Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4098/18 (S.M.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4098/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4098/18, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S.M. podnesena zbog dužine trajanja postupka za priznavanje prava na isplatu porodične penzije koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010518 16 Uvp od 13. septembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupaju Marko Raguž i Danijel Raguž, advokati iz Stoca, podnijela je 19. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka za priznavanje prava na isplatu porodične penzije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 22. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 20. septembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 23. decembra 2013. godine Kantonalnoj administrativnoj službi Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) podnijela zahtjev za priznavanje prava na isplatu porodične penzije u skladu sa članom 141.a Zakona o PIO.
6. Služba je Rješenjem broj 1051326250 od 29. januara 2014. godine odbila apelantičin zahtjev.
7. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Službe.
8. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) je Rješenjem broj FZ3/2-1051326250 od 27. marta 2014. godine odbio apelantičinu žalbu.
9. Apelantica je tužbom od 15. aprila 2014. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Federalnog zavoda od 27. marta 2014. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 010518 14 U od 17. februara 2016. godine odbijena je apelantičina tužba kao neosnovana. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantica pravo na porodičnu penziju stekla poslije 30. aprila 1992. godine (rješenjem Fonda PIO Republike Srpske od 3. oktobra 2007. godine), pa proizlazi da ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na preuzimanje isplate porodične penzije propisane članom 141.a Zakona o PIO.
11. Apelantica je 21. marta 2016. godine Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. februara 2016. godine.
12. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Vrhovni sud Presudom broj 07 0 U 010518 16 Uvp od 13. septembra 2018. godine apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje odluke odbio kao neosnovan.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica navodi da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da joj je povrijeđeno pravo na okončanje predmetnog maratonskog postupka u razumnom roku. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju od 7. septembra 2018. godine, između ostalog, naveo da je konkretni predmet zaprimio 24. marta 2016. godine, da je dostavljen sudiji izvjestiocu 5. septembra 2018. godine. Pri tome Vrhovni sud je napomenuo da se predmeti daju u rad isključivo po redu prijema zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, kao i prema planu rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta, a izuzetno se predmeti daju u rad mimo navedenih mjerila, samo po opravdanoj urgenciji stranke kod predsjednika suda, što nije bio slučaj u konkretnoj pravnoj stvari.
15. Vrhovni sud je uz odgovor na apelaciju od 20. septembra 2018. godine dostavio i presudu od 13. septembra 2018. godine.
16. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantičinog prava navedenih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
18. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 8/00 i 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga su apelacije koje su podnesene u odnosu na predmete u kojima nije donesena odluka dopustive po članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda od 13. septembra 2018. godine, dakle, nakon podnošenja predmetne apelacije, ali je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja. Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica navodi da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Relevantna načela
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
29. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b)Razdoblje koje se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao od 23. decembra 2013. godine, kada je apelantica podnijela zahtjev za priznavanje prava na isplatu porodične penzije, pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 13. septembra 2018. godine. Dakle, postupak je u relevantnom periodu trajao četiri godine i osam mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati. c)Analiza razumnosti trajanja postupka
31. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut zbog priznanja prava na porodičnu penziju, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanticu, jer od ishoda tog postupka zavisi njeno pravo na porodičnu penziju.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ donijeli odluke u razumnom roku (prvostepeni organ u roku od jednog mjeseca, a drugostepeni organ u roku od oko dva mjeseca) nakon čega je apelantica tužbom pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Ustavni sud zapaža da je upravni spor pred Kantonalnim sudom trajao godinu i 10 mjeseci (presuda od 17. februara 2016. godine), što se može smatrati relativno razumnim rokom trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje odluke pred Vrhovnim sudom trajao nešto duže, dvije godine i šest mjeseci (presuda od 13. septembra 2018. godine). Pri tome Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji po zakonu nije hitan, te da je apelantica u relevantnom periodu došla do četiri meritorne odluke o svom zahtjevu. Premda je predmetni postupak od značaja za apelanticu, Ustavni sud ukazuje da postupak u relevantnom periodu nije apelanticu lišio njenog prava na uživanje porodične penzije koje je ostvarila rješenjem Fonda PIO Republike Srpske, niti ju je doveo u nepovoljniji položaj od onog u kojem se nalazila prije pokretanja predmetnog postupka. Također, po ocjeni Ustavnog suda, nema elemenata koji ukazuju da su Kantonalni i Vrhovni sud u postupku odlučivanja po apelantičinoj tužbi i zahtjevu za vanredno preispitivanje odugovlačili postupak i zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantičinu štetu.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja, ipak, ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka, posmatrano u cjelini, dakle i pred organima uprave i sudovima u trajanju od četiri godine i osam mjeseci, prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantičinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a pošto je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantici ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete. Ostali navodi
36. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da ove navode apelantica nije obrazložila da bi se Ustavni sud mogao upustiti u njihovo ispitivanje, pa budući da se apelantica samo paušalno pozvala na povredu navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na povredu navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u postupku koji je predmet ove odluke nije došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da se u konkretnom slučaju navedeni period od četiri godine i osam mjeseci, koliko je trajao predmetni postupak, koji po zakonu nije hitne prirode, ne može smatrati nerazumnim periodom trajanja postupka.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević