Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4248/16 („Centrotrans-Transport robe“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građevinska dozvola
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4248/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4248/16, rješavajući apelaciju „Centrotrans-Transport robe“ d.d. Sarajevo na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Centrotrans-Transport robe“ d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019337 14 Uvp od 15.
augusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Centrotrans-Transport robe“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019337 14 Uvp od 15. augusta 2016. godine.
2. Rješenjem Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina) broj UP-1-14-23-5101 – ŠDZ/2013 od 11. septembra 2013. godine, koje je doneseno u postupku vršenja inspekcijskog nadzora u oblasti građenja, naloženo je apelantu, kao investitoru, da u roku od pet dana od prijema rješenja, poruši započete radove na izgradnji ugostiteljskog objekta, a za koje je utvrđeno da su izgrađeni bez odobrenja za građenje.
3. Rješavajući po apelantovoj žalbi, Ministarstvo prostornog uređenju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 0511-230-542/13 od 21. oktobra 2013. godine kojim je apelantovu žalbu uvažilo i prvostepeno rješenje poništilo, te predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
4. Protiv drugostepenog Rješenja Ministarstva, Općina je podnijela tužbu u upravnom sporu, koju je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 019337 13 U od 19. februara 2014. godine odbio kao neosnovanu.
5. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019337 13 U od 19. februara 2014. godine Općina je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 019337 14 Uvp od 15. augusta 2016. godine uvažen je zahtjev Općine za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 019337 13 U od 19. februara 2014. godine, pa je navedena presuda preinačena na način da je tužba Općine (u upravnom sporu) uvažena i poništeno je Rješenje Ministarstva broj 0511-230-542/13 od 21. oktobra 2013. godine, te je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja urbanističko-građevinskog inspektora Općine broj UP-1-14-23-5101 –ŠDZ/2013 od 11. septembra 2013. godine (kojim je u postupku vršenja inspekcijskog nadzora u oblasti građenja, naloženo je apelantu, kao investitoru, da u roku od pet dana od prijema rješenja, poruši započete radove na izgradnji ugostiteljskog objekta, a za koje je utvrđeno da su izgrađeni bez odobrenja za građenje).
7. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je Općina podnijela predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje u skladu sa odredbama člana 41. stav 3. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ , broj 9/05), kojim je propisano da Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Kantonalni sud je naveo da je Općina u predmetnom zahtjevu ukazala na to da je u prvostepenom postupku jasno utvrđeno da je apelant bez ikakve saglasnosti u smislu Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05), izveo određene građevinske radove na izgradnji ugostiteljskog objekta koji se nalazi u užem centru grada, te da mu je prvostepenim rješenjem naređeno, kao investitoru, da u roku od pet dana od prijema rješenja, po prijetnjom prinudnog izvršenja, poruši započete radove. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je u osporenoj presudi od 19. februara 2014. godine, između ostalog, navedeno da preispitivanjem u upravnom sporu zakonitost rada upravnog organa (tj. tuženog Ministarstva) sa stanovišta primjene procesnog i materijalnog zakona nije moguće, jer je osporenim aktom (Rješenjem od 21. oktobra 2013. godine) samo poništen prvostepeni akt (Rješenje od 11. septembra 2013. godine) i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, pa Općina (kao i druga zainteresirana lica i stranke) može učestvovati u tom postupku i izjasniti se o svim činjenicama bitnim za rješavanje ove upravne stvari, odnosno iznijeti sve razloge i primjedbe iz tužbe. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da ovakav pravni stav prvostepenog suda s obzirom na postojeće činjenično stanje nije pravilan, pa se navodi zahtjeva u tom pogledu ukazuju osnovanim. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni organ je u postupku inspekcijskog nadzora na licu mjesta pouzdano utvrdio činjenicu da je apelant, kao investitor, izveo građevinske radove bez odobrenja za građenje, te da je prema zaključku o troškovima izvršenja rješenja od 21. novembra 2013. godine, predmetni ugostiteljski objekat porušen u skladu sa članom 158. Zakona o prostornom uređenju, pa tuženi nije mogao zaključiti da je nepotpuno i nejasno činjenično stanje po pitanju predmetnih građevinskih radova, niti da je pogrešna primjena procesnog i materijalnog prava. Kantonalni sud je zaključio da se, stoga, nije moglo poništiti prvostepeno rješenje. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju i čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te Odredbe Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a. Apelant smatra da Općina, kao prvostepeni organ koji je rješavao predmetnu upravnu stvar, nije bila zakonski ovlaštena da podnosi tužbu u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenje, niti da podnosi zahtjev za vanredno preispitivanje Kantonalnom sudu, već je dužna da postupa u skladu sa uputama viših upravnih organa i sudova. Apelant ističe da je, zbog navedenog, Kantonalni sud nezakonito postupio kada je preinačio prvostepenu presudu. Relevantni propisi
9. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH („Službene novine FBiH“, broj 9/05) relevantne odredbe glase.
Član 2. st.1.-3.
Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice).
Organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica privrednih i drugih društava, naselje ili grupa lica i slično, iako nemaju svojstvo pravnog lica, mogu pokrenuti upravni spor ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku.
Upravni spor može pokrenuti i nadležni pravobranilac kad je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona, grada ili općine koju on po zakonu zastupa, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 25. stav 1.
Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi:
1) da je tužba neblagovremena (član 18.), prijevremena (član 10.) ili podnesena od neovlaštenog lica (član 2.);[…].
Član 27.stav 1.
Ako tužbu ne odbaci po članu 24. stav 2. ili po članu 25. ovog Zakona, sud će po jedan prijepis tužbe sa prilozima dostaviti na odgovor organu čiji se upravni akt osporava (u daljem tekstu: tužena strana) i zainteresiranim licima, ako takvih lica ima.
Član 36. stav 3.
Ako se tužba uvažava presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. st. 1. i 2. ovog Zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt.
Član 41.st. 1. i 3.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Član 44.st. 1. i 2.
Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Ako nadležni sud ne odbaci zahtjev iz stava 1. ovog člana, dostavit će ga protivnoj stranci koja može, u roku koji odredi taj sud, podnijeti odgovor na zahtjev.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant tvrdi da Općina nije bila zakonski ovlaštena da podnosi Kantonalnom sudu tužbu u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenje, niti da podnosi zahtjev za vanredno preispitivanje. Vezano za ove apelantove navode, Ustavni sud, najprije, zapaža da je Kantonalni sud u konkrentom slučaju meritorno rješavao po tužbi Općine u upravnom sporu, kada je u prvostepenom presudom odbio tužbu Općine, kao i po zahtjevu za vanredno preispitivanje, kada je zahtjev usvojio i preinačio prvostepenu presudu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da apelant nije dokazao da je ovakve navode isticao u postupku pred Kantonalnim sudom, npr. u odgovoru na tužbu, te na taj način pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, niti to proizlazi njegovih apelacionih navoda, a istovremeno, apelant ne tvrdi da mu tužba, kao zainteresiranom licu, nije dostavljena na odgovor, u smislu člana 27. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da apelant ne može sa uspjehom ukazivati na propuste za koje smatra da su počinjeni u toku postupka, ako u okviru samog postupka nije na njih ukazivao, već ih prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode po prvi put ističu u apelaciji, Ustavni sud ističe da ove navode apelant ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je prvo trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2350/17 od 31. januara 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević