, odnosno da njegovo pravo na odbranu preteže nad pravom da se ovaj dokaz provede, da je izjava iz istrage mogla biti korišćena samo da je ispitan na glavnom pretresu jer se u protivnom devalvira njegovo pravo iz člana 6 stav 3 Evropske konvencije. Takođe tvrdi i da izjava nije uzeta u skladu sa ZKPBiH. Prema njegovom mišljenju, pogrešno je i selektivno cijenjen i iskaz svjedoka Ž. R., kao i svjedoka M. T. i D. S., te svjedoka A. R. i Di. S., i vještaka D. K. Pri tom apelant posebno ističe da Tužilaštvo BiH nije izvelo niti jedan dokaz na okolnosti događaja u Njemačkoj i Austriji opisanih u tačkama 1 i 2 izreke, niti ima drugih dokaza uopšte o opisanim radnjama onako kako je to navedeno u ovim tačkama. U prilog navedenom apelant posebno ističe da su M. T. i D. S. negirali bilo koju povezanost i umiješanost optuženih u predmetno djelo, droga iz izreke osporene drugostepene presude ima jedino veze s njima, pa ostaje nelogično i nejasno kako sud utvrđuje šta se dešavalo u drugim i udaljenim stranim državama, iako ova dva svjedoka svjedoče suprotno od činjeničnog utvrđenja. Takođe ističe i da je svjedokinja Di. S. potvrdila da on nije donio drogu u BiH, da nije pronađen ni oduzet niti jedan gram droge, pa da nema ni potvrde da se radilo o drogi, kao i da nema prodaje i iznosa za koji je prodana. Stoga se, prema njegovom mišljenju, sud i nije mogao baviti računanjem vrijednosti droge i oduzimanjem novca odnosno novčane iznose smatrati rezultatom izvršenja krivičnog djela.

57. Apelant, dalje, tvrdi i da Sud BiH u konkretnom slučaju nije bio ni nadležan za postupanje. U prilog navedenom ukazao je na Konvenciju UN-a protiv nezakonitog prometa opojnim drogama i psihotropnih supstanci, princip teritorijalnog važenja krivičnog zakona, pravila o nadležnosti prema mjestu izvršenja krivičnog djela, te da su prema njegovom mišljenju, eventualno nadležni za postupanje bili sudovi Austrije, SR Njemačke i Hrvatske, njihovi istražni organi koji su jedino ovlašćeni za provođenje istrage, te njihova tužilaštva. Apelant je istakao da su M. T. i De. S. procesuirani od nadležnih organa u Njemačkoj i Hrvatskoj kao pojedinačni i samostalni izvršioci koji nisu povezani s njim i ostalim saoptuženim u ovom predmetu, kao i da on i ostali optuženi u ovom predmetu nisu bili predmet istrage ni optužnice ili navedenih presuda u bilo kom smislu. Prema njegovim tvrdnjama, drugostepeni i trećestepeni sud se uopšte nisu izjasnili o ovim važnim pravnim pitanjima.

b) Odgovor na apelaciju

58. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iznesenim u trećestepenoj presudi, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

59. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Osnovni pojmovi Član 1.

(…) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi činjenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela.

(21) Organizovana grupa je grupa ljudi formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela, i koja ne mora da ima formalno definisane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu.

(22) Grupa za organizovani kriminal je grupa od tri ili više lica, koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem činjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi.

(…) Oduzimanje predmeta Član 74.

(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela oduzeće se ako su svojina počinioca.

(…) Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(...)

Organizovani kriminal Član 250.

(...)

(2) Ko kao grupa za organizovani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(…)

60. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.

(...)

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 78.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (...)

(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, (...)

Član 227.

Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:

(...)

c) opis djela iz kog proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

d) zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbe krivičnog zakona, (…) Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (...)

(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan da iznese svoju odbranu ili odgovara na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu sa članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 275.

Izmjena optužbe Ako Tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela. Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 284.

Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe Presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe, Sud će izreći:

a) ako djelo za koje se optuženi optužuje nije zakonom propisano kao krivično djelo, (...)

VI.Dopustivost

61. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

62. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

63. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelantu je osporena presuda uručena 1. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

64. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

65. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo iz člana 7 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

66. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

67. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

(…)

68. U opširnim apelacionim navodima apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno jer mu je sudio nenadležni sud, da mu je prekršeno pravo na odbranu, da je povrijeđena pretpostavka nevinosti, da nije uživao garancije koje se tiču nezavisnog i nepristrasnog suda, da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku. Apelantova opširna argumentacija u prilog ovim tvrdnjama odnosi se na, kako navodi, nedostatke u optužnici koje je sud nastojao opravdati i prekoračenje optužnice, te postojanje krivičnog djela, način na koji su redovni sudovi cijenili provedene dokaze, te propust da se odgovori na njegove prigovore i žalbene navode koji je iznosio u toku postupka.

69. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekst: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).

70. Rukovodeći se navedenim stavovima te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi kako smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stava 1 Evropske konvencije.

71. U konkretnom slučaju apelant je u opširnim navodima osporio način na koji je redovni sud cijenio optužnicu Tužilaštva BiH i postojanje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Prema njegovom mišljenju, zbog toga su mu prekršena prava na nepristrasan i nezavisan sud, pravo na odbranu, jednakost stranaka u postupku i pretpostavku nevinosti.

72. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret; detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentovani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. „Detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59 i 60).

73. Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).

74. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, stavovi 49-52; Sipavičius protiv Litvanije, st. 30-33; Župnik protiv Ukrajine, st. 39-43; I. H. i ostali protiv Austrije, st. 36-38; Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).

75. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant prvostepenom presudom oslobođen od optužbi jer je, prema stavu prvostepenog suda, tužilac u optužnici u činjeničnom opisu krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 195 stav 1 KZBiH propustio da navede i blanketni propis koji se odnosi na neovlašćeni promet i opojnu drogu. Odlučujući po žalbi Tužilaštva BiH protiv ove presude, drugostepeni sud je zaključio da je optužnica u konkretnom slučaju sadržala činjenični opis djela (radnje koje se apelantu stavljaju na teret) te pravni opis djela (u kom su, pored ostalog navedeni i blanketni propisi) a koji se može vezati za činjenični opis i koji očigledno ne potpada pod zakonski naziv krivičnog djela. Imajući u vidu da je Sud BiH najprije cijenio član 227 ZKPBiH (sadržaj optužnice), te posebno tačku c) kojom je, pored ostalog određeno da optužnica sadrži opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, te tačku d) kojom je određeno da optužnica sadrži zakonski naziv krivičnog djela, naprijed navedeni stav ne ostavlja utisak proizvoljnost i pogrešne primjene prava kako apelant smatra. Pri tom, drugostepeni sud je u prilog ovom stavu, a ne kako apelant smatra prejudicirajući ishod postupka i kršeći pretpostavku nevinosti, istakao i da je prvostepeni sud na isti način tumačio optužnicu kada je prihvatio zaključene sporazume o priznanju krivnje u odnosu na dvoje optuženih u istom predmetu s identičnim supstratom optužnice kakav je i u slučaju apelanta i ostalih optuženih. Slijedom navedenog, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su zbog načina na koji je Sud BiH odlučio o žalbi Tužilaštva BiH na prvostepenu presudu na apelantovu štetu dovedene u pitanje garancije da mu sudi nezavisni i nepristrasni sud.

76. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant prije davanja izjave u toku istrage potvrdio da je tačno sve ono što se stavlja na teret njemu i ostalim optuženim. Apelant ne tvrdi da mu već u tom trenutku nije bilo pruženo dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu. Nadalje, apelant ne tvrdi da mu je bilo uskraćeno pravo da bude prisutan na ročištima za glavni pretres na kojima su prezentovani dokazi protiv njega pa da se i tako upozna kako sa činjeničnim tako i pravnim karakterom optužbi protiv njega. Na drugačiji zaključak ne upućuje ni činjenica da se apelant u toku krivičnog postupka branio ćutanjem, s obzirom na to da mu je u toku cijelog postupka bila obezbijeđena stručna pomoć advokata kao branioca. Činjenica da je tužilac precizirao optužnicu prije iznošenja završne riječi na način da je u činjenični opis djela unio i blanketne propise koji su već u vrijeme podizanja optužnice bili navedeni u njoj, ali u pravnom opisu, ne dovodi u pitanje pravo na jednakost stranaka u postupku i pravo na odbranu kako apelant tvrdi, s obzirom na to da je apelantu i ostalim optuženim nakon toga pružena prilika da se i u pogledu ovako precizirane optužnice izjasne, te da eventualno predlože nove dokaze. Pri tom, a takođe suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao detaljne i jasne razloge u kom dijelu je intervenisao u činjenični supstrat optužbe, ukazujući pri tom na provedene dokaze koji su bili osnova za ovu intervenciju, koja za rezultat nije imala prekoračenje optužbe. Najzad, apelant je imao i koristio priliku da izjavi žalbu trećestepenom sudu koji je apelantove tvrdnje u ovom dijelu detaljno razmotrio te ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su neosnovane.

77. Nadalje, apelant je u opširnim apelacionim navodima iznio i tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, pa slijedom toga da nedostaje radnja izvršenja koja mu se stavlja na teret, posebno jer je, kako navodi, u postupku nesporno utvrđeno da on nije prenio drogu, kao i da droga nije pronađena kod njega. Takođe ističe i da nije mogla biti korišćena njegova izjava iz istrage kao dokaz i da Sud BiH nije vodio računa o ravnoteži između njegovog prava na odbranu (da se brani ćutanjem) i da ovu izjavu koristi kao dokaz u postupku. Najzad, smatra i da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima jer je sud prihvatio dokaze koji su proistekli iz provođenja posebnih istražnih radnji, za koje je utvrđeno da su nezakonite, zbog čega i rezultati do kojih se došlo njihovim provođenjem i nisu prihvaćeni kao dokazi u postupku.

78. Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46., serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

79. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90)

80. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi naprijed citiranu, AP 661/04, op. cit., tačka 30).

81. Apelant tvrdi da je Sud BiH prihvatio i cijenio kao dokaz iskaz svjedokinje Di. S., inspektora MUPRS, u kom je ona iznijela i saznanja koja su proistekla iz provođenja posebnih istražnih radnji za koje je utvrđeno da su nezakonite, kao i da se sud pozivao na pojedine od naredbi o njihovom provođenju. Međutim, suprotno apelantovim tvrdnjama, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je sud ukazao na postojanje naredbi, kao i na njihov sadržaj, u prilog zaključku da se dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji ne mogu prihvatiti kao zakoniti dokazi a ne u vezi s ocjenom postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Kada je u pitanju iskaz svjedokinje Di. S., Ustavni sud zapaža da je u osporenoj drugostepenoj presudi samo navedeno da je ona pojasnila kako se došlo do saznanja da je optuženi Z. T. prenio neutvrđenu količinu kokaina u BiH, odnosno ne navodi se da su ova saznanja proistekla iz provođenja posebnih istražnih radnji. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da Sud BiH nije vodio računa o ravnoteži između njegovog prava da se brani ćutanjem i da se koristi kao dokaz njegov iskaz iz istrage, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim tvrdnju da ovaj iskaz nije uzet uz proceduralne garancije kako je i zaključio Sud BiH (pored ostalog, da je dat u prisustvu apelantovog branioca, te da je apelant tom prilikom upozoren da se ovaj iskaz može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu). Takođe, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da nedostaje radnja izvršenja zbog pogrešne ocjene dokaza, o kom navodu su dati jasni i dovoljni razlozi u obrazloženju trećestepene presude. Najzad, zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti Sud BiH je zasnovao cijeneći uz njegov iskaz i iskaze drugih saslušanih svjedoka, na osnovu kojih je i izveo zaključak da je apelant u dva navrata putovao u inostranstvo radi nabavke droge, da je optuženi Z. T. i uspio da prenese neutvrđenu količinu droge radi čije nabavke je apelant i putovao u inostranstvo, zbog čega samo činjenica da apelant nije i prenio drogu u BiH, odnosno da ona nije pronađena kod njega nisu od značaja za postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.

82. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama dati iscrpni razlozi i obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe KZBiH i Zakona o Sudu BiH na kojim je zasnovana nadležnost u konkretnom predmetu. Takođe, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da je od apelanta oduzet označeni broj novčanica u različitim apoenima i valuti na osnovu člana 74 stav 1 KZBiH kao predmeti nastali izvršenjem krivičnog djela. Ustavni sud ne smatra da je zaključak redovnog suda u ovom dijelu proizvoljan s obzirom na to da su svi svjedoci potvrdili da je jedan gram kokaina koštao 100 KM, a da oduzeti novac odgovara tržišnoj vrijednosti opojne droge koja je dovezena u BiH. Naime, na osnovu provedenih dokaza, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, iako je riječ o tačno neutvrđenoj količini droge prenesene u BiH, iz apelantove izjave iz istrage utvrđeno je da su D. S. i optuženi Z. T. podijelili 450 grama kokaina koji je trebalo prenijeti u BiH. Nadalje, dio opojne droge koji je pronađen kod D. S., prema pravosnažnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu kojom je D. S. osuđen, iznosio je 337,10 grama. Najzad, prema apelantovoj izjavi iz istrage, optuženi Z. T. uspio je prenijeti u BiH neutvrđeni dio droge koji je on nosio i ona je prodavana u uličnoj prodaji u BiH. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, kao što apelant i tvrdi, da apelantu i ostalim optuženim nije stavljano na teret saučesništvo i da u vezi s tim nisu ni provođeni dokazi. Međutim, iako su izrekom osporene drugostepene presude apelant i ostali optuženi proglašeni krivim i za saučesništvo, ova okolnost, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, nije bila od značaja i nije cijenjena pri utvrđivanju postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, odnosno nije na bilo koji način od značaja za procjenu pravičnosti krivičnog postupka protiv apelanta.

83. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

84. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

85. Apelant tvrdi i da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana 7 Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona) te iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo na žalbu u krivičnim stvarima). Međutim, u sadržaju same apelacije apelant ničim ne potkrepljuje ove navode, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na povredu navedenih prava. Stoga, Ustavni sud bez daljnje konkretizacije ovih navoda, a imajući u vidu sadržaj osporenih presuda koji sam po sebi ni na koji način ne upućuje na navedenu povredu, smatra da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje ovih navoda. VIII.Zaključak

86. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

87. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

88. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3784/16 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio