Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4999/16 (S. K.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 219
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o prostornom uređenju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4999/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4999/16, rješavajući apelaciju Subhije Kospić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Subhije Kospić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041435 14 Rev od 27. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041435 13 Gž od 15.
novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041435 11 P 2 od 15. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Subhija Kospić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnijela je 27. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041435 14 Rev od 27. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041435 13 Gž od 15. novembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 041435 11 P 2 od 15. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i A. A. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 16. augusta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je 24. septembra 2018. godine zatražen predmetni spis na uvid.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju, odnosno predmetni spis dostavili u periodu od 22. augusta do 8. oktobra 2018. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je 22. augusta 2008. godine, na osnovu odredaba čl. 27. i 31. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, podnio tužbu protiv osam lica, među kojima je i apelantica, radi utvrđenja da je stekao pravo vlasništva na nekretnini bliže označenoj u osporenim presudama (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) i predložio da sud donese odluku kojom će utvrditi da je stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, pri čemu bi tuženi bili dužni trpjeti da se tužilac u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik s 1/1 dijela.
6. U podnesku uređene tužbe od 2. juna 2009. godine tužilac je, pored navoda iz osnovne tužbe, dodao da je njegov prednik tokom vremena jedan dio predmetne nekretnine kupio od A. M., koja je pravna prednica prvotuženog, trećetužene i petotuženog, pri čemu je pravni osnov za podnošenje tužbe opredijeljen u smislu člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
7. Općinski sud je dostavio tužbu na odgovor tuženim, u dva navrata dostavio tužiocu tužbu na uređenje, pa uređenu tužbu ponovno dostavio tuženim na odgovor.
8. Rješenjem Općinskog suda od 20. marta 2009. godine postupak je prekinut do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iza umrle A. C., jedne od suvlasnica predmetne nekretnine. Nakon što je u uređenoj tužbi od 2. juna 2009. godine tužilac dostavio rješenje o nasljeđivanju iza umrle A. C. i kao tužene označio njene nasljednike navedene u rješenju o nasljeđivanju, Općinski sud je nastavio postupak.
9. Presudom Općinskog suda od 15. marta 2013. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio od suda da donese odluku kojom će utvrditi da je putem dosjelosti stekao pravo vlasništva s dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini, slijedom čega bi tuženi bili dužni priznati i trpjeti da se tužilac u zemljišnim knjigama kod suda upiše kao vlasnik s 1/1 dijela predmetnih nekretnina, te mu nadoknaditi troškove postupka. Stavom drugim izreke u cijelosti je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev kojim je četvrtotužena - apelantica tražila da sud obaveže tužioca da joj na ime naknade štete i na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznose označene u presudi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je na pripremnom ročištu održanom 29. augusta 2011. godine punomoćnik tužioca, izlažući odgovor na tužbu, izjavio da mijenja pravni osnov tužbenog zahtjeva na način da je tražio da se utvrdi da je tužilac na spornim nekretninama stekao pravo vlasništva putem dosjelosti, a ne građenjem na tuđem zemljištu. Na istom pripremnom ročištu sud je dozvolio raspravljanje o apelanticinoj protivtužbi protiv tužioca. Navedeno je da su održana tri ročišta za glavnu raspravu na kojima su tokom dokaznog postupka provedeni materijalni dokazi tužioca, prvotuženog, drugotužene, kao i apelantice, saslušano je više svjedoka, te su provedeni dokazi vještačenjem putem vještaka geodetske i građevinske struke koje je predložio tužilac, te vještačenje putem vještaka geodetske i finansijske struke koje je predložila apelantica, uz provođenje uviđaja na licu mjesta. Osim toga, tokom dokaznog postupka saslušane su i parnične stranke.
11. Iz obrazloženja presude proizlazi da među parničnim strankama nije sporno da su tužilac i ostali tuženi suvlasnici predmetne nekretnine. Ono što je sporno je da li je tužilac putem dosjelosti stekao pravo isključivog vlasništva na nekretnini, pri čemu su dalje sporne činjenice da li je tužilac i od kada, uključujući i posjed svojih prednika, postao samostalni, savjesni posjednik uknjižene kuće, pri čemu je nadalje sporan i faktički odnosno pravni kontinuitet stare bosanske kuće s novosagrađenim objektom. U odnosu na apelanticin protivtužbeni zahtjev, sporno je da li je tužilac svojim radnjama porušio staru kuću, odnosno da li je na takav način apelantici pričinio štetu u vidu uništenja njenog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini, pri čemu je sporna i zastarjelost ovog dijela protivtužbenog zahtjeva. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva usmjerenog na stjecanje bez osnova korištenjem tuđe stvari sporna je njegova osnovanost, visina i zastarjelost.
12. U vezi s apelanticinim protivtužbenim zahtjevom, sud je istakao da je Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima, odredbom člana 53. propisano da pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Dalje je istaknuto da je u Zakonu o prostornom uređenju, odredbom člana 170, propisano da građenje podrazumijeva i rekonstrukciju, dogradnju i nadziđivanje građevine, osim tekućeg održavanja ili konzervacije stanja građevine, pri čemu rekonstrukcija podrazumijeva radove kojima se mijenjaju konstruktivni elementi koji mogu biti od utjecaja na stabilnost građevine ili njenih dijelova, kojima se uvode nove instalacije i ugrađuje nova oprema u građevinu, mijenja namjena ili vanjski izgled građevine, kao i kojima se mijenjaju uvjeti pod kojima je, na osnovu odobrenja za građenje, izgrađena građevina. Odredbom člana 203. istog zakona propisan je institut rušenja objekta, pri čemu općinski organ nadležan za poslove građenja, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica, rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uvjete i mjere koje je potrebno provesti, odnosno osigurati pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta. Odredbom člana 204. Zakona o prostornom uređenju propisano je da se, u slučaju kada se prednja opasnost može otkloniti rekonstrukcijom građevine, nosiocu prava raspolaganja objektom može prema odredbama tog zakona odobriti rekonstrukcija, pod uvjetom da se izvede u roku koji odredi općinski organ uprave nadležan za poslove građenja. Sud je ukazao da istovjetnu definiciju rekonstrukcije građevinskog objekta daje i Kantonalni zakon o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05). Dalje, sud se pozvao na odredbe čl. 154, 155. i 219. ZOO, te na odredbe čl. 371. i 376. ZOO.
13. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je Općinski sud na osnovu navedenog, u odnosu na prvi dio protivtužbenog zahtjeva kojim je apelantica potraživala naknadu štete od tužioca na ime vrijednosti njenog suvlasničkog dijela starog srušenog objekta, utvrdio da je taj zahtjev zastario s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da je stara kuća prestala postojati na terenu sredinom 80-ih godina XX vijeka, pa je do podnošenja protivtužbe višestruko protekao rok iz člana 371. ZOO.
14. U odnosu na drugi dio protivtužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje koristi na ime upotrebe tuđe stvari, sud je našao da je također neosnovan budući da je stari objekt prestao postojati sredinom 80-ih godina XX vijeka, čime je faktički prestalo suvlasništvo tužiteljice na tom objektu, mada ne i zemljišnoknjižno. Sud je istakao da je prilikom odlučivanja o tom dijelu tužbenog zahtjeva imao u vidu definiciju rekonstrukcije objekta, međutim, u konkretnom slučaju, zbog nedostatka odgovarajućih upravnih rješenja, sud nije mogao potvrditi pravni kontinuitet starog i novog objekta, a time i prenos prava suvlasništva nad tim objektom zato što rekonstrukcija građevine podrazumijeva radove na postojećem objektu, a iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tužilac iznova počeo graditi objekt s novim armirano-betonskim temeljima, pa bi, po nalaženju suda, rekonstrukciju morao potvrditi nadležni upravni organ koji izdaje i urbanističku i građevinsku i upotrebnu suglasnost, što nije moglo nadomjestiti izjašnjenje vještaka građevinske struke da se radi o rekonstrukciji u vidu nove gradnje, pri čemu vještak nije mogao utvrditi da li je tužilac gradio na istim temeljima starog objekta.
15. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli tužilac 25. marta 2013. godine i apelantica 15. aprila 2013. godine, pa je spis predmeta 11. juna 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi.
16. Presudom Kantonalnog suda od 15. novembra 2013. godine odbijene su žalbe koje su podnijeli apelantica i tužilac i prvostepena presuda je potvrđena.
17. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica žalbom pobijala prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijena s postavljenim protivtužbenim zahtjevom i troškovima postupka zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je stav prvostepenog suda u vezi s neosnovanošću protivtužbenog zahtjeva pogrešan jer se zasniva na tome da je objekt na kojem je apelantica imala suvlasništvo prestao postojati sredinom 80-ih godina XX vijeka, pa je time prestalo i apelanticino suvlasništvo, mada zemljišnoknjižno vlasništvo nikada nije prestalo postojati, dok je u odnosu na odluku prvostepenog suda o zastarjelosti istakla da smatra da je taj zaključak pogrešan budući da sud nije utvrdio trenutak saznanja za štetu i štetnike, a apelantica je tvrdila da je dokazala suvlasništvo, štetu i postojanje uzročno-posljedične veze između radnje štetnika, pa ima pravo na naknadu štete.
18. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno odlučio da je protivtužbeni zahtjev neosnovan. Ukazano je da je tačno da je prvostepeni sud pogrešno odbio prvi dio protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete nalazeći da je u tom dijelu protivtužbenog zahtjeva nastupila zastara jer je protekao rok iz člana 371. ZOO. Naime, odredbom iz člana 376. stav 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud ocijenio da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba koja regulira zastarjelost jer prvostepeni sud nije utvrđivao činjenicu kada je oštećena saznala za štetu i lice koje je štetu učinilo. Međutim, cijeneći sve provedene dokaze, Kantonalni sud je našao da apelantica nije dokazala uzročnu povezanost između nastupanja štete i tužiočevih radnji, odnosno nije dokazala da je tužilac svojim radnjama prouzrokovao rušenje stare kuće i nastanak štete apelantici, te da je na taj način apelantica lišena svog suvlasničkog dijela na staroj kući. Iz stanja spisa proizlazi da se stara kuća srušila sredinom 80-ih godina XX vijeka, i to zbog starosti i dotrajalosti, a tokom postupka nije dokazano da je zbog preduzimanja određenih radova na rekonstrukciji tog objekta od strane tužioca došlo do nastupanja štete apelantici. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno odbijen dio protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete, ali ne zbog zastare nego iz naprijed navedenih razloga.
19. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan dio apelanticinog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražila isplatu iznosa na ime neosnovanog bogaćenja, i to koristi na ime upotrebe tuđe stvari, budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je predmetni objekt prestao postojati, a kontinuitet između starog i novog objekta apelantica nije dokazala, pa joj prema tome ne pripada pravo na isplatu određenog iznosa po osnovu neosnovanog bogaćenja, i to korištenjem njenog suvlasničkog dijela od strane tužioca na novom objektu za koji nadležni upravni organ nije izdao ni urbanističku ni građevinsku dozvolu, pa prema tome ne postoji pravni, a ni stvarni identitet starog i novog objekta.
20. Apelantica i tužilac su u periodu od 19. decembra 2013. do 18. februara 2014. godine izjavili revizije protiv drugostepene presude, te je spis predmeta 29. septembra 2014. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po revizijama.
21. Presudom Vrhovnog suda od 27. oktobra 2016. godine revizija tužioca je odbačena, a apelanticina revizija je odbijena.
22. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je, suprotno apelanticinim navodima iz revizije, drugostepeni sud, rješavajući o apelanticinoj žalbi, u smislu odredaba člana 231. ZPP, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima je apelantica zasnovala tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da prihvaća razloge kojima je drugostepeni sud obrazložio uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora u tom dijelu s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos, pa je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan apelanticin revizioni prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP.
23. Dalje je navedeno da nisu osnovani apelanticini navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno cijenili utvrđene činjenice, što je dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava, i da je drugostepeni sud površno analizirao činjeničnu podlogu prvostepene presude budući da je apelantica, iznošenjem navedenih revizionih tvrdnji, ustvari iznijela svoju ocjenu provedenih dokaza na način da je iznijela drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kog razloga se revizija saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP ne može izjaviti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Apelantica povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, ranije važećeg Zakona o stvarno-pravnim odnosa i Zakona o zemljišnim knjigama, iz čega je proistekla povreda njenog prava na efektivnu restituciju svih štetnih posljedica nastalih građanskim deliktom koji su napravili tužilac i njegovi pravni prednici. Istakla je da se protivpravnost ogleda u činjenici da su, bez apelanticinog znanja i saglasnosti, pravni prednici tužioca na njenoj imovinu radili rušenje i rekonstrukciju starog objekta uprkos izrečenim zabranama, a da nisu sankcionirani i obavezani da joj naknade štetu. Osim toga, apelantica je ukazala da u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu još uvijek egzistira stari objekt, s ucrtanim i definiranim gabaritima, a sud je vezan načelima zemljišne knjige – načelom pouzdanosti i načelom tačnosti upisa, pa bez obzira što je faktičko stanje izmijenjeno, pravni kontinuitet starog objekta u cijelosti egzistira.
26. Nadalje, apelantica je navela da drugostepeni sud, ukoliko je našao da se u odnosu na protivtužbeni zahtjev ne mogu primijeniti odredbe o zastarjelosti potraživanja budući da postoji navodni nedostatak u činjenicama, odnosno da nije dokazano da li je tužilac sam i neposredno prouzrokovao štetu apelantici, nije imao osnova ni razloga odbiti žalbu, nego je, radi razjašnjenja spornih pitanja ili trebao održati ročište za glavnu raspravu pred Kantonalnim sudom ili prvostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Istakla je da taj procesni nedostatak nije otklonio ni Vrhovni sud po izjavljenoj reviziji.
27. Apelantica je također istakla da predmetni postupak trajao duže od osam godina i da svojim postupcima nije doprinijela navedenoj dužini postupka, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
II.Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je naveo da suprotno apelanticinim shvaćanjima, prilikom donošenja osporene presude apelantici nisu uskraćena prava iz člana 6. Evropske konvencije, niti je u revizionoj presudi primjena prava bila proizvoljna.
29. Kantonalni sud je naveo da apelantica u apelaciji izražava samo nezadovoljstvo donesenom odlukom, kao i da nisu osnovani njeni navodi o dužini postupka pred tim sudom. Navedeno je da sud postupa u skladu s odredbama ZPP i Evropske konvencije, na zakonit način, uz poštovanje svih garancija prema strankama u postupku.
30. Općinski sud je naveo da ostaje pri svim razlozima iznesenim u prvostepenoj presudi, te smatra da je odluka donesena u razumnom roku, da prilikom njenog donošenja nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana 6. Evropske konvencije, niti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da primjena prava nije bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
32. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 380. stav 1.
(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.
Član 381. stav 3.
(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 041435 14 Rev od 27. oktobra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, presudu Vrhovnog suda apelantica je primila 2. novembra 2016. godine, a apelaciju je podnijela 27. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na zahtjev za isplatu određenog iznosa na ime naknade štete i na ime neosnovanog bogaćenja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
41. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te zbog dužine trajanja postupka.
42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
44. U odnosu na apelanticine prigovore da redovni sudovi nisu pravilno cijenili dokaze, niti su pravilno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja redovnih sudova iz kojih proizlazi da su redovni sudovi ocijenili veliki broj dokaza provedenih tokom postupka, nakon čega su zaključili da apelantica nije dokazala navode iz protivtužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama ukazali da je iz provedenih dokaza, cijenjenih na osnovu relevantnih odredaba ZOO, kao i odredaba ZPP, u odnosu na prvi dio apelanticinog protivtužbenog zahtjeva, utvrđeno da apelantica nije dokazala uzročnu povezanost između nastupanja štete i tužiočevih radnji, nije dokazala da je tužilac svojim radnjama prouzrokovao rušenje stare kuće i nastanak štete apelantici, odnosno da tokom postupka nije dokazano da je zbog preduzimanja određenih radova na rekonstrukciji tog objekta od strane tužioca došlo do nastupanja štete apelantici. U vezi s drugim dijelom protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka ukazali da je stara kuća čija je apelantica bila suvlasnica prestala postojati, a kontinuitet između starog i novog objekta apelantica nije dokazala, pa joj prema tome ne pripada pravo na isplatu određenog iznosa po osnovu neosnovanog bogaćenja s obzirom na to da ne postoji pravni, a ni stvarni identitet starog i novog objekta. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u njihovom postupanju.
45. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom 22. augusta 2008. godine (postupak bio prekinut u periodu od oko tri mjeseca) i da je okončan 27. oktobra 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, Ustavni sud uočava da je postupak ukupno trajao oko osam godina i da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u postupku vršen uvid u veliki broj materijalnih dokaza, da su provedena četiri različita vještačenja, da je vršen uviđaj na licu mjesta, kao i da je na strani tuženih bilo više lica, da je saslušavano više svjedoka, da su saslušane parnične stranke, te da je raspravljano i o apelanticinom protivtužbenom zahtjevu. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud uočava da je tužbeni zahtjev više puta uređivan i preinačavan, što je nesporno utjecalo na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao oko četiri godine i četiri mjeseca, da je u okviru tog perioda Općinski sud proslijedio tužbu i uređenu tužbu na odgovore tuženim, preduzimao druge radnje usmjerene na pripremanje i održavanje pripremnog ročišta, održao pripremno ročište, te da je održao više ročišta za glavnu raspravu. Nadalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Kantonalnim sudom okončan u roku od oko pet mjeseci, a postupak pred Vrhovnim sudom u roku od oko dvije godine. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, posebno da se radilo o složenom predmetu (osam tuženih, četiri vještačenja, uviđaj na licu mjesta, protivtužbeni zahtjev), iako je postupak okončan u roku od oko osam godina, Ustavni sud ne nalazi da je povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
46. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
47. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava apelantica, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su također neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da zbog okolnosti konkretnog slučaja apelanticini navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.
49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević