Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3276/16 (N. Ć.)

Odluka donesena 23. 10. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3276/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3276/16, rješavajući apelaciju Nedima Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Ćosića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 030258 16 Gž od 8. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 030258 15 P 2 od 11. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedim Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 1. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 030258 16 Gž od 8. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 030258 15 P 2 od 11. aprila 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužene Stambene zadruge „Bosna“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su 13. i 19. septembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Iz stanja spisa proizlazi da su apelant i tužena 21. jula 2008. godine zaključili ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje stambene zgrade za stan u objektu „04“ Velešići (u daljnjem tekstu: ugovor) kojim se tužena obavezala apelantu za uložena sredstva izgraditi stan koji se nalazi u Sarajevu u objektu „04“ Velešići (u daljnjem tekstu: predmetni stan) po sistemu „ključ u ruke“. Iz odredbe člana 1. ugovora proizlazi da je tužena stekla pravo korištenja 1/1 na zemljištu radi građenja stambenih jedinica, te da posjeduje potrebne urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, dok iz odredbe člana 3. ugovora proizlazi da je apelant 4. juna 2008. godine platio dio cijene tuženoj u iznosu od 3.000,00 KM, a drugi dio u iznosu od 134.478,00 KM isplatio je na dan zaključenja ugovora. Odredbom člana 5. stav 1. ugovora reguliran je prelazak posjeda, koristi, tereta i opasnosti, te je ugovoreno da posjed, koristi, tereti, uključujući obaveze po osnovu osiguranja nekretnine i opasnosti, prelaze na apelanta sa 31. decembrom 2008. godine. Odredbom člana 5. stav 2. ugovora propisano je da ako tužena ne preda stan apelantu u posjed do ugovorenog roka, a razlog nije viša sila, dužna mu je platiti na ime ugovorne kazne 0,5% od ukupne kupoprodajne cijene stambene jedinice za svaki mjesec, dok je stavom 3. propisano da će se primopredaja stana obaviti zapisnički, u prisustvu ovlaštenog predstavnika tužene i apelanta. Članom 8. ugovora propisano je da su stranke saglasne da se vlasništvo na nekretnini prenese s tužene na apelanta, te da se apelant bez daljnjeg znanja i pitanja tužene, a na osnovu notarski obrađenog kupoprodajnog ugovora, uknjiži u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu kao vlasnik 1/1 na predmetnom stanu, a nakon što stambeni objekt bude sagrađen i upisan u zemljišne knjige. Odredbom člana 9. tačka 2. ugovora konstatirano je da tek s uknjižbom prava vlasništva u zemljišnu knjigu apelant postaje vlasnik na predmetnom stanu, dok je u tački 4. tog člana notar konstatirao da je tek s uknjižbom čitavog objekta moguće uknjižiti i predmetni stan.

Osporeni postupak

6. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 45 0 P 030258 15 P 2 od 11. aprila 2016. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da zapisnički izvrši primopredaju predmetnog stana, da mu isplatiti iznos od 8.936,07 KM na ime ugovorne kazne, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. Općinski sud je obrazložio kako je apelant u tužbi istaknuo da je 21. jula 2008. godine s tuženom zaključio ugovor, da je na dan potpisivanja ugovora tuženoj isplatio puni iznos kupoprodajne cijene, dok se tužena obavezala da će mu predati predmetni stan do 31. decembra 2008. godine, kao i da krivnjom tužene primopredaja predmetnog stana do dana podnošenja tužbe nije izvršena. U vezi s tim, apelant je istaknuo da mu je tužena isplaćivala ugovornu kaznu od juna 2009. godine do februara 2012. godine, ali da mu je ostala dužna naknadu ugovorne kazne za prvih pet mjeseci 2009. godine, te naknadu ugovorne kazne nakon februara 2012. godine. Osim toga, apelant je naveo da mu je tužena krajem 2010. godine predala ključeve od predmetnog stana, ali ga do dana podnošenja tužbe nije pozvala, a što je bila u obavezi prema članu 5. ugovora, da mu preda stan i o tome napravi zapisnik i na taj način da posjed, koristi i tereti pređu na apelanta. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, između ostalog, istaknuvši da je apelantu predala predmetni stan, koji apelant kao samostalnu funkcionalnu cjelinu nesmetano koristi od 2010. godine.

8. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su one 21. jula 2008. godine zaključile ugovor, da je apelant tuženoj danom potpisivanja isplatio puni iznos kupoprodajne cijene, a tužena je apelantu u decembru 2010. godine predala ključeve od predmetnog stana, od kada se apelant nalazi u faktičkom posjedu tog stana. Dalje je utvrđeno da ugovarači nisu izvršili zapisničku primopredaju stana, te da je tužena apelantu platila na ime ugovorne kazne iznos koji je preciziran analitičkom karticom UniCredit banke za period od juna 2009. godine do februara 2012. godine. S druge strane, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je obaveza tužene da izvrši zapisničku primopredaju stana dospjela, odnosno da li tužena snosi odgovornost zbog toga što zapisnička primopredaja stana još uvijek nije izvršena, te da li je tužena dužna platiti, pored ugovorne kazne koju je već platila, i ugovornu kaznu u iznosima kao iz tužbenog zahtjeva zbog toga što još uvijek nije izvršena zapisnička primopredaja stana.

9. Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, te imajući u vidu odredbe člana 5. st. 2. i 3. ugovora, a u vezi sa članom 99. stav 2. i članom 101. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ocijenio da su tužena i apelant prilikom zaključenja ugovora imali zajedničku namjeru da tužena preda stan apelantu u faktički posjed do 31. decembra 2008. godine, te ako mu ga do tada ne preda u faktički posjed, a razlog nije viša sila, da plaća ugovornu kaznu. Općinski sud je naveo da je tužena počela plaćati ugovornu kaznu apelantu od juna 2009. godine (a trebalo je od januara 2009. godine), jer mu stan nije predala u faktički posjed do ugovorenog roka. Osim toga, Općinski sud je naveo da je zajednička namjera ugovornih strana bila da se izvrši i zapisnička primopredaja predmetnog stana, te da će tužena isto tako plaćati ugovornu kaznu ako mu stan ne preda zapisnički, osim ako razlog nije viša sila. Međutim, Općinski sud je ocijenio da je zapisnička primopredaja stana ugovorena i pod odložnim uvjetima i veže se za član 8. stav 2. ugovora, kojim je data clausula intabulandi, uz uvjete „nakon što stambeni objekt bude sagrađen i upisan u zemljišne knjige“.

10. Općinski sud je istaknuo da je ugovaranje zapisničke primopredaje imalo cilj da se apelant uknjiži kao vlasnik predmetnog stana, ali nakon što stambeni objekt bude sagrađen i upisan u zemljišnu knjigu, što je ugovaračima bilo poznato u vrijeme zaključenja ugovora (2008. godine), kao i činjenica da je tužena posjedovala urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu (član 1. ugovora). Općinski sud je ukazao na zapisnik Službe za oblast prostornog uređenja i urbanizma Općine Novo Sarajevo od 21. oktobra 2015. godine iz kojeg proizlazi da predmetni objekt još uvijek nije legaliziran jer postoji nesaglasnost između provedbeno-planske dokumentacije RP „Velešići“ za koju je odluka o provođenju donesena 2011. godine i prema kojoj je teren na kojem se nalazi predmetni objekt označen kao aktivno klizište i između izvještaja o stanju klizišta Zavoda za izgradnju KS u kojem je navedeno da je 2001. godine navedeno klizište sanirano. Pored toga, Općinski sud je ukazao i na obavijest Općine Novo Sarajevo od 30. januara 2015. godine iz koje, između ostalog, proizlazi da se prema nalazu vještaka urbaniste predmetni objekt većim dijelom nalazi na nestabilnom terenu u zoni aktivnog klizišta, da je potrebno izvršiti detaljna istraživanja terena i izraditi projekt sanacije. Općinski sud je naveo da zbog nesaglasnosti provedbeno-planske dokumentacije objekt još uvijek nije legaliziran, a kao posljedica toga ne može se izvršiti tehnički prijem, niti se može izdati upotrebna dozvola (član 131. stav 2. Zakona o prostornom uređenju KS), niti se objekt može upisati u zemljišne knjige (član 142. Zakona o prostornom uređenju KS). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da tužena ne može izvršiti zapisničku primopredaju predmetnog stana apelantu, niti se apelant može upisati kao vlasnik predmetnog stana sve dok se čitav objekt ne upiše u zemljišne knjige. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da uvjet iz člana 8. stav 2. ugovora još uvijek nije ispunjen i da obaveza tužene u vezi sa zapisničkom primopredajom nije dospjela, a razlog je viša sila. Naime, Općinski sud je istaknuo da iz provedenih dokaza proizlazi da je u vrijeme zaključenja ugovora (2008. godine) postojala dokumentacija Zavoda za izgradnju KS da je klizište na kojem se nalazio predmetni objekt sanirano 2001. godine, ali je nakon zaključenja tog ugovora donijeta odluka iz 2011. godine (RP „Velešići“) prema kojoj je teren na kojem se nalazi predmetni objekt označen kao aktivno klizište, te da zbog nesaglasnosti te prostorno-planske dokumentacije (iz perioda prije i poslije zaključenja ugovora) objekt još uvijek nije legaliziran. Općinski sud je ocijenio da tužena ne snosi odgovornost za navedenu nesaglasnost koja je smetnja za legalizaciju objekta, a koja sprječava upis objekta u zemljišne knjige i konačno ispunjenje ugovorne obaveze iz člana 5. stav 3. ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je viša sila spriječila tuženu da legalizira predmetni objekt, a potom i da dobije upotrebnu dozvolu i upiše objekt u zemljišne knjige, a nakon toga izvrši i zapisničku primopredaju predmetnog stana, zbog čega nije dužna plaćati ugovornu kaznu jer je to ugovoreno članom 5. st. 1, 2. i 3. ugovora, a u vezi sa članom 8. st. 1. i 2. ugovora.

11. Odlučujući o zahtjevu za isplatu ugovorne kazne, Općinski sud je naveo da za period od dvije godine, koliko je tužena kasnila s predajom stana u faktički posjed apelantu, a razlog nije bila viša sila, ukupna ugovorna kazna je iznosila 16.497,36 KM, a tužena je apelantu isplatila 19.344,40 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio plaćanje ugovorne kazne.

12. Osim toga, Općinski sud je naveo da čak i da se uzme da je zapisnička primopredaja bila ugovorena istovremeno s predajom u faktički posjed (bez odložnog uvjeta), u skladu sa članom 5. stav 2. ugovora, i tada bi zbog razloga koji su navedeni u zapisniku Općine Novo Sarajevo od 21. oktobra 2015. godine i obavijesti Općine Novo Sarajevo od 30. januara 2015. godine, a koji prema ocjeni suda predstavljaju „višu silu“, u smislu člana 272. stav 2. ZOO-a, sporazum o ugovornoj kazni u odnosu na zapisničku primopredaju izgubio pravno dejstvo jer je do neispunjenja ili kašnjenja došlo zbog uzroka za koji dužnik ne odgovara.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 030258 16 Gž od 8. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o zahtjevu u vezi sa zapisničkom primopredajom predmetnog stana, ocijenivši da je obrazloženje utvrđenih činjenica i primjena zakonskih propisa pravilna i potpuna, kao i da su zaključci prvostepenog suda rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelant, u čiju korist je predviđena ugovorna kazna i zapisnička primopredaja stana, morao da dokaže postojanje povrede koju mu je nanijela tužena pa da bi naplatio ugovornu kaznu i zahtijevati zapisničku primopredaju stana. U tom smislu je morao da dokaže da nije bilo dobrovoljnosti za useljenje u predmetni stan jer je u postupku pravilno utvrđeno da je apelant ušao u posjed stana u decembru 2010. godine i da u tom stanu stanuje i u vrijeme podnošenja tužbe i do zaključenja raspravljanja pred sudom.

15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su stranke ugovorile primopredaju stana zapisnički, ali je jasno da je bez zapisničke primopredaje, suprotno članu 5. stav 3. ugovora, apelant ušao u posjed predmetnog stana koji koristi kao svoj stan već više godina i izvršio faktički prijem stana. Kada je već došlo do faktičkog prijema stana protivno članu 5. stav 3. ugovora, Kantonalni sud je ocijenio da apelant nije imao pravo da odloži davanje izjave na zadržavanje ugovorne kazne jer odredba člana 273. stav 5. ZOO-a propisuje da povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja ako je primio ispunjenje obaveze a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. Kantonalni sud je naveo da su parnične stranke članom 5. ugovora dogovorile da posjed, koristi, tereti, obaveze po osnovu osiguranja nekretnine i opasnosti prelaze na kupca sa 31. decembrom 2008. godine i ta je činjenica učinjena nespornom između stranaka. Pored toga, Kantonalni sud je istaknuo da je nesporna i činjenica da je ugovorena i ugovorna kazna ako tužena apelantu ne preda u posjed predmetni stan do ugovorenog roka, a da razlog nije viša sila i da je zbog tog kašnjenja u obavezi da na ime ugovorne kazne za svaki mjesec kašnjenja plaća 0,5% od ukupne prodajne cijene stambene jedinice. Kantonalni sud je istaknuo da su ovakvim ugovaranjem stranke ugovorile ugovornu kaznu zbog kašnjenja u ispunjenju ugovora, kao i da takav dogovor gubi pravno dejstvo ako je do zakašnjenja došlo zbog uzroka za koje tužena ne odgovara, pa je prvostepeni sud bio dužan da u pogledu utvrđivanja prava na ugovornu kaznu utvrđuje postojanje krivice za kašnjenje u izvršenju ugovora. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da razlog za kašnjenje u ispunjenju ugovora do momenta predaje stana nije bila viša sila. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužena kriva zašto stan nije predat apelantu do 31. decembra 2008. godine, zbog čega je za taj period bilo osnova za plaćanje ugovorne kazne, a potom je pravilno utvrdio njenu visinu koju je tužena već isplatila, ocijenivši da je obrazloženje prvostepenog suda u tom dijelu potpuno i pravilno. Kada je već prvostepeni sud utvrdio odlučnu činjenicu da je apelant ušao u faktički posjed predmetnog stana u decembru 2010. godine, nakon što mu je tužena omogućila i dopustila useljenje, to što prijem stana nije izvršen prema članu 5. stav 3. ugovora, Kantonalni sud je ocijenio da to ne daje pravo apelantu da poslije više od tri godine podnošenjem tužbe „saopšti“ tuženoj da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud morao utvrditi da apelant nije mogao zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja u ispunjenju ako je već prihvatio da primi ispunjenje obaveze, a nije izričitom izjavom, niti je blagovremeno po prijemu stana, saopštio tuženoj da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Naime, apelant ističe da prvostepeni sud čini grešku u primjeni materijalnog prava tako da se i bez pozivanja tužene na tu činjenicu sud „sjetio“ više sile i tako je profesionalnoj građevinskoj kompaniji priznao nastupanje neskrivljenog i iznenadnog događaja/stanja, a koje tužena nije mogla predvidjeti/izbjeći/otkloniti. Osim toga, apelant ističe da u predmetnom stanu stanuje od decembra 2010. godine, ali sud pogrešno tretira tu činjenicu kao „vjernost ugovoru od strane tužene“ ili još gore, kao „ekskulpaciju“ od prava na ugovornu kaznu, u čemu se, prema apelantovom mišljenju, ogleda arbitrarnost materijalnog prava od strane suda. Nadalje, apelant smatra da je osnovano tražio da sud potvrdi kašnjenje tužene u izvršenju obaveze (mora debitoris), te da joj naloži da plati ono što je dužna po izričitom slovu ugovora, konkretno, da nastavi plaćati ono što je plaćala u jednom periodu, sve dok ne ispuni svoju ugovornu obavezu u cijelosti. Povredu prava na imovinu obrazlaže tvrdnjama da je onemogućen zasnovati pravo vlasništva u pravnom i faktičkom smislu na kupljenoj nekretnini, koju je u cijelosti isplatio, odnosno ispunio svoje ugovorne obaveze, a dugi niz godina trpi nepravedan tretman koji je uzrokovala tužena, te svoje vlasništvo ne može konstituirati niti ekonomski i faktički koristiti u namjeni zbog koje je nekretninu uopće i kupio.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da apelacija podnesena protiv osporene presude nije osnovana jer njome nisu povrijeđena osnovna prava i slobode zajamčene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Kantonalni sud je naveo da apelant u apelaciji ne obrazlaže zašto su mu povrijeđena prava navedena u apelaciji, nego ponavlja razloge zbog kojih je izjavio žalbu protiv prvostepene presude.

18. Općinski sud je naveo da je osporena odluka zasnovana na dokazima i činjenicama koje je taj sud prihvatio i poklonio im punu vjeru i pažnju, da je donesena u skladu s važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri, te da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

19. Tužena je navela da apelant nije ponudio niti jedan relevantan argument kojim bi opravdao tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donijete osporene odluke. Naime, iz sadržaja apelacije, izuzev obrazlaganja činjeničnih utvrđenja koje su postupajući redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka u potpunosti pravilno utvrdili, te jasno i detaljno obrazložili, nije moguće utvrditi da je apelant pokušao ukazati na koji način bi predmetnim sudskim odlukama mogla biti povrijeđena njegova Ustavom zagarantirana prava ili odredbe međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima na koje se poziva. Pored toga, tužena je navela da obrazloženja osporenih presuda pružaju više nego dovoljne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, te istovremeno i odgovore na sve činjeničnopravne navode apelacije, ne ostavljajući niti u jednom dijelu mogućnost da se razlozi za apelantovo odbijanje okarakteriziraju kao neosnovani, proizvoljni ili suprotni izvedenim dokazima.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. stav 2.

(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.

UGOVORNA KAZNA

Opšta pravila Član 270. st. 1. i 2.

(1) Povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).

(2) Ako što drugo ne proizilazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.

Akcesornost Član 272.

(1) Sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje on odnosi.

(2) Sporazum gubi pravno dejstvo ako je do neispunjenja ili zadocnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara.

Povjeriočeva prava Član 273. stav 5.

(5) Povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

21. U Zakonu o prostornom uređenju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) relevantne odredbe glase:

UPOTREBNA DOZVOLA

Član 131.

Izgrađena građevina smije se početi koristiti i staviti u pogon, te se može izdati rješenje za obavljanje djelatnosti po posebnom propisu tek nakon što nadležni organ donese rješenje - dozvolu za njenu upotrebu (u daljem tekstu: upotrebna dozvola).

Upotrebna dozvola donosi se nakon izvršenog tehničkog pregleda odobrenih i izvedenih radova.

Član 142. stav 1.

Građevina za koju nije donesena upotrebna dozvola ne može se upisati u zemljišne knjige.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 177. stav 1.

(1) Sud može naložiti tuženom da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 P 030258 16 Gž od 8. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio da mu tužena zapisnički izvrši primopredaju predmetnog stana i da mu isplati ugovornu kaznu, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba; te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud presudom, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev ocijenivši da obaveza tužene u vezi sa zapisničkom primopredajom predmetnog stana nije dospjela u smislu odredbi čl. 131. i 142. Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo u vezi sa čl. 8. i 9. ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je u vrijeme zaključenja ugovora (2008. godine) postojala dokumentacija Zavoda za izgradnju KS da je klizište na kojem se nalazio predmetni objekt sanirano 2001. godine, ali nakon zaključenja tog ugovora donijeta je odluka (2011. godine) prema kojoj je teren na kojem se nalazi predmetni objekt označen kao aktivno klizište, te da zbog nesaglasnosti te prostorno-planske dokumentacije (iz perioda prije i poslije zaključenja ugovora) objekt još uvijek nije legaliziran. Iz obrazloženja osporenih presuda, također, slijedi da tužena ne snosi odgovornost za navedenu nesaglasnost koja je smetnja za legalizaciju objekta, a koja sprječava upis objekta u zemljišne knjige i konačno ispunjenje ugovorne obaveze iz člana 5. stav 3. ugovora, zbog čega su zaključili da je viša sila spriječila tuženu da legalizira predmetni objekt i u konačnici izvrši i zapisničku primopredaju predmetnog stana. Ustavni sud, također, zapaža da je osporenim presudama odbijen i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu ugovorne kazne (za koji razlog nije bila viša sila) zato što je tužena apelantu isplatila ugovornu kaznu za period od dvije godine koliko je tužena kasnila s predajom stana u faktički posjed apelantu. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelant nije mogao zahtijevati ugovornu kaznu (nakon što je ušao u faktički posjed stana u decembru 2010. godine) zbog zakašnjenja u ispunjenju ako je već prihvatio da primi ispunjenje obaveze, a nije blagovremeno po prijemu stana saopštio tuženoj da zadržava pravo na naplatu ugovorne kazne u smislu odredbe člana 273. ZOO-a.

34. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo i ZOO-a, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

38. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević