Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4825/16 (V. K.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 104
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 10
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4825/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4825/16, rješavajući apelaciju Velage Karajka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačke c) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Velage Karajka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu broj 04 0 U 006700 15 Uvp.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Velagi Karajku u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Velage Karajka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17. novembra 2016. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Velage Karajka podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 124751 15 I.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velage Karajka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velage Karajka podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 124751 16 Gž 2 od 3. februara 2017. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Velaga Karajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17. novembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 006700 14 U od 17. juna 2015. godine, kao i zbog prekomjerne dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 I 124751 15 I. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4825/16.
2. Apelant je 25. maja 2017. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je kao osporene odluke označio Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 I 124751 16 Gž 2 od 3. februara 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine i Rješenje Općinskog suda broj 43 0 I 124751 15 I od 9. septembra 2016. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2072/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 19. jula 2017. godine, od Općinskog suda 20. jula 2017. godine, a od Federalnog zavoda za PIO Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Kantonalne administrativne službe Zenica ( u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) 20. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4825/16.
4. Također, na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 19. jula 2017. godine, od Vrhovnog suda, Federalnog zavoda i Kantonalne službe 20. jula 2017. godine, a od Općinskog suda 29. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 2072/17.
5. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su u periodu od 21. juna do 3. jula 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 4825/16, Federalni zavod 8. oktobra 2018. godine, a Kantonalna služba 19. oktobra 2018. godine.
6. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalni zavod su u periodu od 21. juna do 9. novembra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 2072/17. Kantonalna služba i Općinski sud u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju AP 2072/17.
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i da se odnose na istu činjeničnu i pravnu situaciju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4825/16.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
A.Upravni postupak i upravni spor povodom apelantovog zahtjeva od 15. januara 2010. godine A.1. Uvodne napomene
9. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant 15. januara 2010. godine podnio zahtjev za donošenje konačnog rješenja i promjenu odnosno utvrđivanje penzije u visini od 85% od penzijskog osnova zbog navršenih 60 godina života.
10. Dalje, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je, nakon što su organi uprave u više navrata donosili odluke u konkretnom predmetu, koje su poništavane odlukama drugostepenog organa uprave odnosno Kantonalnog suda i predmet u više navrata vraćan prvostepenom organu uprave na ponovni postupak, Kantonalna služba donijela Rješenje broj MB 1267530034 od 11. marta 2014. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje konačnog rješenja i promjenu odnosno određivanje penzije u visini od 85% od penzijskog osnova zbog navršenih 60 godina života.
11. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koju je Federalni zavod odbio kao neosnovanu Rješenjem broj FZ 3/2-1267530034 od 4. juna 2014. godine.
12. Apelant je 21. augusta 2014. godine podnio tužbu protiv rješenja Federalnog zavoda.
13. Također, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja predmetnog postupka, koja je zavedena pod brojem AP 3492/14. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3492/14 od 17. marta 2015. godine usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju, koji se u vrijeme donošenja te odluke nalazio na rješavanju u Kantonalnom sudu u predmetu broj 04 0 U 006700 14 U, te naložio Kantonalnom sudu da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ 3/2-1267530034 od 4. juna 2014. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
A.2. Tok postupka nakon podnošenja apelacije broj AP 4825/16
14. Nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi, nakon održane javne rasprave donio Presudu broj 04 0 U 006700 14 U od 17. juna 2015. godine. Predmetnom presudom (stav 1. izreke presude) tužba je djelimično uvažena, te su poništeni Rješenje Federalnog zavoda broj FZ 3/2-1267530034 od 4. juna 2014. godine i Rješenje Kantonalne službe broj MB 1267530034 od 11. marta 2014. godine, pa je utvrđeno (stav 2. izreke presude) da je iznos apelantove penzije na dan 25. maj 2006. godine kada je navršio 60 godina života 1.185,71 KM kao 85% penzijskog osnova. Predmetnom presudom (stav 3. izreke presude) Federalni zavod je obavezan da apelantu isplati razliku neisplaćenih penzija od 15. januara 2010. godine kao dana podnošenja zahtjeva i šest mjeseci unazad u iznosu od 12.030,35 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, te da ubuduće vrši isplatu u skladu s utvrđenjem visine penzije kao 85% od penzijskog osnova iz stava II izreke te presude. Predmetnom presudom (stav 4. izreke presude) odbijen je apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose razlike penzije od datuma dospijeća svake pojedinačno isplaćene penzije. Također, predmetnom presudom (stav 5. izreke presude) odbijen je apelantov zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih penzija preko iznosa dosuđenog u stavu III izreke do visine postavljenog iznosa od 20.852,66 KM kao obračunate razlike neisplaćenih penzija primjenom isplatnih koeficijenata.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatirao da je vještačenjem koje je obavio vještak finansijske struke utvrđena odlučna činjenica da apelantu nije izvršeno utvrđenje penzije u visini od 85% od penzijskog osnova ni 21. januara 2001. godine niti 25. maja 2006. godine kada je navršio 60 godina života, odnosno da nije prestalo umanjenje penzije za 2,5% u skladu sa članom 16. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87 i 20/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 1/94; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), što je razlog za poništenje osporenog rješenja i rješenja prvostepenog organa, te za utvrđivanje visine apelantove penzije kao 85% od penzijskog osnova na dan kada je navršio 60 godina života (st. 1. i 2. izreke presude).
16. Dalje, Kantonalni sud je konstatirao da je vještak, u skladu sa apelantovim zahtjevom, izračunao razliku neisplaćenih penzija od dana podnošenja zahtjeva do vještačenja, kao i šest mjeseci unazad, budući da je apelant zahtjev u tom dijelu postavio na osnovu odredbe člana 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Ocijenivši da je visina razlike neisplaćenih penzija na nedvojben način utvrđena vještačenjem koje je obavio vještak finansijske struke, Kantonalni sud je odlučio kao u stavu 3. izreke presude.
17. Zatim, Kantonalni sud je istakao da je odbijajuću odluku o kamati iz stava 4. izreke presude donio jer se u ovom dijelu nije moglo udovoljiti zahtjevu tužbe budući da nije postavljen na precizan način.
18. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je odbio apelantov zahtjev u dijelu u kojem je traženo da se isplati razlika neisplaćene penzije obračunate po isplatnim koeficijentima za period obuhvaćen tužbom jer se radi o činjenici koja je iznesena tek u nastavku javne rasprave, pri čemu apelant nije na bilo koji način dokazao da bez svoje krivnje nije mogao ovu činjenicu iznijeti u ranijem toku postupka i da nije mogao ranije predložiti da se vještačenje kao dokaz izvede u skladu s ovom istaknutom činjenicom. Shodno tome, ocijenjeno je da je apelantov zahtjev u tom dijelu, što znači u visini koja je prikazana u dopuni nalaza vještaka, valjalo odbiti, pa je odlučeno kao u stavu 5. izreke presude.
19. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 04 0 U 006700 14 U od 3. jula 2015. godine kojim je ispravljena presuda Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine tako što „se u izreci presude drugom trećeg stava broj =12.030,35 KM zamjenjuje brojem =12.211,49 KM“.
20. Također, Kantonalni sud je donio dopunsko rješenje broj 04 0 U 006700 14 U od 24. jula 2015. godine kojim je određeno da je Federalni zavod dužan apelantu na ime troškova postupka naknaditi iznos od 300,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
21. Apelant je 16. jula 2015. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, dok je tuženi 20. augusta 2015. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, te rješenjâ istog suda od 3. i 24. jula 2015. godine.
22. Odlučujući o tim zahtjevima, Vrhovni sud je donio Presudu broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17. novembra 2016. godine. Predmetnom presudom djelimično je uvažen apelantov zahtjev i presuda Kantonalnog suda od 17. jula 2015. godine je ukinuta u dijelu kojim su osporeni st. 3. (dio kojim je određen iznos isplata na ime razlike penzija) i 5. izreke presude (dio kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih penzija preko dosuđenog iznosa), te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno rješavanje, dok je apelantov zahtjev odbijen u dijelu kojim je osporen stav 4. izreke presude (odluka o kamatama), pa je presuda ostala na snazi u tom dijelu, kao i u ostalom dijelu (st. 1. i 2). Predmetnom presudom je odbačen kao neblagovremen zahtjev Federalnog zavoda u dijelu u kojem se odnosio na presudu Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine i rješenje Kantonalnog suda od 3. jula 2015. godine, dok je taj zahtjev, u dijelu koji se odnosi na dopunsko rješenje Kantonalnog suda od 24. jula 2015. godine, odbijen kao neosnovan.
23. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, konstatirao da je apelant presudu Kantonalnog suda podnesenim zahtjevom osporio samo u dijelu koji se odnosi na st. 3, 4. i 5. izreke te presude, pa je zakonitost te presude ocijenio samo u tom dijelu.
24. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je stavom 3. prvostepene presude utvrđena obaveza Federalnog zavoda da apelantu isplati razliku neisplaćenih penzija od 15. januara 2010. godine kao dana podnošenja zahtjeva i šest mjeseci unazad u iznosu od 12.030,35 KM, a da iz obrazloženja te presude proizlazi da se u vezi s tim Kantonalni sud pozvao na varijantu II nalaza vještaka finansijske struke. Vrhovni sud je konstatirao da je Kantonalni sud nakon toga, rješavajući povodom apelantovog podneska od 30. juna 2015. godine, donio rješenje od 3. jula 2015. godine kojim je izvršio ispravku navedene presude u stavu 3. izreke tako da je umjesto iznosa od 12.030,35 KM naveden iznos od 12.211,49 KM, a da je u obrazloženju navedenog rješenja ukazao da je omaškom otkucan iznos od 12.030,35 KM, a da nije dodat iznos od 1.135,86 KM za šest mjeseci unazad, koji je utvrđen varijantom II nalaza vještaka, koju taj sud nije prihvatio. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju nije radilo o takvoj pogrešci koja se mogla ispraviti rješenjem. Također, ukazao je da je u obrazloženju presude Kantonalnog suda navedeno da je prihvaćena varijanta II nalaza vještaka, dok je u obrazloženju rješenja o ispravci koja se odnosi na navedeni iznos navedeno da nije prihvaćena varijanta II nalaza vještaka, pa je obrazloženje prvostepene presude kontradiktorno i da prvostepena presuda u tom dijelu ima takve nedostatke zbog kojih nije mogao da ispita zakonitost presude u tom dijelu.
25. Vrhovni sud je ukazao da se neisplaćena penzija treba utvrditi kao iznos koji se isplaćuje apelantu na osnovu rješenja kojim je utvrđena njegova penzija, uz sve obračunate korekcije koje mu po zakonu pripadaju, te da je stoga nejasno zašto je u postupku pred prvostepenim sudom vještak finansijske struke vršio obračun neisplaćenih penzija u nekoliko varijanti. Shodno tome, Vrhovni sud je ukinuo osporenu presudu i u dijelu koji se odnosi na stav 5. prvostepene presude.
26. U vezi sa stavom 4. izreke prvostepene presude kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose razlike penzije od datuma dospijeća svake pojedinačno isplaćene penzije, Vrhovni sud je zaključio da je odluka Kantonalnog suda da odbije ovaj apelantov zahtjev pravilna i zakonita, ali ne iz razloga koje je naveo taj sud. Naime, ocijenivši da pravni odnos između apelanta i Federalnog zavoda nije obligacionopravni odnos, s obzirom na to da su učesnici u obligacionom odnosu ravnopravni, Vrhovni sud je zaključio da su prava i obaveze apelanta i Federalnog zavoda određeni isključivo odredbama propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju. Konstatirajući da tim propisima, odnosno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije predviđena isplata zakonskih zateznih kamata na iznose dospjelih, a neisplaćenih penzija, Vrhovni sud je zaključio da apelant iz tog razloga ne može ni ostvariti pravo na njih, te da je stoga potrebno odbiti taj zahtjev.
27. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Presudu broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine, kojom je djelimično uvažio apelantovu tužbu, poništio Rješenje Federalnog zavoda broj FZ 3/2-1267530034 od 4. juna 2014. godine i Rješenje Kantonalne službe broj MB 1267530034 od 11. marta 2014. godine (stav 1. izreke), te je obavezao Federalni zavod da apelantu isplati razliku neisplaćenih penzija od 15. januara 2010. godine kao dana podnošenja zahtjeva i šest mjeseci unazad u iznosu od 13.166,62 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav 2. izreke), kao i da ubuduće vrši isplatu u skladu s utvrđenjem visine penzije kao 85% od penzijskog osnova iz stava 2. izreke te presude (stav 3. izreke presude), dok je odbio apelantov zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih penzija preko iznosa dosuđenog u stavu 2. izreke do visine postavljenog iznosa od 20.852,66 KM kao obračunate razlike neisplaćenih penzija primjenom isplatnih koeficijenata (stav 4. izreke). Predmetnom presudom je određeno da ta presuda zajedno s dijelom presude Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine u st. 1, 2. i 4. u svemu zamjenjuje poništene upravne akte.
28. Apelant je 28. aprila 2017. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je i Federalni zavod podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude. Također proizlazi da je postupak povodom ovih zahtjeva još u toku.
29. Postupajući u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 14 U od 17. juna 2015. godine u vezi s Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17. novembra 2016. godine, Kantonalna služba donijela je privremeno rješenje broj FZ7/2/1-35-1-284956-2/16 od 6. decembra 2016. godine, kojim je apelantu, u činu pukovnika Armije BiH, priznato pravo na isplatu starosne penzije u iznosu od 1.185,71 KM mjesečno, počevši od 1. decembra 2016. godine. Predmetnim rješenjem je također određeno da će se o datumu od kojeg apelantu pripada isplata svih razlika neisplaćenih penzija odlučiti posebnim rješenjem Kantonalne službe, nakon što Kantonalni sud donese odgovarajuću presudu u skladu s presudom Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine.
B. Izvršni postupak
30. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant u međuvremenu, odnosno 20. augusta 2015. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje tražeći da sud donese rješenje o izvršenju pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 14 U od 17. juna 2015. godine, rješenja (o ispravci te presude) od 3. jula 2015. godine i dopunskog rješenja od 24. jula 2015. godine radi naplate apelantovog novčanog potraživanja, kao i troškova izvršnog postupka, i to pljenidbom novčanih sredstava na žiroračunu izvršnika i prijenosom na apelantov žiroračun.
31. Općinski sud je Zaključkom broj 43 0 I 124751 15 I od 26. novembra 2015. godine naložio apelantu da u roku od osam dana od dana prijema tog zaključka dostavi, u skladu sa članom 35. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), između ostalog, izvršnu ispravu u originalu ili ovjerenom prijepisu na kojoj je potvrda izvršnosti.
32. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 43 0 I 124751 15 I od 8. marta 2016. godine kojim je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje, uz obrazloženje da je apelant 8. decembra 2015. godine dostavio podnesak tom sudu s preciziranim navodima, ali da „nije dostavio klauzulu izvršnosti“, odnosno da nije postupio po zaključku suda.
33. Apelant je 17. marta 2016. godine podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda.
34. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 I 124751 16 Gž od 11. aprila 2016. godine uvažio apelantovu žalbu podnesenu protiv Rješenja Općinskog suda broj 43 0 I 124751 15 I od 8. marta 2016. godine, te ukinuo to rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
35. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja zaključio da je propuštanje prvostepenog suda da pravilno ocijeni sadržaj apelantovog podneska od 8. decembra 2015. godine i uz njega priloženih isprava imalo za posljedicu pogrešan zaključak da apelant nije postupio po nalogu suda. Kantonalni sud je ukazao da je u procesnoj situaciji u kojoj se apelant obratio zahtjevom za izdavanje klauzule o izvršnosti organu koji je i odlučivao o njegovom potraživanju, ali nije mogao isposlovati da ta isprava bude predata sudu s potvrdom izvršnosti, što je svojim podneskom i ispravama dokazao, prvostepeni sud bio u obavezi da primijeni odredbu člana 134. stav 3. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. i članom 35. st. 1. i 2. ZIP-a, što, na apelantovu štetu, nije učinio.
36. U ponovnom postupku Općinski sud je 25. maja 2016. godine zaprimio dopis Kantonalnog suda kojim ga je taj sud obavijestio da nije u mogućnosti dostaviti predmetnu presudu Kantonalnog suda s klauzulom izvršnosti jer se spis od 28. juna 2015. godine nalazi kod Vrhovnog suda na rješavanju po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke.
37. Apelant je 16. juna 2016. godine dostavio Općinskom sudu dopis kojim je urgirao rješavanje u konkretnom predmetu.
38. Općinski sud je 17. juna 2016. godine poslao dopis predsjedniku Kantonalnog suda zatraživši dostavu primjerka predmetne presude Kantonalnog suda s klauzulom izvršnosti.
39. Kantonalni sud je dopisom od 23. juna 2016. godine obavijestio Općinski sud da na osnovu podataka u CMS-u nije u mogućnosti utvrditi tačan datum izvršnosti presude, a da je kompletan spis predmeta upućen Vrhovnom sudu na nadležni postupak, pa je radi utvrđivanja tačnog datuma izvršnosti predmetne presude zatražio kopiju povratnice i dostavnice o uručenju te presude, nakon čijeg će dostavljanja postupiti po zahtjevu Općinskog suda.
40. Apelant je ponovo 5. septembra 2016. godine dostavio dopis Općinskom sudu kojim je urgirao donošenje odluke u konkretnom predmetu.
41. Kantonalni sud je dopisom od 8. septembra 2016. godine obavijestio Općinski sud da je predmetna presuda Kantonalnog suda postala pravosnažna sa danom 17. juni 2015. godine, a izvršna sa danom 17. juli 2015. godine, te je dostavio primjerak te presude s klauzulom pravosnažnosti i izvršnosti.
42. Dalje, Kantonalni sud je dopisom od 9. septembra 2016. godine obavijestio Općinski sud da je rješenje Kantonalnog suda od 3. jula 2015. godine postalo izvršno sa danom 5. august 2015. godine, a dopunsko rješenje od 24. jula 2015. godine je postalo izvršno sa danom 28. august 2015. godine, te je dostavio primjerak tih rješenja s klauzulom pravosnažnosti i izvršnosti.
43. Općinski sud je donio Rješenje broj 43 0 I 124751 15 I od 9. septembra 2016. godine kojim je dopustio predloženo izvršenje.
44. Nakon toga, Općinski sud je istog dana, dakle 9. septembra 2016. godine, dostavio rješenje o izvršenju na provođenje Raiffeisen banci d.d. BiH, koja je dopisom (nepoznatog datuma) obavijestila taj sud da navedeno rješenje ne može izvršiti jer je račun s kojeg je određeno da se izvrši pljenidba sredstava izvršenika zapravo račun za prikupljanje javnih prihoda s kojeg se ne izvršavaju rješenja radi prinudne naplate, te je ukazala da je navedeno rješenje proslijedila UniCredit banci d.d. Mostar kao narednoj banci izvršenika.
45. Apelant je dopisom od 23. septembra 2016. godine dostavio Općinskom sudu brojeve računa izvršenika kod UniCredit banke d.d. Mostar i Intesa Sanpaolo banke d.d. Sarajevo.
46. Federalni zavod je 22. septembra 2016. godine podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju od 9. septembra 2016. godine, a apelant je 29. septembra 2016. godine dostavio odgovor na prigovor.
47. Apelant je u više navrata podnescima dostavljenim Općinskom sudu urgirao donošenje odluke o prigovoru.
48. Iz dostavljene dokumentacije (odgovora Općinskog suda na apelaciju broj AP 4825/16) proizlazi da su UniCredit banka d.d. Mostar i Intesa Sanpaolo banka d.d. Sarajevo dopisima od 31. oktobra 2016. godine i 4. novembra 2016. godine dostavile obavijest Općinskom sudu „da postoje smetnje za provođenje predmetnog rješenja o izvršenju“, koju obavijest je apelant zaprimio 10. novembra 2016. godine.
49. Općinski sud je Rješenjem broj 43 0 I 124751 15 I od 11. novembra 2016. godine odbio prigovor izvršenika (Federalnog zavoda) kao neosnovan.
50. Izvršenik je 22. novembra 2016. godine izjavio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 11. novembra 2016. godine, a apelant je 1. decembra 2016. godine dostavio odgovor na žalbu.
51. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je 2. decembra 2016. godine spis predmeta dostavljen Kantonalnom sudu radi donošenja odluke po žalbi.
52. Iz dostavljene dokumentacije (odgovora na apelaciju broj AP 4825/16 koji je dostavio Općinski sud) proizlazi da je izvršenik (Federalni zavod) podneskom od 15. decembra 2016. godine obavijestio Općinski sud da je Vrhovni sud ukinuo presudu Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine u st. 3. i 5. i da je u tom dijelu predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje, koji podnesak je istog datuma proslijeđen Kantonalnom sudu. Također, proizlazi da je Općinski sud dopisom od istog datuma obavijestio UniCredit banku d.d. Mostar i Intesa Sanpaolo banku d.d. Sarajevo da odmah zastanu s provođenjem predmetnog rješenja o izvršenju do konačne odluke suda.
53. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 0 I 124751 16 Gž 2 od 3. februara 2017. godine kojim je žalba Federalnog zavoda uvažena i Rješenje o izvršenju broj 43 0 I 124751 15 I od 9. septembra 2016. godine djelimično obustavljeno „u dijelu potraživanja zakonske zatezne kamate na iznos razlike penzija od 12.211,49 KM, počev od 17. 07. 2015. godine, pa do isplate, kao i u dijelu potraživanja zakonske zatezne kamate na iznos razlike penzija (1.185,71 KM – 996,40 KM) odnosno na iznos mjesečno 198,31 KM sa isplatnim koeficijentom 1,816 počev od 01. 06. 2015. godine pa do 01. 01. 2016 godine“, i ukinute su provedene radnje.
54. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da to što stanje spisa u momentu donošenja tog rješenja ukazuje da je izvršna isprava – predmetna presuda Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine ukinuta u st. 3. i 5. izreke presude, samo po sebi ne daje osnova da Kantonalni sud rješava žalbu imajući u vidu presudu Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine, da žalbu treba rješavati u odnosu na činjenično stanje spisa predmeta u momentu donošenja osporenog rješenja. Konstatirajući da u momentu donošenja osporenog rješenja navedena presuda Kantonalnog suda nije bila ukinuta, odnosno bila je pravosnažna i pravno valjana izvršna isprava, na osnovu koje je, između ostalih izvršnih isprava, doneseno rješenje o izvršenju u konkretnoj pravnoj stvari, a koje je izvršenik (Federalni zavod) osporavao samo iz razloga što je tada pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio prigovor izvršenika, izvodeći pravilan zaključak da ulaganje pravnog lijeka ne predstavlja smetnju za provođenje izvršenja. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da kod činjenice da izvršna isprava na osnovu koje je apelant podnio prijedlog za izvršenje, odnosno Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 14 U od 17. juna 2015. godine i rješenje (o ispravci te presude) od 3. jula 2015. godine ne sadrže osnov za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos razlike penzija od 12.211,49 KM, počevši od 17. jula 2015. godine pa do isplate, kao i potraživanja zakonske zatezne kamate na iznos razlike penzija (1.185,71 KM – 996,40 KM) s isplatnim koeficijentom 1,816, počevši od 1. juna 2015. godine pa do 1. januara 2016. godine jer to potraživanje nije utvrđeno izvršnim ispravama.
IV.Apelacija a.1.) Navodi iz apelacije broj AP 4825/16
55. Apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također navodi povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant, prije svega, ukazuje da su osporene odluke kojima su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose razlike penzije od datuma dospijeća svake pojedinačno isplaćene penzije (stav 4. izreke presude Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine) rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, poziva se na odredbe člana 132. stav 1, kako navodi, novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a „koji je usvojen 13. decembra 2016. godine, ali još nije objavljen“. Smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebao postupiti u skladu s odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima i „člana 106. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju“ i obavezati Federalni zavod da mu na ime razlike neisplaćene penzije plati iznos od 20.852,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos počevši od prvog u narednom mjesecu pa do isplate, jer između apelanta i Federalnog zavoda postoji „posebna zakonska obligacija“. Apelant smatra da je Fond PIO trebao po službenoj dužnosti od 25. maja 2006. godine početi isplatu penzije bez umanjenja, ali da to nije učinio. Apelant ukazuje da je pokrenuo postupak izvršenja presude Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine, rješenja od 3. jula 2015. godine i dopunske presude od 24. jula 2015. godine, a koji još nije okončan. Pri tome opisuje hronologiju postupanja u tom postupku. Smatra da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da dužina predmetnih postupaka ne ispunjava standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije jer zbog stalnog ponavljanja postupka, nedjelotvornog i neefikasnog postupanja nije mogao doći do konačne odluke u svom predmetu, iako se radi o penzijskom sporu, za koji je predviđena posebna revnost. Predlaže da mu se zbog kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije dosudi naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM, kao i da mu se dosudi naknada troškova postupka u određenom iznosu. Apelant tvrdi da je usklađivanje penzija izvršeno za „penzionere vodećih nacionalnih stranaka“, pa da je na taj način, kao i „zbog omalovažavanja od strane zaposlenih u FZPIO/MIO – KAS-a Zenica, npr. prije ćeš umrijeti već što ćemo ti isplatiti ovo, ništa nam ne znači ta tvoja presuda, samo se ti žali, došlo do povrede njegovog prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 9. Međunarodnog pakta. Također, apelant traži da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog povrede i ovih naprijed navedenih prava u određenom iznosu.
a.2.) Navodi iz apelacije broj AP 2072/17
56. Apelant u predmetnoj apelaciji ukazuje na povredu istih prava na koja se pozvao i u apelaciji AP 4825/16, pri čemu posebno ne obrazlaže u čemu vidi povrede tih prava, izuzev što navodi da „od decembra 2016. godine FZPIO/MIO isplaćuje osnovnu penziju u iznosu od 1.185,71 KM sa isplatnim koeficijentom 1,816, a Kantonalni sud odbija takvu isplatu za period od 15. 01. 2010. godine i šest (mjeseci) unazad sve do novembra 2016. godine.“ U predmetnoj apelaciji apelant obavještava Ustavni sud o promjenama u činjeničnom stanju koje su se desile nakon podnošenja apelacije broj AP 4825/16. U vezi s tim, uz apelaciju je dostavio određenu dokumentaciju. b.1.) Odgovori na apelaciju broj AP 4825/16
57. Vrhovni sud smatra da je osporena presuda tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
58. Kantonalni sud navodi da je donio Presudu broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine kojom je u cijelosti postupio po uputama iz presude Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine, te da smatra da navedenom presudom nije povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji. Također, ukazao je da je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, po kojem je još u toku postupak pred Vrhovnim sudom.
59. Općinski sud je opisao hronologiju postupka u izvršnom predmetu broj 43 0 I 124751 15 I . U vezi s tim, Općinski sud, između ostalog, navodi da je podneskom od 8. marta 2017. godine apelant obavijestio da je izvršenik izvršio uplatu troškova postupka u iznosu od 300,00 KM bez kamate, s prijedlogom da se postupak nastavi, koji podnesak je dostavljen izvršeniku 23. marta 2017. godine na izjašnjenje, a izvršenik je podneskom od 28. marta 2017. godine predložio da se zastane s izvršnim postupkom do okončanja upravnog spora pred Kantonalnim sudom. Općinski sud smatra da je u okviru konkretnog izvršnog postupka postupao u zakonom propisanim rokovima, bez odugovlačenja postupka i postupajući po svakom podnesku apelanta i izvršenika, na način kako je to opisano u odgovoru na apelaciju. Također, Općinski sud ističe da se u više navrata obraćao Kantonalnom sudu zahtjevom za dostavu klauzule izvršnosti i da je rješenje o izvršenju donio čim su se stekli procesni uvjeti za donošenje tog rješenja, kao i da je navedeno rješenje proslijedio bankama na provođenje. Pored toga, ukazao je da navedeni izvršni postupak nije okončan s obzirom na činjenicu da je izvršna isprava djelimično ukinuta odlukom Vrhovnog suda, a izvršenik je sam djelimično izvršio isplatu iznosa od 300,00 KM koji se odnosi na troškove upravnog spora. Shodno tome, Općinski sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana u dijelu koji se odnosi na izvršni postupak.
60. Federalni zavod smatra da je apelacija neosnovana, da svojim ponašanjem nije nanio štetu apelantu i povrijedio apelantova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Između ostalog, navodi hronologiju postupanja u predmetnom upravnom postupku i upravnom sporu, ističući da je, postupajući u izvršenju presude Kantonalnog suda od 29. marta 2017. godine, postupio bez odlaganja i isplatio apelantu iznos dosuđen tom presudom, te da isplatu penzije redovno vrši u iznosu utvrđenom tom presudom. Također ističe da je postupak povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje te presude još uvijek u toku. Tvrdi da je apelant osporenim odlukama za sebe ishodio više prava nego što mu po zakonu pripada.
61. Kantonalna služba navodi da je u cijelosti saglasna s odgovorom na apelaciju koji je dao Federalni zavod.
b.2.) Odgovori na apelaciju broj AP 2072/17
62. Vrhovni sud navodi da postupak po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine još uvijek nije okončan pred tim sudom, s obzirom na to da se postupa po predmetima iz 2013/2014. godine u kojima su podneseni zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka, a obaveza je suda da postupa hronološki.
63. Kantonalni sud navodi da je Rješenje tog suda broj 43 0 I 124751 16 Gž 2 od 3. februara 2017. godine zasnovano na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava i da tim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana međunarodnim aktima i propisima BiH. Također, navodi da ni Presudom tog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine nije povrijedio apelantova prava navedena u apelaciji. Pored toga, ukazuje da je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda, po kojem je još u toku postupak pred Vrhovnim sudom.
64. Federalni zavod, između ostalog, navodi da nije okončan postupak po zahtjevima za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine, a koje su podnijeli i apelant i Federalni zavod. Federalni zavod smatra da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih penzija. Pri tome, Federalni zavod ističe da je u izvršenju Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine apelantu uz redovnu isplatu penzije za maj i juni 2017. godine izvršena isplata dvije od tri obročne isplate dosuđenog iznosa razlika penzija od 13.166,62 KM, na koji način isplate je apelant pristao, s tim da „će mu u julu 2017. godine“ u cijelosti biti isplaćen preostali dio za naplatu. Kao dokaz za navedeno, Federalni zavod je uz odgovor na apelaciju dostavio uvjerenje Federalnog zavoda – Kantonalne administrativne službe Sarajevo precizirani broj od 30. juna 2017. godine. Federalni zavod predlaže da se apelacija odbaci kao preuranjena.
V.Relevantni propisi
65. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
66. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
67. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantna odredba glasi:
Član 10.
[…] Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
68. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – OUS, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 63. st. 3. i 4.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražitelja izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
69. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
[…]
70. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87 i 20/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 1/94; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) u relevantnom dijelu glasi:
Član 106.
Podaci o utvrđenom stažu osiguranja, ličnom dohotku i posebnim dodacima, odnosno ličnom dohotku prema propisima o raspoređivanju dohotka i čistog dohotka registruju se u matičnoj evidenciji.
71. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 – OUS, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 106.
Penzija i naknada plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem radnom mjestu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju i za vrijeme prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije, određuju se u mjesečnom iznosu i dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog mjeseca.
[…] VI.Dopustivost
72. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
73. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a. U odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29.
marta 2017. godine
74. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
75. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
76. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(l) apelacija je preuranjena;
77. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
78. U odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine, a koju je apelant osporio apelacijom broj AP 2072/17, Ustavni sud zapaža da postupak po ovom pitanju nije okončan, odnosno da se predmet nalazi pred Vrhovnim sudom u postupku po podnesenim zahtjevima za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 29. marta 2017. godine, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
79. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b. U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 I 124751 16 Gž 2 od 3.
februara 2017. godine
80. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 43 0 I 124751 16 Gž 2 od 3. februara 2017. godine (kojim je rješenje o izvršenju djelimično obustavljeno i ukinute provedene radnje), Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, koje glase:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
81. Naime, Ustavni sud ukazuje da je apelant naveo da je navedeno rješenje Kantonalnog suda primio 18. februara 2017. godine, a apelacija broj AP 2072/17 kojom je osporeno navedeno rješenje podnesena je 25. maja 2017. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje Kantonalnog suda.
82. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
c. U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17.
novembra 2016. godine
83. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17. novembra 2016. godine. Ustavni sud zapaža da je predmetnom presudom Vrhovni sud ostavio na snazi presudu Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine u dijelu koji se odnosi na st. 1, 2. i 4. izreke presude, odnosno u dijelu kojim su tom presudom poništeni rješenje Federalnog zavoda od 4. juna 2014. godine i rješenje Kantonalne službe od 11. marta 2014. godine, pa je utvrđeno da je iznos apelantove penzije na dan 25. maj 2006. godine kada je navršio 60 godina života 1.185,71 KM kao 85% penzijskog osnova, a odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose razlike penzije od datuma dospijeća svake pojedinačno isplaćene penzije, odnosno da je u tom dijelu donio meritornu odluku. U preostalom dijelu (koji se odnosi na st. 3. i 5. izreke presude Kantonalnog suda) Vrhovni sud je donio procesnu odluku, odnosno ukinuo presudu Kantonalnog suda, te je u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje, koji je u ponovnom postupku donio presudu od 29. marta 2017. godine (koja je, kako je već navedeno, osporena u postupku pred Vrhovnim sudom). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17. novembra 2016. godine, osporena u dijelu u kojem je meritorno odlučeno o zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata, presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
84. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na navode o dužini trajanja upravnog postupka i upravnog spora, te o dužini trajanja izvršnog postupka
85. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
86. U odnosu na apelantove navode o dužini trajanja upravnog postupka i upravnog spora po njegovom zahtjevu od 15. januara 2010. godine, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak ni nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3492/14 od 17. marta 2015. godine još uvijek nije u cijelosti okončan, s obzirom na to da još nije donesena odluka o zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 16 U 2 od 29. marta 2017. godine, pa je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, u ovom dijelu koji se odnosi na predmetni postupak dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
87. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant kao osporenu odluku naveo Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 43 0 I 124751 15 I od 9. septembra 2016. godine, doneseno povodom prijedloga za izvršenje koji je podnio apelant. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant zapravo ne osporava navedeno rješenje, već da ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja izvršnog postupka u konkretnom predmetu u kojem apelant ima položaj tražioca izvršenja. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je kontinuirano ukazivao i da u Federaciji BiH ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se prije podnošenja apelacije žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje sudske presude (ilustracije radi, vidi Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, tačka 12 i AP 2318/16 od 7. marta 2017. godine, tačke 23- 24. sa daljnjim referencama). U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da postupak izvršenja u apelantovom predmetu broj 43 0 I 124751 15 I, a na čiju dužinu apelant upravo i ukazuje, još uvijek nije okončan na jedan od načina propisanih članom 64. ZIP-a. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da je apelacija koja je podnesena u odnosu na izvršni postupak koji nije okončan dopustiva prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
88. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
89. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
90. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 006700 15 Uvp od 17. novembra 2016. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 9. Međunarodnog pakta. Također, apelant smatra da je zbog dužine trajanja postupka u kojem je donesena navedena presuda, kao i dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda broj 43 0 I 124751 15 I, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
91. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
92. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
A. U odnosu na osporenu presudu
93. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda donesena u postupku u kojem je, između ostalog, utvrđivana osnovanost apelantovog zahtjeva za utvrđenje i isplatu određenih apelantovih novčanih potraživanja u vezi s ostvarenom penzijom, iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
94. Ustavni sud, dalje, ukazuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporava presudu Vrhovnog suda (u dijelu u kojem je taj sud meritorno odlučio) u odnosu na odluku kojom je ostavljena na snazi presuda Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine u stavu 4. izreke te presude, kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose razlike penzije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant tvrdi da je osporena presuda u tom dijelu rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da mu pripadaju zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose razlike penzije.
95. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
96. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto je u konačnici ostavio na snazi presudu Kantonalnog suda u stavu 4. izreke te presude, kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose razlike penzije. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci o isplati zakonskih zateznih kamata obrazložio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZOO-a budući da apelantovo novčano potraživanje ne proizlazi iz apelantovog obligacionog odnosa s Federalnim zavodom. U vezi s tim je jasno obrazložio da propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, odnosno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nije predviđena isplata zakonskih zateznih kamata na iznose dospjelih, a neisplaćenih penzija, pa iz tog razloga apelant ne može ni ostvariti pravo na njih, zbog čega je potrebno odbiti taj zahtjev. Dovodeći u vezu navedeno obrazloženje s odredbama relevantnog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kao i odredbama propisa na koje se apelant pozvao u apelaciji, Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 3856/15 od 27. februara 2018. godine, u kojoj je tadašnji apelant osporio odluku redovnog suda u kojem je taj sud dao slično obrazloženje kao u konkretnom slučaju u vezi sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na ime zakašnjelih isplaćenih penzija, u kojem obrazloženju Ustavni sud, također, nije našao elemente proizvoljnosti.
97. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B. Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
98. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
B.1. Upravni postupak i upravni spor
99. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je predmetni upravni postupak pokrenut apelantovim zahtjevom od 15. januara 2010. godine. Ustavni sud zapaža da je apelant već podnosio apelaciju kojom je također ukazivao na nerazumnu dužinu trajanja ovog postupka, ta da je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3492/14 od 17. marta 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku, koji se u vrijeme donošenja te odluke nalazio na rješavanju u Kantonalnom sudu u predmetu broj 04 0 U 006700 14 U, te naložio Kantonalnom sudu da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ 3/2-1267530034 od 4. juna 2014. godine. Imajući u vidu Odluku broj AP 3492/14, te podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta – ocjene trajanja postupka nakon donošenja odluke Ustavnog suda – pokretali ista pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, stav 43, kao i AP 3340/11 od 17. jula 2014. godine, stav 75, dostupne na www.ustavnisud.ba), rukovodeći se pravilom ne bis in idem, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o eventualnoj povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu nakon donošenja ove odluke Ustavnog suda, koja je dostavljena Kantonalnom sudu 31. marta 2015. godine, do donošenja ove odluke, a to je period od oko tri godine i sedam mjeseci.
100. U vezi s apelantovim ponašanjem u periodu nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe odnosno tužbe zbog šutnje administracije te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku, odnosno Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42, i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da, s obzirom na fazu predmetnog upravnog postupka, apelant zapravo nije imao pravni lijek kojim bi mogao tražiti ubrzanje postupka s obzirom na to da se nakon donošenja odluke Ustavnog suda konkretan postupak nije vodio pred organima uprave, već se vodi pred redovnim sudovima, a u toj fazi postupka mogućnost korištenja tog pravnog lijeka nije predviđena relevantnim zakonskim odredbama.
101. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prihvatljivom roku manjem od tri mjeseca nakon dostavljanja odluke Ustavnog suda donio presudu kojom je odlučio o apelantovoj tužbi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, trebalo oko godinu i tri mjeseca da odluči o zahtjevima za vanredno preispitivanje te presude, pri čemu je presudu Kantonalnog suda djelimično ukinuo zbog procesnih propusta tog suda, upravo u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom zahtjevu za isplatu razlike neisplaćenih penzija i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u ponovnom postupku, u prihvatljivom roku od oko četiri mjeseca donio novu presudu, protiv koje su apelant i Federalni zavod podnijeli zahtjeve za vanredno preispitivanje, a iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je postupak povodom tih zahtjeva već oko godinu i po u toku pred Vrhovnim sudom i još nije okončan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju AP 2072/17 naveo da se postupa po predmetima iz 2013/2014. godine u kojima su podneseni zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka, a obaveza je suda da postupa hronološki. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom rješavanja zahtjeva za vanredno preispitivanje propustio da uzme u obzir okolnosti da je Vrhovni sud već odlučivao o istom sporu, te da je u konkretnom predmetu već donesena odluka Ustavnog suda kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku i da nije dao razumno opravdanje za tako dugo trajanje postupaka o zahtjevima za vanredno preispitivanje presuda Kantonalnog suda. Ovo pogotovo imajući u vidu da se radi o postupku od izuzetnog značaja za apelanta, a koji, kako to proizlazi iz dostavljene apelacije, ima preko 72 godine starosti, a za kojeg Ustavni sud nije mogao utvrditi da je na bilo koji način doprinio dužini postupka. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da u nastavku postupka, koji do dana donošenja ove odluke traje oko tri godine i sedam mjeseci, odgovornost za toliko dugo trajanje postupka snosi u odlučujućoj mjeri Vrhovni sud, koji u prvom setu postupka pred tim sudom u periodu od oko godinu i tri mjeseca nije donio odluku, a u ponovnom postupku pred tim sudom nije ni nakon godinu i po donio odluku o zahtjevima za vanredno preispitivanje sudske odluke (presude Kantonalnog suda od 29. marta 2017. godine), za što nije dao relevantno opravdanje, te u manjoj mjeri i Kantonalni sud s obzirom na to da je presuda tog suda od 17. juna 2015. godine zbog procesnih propusta tog suda djelimično ukinuta presudom Vrhovnog suda.
102. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u nastavku predmetnog postupka ponovo došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka u nastavku postupka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
B.2. U odnosu na izvršni postupak broj 43 0 I 124751 15 I B.2.1. Period koji se uzima u obzir
103. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak pokrenut apelantovim prijedlogom od 20. augusta 2015. godine za izvršenje pravosnažne i izvršne presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 006700 14 U od 17. juna 2015. godine, te rješenja (o ispravci te presude) od 3. jula 2015. godine i dopunskog rješenja od 24. jula 2015. godine, a radi naplate apelantovog novčanog potraživanja, koji postupak još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni dužine izvršnog postupka jeste period od pokretanja izvršnog postupka do donošenja konkretne odluke Ustavnog suda, odnosno period od tri godine i oko dva mjeseca. B.2.2. Analiza razumnosti trajanja postupka
104. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, te s obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom postupku. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
105. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su u konkretnom izvršnom postupku, nakon početnog perioda oko godinu dana u kojem rješenje o izvršenju od 9. septembra 2016. godine nije doneseno zbog propusta Kantonalnog suda da dostavi izvršnu ispravu s klauzulom izvršnosti, redovni sudovi nakon donošenja tog rješenja obavljali radnje i donosili odluke ažurno i u prihvatljivim rokovima. Međutim, Ustavni sud smatra da su nakon prosljeđivanja tog rješenja o izvršenju bankama na provođenje, a naročito nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine kojom je u relevantnom dijelu za predmetni izvršni postupak ukinut izvršni naslov (presuda Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine) i u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje, nastupile objektivne okolnosti zbog kojih izvršenje nije bilo moguće provesti, koje se ne mogu staviti na teret redovnim sudovima. Naime, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su banke kod kojih izvršenik posjeduje transakcijske račune obavijestile Općinski sud da postoje određene smetnje za provođenje predmetnog rješenja o izvršenju, a onda je obaviješten da je izvršna isprava (presuda od 17. juna 2015. godine) ukinuta pa je obavijestio banke da zastanu s provođenjem izvršenja do konačne odluke suda. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da navedeni izvršni postupak ni nakon ukidanja presude Kantonalnog suda od 17. juna 2015. godine i donošenja u upravnom sporu nove presude Kantonalnog suda od 29. marta 2017. godine, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan ni na jedan od načina predviđenih članom 64. Zakona o izvršnom postupku, sama po sebi ne vodi zaključku da je došlo do kršenja apelantovih prava. Ovo jer iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je tom novom presudom apelantu priznato potraživanje u većem iznosu nego što je to bilo presudom od 17. juna 2015. godine, a apelant nije ni podnio prijedlog za izvršenje te presude, već je, prema dokumentaciji koju je dostavio izvršenik, pristao na dobrovoljno i obročno izvršenje te obaveze od strane izvršenika.
106. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da apelantu, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a naročito objektivne okolnosti koje su utjecale na neprovođenje rješenja o izvršenju, u predmetnom izvršnom postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka.
d. Pitanje naknade nematerijalne štete
107. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 450,00 KM.
108. Ustavni sud zapaža da je i u ranijoj apelaciji, o kojoj je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3492/14 od 17. marta 2015. godine, utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku, apelant zatražio naknadu nematerijalne zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud je u citiranoj odluci (vidi tačka 47. Odluke Ustavnog suda AP 3492/14 od 17. marta 2015. godine) zaključio da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Kantonalnom sudu da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u konkretnom predmetu, pa shodno tome, apelantu nije dosudio naknadu nematerijalne štete. Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da povreda apelantovog prava na pravično suđenje nije otklonjena ni nakon donošenja citirane odluke Ustavnog suda, s obzirom na to da predmetni postupak, koji je od velikog značaja za apelanta, traje tri godine i oko sedam mjeseci nakon donošenja odluke Ustavnog suda, a da je apelant lice starije životne dobi, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 450,00 KM.
109. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da odlučujuću odgovornost za dužinu postupka u nastavku postupka u konkretnom slučaju snosi Vrhovni sud, i to u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
110. S druge strane, u vezi s apelantovim zahtjevom da mu Ustavni sud dodijeli troškove postupka, Ustavni sud ukazuje da ta mogućnost nije propisana Pravilima Ustavnog suda. Pravo na imovinu i prava iz člana 9. Međunarodnog pakta
111. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 9. Međunarodnog pakta. S obzirom na to da su apelantovi navodi o kršenju tog prava u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno svode se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i ocijenio ih neosnovanim, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 9. Međunarodnog pakta.
Nediskriminacija
112. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (Opća zabrana diskriminacije) i člana 9. Međunarodnog pakta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo zasniva na tvrdnjama o diskriminaciji u odnosu na „penzionere vodećih nacionalnih stranaka“, kao i na tvrdnjama da su ga omalovažavali „zaposleni u FZPIO/MIO – KAS-a Zenica“. S obzirom na to da apelant, osim tih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te pravima iz člana 9. Međunarodnog pakta.
Ostali navodi
113. U vezi s apelantovim tvrdnjama o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije (zabrana mučenja), Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupcima, zbog čega Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
VIII.Zaključak
114. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada i nakon donošenja odluke Ustavnog suda kojom je utvrđena povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku i nadležnom sudu izdat nalog da postupak okonča bez odlaganja postupak po apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja, koji je od velikog značaja za apelanta, koji je lice starije životne dobi, nije okončan ni nakon tri godine i sedam mjeseci, pri čemu odgovornost za toliko dugo trajanje postupka u većoj mjeri snosi Vrhovni sud koji u ponovnom postupku nije ni nakon godinu i po dana donio odluku o zahtjevima za vanredno preispitivanje sudske odluke, za što nije dao relevantno opravdanje, te u manjoj mjeri i Kantonalni sud s obzirom na to da je presuda tog suda od 17. juna 2015. godine zbog procesnih propusta tog suda ranije djelimično ukinuta presudom Vrhovnog suda.
115. Međutim, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku izvršenja koji traje tri godine i oko dva mjeseca nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi, nakon početnog perioda od oko godinu dana u kojem su zbog propusta Kantonalnog suda bili neefikasni, obavljali radnje i donosili odluke ažurno i u prihvatljivim rokovima, ali da su nakon prosljeđivanja rješenja o izvršenju, a naročito nakon donošenja (u upravnom sporu) presude Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine, nastupile objektivne okolnosti zbog kojih izvršenje nije bilo moguće provesti, pri čemu činjenica da predmet ni do donošenja odluke Ustavnog suda nije okončan ni na jedan od načina predviđenih članom 64. ZIP-a, nije na apelantovu štetu.
116. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava i kada je osporenom odlukom Vrhovnog suda ostavljena na snazi presuda Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose razlike penzije.
117. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 9. Međunarodnog pakta kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
118. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 9. Međunarodnog pakta kada apelant osim navoda o povredi ovog prava nije ponudio argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
119. Na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačke c) i l), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
120. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević