Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4275/16 („Imamex Company“ d.o.o Sarajevo)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4275/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4275/16, rješavajući apelaciju „Imamex Company“ d.o.o, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Imamex Company“ d.o.o podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 483370 16 Pžp od 27. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 483370 13 Pr od 7. maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Imamex Company“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 483370 16 Pžp od 27. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 483370 13 Pr od 7. maja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Porezne uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Porezne uprava) zatraženo je 26. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor dostavio 10. jula 2018. godine, Kantonalni sud 11. jula 2018. godine i Porezna uprava 12. jula 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 483370 13 Pr od 7. maja 2016. godine apelant kao okrivljeno pravno lice proglašen je odgovornim zato što je inspekcijskim nadzorom izvršenim 4. septembra 2014. godine u 13.40 sati u PJ cafe pizzeria „Bosfor“ u Ulici Ante Babića bb, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Poslovna jedinica „Bosfor“), koja posluje u sklopu apelanta kao pravnog lica, utvrđeno da porezni obveznik – apelant ne evidentira svaki pojedinačno ostvareni promet putem fiskalnog uređaja (brojanjem novca kod konobara je pronađeno 50,95 KM, a prema presjeku stanja izvučenog iz fiskalne memorije u 13.42 sati evidentiran je promet u iznosu od 48,50 KM), što je konstatirano Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru broj 13/01-15-10-2734/14 od 4. septembra 2014. godine na koji obveznik nije uložio prigovor, čime je počnio prekršaj iz člana 4. Zakona o fiskalnim sistemima. Zbog navedenog, na osnovu člana 52. istog zakona, te primjenom člana 19. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM i obavezan da je plati u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, a ukoliko je ne plati, naplata će se izvršiti u skladu sa čl. 99, 103. i 104. Zakona o prekršajima. Apelant je kao pravno lice rješenjem obavezan platiti i troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM u roku od 15 dana od pravomoćnosti ovog rješenja shodno članu 202. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 18. Zakona o prekršajima i članom 36. Odluke o naknadi troškova o sudskim postupcima. U dispozitivu je navedeno i da ako kažnjeni – apelant u određenom roku ne plati novčanu kaznu i troškove prekršajnog postupka, novčana kazna i troškovi postupka upisat će se u registar novčanih kazni i biti evidentirani kao dug koji kažnjeni – apelant duguje određenom nivou vlasti u skladu sa članom 102. Zakona o prekršajima.

6. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u odnosu na naprijed utvrđeno u odbrani apelantov branilac izjavio da apelant ne prihvaća odgovornost za prekršaj za koji se tereti, ističući da prije svega ulaže prigovor na materijalne dokaze koje je predložio predstavnik Porezne uprave koji je uložio neovjerene fotokopije zapisnika, zbog čega je taj dokaz shodno odredbi člana 289. stav 2. ZKP-a nezakonit, te da ne želi iznositi nikakvu odbranu, tim prije što predstavnik Porezne uprave nije osigurao svjedoka – inspektora koji je vršio inspekcijski nadzor. U dokaznom postupku, kako je obrazloženo, sud je izvršio uvid u materijalne dokaze koje je predložila predstavnica Porezne uprave, koje dokaze je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi s navodima predstavnice Porezne uprave i navodima apelantove odbrane, nakon čega je utvrdio da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti iz sljedećih razloga: uvidom u Zapisnik o inspekcijskom nadzoru broj 13/01-15-10- 2734/ 14 od 4. septembra 2014. godine sud je utvrdio da je sačinjen povodom izvršenog inspekcijskog nadzora u apelantovoj poslovnoj jedinici preciziranoj u prethodnim tačkama ove odluke i da je u zapisniku konstatirano da inspektori ulaskom u objekat na pet stolova za kojima su sjedili gosti nisu zatekli fiskalne račune, da su izvršenim presjekom stanja fiskalnog uređaja utvrdili da je utvrđena razlika gotovog novca u blagajni koji je prema presjeku stanja iznosio 48,50 KM, a brojanjem novca u novčaniku konobara konstatiran je iznos od 50,95 KM, te on predstavlja neevidentirani promet, te da je takav zapisnik potpisalo odgovorno lice Ismir Pramenković bez primjedbi, pa u smislu odredbi člana 113. Zakona o inspekcijama u FBIH (u daljnjem tekstu: Zakon o inspekcijama) ima dokaznu snagu javne isprave, zbog čega je sud činjenice konstatirane zapisnikom u cijelosti prihvatio vjerodostojnim i tačnim. Navode iznesene u odbrani apelantovog branioca da je Porezna uprava podnijela dokaze (Zapisnik o inspekcijskom nadzoru broj 13/01-15- 10-2734/14 od 4. septembra 2014. godine, Rješenje o privremenoj obustavi poslovnih aktivnosti broj 13/01-15-10-2734/14 od 4. septembra 2014, Rješenje broj 13/01-15-10-2734/14 od 5. septembra 2014. godine i presjek stanja kase) u fotokopiji, sud nije prihvatio zato što apelantov branilac nije osporio vjerodostojnost sadržine navedenih dokaza koji bi u tom slučaju trebali biti potvrđeni originalnim dokumentima. Općinski sud je naveo da je, držeći se načela slobodne ocjene dokaza, prema kojima pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, zapisnik o inspekcijskom nadzoru je ocijenio u sklopu i u vezi s drugim provedenim dokazima, i to prije svega zahtjevom za otvaranje apelantove Poslovne jedinice „Bosfor”, a koja je zatvorena po obavljenom inspekcijskom nadzoru Rješenjem broj 13/01-15-10-2734/14 od 4. septembra 2014. godine, dostavljanjem dokaza da su otklonjene nepravilnosti. Također je navedeno da je u postupku koji je u istoj pravnoj stvari vođen pod brojem 65 0 Pr 483373 15 Pr protiv odgovornog lica Ismira Pramenkovića u apelantu, odgovorno lice prihvatilo prekršajnu odgovornost, ne osporavajući navode iz zapisnika koji je sačinila Porezna uprava. Razmatrajući vrstu i visinu sankcije koju će apelantu za počinjeni prekršaj izreći, Općinski sud je našao osnovanim da se apelantu za počinjeni prekršaj, primjenom člana 19. Zakona o prekršajima, treba izreći novčana kazna kao u dispozitivu rješenja, cijeneći samo okolnost da apelant posluje negativno, te je sud stekao uvjerenje da će se i sa izrečenom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja. Općinski sud je obavezao apelanta i da snosi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM shodno članu 202. ZKP-a, a u vezi sa članom 9. Zakona o prekršajima i članom 36. Odluke o naknadi troškova o sudskim postupcima.

7. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 Pr 483370 16 Pžp od 27. septembra 2016. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud, razmatrajući žalbene navode apelantovog branioca da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZKP-a grubim kršenjem kogentne odredbe člana 289. st. 2. i 3. ZKP-a koji se analogno primjenjuje na Zakon o prekršajima, po načelu „mutatis mutandis“, s obzirom na to da je na osnovu fotokopije zapisnika inspekcije, koja nije ni ovjerena, donio pobijano rješenje, utvrdio da ti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, tačno je da su shodno članu 289. stav 2. i 3. ZKP-a za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom, te da se izuzetno od stava 2. ovog člana može kao dokaz koristiti i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. Prema obrazloženju tog suda, također nije sporno da je u konkretnom slučaju priložena materijalna dokumentacija Porezne uprave (Zapisnik o inspekcijskom nadzoru broj 13/01-1510- 2734/14 od 4. septembra 2014. godine) kao neovjerena kopija, odnosno kopija koja nije potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na izvornik, ali da taj sud smatra da je prvostepeni sud iznio sasvim jasne i za ovaj sud prihvatljive razloge zašto je navedenu materijalnu dokumentaciju Porezne uprave prihvatio kao vjerodostojnu, te je koristio prilikom donošenja svoje odluke. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije prihvatio prigovore odbrane da je Porezna uprava podnijela dokaze u fotokopiji zato što apelantov branilac nije osporio vjerodostojnost sadržine navedenih dokaza koji bi u tom slučaju trebali biti potvrđeni originalnim dokumentima, te je držeći se načela slobodne ocjene dokaza, prema kojima pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, ispravno, prema obrazloženju Kantonalnog suda, zapisnik o inspekcijskom nadzoru ocijenio u sklopu i u vezi s drugim provedenim dokazima, a s čime je u cijelosti saglasan i Kantonalni sud. Dakle, shodno prethodno navedenom, Kantonalni sud je naveo da smatra da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu prekršajnog postupka kada je svoju odluku zasnovao na zapisniku o inspekcijskom nadzoru, posebno imajući u vidu da apelantov branilac ni u žalbi nije osporio vjerodostojnost sadržine navedenih dokaza, te su stoga ovakvi apelantovi prigovori i ocjenjeni kao neosnovani i doneseno rješenje kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su predmetna rješenja donesena na osnovu nezakonitog dokaza – zapisnika o inspekcijskom nadzoru koji nije bio u originalu, što je apelantov branilac i isticao tokom postupka, a redovni sudovi nisu uzeli u obzir iako je na taj način branilac osporio istinitost navedene isprave. Također navodi da ovlašteni predstavnik Porezne uprave nije kao dokaz predložio saslušanje kao svjedoka inspektora koji je izvršio navedeni nadzor, te kako, shodno odredbama Zakona o prekršajima, ne postoji kao žalbeni osnov pogrešno utvrđeno činjenično stanje, apelant ističe povredu prava na „jednakost oružja“.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, a iz razloga koje je taj sud dao u osporenom rješenju, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Općinski sud je naveo sadržaj osporenih rješenja, te istakao da apelantov predstavnik prilikom izvršenog inspekcijskog nadzora nije osporio sadržaj spornog zapisnika, niti je njegov sadržaj osporen u toku postupka, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

11. U Zakonu o fiskalnim sistemima („Službene novine FBiH“ broj 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 4.

(Obaveza evidentiranja prometa preko fiskalnih uređaja) (1)Obavezu evidentiranja svakog pojedinačno ostvarenog prometa preko fiskalnih uređaja i to nezavisno od načina plaćanja (gotovina, ček, kartica, virman i slično) ima svako lice koje je upisano u odgovarajući registar za promet dobara, odnosno za pružanje usluga klijentima.

(2)Bliži način definisanja i izvršenja obaveze kao i sve druge tehničke i operativne aktivnosti vezane za obaveze iz stava 1. ovog člana propisuje Ministar svojim aktom.

Član 52.

(Prekršaji obveznika) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 2.500 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice - obveznik, ako:

ne evidentira svaki pojedinačni promet preko fiskalnog uređaja i prijenos podataka preko terminala do servera PU (...)

(2) Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM.

Za prekršaj iz stava 1. ovog člana, kaznit će se poduzetnik novčanom kaznom u iznosu od 3.000 KM do 10.000 KM.

12. U Zakonu o inspekcijama („Službene novine FBiH“ broj ) relevantne odredbe glase: Član 111.

(Mjesto sastavljanja inspekcijskog zapisnika) 1) Zapisnik se sačinjava na licu mjestu i tokom vršenja inspekcijskog nadzora.

2) U složenijem inspekcijskom nadzoru zapisnik se može sastaviti i završiti u službenim prostorijama organa nadležnog za obavljanje inspekcijskih poslova u roku tri dana od dana završenog inspekcijskog nadzora.

3) Jedan primjerak zapisnika predaje se subjektu nadzora odmah nakon sastavljanja, ukoliko to objektivne okolnosti dozvoljavaju.

Član 112.

(Primjedbe na zapisnik o inspekcijskom nadzoru) 1) Subjekt nadzora ima pravo staviti primjedbe na zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru.

2) Primjedbe se stavljaju istovremeno sa sačinjavanjem zapisnika, a u slučaju iz člana 110. st. 2) i 3) ovog zakona u roku pet dana od dana prijema zapisnika.

3) Primjedbe na zapisnik, odnosno izjava da nema primjedaba unosi se u zapisnik.

4) Ako se primjedbe na zapisnik prilažu uz zapisnik, one se imaju potpisati od odgovornog lica, odnosno lica koje je učestvovalo u inspekcijskom nadzoru.

5) Ako ovlašteno lice ne stavi primjedbe na zapisnik u roku iz stava 2) ovog člana, ili da pisanu izjavu da nema primjedbi, smatra se da nema primjedbi na zapisnik.

Član 113.

(Dokazna snaga zapisnika o inspekcijskom nadzoru) Zapisnik o inspekcijskom nadzoru na koji nisu stavljene primjedbe ima dokaznu snagu javne isprave, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušano lice stavilo primjedbu da nisu pravilno sastavljeni.

13. U Zakonu o krivičnom postupku(„Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase: Član 289.

Zapisnici o dokaznom materijalu (1) Zapisnik o uviđaju na licu mjesta, o pretresanju stana ili osoba, o oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza iznijet će se na glavnom pretresu do okončanja dokaznog postupka da bi se utvrdio njihov sadržaj, a po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeća njihov sadržaj se može ukratko unijeti u zapisnik o glavnom pretresu.

(2) Za provjeru vjerodostojnosti pismena, zapisa ili fotografije, potrebni su originalno pismeno, zapis ili fotografija, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana može se koristiti kao dokaz i ovjerena kopija originala, kao i kopija koja je potvrđena kao neizmijenjena u odnosu na original. (4) Dokazni materijal iz stava 1. ovog člana se čita ukoliko se stranke i branitelj drugačije ne dogovore.

14. U Zakonu o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 63/14) relevantne odredbe glase: Član 18. stav 2.

Primjena odredbi Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga zakona, sljedeće će se odredbe Zakona o krivičnom postupku primjenjivati mutatis mutandis na prekršaje(...) Glava XI. pod nazivom "Podnesci i zapisnici" (...)

Član 70.

Dokazi (1) Pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

(2) Sud ne može svoju odluku temeljiti na dokazima do kojih se došlo kršenjem ljudskih prava i sloboda na način utvrđen u članu 11. Zakona o kaznenom postupku.

Član 113. stav 2.

(2) U slučaju da su drugi zakoni u Federaciji u suprotnosti s ovim zakonom primjenjivat će se ovaj zakon.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 483370 16 Pžp od 27. septembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se u vezi s tim postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana

6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 3/07, tač. 21. i 22).

23. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

25. Apelant tvrdi da se osporena rješenja zasnivaju na nezakonitom dokazu, te da ovlašteni predstavnik Porezne uprave nije predložio, niti saslušao kao svjedoka inspektora koji je proveo inspekcijski nadzor, što apelant smatra nezakonitim postupanjem, o čemu su računa trebali voditi redovni sudovi po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

26. Ustavni sud zapaža da je postupak protiv apelanta pokrenut na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka uz koji su mu dostavljeni i naprijed pobrojani materijalni dokazi. Nadalje, apelant ne dovodi u pitanje pouzdanost utvrđenja do kojih su redovni sudovi došli provođenjem navedenog dokaza, odnosno da je prilikom inspekcijskog nadzora utvrđeno da apelant kao porezni obveznik ne evidentira svaki pojedinačno ostvareni promet putem fiskalnog uređaja, a koje utvrđenje nije osporilo ni lice zaposleno kod apelanta, koje je prisustvovalo inspekcijskom nadzoru, potpisalo sporni zapisnik na koji ni to lice niti apelant nisu uložili prigovor. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je zaista odredbama člana 289. ZKP-a propisano da se istinitost, između ostalog, zapisnika, dokazuje njegovim originalom ili ovjerenom kopijom, ali da istovremeno član

70. Zakona o prekršajima predviđa da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, a član 113. istog zakona da u slučaju da su drugi zakoni u Federaciji u suprotnosti s ovim zakonom primjenjivat će se ovaj zakon. Pored toga, članom 113. Zakona o inspekcijama je propisano da zapisnik o inspekcijskom nadzoru na koji nisu stavljene primjedbe ima dokaznu snagu javne isprave, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušano lice stavilo primjedbu da nisu pravilno sastavljeni, pri čemu nije precizirano da takav zapisnik mora biti u originalu ili ovjerenoj kopiji.

27. Dakle, nesporno je da sporni zapisnik nije bio dostavljen u originalu, ali također i da na njega nije bilo primjedbi ni od strane apelantovog zaposlenika prilikom njegovog sastavljanja, niti je apelant osporio sadržaj navedenog zapisnika. S obzirom na navedeno, te naprijed citirane odredbe Zakona o prekršajima i Zakona o inspekcijama, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim. Neosnovanim Ustavni sud smatra i apelantove navode da su sudovi nezakonito postupili jer suprotna strana nije kao svjedoka saslušala inspektora koji je izvršio inspekcijski nadzor čime je prekršeno pravilo „jednakosti oružja“ na apelantovu štetu. Naime, nesporno je da je apelant, kao i suprotna strana, imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze u svoju korist (shodno Zakonu o prekršajima i ZKP-u), što je i činio, te da je, ako je smatrao bitnim saslušanje navedenog inspektora, mogao i sam predložiti njegovo saslušanje, a što apelant nije učinio, pa se na navedenu činjenicu ne može s uspjehom pozivati.

28. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi i obrazloženja koje su u osporenim rješenjima istakli redovni sudovi nisu proizvoljni, niti bilo što u navedenom postupku upućuje na zaključak da prekršajni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, ne zadovoljava standard pravičnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant nije osporio sadržinu zapisnika o provedenom inspekcijskom nadzoru kojim je utvrđeno da je počinio prekršaj iz član 4. Zakona o fiskalnim sistemima; kada je sudu predočen navedeni zapisnik u fotokopiji na koji nije bilo primjedbi, kada shodno odredbama člana 70. Zakona o prekršajima utvrđivanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima i kada nije u postupku saslušan inspektor koji je obavio inspekcijski nadzor u situaciji kada je i apelant mogao predložiti njegovo saslušanje, a apelant to nije učinio.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4275/16 („Imamex Company“ d.o.o Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio